ŽULJ

Dubrovnik - Viđenja

Nipošto mi nije nakana sručiti se na okrivljenike ili osumnjičenike i povoditi se huškačima ili osvetnicima, ma koliko su možebitno jedni ili drugi krivi ili pravi. Nema u meni osvetničkih ni sličnih strasti i svatko će na kraju svih krajeva odgovarati pred Bogom, ali narodom baš i nisam siguran. Tako je to i zasad s navodnim ucjenjivačima iz slučaja "Bellevue" koji je tobože uzdrmao dubrovačku, pa i hrvatsku političku i poduzetničku pozornicu i opet tobože, otvorio neka nova pitanja hrvatske, opet političke, gospodarske, moralne i svake druge zbilje. Ma hajte, molim vas! Ta sve te malverzacije, korupcije, ucjene i sl. hrvatska je zbilja od samostalnih početaka ove zemlje. Šire i općenito gledano, nemoguće je zaključiti da u svemu tome "prste" nemaju, posredno ili ne, skoro svi sudionici, jedino je nekima dozlogrdilo i na kraju su iznijeli "gajbu na sunce" i eto, klupko se počelo odmotavati. Ali, pravo da vam kažem, sluteći kakve su sve "figure" na šahovnici, male su nade da će se i posve odmotati i ući u jasnu završnicu na stijeni od "Bellevua". Uostalom, nije mi ni poznato da se i u nizu brojnih drugih hrvatskih privatizacijskih i korupcijskih skandala, otkako je suverene i neovisne Hrvatske, bar formalno, nekome nešto značajno na gore dogodilo. Isključujem tu mafijaške i slične obračune, jer su oni posljedica visokorizičnih "poduzetničkih pothvata" u kojima neke, dakle gubitnike ovakve ili onakve, jednostavno nije išla "karta" i toga će, bez brige, uvijek biti. Nema to nikakve veze ni s političkim ni pravnim poretkom. Naime, uvijek će biti "naših" i "njihovih", samo je pitanje okolnosti vremena i mjesta, a potvrdit će se u idućem razdoblju jesu li osumnjičenici u predmetu "Bellevue" i njihovo procesuiranje izuzetak ili moguće pravilo i stvarno rušili se mit o nedodirljivim ljudima u hrvatskom društvu.

Pa što mislite, da smo mi ovdje ili one koje smo, ovako ili onako izabrali za naše predstavnike, da su, dakle ti predstavnici i njihovi poslušnici provoditelji neke naše, izvorne volje i nekih općih ili javnih interesa. Oni su, ništa drugo, nego mali ili nešto veći od "kužine", mirili se s time ili ne, u ime i za račun, ili bar dio računa nekih viših odozgo, skoro pa da su i obični agenti, poput turističkih i nema tu nikakvih iznenađenja ni senzacija. I nikad naš, rijet ću i to, sve manje lijepi Grad nije oskudijevao takvim, od Republike na ovamo i uvijek će ih biti. Ne mijenja se ljudski karakter i duša tek tako, "milimetarski" su pomaci ostvarivi tek stoljećima i ne zanosite se da će sve to riješiti država ili već netko drugi za vas ili nas. A kako će se i promijeniti kad su u vrhovima, i ne samo ovdje nego i na kugli zemaljskoj, uvijek ništa drugo nego, najblaže rečeno problematični, da ne potonem u literarne vode. Bile su i ostale slabašne nade umnih i moralnih da će o bilo čemu važnijem odlučivati i da će ih netko o nečemu ili nečemu poslušati. Evo moja malenkost, ne trsim se da sam uman, a o moralu bi se moglo ionako puno raspredati, na stotine i tisuće puta savjetovala je meni dragoj i manje dragoj, ali nikad do kraja mrskoj čeljadi, ma kakva da jest i djelima, a ne riječima, da ne bude pohlepna, osvetoljubiva, zločesta, jer tako sama sebe, ali i svoje potomke uništava i da se svede u svoje "gabarite". Nije to nikakav poraz, to je zapravo pobjeda, to pravilno shvaćanje gdje ti je mjesto na zemlji, to je mir u duši i to je Božji dar.

A svakome ima mjesta i svatko je dobrodošao u svojoj ovozemaljskoj misiji i ovdje, i šire i najšire, opet ako se pođe od vlastitih "gabarita". Čini se da se veliki klavirist Wertheimer, ne dokučivši genijalnog Glenna Goulda i ubio, ili točnije Glenn Gould ga je svojom genijalnošću naprosto primorao na samoubojstvo. A Thomas Bernhard, koji je i jednako tako bio veliki klavirist, ali ne velik kao Glenn Gould, to je na vrijeme shvatio, da klavir jest za njega, ali ga je odbacio, odustavši od nadmetanja s Gouldom i okrenuo se onome po čemu je, bar po meni, najveći, ne austrijski, nego i svjetski književnik 20. stoljeća i nije se ubio. Umro je, istina, ne baš prestar, kao i Glenn Gould, prirodnom smrću. Ali, "problem"je s Bernhardom, i s Gouldom, i svim ljubiteljima istine i samo istine, a ne nikakve fikcije i konvencija i malograđanštine i mediokritetstva, što su zapravo izopćeni iz "mozgovno" lijene većine i što su od te iste većine proglašeni čak i luđacima. Ima takvih "luđaka" i tu, po Gružu i poslušajte samo što govore? Istinu i samo istinu i eto zato, ni zbog čega drugoga, drže ih za "luđake". Ali, i svi ti "luđaci" su mi, čak i puno draži, od svih tih, ništa drugo, nego  licemjernih kukavica "raspoređenih" po boljim ili lošijim mjestima, "betulama" i sličnim "mišjim rupama". A istinu su promicali, da i to znate, i svi ti odavno ili ne tako davno umrli dubrovački oriđinali, poput Iva Labaša, Beba Burina, Frana Kariole, Luke Milišića, Toma Šeparovića i brojni drugi, neka mi oproste nespomenuti i šteta je da ih je sve manje. Možda se forma izricanja istine, osobito o ljudskim karakterima i događajima nekima činila nezgrapnom, ali, molim lijepo, sadržaj, dakle istina, bila je neupitna.

Ali, danas i ovdje nije riječ o istini, makar je potrebno uvijek podsjetiti se na njezinu važnost. Ponovno je riječ o pohlepi, i ne samo u "predmetu Bellevue", nego i u brojnim i čini se sve brojnijim "predmetima" i doista ničemu drugome nego ljudskoj nesreći i zbilji u kojoj, bar materijalno "uspijevaju" uglavnom pohlepni i nezasitni. Nekad, pa možda i ne tako davno, bilo je kakvog takvog osjećaja za mjeru, sklad, lijepo i funkcionalno, a od ne baš tako davno, svaki je osjećaj, bar kod onih što pokreću i odlučuju posve izgubljen. Ta pogledajte samo na što liči ovaj naš Grad, od urbanizma do arhitekture, od neke elementarne uljudbe do okoliša, od govora do kulture. I čemu se izlažu, ajmo rijet ipak gospođe i gospari koji se usude i benigno, jer dalje i ne mogu, prozboriti o onome na čemu ili u čemu smo. Živimo u dobu posvemašnjeg straha, egzistencijalne nesigurnosti i svakovrsnih pritisaka, sugestija, savjeta i uvijek se na kraju sve svodi na politički profil buntovnika, dobronamjernika ili voljnika. Ajde, majčin sine, pokreni i izvedi do kraja nešto za vlastitu, ali i opću korist, neovisno i izvan neke, ovakve ili onakve interesne skupine, pa da vidiš dokle ćeš dogurati.

Primjerice, ne mogu skriti razočaranje svim tim obnovljenim i neobnovljenim elitnim dubrovačkim hotelima i ufanjem da je to nešto najbolje na međunarodnom receptivnom turističkom tržištu. Najprije, svaka čast svima onima koji su ih obnovili, zaposlili su čeljad, kako-tako i posluju, doduše uglavnom na "crti", pa i ispod nje i valjda podmiruju sve obveze prema državi i takvi su stostruko bolji od onih koji nisu ništa učinili i dalje "piketaju" po kakvim-takvim obnovljenim hotelima. Ali, to, dakle ti hoteli i svi oni koji su s njima tobože "upalili svjetlo" i eto, prosvjetlili nas i uveli u takozvane suvremene trendove hotelske industrije, uglavnom i zjape /polu/prazni izvan onih par ljetnih mjeseci, kada bi ih svaki priučeni hotelijer mogao napuniti. A neću ni spominjati hotelske interijere, izvedbu, materijale, kič i sl. Ne čudim se tome i to je prirodno, kao što je prirodno da ćemo nekad i umrijet. Naime, ulagač ili vlasnik vodi se samo i jedino profitom ili materijalnim interesom. A profit se, nek se zna i to, bar u turističkom hotelijerstvu i to ne baš mali, može ostvariti ponajviše u nultoj godini, dakle godini ili godinama obnove i/ili izgradnje, na provizijama, "prekoračenjima" troškovnika i tome slično. U tome su, i samo tome, svoj interes prepoznali svi ti sumnjivi i nesumnjivi ulagači i privatizacijski maheri, nipošto u profitu ili interesu iz tekućeg poslovanja. Tome, naravno treba dodati i plaćanje svih posrednika ili neposrednika u postupku ishođenja lokacijskih, građevinskih i uporabnih dozvola, što sve "nabubri" na primjerice 24 milijuna € za hotel sa sumnjivih pet zvijezdica i stotinjak soba. Pa ako su stvarni troškovi projekata, izvedbe, doprinosa i sl. na toj razini, dakle 24 milijuna €, e onda bi taj hotel morao i doista biti ekskluzivan i elitni, kako hoćete i po popunjenosti i po ostvarenim /a ne deklariranim/ cijenama ili takozvanom room-rateu. Ali, brat-bratu, barem pet, ako ne i koji milijun € više utroši se na "popratne" troškove i od onoga što ostane za samu izvedbu ne može bogzna što ni učiniti.

Ostavimo se priča da je cijena jednodnevnog boravka u nekome hotelu, primjerice tisuću €. Računi se svode na kraju godine i izvede prosječna ostvarena cijena po sobi, u ovome slučaju dnevno. Bitno je ono što vam gost ili tržište prizna, a ne što ja ili vi mislite o sebi, bar u poduzetništvu. Licemjerje i lakirovke strane su slobodnom tržištu, novac je, taj genijalni izum Feničana, mjerilo koječega i dobro je da je tako, predmnijevajući pri tome učinkovit pravni poredak i jednak početni položaj za svakoga. A tamo gdje nije tako, može biti ovako ili onako i tako u beskraj i uvijek se bavimo tricama i kučinama kada raspredamo o nečemu što nema nikakvog mjerila. Tko će samo utvrditi je li neka kazališna predstava bila uistinu dobra ili nam je zapravo podmetnuta, osim neovisnog i stručnog kritičara, kojih je ionako premalo, a ne može se, kao i u novinarstvu općenito, od istine preživjeti.

Sve u svemu i bar po meni, zasad, danas i ovdje i u Lijepoj našoj općenito, ne može se od rada i poslovanja pristojno i sigurno živjeti. Rad i poduzetništvo su proskribirani, zna to i mladež i na obzoru ne vidim političke snage ni stranke, ni među pobjednicima ni gubitnicima koje takvo "stanje na terenu" kani doista i promijeniti. I nije poanta priče o "Bellevueu" u tome što će se netko obogatiti, više ili manje iz "takvog posla" i što se nekome sad "stalo na žulj". Poanta je što je na takvom "predlošku" iznikla, usuđujem se rijet, za globalni svijet nekonkurentna i neperspektivna gospodarska struktura i što se pošten, stručan i poduzetan rad zapravo i ne isplati, a politička i ina mimikrija i pripadnost nekoj interesnoj skupini, koja ništa drugo i ne želi nego monopol i zatvorenost, eto isplati. Ipak, ohrabrujuće je, sudeći po svakodnevnim komentarima o slučaju "Bellevue" da postoji kakav-takav koncenzus najčešće čeljadi o tome da korupciji i ucjenama treba stati na kraj, ne vjerujući da je to zbog možebitne zloće ili osvete prema osumnjičenicima. A Dubrovniku je to i jedna ne baš mala "mrlja" na sve druge jade i nevolje koje su nas snašle u posljednjih petnaestak godina i vjerujem da ćemo je znati brzo otkloniti. Jer, držim da je golema većina ili takozvana obična, pa i neobična čeljad, sa svim svojim manama i vrlinama, poštena i spremna za nove razvojne iskorake na vlastitu i opću dobrobit.

3. siječnja 2008.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute