Homo oeconomicus

  •  

 

 

R A S P I S


XI. MEĐUNARODNOG ŠAHOVSKOG TURNIRA


"DUBROVNIK OPEN 2019."

 

Svrha: Obilježavanje blagdana Dana Grada Dubrovnika
Glavni pokrovitelj: Grad Dubrovnik
Tehnički organizator: Šahovski klub "Dubrovnik", Dubrovnik
Datum i mjesto održavanja Subota, 9. veljače 2019., Dubrovnik, Hotel "Petka"
Pravo sudjelovanja: Svi zainteresirani šahisti iz zemlje i inozemstva s FIDE ID brojem.
Sustav natjecanja: Švicarski sustav, 9 kola, FIDE varijanta /zajednički turnir za šahiste i šahistice/
Tempo igre: 10 minuta po igraču + 5 sekundi za svaki odigrani potez počevši od prvoga Rejting: Turnir se obračunava za FIDE rejting listu za ubrzani /rapid/ šah

Nagradni fond: 17.000 kuna /2.300 eur/ - u novcu i pokalima

I. – 2.000 kn II. – 1.700 kn III. – 1.400 kn IV. – 1.000 kn V. – 900 kn
VI. - 800 kn VII. - 700 kn VIII. – 600 kn IX. – 500 kn X. – 400 kn.
Pokali za 1. 2. i 3. mjesto.
Posebne nagrade najboljim natjecateljima po dobi, prebivalištu i spolu
- mladi šahisti /do 20 godina/: 500,00 kuna
- seniori /preko 60 godina/: 500,00 kuna
- Dubrovačko-neretvanska županija: 500,00 kuna
- žene: 500,00 kuna
Posebne nagrade najboljim natjecateljima s prebivalištem na području Grada Dubrovnika
1. mjesto: 800 kuna
2. mjesto: 500 kuna
3. mjesto: 300 kuna
Pokali za 1. 2. i 3. mjesto.
Nagrade nisu kumulativne.

Najbolje plasirani natjecatelj turnira proglasit će se pobjednikom XI. međunarodnog šahovskog turnira "Dubrovnik Open 2019."

Najbolje plasirani natjecatelj s prebivalištem na području Grada Dubrovnika proglasit će se prvakom Grada Dubrovnika u ubrzanom šahu za 2019.

Upisnina: 50,00 kuna – 7 eura /uključen i ručak/; velemajstori, međunarodni majstori, FIDE majstori i šahistice ne plaćaju upisninu, za ručak moraju platiti dodatnih 25 kuna /3 eura/.

Turnirski program:

Prijave do subote, 9. veljače 2019. do 10.45 sati
/sugerira se dostaviti i prije zbog mogućeg prevelikog broja sudionika/
Svečano otvaranje u subotu, 9. veljače 2019. u 11,25 sati
Prva tri kola u subotu 9. veljače 2019. od 11.30 do 13.00 sati
Ručak u restoranu hotela "Petka" u subotu, 9. veljače 2019. od 13 do 14 sati
Preostalih šest kola u subotu, 9. veljače 2019. od 14 do 18 sati.
Svečano zatvaranje uz dodjelu nagrada u subotu, 9. veljače 2019. oko 18 sati.

Obveze natjecatelja: Svaki natjecatelj dužan je donijeti šahovsku garnituru propisanih dimenzija i ispravan šahovski sat.

Obavijesti: Direktor turnira: Bajro Sarić mob. +385/98/345-857

Pisane prijave: e-mail: effect@effect.hr /najkasnije do 8. veljače 2019. u 14.00 sati/

ŠAHOVSKI KLUB "DUBROVNIK"

 

HNB tečajna lista

22.01.2019
Srednji
JPY JPY
100
5,958100
CHF CHF
1
6,549550
GBP GBP
1
8,399271
USD USD
1
6,530551
EUR EUR
1
7,429155
$ Odabir valute
= Odabir valute

BIJEDA POLITIČKE KLASE

Ne znam zbog čega, ali podosta prijatelja ili poznanika, žale mi se i kukaju, onako pomalo i depresivno i frustrirajuće, kako nam država, od svojih početaka, dakle od nominalne neovisnosti i suverenosti ništa ne valja, ni oni koji je vode, a ni njihovi politički i ini protivnici. Tvrde mi da je sve gore i gore, a nerijetki spominju i "dobra stara vremena". Moram priznati da sve te kuknjave, žalopojke, ogorčenja i jali uglavnom doživljavam kao stanovitu provokaciju ili "navlakušu", ma koliko uistinu da je bar većina od njih vjerojatno i u pravu ili imaju razloga za takve tvrdnje. Taman im trebam još i ja da to potvrdim, eno im tamo krivaca, pa nek se njima obrate. Na više načina ionako sam pogrešna adresa, a i ne znam da toliko znam i da sam baš moćan za bilo što promijeniti. I inače su često pogrešne te predodžbe ili predrasude ne tako rijetke čeljadi o nečijoj moći ili znanju ili moralu. Samo znajte da su stvarni moćnici nevidljivi, tajni, nominalno i nisu na vlasti itd. niti se oglašavaju niti objavljuju niti pišu, pravo ili krivo. Još u ono doba "mraka" ili "svijetla", kako za koga, dakle u bivšoj državi i u socijalizmu ili komunizmu, kako se uzme, uvjerili su nas u moć države i vođa i toga sustava i u našu nemoć i to je ostalo sve do danas i tko zna dokad. Dakle, taj narodni mentalitet ili duša, nije se nigdje, pa ni ovdje u tako kratkom roku promijenila, a i neće. Ljutili se ili ne ljutili, naviknuli su nas da naša sudbina nije u našoj glavi, rukama, nogama nego da je u glavi, rukama, nogama političkih, vojnih, vjerskih i inih vođa, sve u svemu nekoj vrsti kolektivizma, nipošto u bilo kakvoj vrsti individualizma, nesputane slobode i demokratskog pluralizma. To je možda i prihvatljivo i shvatljivo u doba stvaranja i osamostaljenja svake, pa i hrvatske države, recimo na neki rok od pet godina, ali nešto se odužilo i tko zna dokad. Kao da bi nešto malo kapitalizma, nešto malo socijalizma, neki hibridni politički i pravni sustav, koji se pokazao krajnje neproduktivnim i u političkom, i u ekonomskom i moralnom smislu, bar prema osobnom viđenju. Ne osjećam da se nešto promijenilo i u mentalitetu i u navikama, pa i u svakidašnjici, naravno na bolje. Vjerojatno nekima i jest bolje i puno bolje, ali ocjena djelotvornosti političkog, ekonomskog i moralnog sustava i onih koji ga vode mjeri se makroekonomskim pokazateljima, poput BDP po stanovniku, postotku zaposlenosti, snazi takozvanog realnog sektora, odnosno proizvodnje i novih vrijednosti, a ne po blještavilu i gradskim novogradnjama, športskim uspjesima i megalomanskim priredbama i sl. Jest, reći će ondašnji ili ovdašnji branitelji statusa quo, od vrha do dna, ta bolji smo od svih ostalih zemalja na prostorima bivše države, osim Slovenije. Ali neće spomenuti da su nas pretekle skoro pa sve ostale tranzicijske države po spomenutim ključnim makroekonomskim pokazateljima i koječemu drugome. I sad nam govore da je cijeli svijet u krizi, osobito kapitalizam i samo što nisu propali i da što hoćemo bolje. A to uopće nije točno, sve su nama konkurentne zemlje izašle iz recesije, oporavljaju se, brže se prilagođavaju tržišnim i tehnološkim promjenama, priključuju globalizaciji koju toliko mrzimo, otvaraju se, prihvaćaju vrijednosti demokratskog kapitalizma koji, naravno nije idealan i u kojemu također ima takozvanih kolektivnih žrtava, pa čak i među poštenim i vrijednim. Ali, ovdje kod nas tih je žrtava puno više upravo zbog toga što sve spomenuto ne volimo i s mukama prihvaćamo. Ako je tako, barem za mene i još neke, a znam da za neke i nije i to je demokratski i u redu, onda tko je glavni krivac? Po meni, to je takozvana politička klasa ili politička elita, koja srazmjerno broju stanovnika nigdje nije brojnija negoli baš u Lijepoj našoj. Svaki čovjek, uz ostalo, jest i političko biće, ali toliko političkih profesionalaca, iako bi bolje bilo reći diletanata nema nigdje kao kod nas. Mi smo strahovito ispolitizirana zemlja i narod, sve počinje i završava na političkom profilu pojedinca, ideje, poduzetničkog pothvata, pa i najobičnijih svakodnevnih banalnosti i trivijalnosti. Skoro da se i nužda ne može na miru obaviti, kao da i ona ima svoje političke konotacije, posljedice i uzroke. U ono doba tražile su se za svako, pa i najbanalnije radno mjesto takozvane moralno-političke podobnosti, znači pripadnost onda jedinoj političkoj partiji. Sad je puno više i partija i stranaka, ali ta podobnost i poslušnost, umotana u neke druge forme i dalje je ostala, štoviše još je i veća. A s njome i takozvana negativna selekcija, od vrha do dna. Žalosno je, ali je tako, jednostavno se ne isplati ni baviti strukom, učiti, čitati i tome slično, a isplati baviti politikom, pa i politikanstvom. Postalo je posve normalno da se ta podobnost ili poslušnost traži za službe u državnoj, regionalnoj i lokalnoj /samo/upravi, stvaraju se afere pri zapošljavanju običnih vratara, vrtlara, nekmoli za nešto više. Doguralo se i dotle da se podobnost, politička i ina, a ne stručna, traži i kod čisto privatnih poduzetnika. A to je i zbog toga jer će takvi izgubiti prodajno tržište ako ne zaposle "našega", jer ovdje slobodnog, nesputanog i konkurentnog tržišta uglavnom i nema. Ali, to bi mogla biti i posebna tema, ta i ne samo hrvatska "tranzicijska" posebnost, nego i svih zemalja s prostora bivše države. Danas je tema ta krajnja neučinkovitost i nedjelotvornost hrvatske političke klase ili elita, kako hoćete. Posljedice znamo, ne treba ih ponavljati, u prvoj su rečenici ove kolumne, ali što je s uzrokom. Najprije, političari su ljudi kojima je opsesija vlast i moć i sve koristi koje iz njih proizlaze, a ne javna dobrobit, što bi u iskonu trebalo biti. Oni su skupljači ili berači glasova na izborima, što više glasova to bolje, a to nije neki proizvodni, uslužni ili vrijednosni posao. A skupljati ili brati glasove i ne mogu pričama običnom i neobičnom puku da je njihova sudbina njihova stvar, da od države ili recimo Grada ili političke stranke ne mogu dobiti ono za što se sami trebaju izboriti, da profit nije štetan nego baš suprotno, da više nema "naših" ili "njihovih", nego samo sposobnih, htijućih i poduzetnih i sve tako. I još da ih samo podsjete kako su glasovali u ondašnjem "paketu" ne samo za samostalnu i neovisnu, nego i kapitalističku, tržišnu i pravnu državu, tek su onda "gotovi", a znam podosta i takvih tu po Gradu. Rijetko gdje i postoji kao kod nas nepisano pravilo "jednom političar – cijeli život političar". Naime, ta politička masa, s lijeva na desno zapravo se vrti u krug, od izbora do izbora i sve podređuje, do najobičnije mimikrije da se održi u tim krugovima, svejedno u poziciji ili opoziciji. Štoviše, nerijetko je u opoziciji biti još i bolje, kao neki savjetnik, zamjenik, pomoćnik koji za ništa i ne odgovara niti ga netko uopće i pita, kad je skliznuo. Doduše, i njihovi šefovi, dakle izabrani nešto puno i ne odgovaraju, snađu se oni za opravdati učinjeno ili neučinjeno, nađu lako krivca, najčešće u onom drugom ili nekoj ovakvoj ili onakvoj manjini i idemo dalje. Možda i ponajviše zbog toga, zbog te nemjerljivosti politika u stadiju demokracije u kojemu jesmo, za razliku od jednostavne mjerljivosti recimo poduzetništva, ljudi idu u politiku, državne, upravne, samoupravne i slične službe, javna i monopolna poduzeća, svugdje tamo gdje se ne suočavaju s vrijednosnom, tržišnom ili stručnom konkurencijom. Pa i to je prirodno, većina ljudi ide lakšim životnim putem, nije baš spremna na tržišna, recimo i demokratska iskušenja ni suočavanja sa samim sobom. A takve države i društva, htjelo se ili ne, nisu ni zdrave ni perspektivne i s tim problemom suočava se i Hrvatska sad, ali već i odavno. S ovolikom i ovakvom političkom klasom teško da će u dogledno vrijeme i izići na kraj. Na žalost, kakvi su demografski trendovi, kolika je apatija, pa i depresija kod većinskog puka i što držimo za važnim, a što ne, taj problem za koje desetljeće više i neće biti problem u onom smislu u kojem je ovdje opisan, odnosno sam po sebi će nestati. Političke vođe, pa i oni niži imaju samo jednu zadaću – stvoriti društveno, kulturno i moralno ozračje u kojemu će se rad, stvaralaštvo, tolerancija i zdrava ambicija cijeniti i poticati, ma od koga dolazili, na osobnu, time i javnu dobrobit, što se nerijetko slabo razumije. Jadnim mi se čini kad se politički izbori dobivaju na temama prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti, na "našima" i "njihovima", kakvi jesu da jesu ili strašenju nečim što je već i odavno i nepovratno prošlo, poput bivše države, njezinih ostarjelih ili mrtvih eksponenata, komunizma, "udbe" i sl. A aktualna hrvatska politička klasa, barem ona prevladavajuća, čisto je populistička i nespremna za stalne političke, ekonomske i moralne izazove i djelotvorne reakcije na brze promjene. Čini mi se da je krajnje vrijeme, uz sve zasluge nekih njezinih dijelova, da se tolika i takva politička klasa već na sljedećim općim, pa onda i lokalnim izborima povuće i na političku pozornicu dođu nova, ne mora uvijek značiti i mlađa lica, kakva je, vjerujem u Hrvatskoj moguća. Zagovornik sam njemačke političke strukture, podjele na desni centar koji tamo čine demokršćani i liberali i lijevi centar koji čine socijaldemokrati i "zeleni". K tome bi trebalo težiti, to je jedan duži, možda i teži, ali put s čvrstim temeljima. Hrvatskoj su, uostalom kao i Njemačkoj, što je već potvrđeno, štetni bilo kakvi desni ili lijevi ekstremizmi i revanšizmi. Jednako kao što su i štetne te silne ovakve ili onakve iracionalne političke i ine podjele. Istina, njih će uvijek biti, ali nipošto ne bi trebale biti presudne. A politička klasa, koja je u ovolikom broju ekonomski neodrživa, trebala bi biti znatno manja, unutar koje je približno podjednake jačine i pozicija i opozicija. To se ne može dekretom nametnuti, to je pitanje slobodnih izbora i demokracije uopće, ali podosta puta nam se događa i u svakodnevnom životu ovo ili ono jer nismo svijesni posljedica našeg čina, a tako je i u politici. Tek kad one uslijede, pa i u najružnijem obliku, opet ne nalazimo krivnju u sebi i prebacujemo na onoga drugoga ili trećega, pa i na tu političku klasu koju smo ipak sami, naravno u kakvoj-takvoj većini birali. A ona nije nimalo drugačija, bolja ili lošija od ostalih klasa, slojeva i uglavnom materijalnim interesima povezanih skupina i ne treba ni tu imati zabluda. Ta i kako bi neka politička klasa ili elita uopće došla na vlast u demokratskom sustavu, kakav jest da jest i boljega nema, da nije jednostavno preslik onih koji su je izabrali.

 

 
SVETI VLAHO

Sveti Vlaho († oko 317.) bio je, prema kršćanskoj predaji, liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika. Gotovo se ništa ne može sa sigurnošću reći o njegovu životu. Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono (Džono Restić, Džono Palmotić). Mučenik sv. Vlaho rodio se u Sebasti u ondašnjoj Maloj Armeniji kojom je upravljao Rim, to je današnji grad Sivas u središnjoj Turskoj. Narod i svećenstvo su ga izabrali za biskupa nakon smrti njegova prethodnika. Dioklecijan je za vrijeme svoje vladavine 313. g. proglasio u rimskom carstvu opći progon kršćana. Taj progon se nastavio i za vrijeme Licinija. Za to vrijeme sebatski se biskup skrivao po planinama Kapadokije. Za svoj dom izabrao je osamljenu i tamnu pećinu iz koje je oprezno izlazio samo noću da dijeli utjehu mučenim i nesretnim kršćanima. Bog mu je dao moć da postane prijatelj sa divljim zvijerima. One su mu donosile hranu a za uzvrat on ih je liječio. Agrikolaus koji je u to vrijeme bio rimski upravnik u Sevastu, izmišljao je najokrutnije muke protiv biskupa. Divlje zvijeri je puštao da izvode svoju «igru» sa kršćanima. Jednog dana naredio je vojnicima da ulove što više zvijeri. Nakon dugog traženja naišli su na pećinu ispred koje su mirno stajale divlje zvijeri a sv. Vlaho je molio među njima. Vojnici su se sutradan vratili po njega na zapovijed Agrikolausa. Mirno ih je dočekao. Vijest se brzo proširila pa su svi kršćani izašli iz skrovišta da ga još jednom vide. Putem do grada propovijedao je a mnoštvo ljudi ga je pratilo. Sv. Vlaho je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Kad bi spustio ruku na bolesne odmah bi im se vratilo zdravlje. Na tom putu priđe mu uplakana majka sa djetetom u naručju. Kroz suze mu ispriča kako je djetetu zapela u grlu riblja kost, molila ga je da ga spasi. Na to. Sv. Vlaho spusti ruku na grlo djeteta, prekrsti ga i pozove Svemogućeg da se kost izlomi i da se dječaku vrati zdravlje. Molio je da se to isto uvijek učini svima koji bi ga u bolesti grla molili u njegovo ime. Dijete ozdravi, mati se zahvali sv. Vlahu i uputi se kući. Nedugo zatim pred njega dođe stara udovica i ispriča mu kako joj je vuk ugrabio mlado prase koje je čuvala. On je umiri, a u to je došao vuk i vratio živo i zdravo prase. Kad je doveden u Sebastu, Agrikolaus je od njega zatražio da se odrekne vjere. Na to mu je sveti biskup odgovorio:»Ispovijedam Krista i ne mogu se klanjati krivim bogovima.» Na to Agikolaus naredi da ga muče. Hrabro je podnio sve muke i još reče:»Jadniče, ako misliš da ću s bičevanjem iznevjeriti Krista, varaš se jer on mi je na pomoći!» Gradom se pročula vijest o njegovoj ustrajnosti. Udovica kojoj je pomogao, odluči ubiti prase. Skuhala je glavu i noge od prasca sa zeljem i odnijela u tamnicu. Donijela mu je još i svijeću da mu svijetli u zatvoru. On je primi i uzme malo jela, prorokova joj svoje brzo mučeništvo i smrt. Zamolio je da mu za uspomenu pali svijeće i da za svog života nastavi pomagati siromašnima. Obećao joj je blagoslov gospodina Boga i da će svatko tko se povede za njenim primjerom primiti isti blagoslov. Nakon par dana Agrikolaus naredi da se sv. Vlaho objesi i da se oštrim željeznim češljevima za vunu dere od glave do pete. Uza sve to viseći s grede svom krvniku je rekao:»Ne marim za muke jer mi je Bog na pomoći!» Putem do tamnice iz njega je tekla krv koju su sedam žena kupile krajevima svojih haljina i maramama. Stražari su shvatili da su i one kršćanke, zarobili su ih i odveli pred Agrikolausa. Nagovarao ih je da se preobrate, na to su ga one zamolile da ih pusti na jezero da se operu kao bi bile čiste za primanje nove vjere. Stražari su ih poveli, a sa sobom su ponijeli kipove svojih bogova. Žene su uzele te kipove i bacile ih u jezero. Za to su bile kažnjene poput sv. Vlaha na isti način. Uz njih su bila i djeca koja su promatrala te muke. One bez boli podnesu muke uz pomoć Svevišnjeg. Nakon toga krvnik naredi da im se odrube glave a djeca bace u tamnicu sa sv. Vlahom. Sutra dan naređeno je da se na vrat sv. Vlaha veže kameni žrvanj i da ga se baci u jezero. Kad su svi došli do jezera sv. Vlaho se uputi po vodi kao po tvrdoj zemlji, na sredini jezera reče:» Ako i vaši bogovi imaju iste moći dođite i vi!» U tom trenu obasja ga jaka svjetlost, pojavi se anđeo i pozove sveca da primi vječnu slavu. A ljutiti Agrikolaus naredi da se sv. Vlahu i djeci odrubi glava. Na stratištu on klečući uputi molitvu Bogu. Molio ga je da svi koji razbole grlo a zazovu njegovu pomoć pred Bogom da im usliši molitve. Iznad njega se pojavilo svjetlo i začu se glas:»Ja sam Bog koji se te dosad proslavi, unaprijedit ću te još većom slavom, svoju milost ću udijeliti onima koji budu slavili tvoju uspomenu !» Nakon tih riječi odsjekoše glavu sv. Vlahu i djeci. To se dogodilo u veljači 317. godine Kad je Konstantin je pobijedio Licinija, kult sv. Vlaha širio se cijelim kršćanskim svijetom. Njegova je glava kao dragocjena relikvija došla g. 972. u Dubrovnik, a Grad ga je izabrao za zaštitnika. Na njegovim zidinama nalaze se svečevi kipovi, a podignuta mu je i crkva svetog Vlaha. U vrijeme „Feste sv. Vlaha“ biskup u procesiji nosi svečevu glavu koju vjernici sa strahopoštovanjem ljube. O blagdanu sv. Blaža svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“ Taj je blagoslov takozvana blagoslovina u Katoličkoj Crkvi. On se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Kod blagoslovina Crkva moli Božju pomoć u raznim potrebama, a po zaslugama Isusa Krista i zagovoru svetaca. Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. stoljeća potresom porušenog slavnog grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro strvorili podnošljive uvjete za život. Uskoro se i na kopnu (prijeko) stvorila i malena slavenska zajednica i one su se uskoro zasipanjem morskog rukavca spojile i ojačale. Odmah nakon što je novo naselje - prvotna communitas - počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na nju su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su je svakako prisvojiti. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba. Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak). Godine 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius - Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje na zapadu i u Dubrovniku. Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna.On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio Sv. Vlaho. Knez je vladao samo mjesec dana - da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine. Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: "Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca." www.hr.wikipedia.org
 

Brojač posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas34
mod_vvisit_counterJučer156
mod_vvisit_counterUkupno309558

Online (prije 20 min): 3
Danas: Sij 22, 2019

Imala sam puno ljubavnika, žalim samo za onima koje sam odbila! /Žuži Jelinek/

 

IN MEDIAS RES

Failed to get Items, check your parameters!

"Najbolji dokaz mudrosti je dobro raspoloženje." /Michel de Montaigne/

 

Iz Medija

Pearl of the Adriatic

Dubrovnik Linkovi

STRANICE GRADA DUBROVNIKA
DUBROVAČKI VJESNIK
DUBROVAČKI LIST
DUBROVNIK NET PORTAL
DUBROVNIK PORTAL
ŠAHOVSKI KLUB DUBROVNIK
TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA DUBROVNIKA
VISIT DUBROVNIK

Korisni linkovi

HARVARD BUSINESS REVIEW
BANKA
WIKIPEDIA
BUSINESS.HR
THE ECONOMIST
FINANCIJSKI KALKULATOR
FINANCIAL TIMES
INVESTICIJSKA ANALIZA
LIDER
POSLOVNI DNEVNIK
SMALL BUSINESS REVIEW
THE WALL STREET JOURNAL
INVESTICIJSKI SAVJETNIK
EKON., FIN., RAČUNOVODST....
SAVJETNIK ZA PODUZETNIKE
GOOGLE
BEDEK ART
FINANCIJSKI KALKULATORI