MILANOVIĆEV GAMBIT

Dubrovnik - Viđenja

Može taj Milanović tvrditi i sto puta da je SDP s njim na čelu ljevica, ali čak i da jest, onda je desna ljevica, ako je tako što uopće i moguće. Potvrdit će to ili neće, još malo i hrvatski birači i ne lezi vraže, možda je takva opcija, "lijevo, desno, nigdje moga stana..." i najpoželjnija. Kako bilo, skoro sve što napisah ili rekoh, obistini se, za par dana, mjeseci ili godina i samo je problem što se glasovi iz "provincije", koja je po meni, uvijek bila i ostala, samo zemljopisni, nipošto i duhovni pojam, pogotovo Dubrovnik, dakle glasovi iz "provincije" slabo se dalje čuju i malo koga "gori" i zanimaju.

"Fulao" sam samo u jednom, doduše golemom, vrlo važnom promišljanju. Vjerovao sam da će Lijepa naša, unatoč srpskim razaranjima, nemilosti međunarodne zajednice i nekim prirodnim nevoljama kao suverena i neovisna država znatno brže "kročiti" u gospodarski, demokratski, pravno i duhovno razvijenu i uređenu zajednicu, s jednakim početnim mogućnostima i prigodama za sve građane, osim onih koji bi se s činjenicom hrvatske samobitnosti silom obračunali. Jer onaj koji drukčije misli ili je, ovako ili onako, drukčiji, odnosno nije "isti" nije neprijatelj Lijepe naše, ma koliko nam se i ne dopadao. A i tu se nije daleko odmaklo. A neće me navući "na tanak ili debeli led" ni moji dragi ili manje dragi sugovornici, tvrdeći da je Lijepa naša "banana" država ili "da nas je malo, ali smo govna". To, dragi moji nipošto, unatoč svega! Drugo je pitanje zašto je sve ovako kako jest, tko je čemu kriv ili prav, makar bi i takve priče i inače vrlo razvijenu "kulturu pričanja" trebalo zamijeniti "kulturom rada, razumijevanja i strpljenja".

A zašto sam, i ne samo ja, nego i mnogi, pomislili da će kao suverena, neovisna, demokratska i tržišna Hrvatska /bar nominalno/ puno brže izići iz vjekovnog siromaštva, s nesretnog Balkana, shvaćati i prihvaćati europske duhovne, kulturne i materijalne standarde? Pa vjerovao sam u snagu i viziju naroda, vođa i države za otklon svih ranijih i stoljećima gomilanih promašaja u kratkom i stvaranje novog, drugačijeg i uvjetima Lijepe našeg prilagođenog duhovnog, materijalnog i uopće vrijednosnog sustava, u kojemu će biti mjesta za svakog dobronamjernika, da ne lupetam ponovo, ovakvog ili onakvog. No, što se dogodilo? Rušenje jednog i stvaranje drugog sustava, uključujući i državu, nije ništa drugo nego revolucija. To, kako se i u nizu drugih revolucija i stoljeća potvrdilo, uopće ne znači da je taj čin, ta revolucija, ujedno i revolucija narodnog duha i mentaliteta i da se, ma koliko krvi ili ustava ili političkih vođa p/r/oteklo, dakle sve to skupa ne znači da "poslije kiše dolazi sunce". Štoviše, zna se dogoditi da "poslije kiše opet pada kiša". Dopada mi se taj mračni Gustave Le Bon, pišući krajem 19. stoljeća o narodnom mentalitetu: "Među obilježjima narodne duše treba spomenuti da je ona kod svih naroda i u svim vremenima zasićena misticizmom. Puk će uvijek biti uvjeren da viša bića: božanstva, vlade ili veliki ljudi, imaju moć mijenjati stvari po svojoj volji. Ta mistična strana izaziva u njega jaku potrebu obožavanja. Njemu treba fetiš: ličnosti ili doktrina. To je uzrok zašto narod, kad mu prijeti anarhija, traži Mesiju spasitelja. Narodi kao i gomile, ali sporije, prelaze od obožavanja k mržnji. Ista osoba, junak u jednoj epohi, može završiti pod kletvama. Te promjene narodnog mišljenja o političkim ličnostima opažaju se u svim zemljama. Kad je Cromwell oborio jednu dinastiju i odbio krunu, bijaše pokopan kao kralj, među kraljevima. Dvije godine kasnije, tijelo mu bijaše izvađeno iz groba i glava, odrubljena od krvnika, pričvršćena nad vratima parlamenta. Nema tome davno, podignut je njegov kip...I tako još jednom dolazimo na osnovni pojam o narodu, koji smo već često susretali, i na onaj drugi pojam koji proizlazi iz prvog: da uredbe i vlade igraju neznatnu ulogu u životu naroda. Narode vodi u prvom redu njihov duh, tj. pradjedovski ostaci od kojih je taj duh sastavljen. Narod i svakidašnje potrebe – tajanstveni su gospodari koji vladaju našom sudbinom." I točno je da je narod gospodar u krajnjoj crti, ajde mu se suprotstavi u bilo čemu važnom i ne idi umu uz ili niz dlaku, pa gdje ćeš završiti ako ti je do vlasti.

Doista, kad se malo dublje uđe u narodni mentalitet, u ovu lokalnu, pa i širu i najširu svakodnevicu, što se zapravo promijenilo na toj "razini" od kako je samostalne hrvatske države. Ništa, sve su mržnje i ljubavi ostale na svome, sitni i krupni lupeži također, i priče su i poslovice i navike manje više iste, a promatrajući i tu mladež ne uočavam ništa drugo u njima nego onaj "pradjedovski duh", ma kako ga shvatili. Za volju istine, "okvir" je teritorijalni, politički, zakonski, gospodarski i sl. drugačiji, i demokracije je više, pa i na materijalnom planu je bolje i to je to. Većina, bar kad se glasuje, kaže da je sve u svemu dobro kad se sve uzme u obzir, a manjini preostaje da uporno dokazuje da baš tako i nije i tako iz dana u dan.

A Zoran je Milanović, skupa s Ljubom Jurčićem,  procijenio da "pukovnik" može postati samo ako se, držeći se lijevog, "uštine" što više i od desnog biračkog tijela, dakle istodobno biti "j... . ......" Inače će, kako je procijenio, biti politički, pa možda i još kakav drugi pokojnik. Što se mene tiče, predlažem mu da do izbora ništa ne čini, ni dobro ni loše. Jer samo takav Zoran Milanović ima sve važne pretpostavke za uspjeh i ne samo u hrvatskom političkom okruženju. Dakle novi je, lijep je, visok je, zgodan je, moderan je, ma što to značilo,   dolazi s lijeva i ide k desnom, jasan je kad ne treba, nejasan kad treba i što ćeš više. Bez daljnjega, jedina prava konkurencija Ivu Sanaderu, po izgledu, gardu, znanju jezika, taštini...

A taj Sanader, po meni, kakav jest da jest, zasad jedini ima sve pretpostavke za hrvatskog premijera i vođu hrvatskog naroda. Jest da on, dakle Sanader, "dreči" na svu nejač i oporbu, tu doma, dakle po Hrvatskoj, a kad je, tu doma ili vani, s vanjskima i važnima, manji je od "makova zrna". Stoiberu bih ja otvorio i zatvorio vrata kad mu je, dakle Sanaderu, priprijetio ugrozbom njemačko-hrvatskih odnosa nakon odbitka Rohatinskog Bayerische Landensbank /BLB/ za ulazak u Hrvatsku. Stoiber je predsjednik bavarske, a ne njemačke vlade. Ali, što se može, Sanader to neće i sav taj politički, pa i ekonomski pritisak na Lijepu našu ne jenjava i sve mi se čini da smo još na "optuženičkoj klupi". I sad će, molim lijepo, tako su dogovorili Sanader i Janša, Međunarodni sud pravde u Haagu odrediti hrvatsko-slovenske granice. Onaj isti sud koji je utvrdio da Srbija nije agresor na Bosnu i Hercegovinu, da tamo Srbi nisu napravili genocid i onda čemu se Hrvatska, koja je u istom, balkanskom košu i košmaru treba nadati? A hrvatski je premijer, tko god da bio, zapravo samo ministar unutarnjih poslova u zemlji Hrvatskoj, jer u onome najvažnijem, strateškom, "drugi nam raspliću kosu". Ne kazuje li nam od tome najbolje i bankarski, djelomice i infrastrukturni, pa i poduzetnički sustav, sve su nam uzeli ili im je netko dao i uvijek će takvih biti i svi su ti strani prosječni i beskrupolozni ulagači i/ili poduzetnici. Pa ako već treba netko treba biti vlasnik i/ili "diktator" i ako je uz to špekulant ili kriminalac, draže mi je da to bude "naš", a ne "njihov". Eto na što smo spali, između dva zla birati manje i to je ta svakodnevica.

I taj Jurčić, to je za SDP, a kako Slavko Goldstein, po meni s potpunim pravom tvrdi i za Hrvatsku jedna katastrofa. Sa svojim porezom na kapitalni dobitak, partizanima i ustašama, planskom ekonomijom, nerazumijevanjem biti socijaldemokracije i politike i ukupnim gardom, naprosto mi se čini nezamislivim hrvatskim premijerom i vođom hrvatskog naroda. Čak i da bude po onoj da "svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje". I Jurčić, a Milanović još i više, nipošto nisu neznalice, teoretski su dobro potkovani, ali za uspjeti u politici važnije je koješta drugo i imati u sebi neke dodatne, biračima privlačne crte, koje najčešće i nisu povezane s razumom, znanjem i činjenicama. Političko, kao svako drugo tržište je isto, važno je kako vas birač doživljava ili "percipira", vidi li u vama, makar možda i ničim utemeljenu karizmu, odlučnog, prkosnog i snažnog čovjeka, onoga koji ne propitkiva i ne sumnja u posljedice svojega čina. Neki ljudi jednostavno imaju sve pretpostavke za uspjeh u politici, neki ipak ne, ma koliko su nekome mili, pametni, mirni, što bi se reklo pravi gospari.

Kad Đapić kaže da je "krajnji ljevičar Milanović" došao na pozicije HSP-a i kad dosta i ne samo ljevičarskih medija "grmi" da je Milanović skrenuo udesno, vjerojatno je i tome tako. Ali za to je Milanović i dobio "placet", jer je očito da je većini SDP-ovaca na vrh glave tih optužbi s centra na desno da su ništa drugo nego doživotne komunjare, jugoslaveni, ateisti i izdajnici, i da samo s Milanovićem imaju prigodu sve to otkloniti i vratiti se na vlast. SDP još od Račana naprosto ima taj "kompleks" kojega se teško rješava. Ta se računica može pokazati i ispravnom, odnosno zgodni Milanović i nezgodni SDP i mogu se vratiti na vlast, ali od istinske socijaldemokracije neće biti ništa i u takvom slučaju i samo će se potvrditi da joj mjesta u hrvatskom političkom prostoru nema, što je opet legitimno i legalno, ma koliko to nekima teško palo. Uostalom, zašto i mora biti socijaldemokracije na vlasti, dakle one političke opcije koja zastupa interese rada, a ne kapitala, ako to narod neće i ako oni koji je zastupaju, prije svih SDP u tome nisu dosljedni, odlučni i jasni.

Sit sam više i teza da je politika kurva, a političari kurvari, a i teza da su svi oni isti, dakle političari i vođe, manji ili veći lupeži i demagozi. Niti je sva politika kurva, niti su svi političari kurvari, a među svim ostalim, neobičnim i neobičnim pukom, razmjerno je jednako, čak možda i više kurvaluka i kurvi i opet to nije neka dubrovačka ili hrvatska posebnost, da se krivo ne razumijemo. Štoviše, među političarima prepoznajem više čestitih ljudi negoli među ostalima i sve su te optužbe i ti alibiji ništa drugo negoli bijeg od sebe i pravdanje vlastitih promašaja. Uzroke vlastitih jada najlakše je sručiti na drugoga i drugačijeg, bilo je i ostalo, a bit će još zadugo.

I Milanović i Jurčić imaju pravo na svoju računicu koja je u temelju točna, da na lijevom boku ne mogu prikupiti dovoljno glasova u ukupno ipak konzervativnom hrvatskom biračkom tijelu i zbog toga moraju "čeprkati" i po desnom boku. Samo mi se čini da bi kakvu-takvu većinu mogli postići jasnom, nedvojbenom socijaldemokratskom opcijom po svim važnim sastavnicama, koja ima odgovore na sva važna pitanja hrvatske sudbine, čvrstim i optimističnim gardom, a ne podilaženjem onima od kojih, živi bili pa vidjeli, ionako neće dobiti glasove. A SDP može više izgubiti na "ćupriji", negoli što će dobiti na mostu, ukoliko ne promijene gard i Jurčića, za što još imaju vremena i ako im je do vlasti uopće stalo. Jer, imali li išta teže, u ovakvoj i današnjoj Lijepoj našoj negoli biti na vlasti i išta lakše negoli biti u hladovini oporbe i "mlatarati koješta", ako vam je do općega, a ne privatnoga.

31. kolovoza 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

 

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute