UMIJEĆE /NE/MOGUĆEG

Dubrovnik - Viđenja

Nema se potrebe, a ni valjanog razloga uvijek i po svaku cijenu biti kritičan ni u političkim stvarima, Načelno, niti je politika kurva niti su političari kurvari, odnosno utoliko je politika kurva a političari kurvari koliko to važi i za druga područja ljudske djelatnosti i za druge, običnu i neobičnu, uglednu i neuglednu čeljad, kako se god okrene ili obrne. Neki tako kažu i "prave se" da nisu političari i da nemaju ništa s politikom, tvrdeći da su samo neovisni, neutralni i "hladni" stručnjaci, nerijetko stvarajući i mit od toga i "mire" oko sebe. A često je to zapravo bijeg od vlastite odgovornosti i opravdanje za osobne neuspjehe. Davno sam čuo, možda čak i dobronamjerne naputke kako je najbolje učiniti distancu ili razmak od susjeda, društva i tzv. narodne čeljadi, jer će vas tek tada uvažavati i davati vam pridjeve kakve inače ni po čemu niste zaslužili. Toga je podosta i u mojemu okruženju. Ali, ako kojim slučajem, ovako ili onako, dotaknete takve "ispod kože" brzo uvidite da su i oni ljudi od krvi i mesa, pa se i razočarate njihovim licemjerjem, slabim znanjem i energijom, da ne idem dalje i dublje. Kako bi se reklo, izgled i gard vara, ali mnogi i dalje tome nasjedaju. A ponovit ću, svaki je posao častan, koristan, potreban, ako se na jednako takav način obavlja, tako i posao političara, čak i ako im je to i jedini posao. Jer, ne treba smetnuti s uma da je čovjek, uz sve ostalo i političko biće i da su političke vještine uvijek dobrodošle. Pa što mislite, da uspješni zavodnici ili zavodnice nemaju političke vještine, pa čak i da bi se običan brak mogao održati bez političke vještine i na kraju bili uopće ovaj svijet postojao bez političkih vještina? Uostalom, zna se da je politika umijeće mogućeg, a nipošto nemogućeg.

Biti uspješan političar znači prikupiti što više glasova izbornika, birača ili naroda kako bi se njima vladalo i nametnula njihova volja, što, kojega li apsurda nerijetko i nema nikakve veze s voljom onih koji su vladare izabrali, makar i u posve besprijekornoj demokratskoj proceduri. Najčešće se programi, riječi i obećanja izabranih zaborave odmah nakon izbora i priprema u iduće četiri godine obrana zbog čega se nisu držali obećanja, što i nije neki osobit problem. Ovdje, kod nas, lako je naći opravdanje za neučinjeno ili nedovoljno učinjeno, okomiti se na političke suparnike, pozvati se na domoljublje i već se sada kladim da će tako biti i do općih izbora u studenome.

A da možda i neće biti baš tako i da ćemo u demokratskom razvitku napredovati, pa i u političkoj kulturi, nade dolaze iz SDP-a. Čini se da se ta stranka ili partija promeće u istinsku socijaldemokratsku  opciju, Hrvatskoj nesumnjivo potrebnu, nasuprot konzervativnim i dubokim reformama nesklonim političkim strankama i opcijama. Jer, ono što sad nudi i Željka Antunović i Ljubo Jurčić, dakle više socijale, solidarnosti i ravnoteže jasna je socijaldemokracija i hvala Bogu da se hrvatska politička scena profilira i da se na tržištu biračima nude moderne, konzervativne i socijaldemokratske mogućnosti i pojedinci, lišeni zastarjele nacionalne retorike i ideja izvan konteksta okolnosti vremena i mjesta u kojima živimo. Šteta je što je nestala liberalna opcija, koja se temelji na čovjeku – pojedincu, njegovim slobodama i jednakim mogućnostima za sve. Malo je jakih ljudi za "progurat" liberalnu opciju i učiniti je važnom u političkom procesu, ali krivci su oni koji se zaklinju i koji zastupaju takvu opciju, jer treba tu i hrabrosti i odricanja i znanja. Usput, nije neoliberalizam ono što svaki dan čujemo, a to je da zanemaruje socijalu, da je nepravedan, da je materijalan, da je anaciionalan, pa čak i inovjeran. Suvremeni je neoliberalizam ili demokratski kapitalizam nešto posve drugo, pa i suprotno i jedina mu je "mana" što nastoji samog čovjeka učiniti odgovornim za svoju sudbinu, a ne ni državu, ni vladare, ni ove ni one političare i što ima nedvojbene gospodarske učinke i blagostanje iza sebe. Pomozi sam sebi, poradi na sebi, a onda će ti i sustav i Bog pomoći, otprilike tako. Svi mi jako malo čitamo i puno gledamo i živimo zapravo u crno-bijelom filmu. A ovaj svijet u kojemu smo se /s/našli i ova zbilja prepuni su različitih "boja i nijansi" i sve u svemu treba se /na/učiti na dobrim primjerima i učincima onih koji su uspjeli unatoč svim predrasudama i preprekama. Tako sam nedavno s užitkom pročitao razgovor s uspješnim Tončijem Huljićem koji otvoreno priznaje da sklada i pjeva za one brojne koji to slušaju i gledaju i kad je bez imalo licemjerja rekao da njegove pjevačice trebaju prije svega lijepo izgledati, da ne idem dalje, a tek potom možda i lijepo pjevati. Osobno se nešto razumijem u glazbu,  pjev i pjesme i sve mi je to jako loše i nije Huljić taj da mi pomogne ili me razumije, ali jest za golemu većinu ostalih i za to je tu i to odlično radi. Tako je i kad raspredam o nekim političkim i/ili iduhovnim temama i ponekad mi se čini, posljednjih godina doduše sve manje, da tako razmišlja i golema većina. A ta većina, običan ili neobičan svijet ili čeljad, stalno to pokazuju izbori, razmišlja i zaokružuje na listiću posve drugačije. Slažem se s Jornom Pedersenom, uspješnim, ali nažalost i odlazećim direktorom pivovare Carslberg Hrvatska koji tvrdi da je naš, dakle hrvatski, glavni problem skepticizam i nesklonost promjenama, neka vrsta konzervativizma. Za neka druga, davno prošla vremena to se i nije skupo plaćalo, ali u globalizacijskim uvjetima to je vrlo opasno po svekoliki, ne samo ekonomski napredak. Rekao je Pedersen i to da sve dosadašnje hrvatske Vlade nisu imale jasne ciljeve i prioritete, pa i za to držim da je u pravu. Uostalom, sve tranzicijske zemlje daleko brže provode svekolike reforme i brže se razvijaju, a i investicijski kapital i podružnice vodećih svjetskih kompanija iz Hrvatske sele u Srbiju. Dijelom je to i zbog većeg tržišta i povoljnije lokacije s regionalnog stajališta, ali dojma sam da i ih mi našim mjerama i politikama ne privlačimo. Kako bilo, za ponoviti je da činjenicu državne suverenosti i neovisnosti nismo ni približno dovoljno iskoristili i ne mogu povjerovati da ne možemo ići brže i biti konkurentniji, samo da neke stvari bolje  posložimo i svedemo u koliko-toliko podnošljive granice onaj poznati hrvatski jal. Ako nije tako, posumnjat ću da je točna priča o višku pameti i manjku prirode i prije će biti da je zapravo obratno.

Ne razumijem i držim da je na pogrešnom putu HDZ i Sanader inzistirajući na gradnji pelješkog mosta i još nekih predizbornih obećanja i jamstava. Ako misli da će se tako povezati Hrvatska, materijalno i možda, a duhovno baš i ne. Projekti su čisto politički, nedokazani ekonomskom računicom i najmanji je problem tu Bosna i Hercegovina i njihovi zahtjevi. Lukavi Mesić je, možda i nesvjesno, ali i s pravom, opet bar po meni, rekao da će se pelješki most graditi kad bude novca. Pa i svatko od vas i ja, da imam dovoljno novca, kupio bi i gradio i ovo i ono, i sve na ovome svijetu treba, i zdravlje, i novac, i mostovi, i slava, i uvažavanje, ali kako sve nikad nije moguće, određujemo prioritete po prirodi stvari. Ako nas glava boli, prestanak boli je najveći prioritet i tako redom. A ja ne vidim da je neki veliki problem doći u ove naše krajeve ili krajnji hrvatski jug, odnosno veći je problem zašto uopće ovdje doći, graditi, ulagati i trošiti, pa čak i ostati. Zna se što je i gdje je vrhunsko vino "dingać" i svatko će doći do njega ako to hoće. Čujem da je problem samo u količini, a nipošto u prijevozu i sl. Konavljani su obnovili i izgradili silnu infrastrukturu, pa se malo kome tamo ostaje i svatko sanja i bježi na poslove u zračnu luku, Dubrovnik, Zagreb i sl. unatoč bogatim prirodnim, kulturno-povijesnim i drugim resursima. Inače su Hrvatskoj dane zamjerke i Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda zbog silnih ulaganja u infrastrukturu, a premalo u poduzetničke projekte i uopće konkurentnost gospodarstva. Ispostavit će se, možda i vrlo skoro, da sve to zapravo gradimo i trošimo novce za druge, najmanje hrvatske korisnike. Razočaram se kad se suočavam s mukama naše čeljadi, kakva jest da jest, kako bi ishodila neki mali, da ne kažem jadni kredit za pokrenuti ili oporaviti neki posao, održati svoju obitelj i što je najvažnije, ostati u svom selu, zavičaju...Žalosno je, znam to dobro, kako na takve gledaju banke, državni i lokalni činovnici i koliko im samo problema postavljaju. Takvu torturu može izdržati samo "izvanzemaljac", satkan od nekog neprirodnog materijala. S druge strane, milijunski krediti dijele se "šakom i kapom" podobnima i moćnima i ne pitajući kako će ih vratiti. Koliko li je samo takvih promašenih i koliko se puta nekima daje stalno šansa ili prigoda, a drugima niti jednom? I koliko se samo krivih ljudi stalno "vrti", a koliko pravih zapravo nigdje nema. Završit ću sa Sinišom Vucom, kojega inače optužuju da "mlati" ženu ili suprugu, kakvih pojava vjerojatno i ima, a što ćemo ako netko i laže radi osobnih probitaka? Kad se Vuco natjecao za saborskog zastupnika kao neovisni s nekim prijateljem Lukom, glavni projekt mu je bio asfaltiranje makadamske ceste od Neorića do Sinja. "Daj ti meni poveži Neorić i Sinj, da mali čovik može brzo doći na posao u Sinj i još brže se vratiti u Neorić, to je to, i za to ćemo se mi izboriti!". Vuco naravno nije prošao, ali ostaje gorka istina da su svi ti kandidati, natjecatelji ili kako hoćete daleko od zbilje i elementarnih ljudskih potreba. Ma koga zanima što će biti nakon njega i što će biti ako bude? A i kakva je to većina, pa i demokracija ako od 100 upisanih birača izađe 50 i ako za one koji postanu vladari glasuje recimo 35% ili 17.5 birača, što znači da je za takvu vlast glasovalo svega 17.5% ukupnog biračkog tijela. Sve u svemu, teror manjine nad većinom i okolnosti vremena i mjesta u kojemu jesmo...

13. ožujka 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"


HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute