/NE/OBIČNA ČELJAD

Dubrovnik - Viđenja

"Obične ljude, poput mog oca i majke, sestre i bratića, susjeda i prijatelja zanima samo jedno – hoće li bolje živjeti u budućnosti, hoće li imati bolja radna mjesta, veće plaće i više slobodnog vremena. Na ta bi pitanja trebao odgovoriti onaj tko će voditi Vladu, odnosno gospodarstvo i financije...". Tako piše pokojni Ivo Pukanić, otac i majka takozvanog "oglašivačkog novinarstva", možda točnije "reketaškog", dakle onoga, koji u ime i za račun nekoga ili nečega brani ono što se često braniti ne može i napada ono što napadati nema smisla. A ti "neki i nečiji" najčešće su uvijek aktualni politički, financijski i sl. moćnici i od kojih niskotiražni tisak ili mediji preživljava, na radost ne malog broja čitatellja, manjih i većih nevoljnika i moćnika. Nije tako mali broj novinara i urednika koji i nisu ništa drugo nego društveno-politički radnici, kako su se onda zvali politički i slični aktivisti, oni koji bi ne samo kreirali, nego i provodili nekakvu i nečiju politiku, mimo legalno i demokratski izabranih, kakvi jesu da jesu.

Čitao sam tako u Pukanićevim, ali i sličnim tiskovinama o moćnim poduzetnicima, odnosno tvrtkama i na dubrovačkom području i nisam drugo ništa ni zaključio negoli da je posrijedi obični, iznadprosječno plaćeni "oglas", što ukupno i nije ništa drugo nego jad i bijeda na hrvatskoj medijskoj pozornici. A ne treba biti niti bogzna kakav ekonomski analitičar pa prepoznati sve takve poduzetnike i tvrtke i svo to ništavilo. Sad Puki, kako ga mnogi zovi, otvara eto i novinarsku akademiju, na čelu s Matom Granićem, kao da je novinarstvo diplomacija, a ne ono što bi doista trebalo biti u svakom uređenom, demokratskom i mislećem društvu. Pa možda i jest diplomacija, ako se pođe i od toga što će se objaviti, a što ne, odnosno gdje "dolijevati ulje na vatru", a gdje ne. Jer, kako ispada, moć novinara i urednika nije toliko u onome što objave, nego što ne objave, opet u ime i za račun nekoga i nečega. Kako bilo, da nije medija i ovakvih kakvi jesu, skoro da ne bi ostalo ništa od mlade hrvatske demokracije i ipak se moćnici ne usuđuju "raspojasati" koliko bi htjeli i to je već nešto. U tom je smislu, i samo u tome, dobrodošao i takvi Pukanić i slični.

Ali, nije to tema današnje kolumne, nego to toliko često spominjanje "običnih" ljudi, tj. naroda, koji da i to kažem, svugdje na kugli zemaljskoj je sličan po temeljnim obilježjima, mentalitetu i ponašanju, kao što je selo slično selu, grad gradu i sl., kako umni socijalni psiholozi i književnici odavno zaključiše. Ma dajte molim vas, od kada to "obične ljude", dakle daleko najveći broj birača, jer ostala manjina stvarno je "neobična",  zanima hoće li bolje živjeti u budućnosti, hoće li imati bolja radna mjesta, veće plaće i više slobodnog  vremena i od kada i kada će ti "obični" ljudi dati glasove onima koji će im to jamčiti!? Evo, recimo sad je u "modi" napadati Jurčića zbog njegovih izjava i ideja, ali sam malo čuo konstruktivne kritike na račun onoga što izjavljuje i predlaže, a daleko više da je socijalistički ekonomist, jadni neženja, ustaša i što sve ne, ama baš sve što ne spada u temu o kojoj je riječ. Osobno su mi ideje Jurčića neprihvatljive i neprovodive s nekog mojega stručnog stajališta, ali me visina, težina, bračni status, djedovi i ujaci Jurčića uopće ne zanimaju. Ma koliko će to birača sad s lijeva, glasovati u desno ili s desna glasovati u lijevo, samo zbog nečijeg programa, ideje, face i sl. U "vrh glave" niti pet posto. Karte su, dragi moji, davno /po/složene i nema tu, majčin sine, značajnijih pomaka ni u idućih nekoliko desetljeća. Moguće je čak, recimo, da hrvatska ljevica pobijedi na predstojećim izborima, ali koliko je ta ljevica slična recimo talijanskoj ili španjolskoj ili brazilskoj ili engleskoj i koliko je to uopće socijaldemokracija, koje su tamo na vlasti, prosudite sami.

Siguran sam, kad bi "običnim" ljudima ili narodu bilo stalo do neke bolje budućnosti ili kad bi bar bio svjestan ružnih posljedica svojega glasa, na svojemu listiću bi nešto drugo zaokružio. Jer, svugdje je manjina, ovakva ili onakva, po ovome ili onome, ta koja nudi bolja rješenja i ima više volje za provesti ih, za razliku od većine. Pa možda bi i ja bio dubrovački gradonačelnik ili hrvatski ministar gospodarstva, pa i financija i siguran sam da bi "običnim" ljudima i narodu sa mnom bilo i bolje i lakše, a čini mi se da i od podosta njih "gori" znam i hoću više. Ali eto ni ja, ni meni slični, nemaju one druge, važne pretpostavke, koje nemaju veze ni s boljom budućnošću, ni s više radnih mjesta, ni s gospodarstvom ni financijama i nema nikakve nade da bi i s najboljim programom i voljom i nakanama prošao izborni prag. Dakle, opet smo i u ovim izborima pred mogućnošću izbora – naš ili njihov, ma što to značilo i već tu oko sebe, sve bučnije čujem takve glasove. Ni za "živu glavu" za SDP ili ni za "živu" glavu za HDZ i tako to, ne ulazeći uopće u bit stvari i što je zapravo možebitno dobro ili loše. Ali, opet u biti, i ta "obična" čeljad ili narod zdravo razmišlja. Ne očekuje ona ništa od tih novih ili starih vođa, najmanje da će im osigurati neku bolju budućnost, s time se odavno raščistilo i ta "obična" čeljad zna da joj nitko pomoći ne može osim nje same i dragog Boga. A kad je tome tako, onda je ipak bolje da je na čelu "kolone" naš, a ne njihov. To je ta demokracija i politički pluralizam, danas i sutra i ovdje i šire i ništa bolje od toga nije i neće još zadugo biti smišljeno. I dobro je da je tako, jer u "diktaturi" demokracije uvijek "pali" ono "što ste tražili, to ste i dobili", za razliku od "diktature" diktature kad to baš i nije istina, bez obzira na posljedice. Naime, sa stajališta ekonomskih posljedica i nije baš jasno što je produktivnije, demokracija i politički pluralizam ili totalitarizam i politički monizam. Kako inače objasniti gospodarski procvat jedne komunističke, dakle totalitarističke Kine, pa čak i Rusije, koja je sve prije nego demokratska zemlja? I Kinezi i Rusi posve su zadovoljni svojim, u osnovi diktatorima i fućka im se za demokraciju i opoziciju i pluralizam.

Svakome od nas treba vremena, nekome manje, nekome više kako bi se riješili svojih zabluda, a ima ih koji se i do smrti, uključujući i samu smrt, nisu riješili. Mojoj malenkosti trebalo je i nekoliko desetljeća za shvatiti da svakome i nije stalo do napretka, ne samo materijalnog, nego i duhovnog. Puno je važnije tko stoji iza takvog napretka ili nazatka, sve mi se čini i nipošto nije svejedno, bar ne većini "tko to tamo nešto hoće ili neće". Porazno je i to što mnogi ne uočavaju ili u svojem sljepilu neće uočiti da od nečije osobne koristi može biti još i veće javne koristi, a na takvim je temeljima sav uspješni svijet i postao i održao se. Najčešći ili "prosječni" hrvatski čovjek, priznalo se to ili ne, ipak je prije "homo politicus", a tek onda "homo oeconomicus", u protivnom ne bi bilo ni zbora o neupitnoj promašenosti niza infrastrukturnih, pa i poduzetničkih projekata i posljedicama koje se u krajnjem odražavaju i na uvjete življenja i standard, da se i ne govori o "razmještaju figura na šahovnici" i poziciji koja ne jamči blistave perspektive spram neupitnih mogućnosti. Sve dobro, bar što se materijalnog tiče, stvorili su "neobični" ljudi, manjinci i pomalo "otkačeni". Pa ipak, teško da bi se svijet održao i ovozemaljski život, kakav jest da jest, da nije te goleme većine običnih i "normalnih" i da je sve po razumu. Dobro i kaže Gustave Le Bon: "Ostavimo, dakle, razum filozofima, ali ne tražimo od njega da se previše upliće u vladanje nad ljudima. Ne razumom, već najčešće protiv razuma stvorili su se osjećaji kao čast, samoprijegor, vjera, ljubav prema slavi i domovini, koji su dosad bili veliki pokretači svih civilizacija."

Sva mi se ova predizborna retorika  i zaklinjanje kako sve počiva na ekonomiji, bilo s koje strane dolazili, čini mi se bespredmetnom. I ovi će izbori i još mnogi, svejedno jesu li opći ili lokalni, preferirati politički, nacionalni i estetski profil kandidata, a ne nikakvo njegovo znanje, razum, poštenje, moral, pa ne i dotadašnji radni učinci. Pogledajte i pročitajte sve te mede, blogove, izjave, opovrgnuća i sl. i odmah ćete znati "koja je ura". Sve je to skretanje s teme ili biti i ništa drugo. Kako bi se reklo, ako on u "kupe", ti u "špade". Jedan od najtežih problema hrvatske političke i gospodarske pozornice je, sada mi je sve razvidnije, ta slaba ili nikakva koncentracija na stvarne i bitne probleme hrvatske države i društva, taj izostanak strateškog i dugoročnog promišljanja na svim razinama, ta okupiranost dnevnim političkim temama, trivijalnostima i banalnostima. Političke elite upregnu se pred izbore s više ili manje nesuvislim pričama i obećanjima i ako se sav taj "duhovni materijal" razdvoji u svoje sastavnice, ništa se drugo nemože zaključiti negoli da je posve kontradiktoran, barem kad je riječ o ekonomskim programima i projektima. Teme raspodjele, a ne stvaranja novih vrijednosti opet su na dnevnom redu i dalje se s još većim intenzitetom propitkiva nečije domoljublje, prošlost i sl. i sve u svemu, kako bilo, iznova se odgađaju korijenite reforme u pravosuđu, poduzetničkom, obrazovnom i zdravstvenom sustavu. A po meni, zapravo je i najveći problem, kojemu i ne vidim rješenje je da poslije predizborne "bure" dolazi poslijeizborni mir i suočavanje sa surovom zbiljom i nemogućnosti ostvarenja i programa i obećanja. Doista, koja to sila može pokrenuti ili motivirati tek izabrane vlastodršce da i ostvare svoje programe i obećanja. Jednostavno, ponekad mi se učini da im se "akumulatori" isprazne i splasne sav taj natjecateljski predizborni duh. Pa i to je prirodno, politički učinci toliko su rastezljivi i nemjerljivi i mogu se tumačiti i ovako i onako i nalaziti stotine opravdanja što je učinjeno ovako, a ne onako ili što uopće nije učinjeno i stvarno je šteta što politika nije neki šport s jasnim rezultatom na kraju utakmice. Nažalost, politika je valjda jedino ljudska djelatnost u kojoj se od obećanja i izborne pobjede može, čak i dobro živjeti, najmanje četiri, a možda i daleko više godina, pa je i zbog toga mnogima, u nedostatku boljega, toliko privlačna.

12. rujna 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute