TURIZAM: TURIZAM, KORUPCIJSKI MIT?

Spektar - Turizam

 

golfpark

Sunčani Hvar, Srđ, Žnjan, Barbariga, Dragonera, Kulmerov dvorac... Koruptivna pozadina hrvatske turističko-ekonomske politike i prakse u svojim je početnim nakanama i krajnjim efektima u permanentnom sukobu s javnim interesom.

Otkako se život na ovoj planeti s većinom pripadajućih bioloških uvjeta za njegovo održanje preselio na hrvatsku obalu Jadranskog mora, te ga baš ovih dana očekujemo da se sretno vrati u svoja izvansezonska boravišta, dakle, moglo se već po dominantnome medijskom odrazu stvarnosti - iskrivljenom ili ne - očitati kako funkcionira i naročiti režim što uređuje taj svijet. Ako ste proteklih nekoliko tjedana iz nekog perverznog razloga svakodnevno pratili, recimo, prvi Dnevnik HTV-a, onaj što se emitira u podne, teško da ste tamo uočili gotovo išta drugo mimo nebrojenih varijacija na temu nasušnoga našeg turizma, što je u konačnoj interpretaciji određenje po kojemu za vrijeme intenzivne berbe deviza ne samo da ne postoji ništa drugo, nego se tome drugom ne smije ni dati ozbiljna prilika za realizaciju.

Ljetna shema informativnog programa javne televizije - kamoli drugih, privatnih - stoga izgleda, otprilike, kao revija turoperatorskih izvještaja o broju noćenja u komparaciji s prošlom sezonom, javljanja s vedro zakrčenih graničnih prelaza i naplatnih kućica na autocesti, razglednica iz malih mista u posjedu rekordno velikih teća rižota s plodovima mora, veduta s krstarenja poznatih ličnosti po srednjodalmatinskim otocima, reportaža o svečanom otvaranju ljetnih festivala u ovome ili onom velomu mistu, i crnokronikaških vijesti o stradanju najnesretnijih među turistima...

Ništa ne zaostaje tiskani mainstream: jedan od vodećih hrvatskih dnevnika pokrenuo je nedavno pravu kampanju zbog pogibije čovjeka koji se neoprezno naginjao s dubrovačkih zidina kako bi svojim digitalcem ulovio što obuhvatniji kadar. Novinske fotografije mjesta nesreće s hiperkoloriranom kompjutorskom grafikom sugerirat će zatim, prvo, da su te zidine iznenađujuće visoke i neugodno strme! Drugo, da lokalni turistički radnici nikad nisu duž njihova ruba postavili ograde od npr. pleksiglasa! I treće, da bi možda bilo vrijeme za neumoljivu povijesnu osudu njihovih graditelja koji su potpuno zanemarili očitu buduću funkciju zidina u formi promenade za posjetitelje u japankama koji su pošteno platili svoju šetnju, a zauzvrat dobili pustolovinu rizičniju od ekstremnih sportova bez sigurnosne užadi!... Grudobran je na tim zidinama, mogli smo čitati, "mjestimično visok samo jedan metar"; sad znamo zašto Dubrovnik s njih nikad nije imao priliku ozbiljnije braniti slobodu.

Tu dolazimo i do ideologije koja se gnijezdi u srcu turizma kao strateške djelatnosti hrvatskoga gospodarstva, tamo gdje se dogmatski više ne postavlja nijedno pitanje o društvenom kontekstu čitave te utakmice pod imperativom pobjede. A kad se o nečemu tako važnom ne razgovara dovoljno kvalitetno, tad se ono izdiže na razinu mita koji je priča sam za sebe. Hrvatski turizam, naime, uvelike jest politički mit, baš kao što su to, primjerice, "Stabilna kuna" ili "Ulazak u EU". Zato i Dubrovnik postoji samo radi turizma, kao i makija što je čuvamo da ne izgori pa razočara goste, kao i otoci, more, riba. Ili, da parafraziramo jednog poznatog Dubrovčanina: kome bi šumilo, more moje sinje, da turista nije?!

Prije nekih 40 godina, upravo su hrvatski turizam i devize od njega - prebrojavane u beogradskoj centrali - poslužile kao šlagvort najrazbarušenijem od svih nacionalističkih mitomana svog doba, ekonomistu Hrvoju Šošiću. U međuvremenu se distribucija vrijednosti malo pomaknula na svim osima, pa i smisao turizma u Hrvata valja tražiti u nekim drugim motivima. No, prije toga nije zgorega napomenuti kako se kod turizma zapravo radi o specifičnoj privredi koja okuplja niz drugih, primarnih Hrvatski turizam uvelike jest politički mit, baš kao što su to, primjerice, "Stabilna kuna" ili "Ulazak u EU". Zato i Dubrovnik postoji samo radi turizma, kao i makija što je čuvamo da ne izgori pa razočara goste, kao i otoci, more, riba grana od poljoprivrede do kemijske industrije, te se njezina ukupna vrijednost ne izražava u jednostavnoj bilanci s neposrednom zaradom iz uslužne djelatnosti. Drugim riječima, turizam nikako ne bi smio biti strateški cilj u hrvatskoj ekonomskoj politici samo zbog novca kojeg utrže hotelijeri, gostioničari, prevoznici i slične branše, nego zbog njegove funkcionalnosti u mobiliziranju ovećeg skupa djelatnosti koje bi se bez njega kudikamo teže intenzivirale, barem u okolnostima kakve su ovdje na stvari.

A to ujedno znači da bi se oko turizma u nas, kad već imamo toliko ležajeva i vezova, trebala voditi nešto kompleksnija javna debata (vidi npr. osvrt Marka Sančanina na T-portalu), umjesto da bude oskudnija čak i od poljoprivredno-političkog diskursa koji počinje i završava na temi drž'-ne daj poticaja... Upravo nasuprot tomu, ona se aktivno suzbija pomoću spomenutih ideologema u pozadini kojih nepogrešivo stoji neki hotimice nedeklamirani interes. I dok se o svemu tome uporno naklapa jedno te isto, ostaje nam rezimirati što je ono drugo u sjeni, onaj neprerađeni žilavi ostatak koji čitavom predmetu zadaje iznimnu društvenu napetost.

Mada bi se na samom primjeru ovdje već eksponiranog Dubrovnika dala zaokružiti čitava ta priča, pogotovo nakon najnovijih vijesti o razvoju golferskog projekta na Srđu (to i drugo pod Srđem je nedavno opisala Marina Kelava na H-alteru), red je da na ovome mjestu pružimo šansu i nekolicini drugih, paradigmatskih slučajeva u Hrvatskoj, budući da je svakako riječ o problemu na državnoj, a ne tek lokalnoj ravni. U susjednoj županiji, na otoku Hvaru, dakle, godinama se raspravljalo o sudbini hotelijerskog diva Sunčani Hvar; najprije je glavni problem privatizacije bila isključivo natječajna superiornost izvjesne tvrtke iz Slovenije.

Mjesni, pa tako i metropolski politički te upravni subjekti, naime, nisu mogli podnijeti mogućnost da od svih nacija na svijetu baš Slovenci preuzmu jednu od perjanica hrvatskog turizma. Upustili su se u notorni odnos javno-privatnog partnerstva s luksemburškom Orco grupom, a iza nje je, pak, mogao stajati bilo tko, pa i Slovenci, ali pritajeno. Manje samozatajno stali su uz njih tadašnji premijer Ivo Sanader i njegov ministar Damir Polančec, e da bi 2010. godinu Sunčani Hvar dočekao s dugovima uvećanim od startnih 105 milijuna kuna do sadašnjih 580 milijuna - za svega pet godina pod novim vlasnikom. Država je uto jednostrano raskinula ugovor s partnerom i uputila mu krim-policiju u posjetu, dok su hvarski oci stali zdvajati oko neizvjesne sudbine stotina zaposlenih otočana u tome poduzeću. Ali, najzanimljivije je zasad neautorizirano otkriće vlade Jadranke Kosor kako je cilj Orco grupe otpočetka bilo upropaštavanje Sunčanog Hvara i prisvajanje zemljišta; isto otkriće, dakle, kojemu smo medijski posvjedočili gdješto već u startu.

Nekoliko nautičkih milja dalje, na splitskom predjelu Žnjan također već godinama traje sapunica o prenamjeni zemljišta uz more; baš tamo negdje otkako je 1998. sam papa Wojtyla blagoslovio žnjanski žal, u koju svrhu je ulupano 125 milijuna kuna za uređenje površine, valjda i morske. A posljednjih mjeseci moglo se na internetu vidjeti slogan Zelene liste Dalmacije koja poručuje: "Žnjan je splitska Varšavska!", hoteći kazati da je i u novije vrijeme tu nešto, ukratko, od javnog oteto, u korist privatnog. I doista, osim enormne novije preizgrađenosti tamošnje četvrti Trstenik-Radoševac uza samu obalu, a pri čemu se za iduću fazu planira još toliko objekata, dobar je dio "javnih zelenih površina" i "javnoprometnih površina" po detaljnom planu uređenja preimenovan u "zelene površine" i "prometne površine"... Uljez što su ga izbacili jest Istra, pokrajina kojoj smo se godinama divili zbog demokratičnosti i kozmopolitizma, bila je najprogresivnija i po liberalizaciji tržišta u kombinaciji s kriminalnim pogodovanjem velikim ulagačima, pa je i Hypo banka tamo ostvarila neke od svojih najunosnijih otimačina sama javnost i njezin interes, no ono najzanimljivije za našu temu o turizmu krije se u skrivanju projekta iza službene namjene koja tamo iznad svega predviđa gradnju turističkih apartmana. Ne zato što su najisplativiji, nego zato što se zakonski lakše može graditi za tu svrhu, pa zatim izvrdavati u komercijalnijem smjeru, ka trgovini poslovnim i stambenim prostorima.

Ali, nije se isključivo Dalmacija pokazala tlom prikladnim za takve vidove "turističke orijentacije", naprotiv. Istra, pokrajina kojoj smo se godinama divili zbog demokratičnosti i kozmopolitizma, bila je najprogresivnija i po liberalizaciji tržišta u kombinaciji s kriminalnim pogodovanjem velikim ulagačima, pa je i Hypo banka tamo ostvarila neke od svojih najunosnijih otimačina. Najpoznatiji je slučaj zemljišta u projektu čuvenom kao Barbariga i Dragonera - milijun četvornih metara namijenjenog za turističke svrhe, no preko kojeg se uglavnom prao novac za račun stranih bankara i domaćih političara, od župana Ivana Jakovčića do premijera Ive Sanadera; okrenuli su ukupno stotine milijuna sumnjivih ulaganja i tajnih kredita, a da u turizmu praktički ništa nije poduzeto. Složene putove novca u toj aferi austrijski krim-istražitelji, kao što znamo, i dalje raspliću.

Konačno, jest da turizam u Hrvatskoj raste najzelenije po Jadranu, ali neodoljiv je duhu ovog nabrajanja i primjer jednog projekta u Zagrebu, odnosno tik do njega, bliže Medvedgradu. Tamo je najveći hrvatski tajkun Ivica Todorić premostio određena zakonska ograničenja pri obnovi Kulmerovog dvorca za svrhu vlastitog stanovanja u zaštićenom zelenom pojasu, tako što je renoviranje i dogradnju opravdao javnom namjenom: privatni dvorac službeno je registrirao kao hotel koji, međutim, nikad neće primiti nijednog turista. Sličnost te lakrdije sa žnjanskim primjerom, ili mnogima drugim, sve je osim slučajnosti, jer se u biti radi o jednako konstruiranim mogućnostima da se pozivanjem na turizam kao javni te nacionalni prioritet, izvuče brza i obilata zarada na veselje pripadnika hrvatske nouveau riche kaste.

Koruptivna pozadina hrvatske turističko-ekonomske politike i prakse u svojim je početnim nakanama i krajnjim efektima utoliko u permanentnom sukobu s javnim interesom, a konkretan produkt toga jest i poneka kolateralna šteta poput aktualnog uništavanja Varšavske, koje naizgled nema veze s turizmom. Ali, stavljeno u ideologizirani turistički kontekst, ono se kao društveni moment odvija upravo danas zbog općeprihvaćene činjenice da se s polovine srpnja do potkraj kolovoza nema šta ni formalno očekivati da "institucije pravne države rade svoj posao"... Logično je, znači, da se zagrebačka gradska skupština usprotivi rušenju grada, a zatim da ga napusti u smjeru Bosiljeva i dalje, pa da pocrni, a ne izgori.

Da je političkoj eliti nekim čudom pri srcu taj razvikani javni interes, mogla bi svoju naklonost iskazati podrškom razvoju još jedne privredne djelatnosti koja relacijski pokreće druge oko sebe, a pritom je glavni naš izvoznik, čak i ovako devastirana - hrvatska brodogradnja. No, i na njoj, kao i na turizmu, u značenju jednako društvene i ekonomske situacije, baš korumpirana tzv. politička volja omogućuje parazitiranje gore naznačenih privatnika. Što veći bili javni resursi, to je veća zarada od njihove eksploatacije u raznolikim vidovima; dok je kurila cestogradnja i građevinska djelatnost generalno, recimo, najveća je kriminalna zarada pomoću korupcije ostvarena upravo tamo.

Udio turizma u BDP-u je rastezljiv, ali je svakako više nego značajan; prije dvije godine bilo ga je 22 posto, ove možda neće ni pola od toga. Nije, međutim, iskorišten niti toliki dio njegova mobilizacijskog potencijala po ukupnu privredu, jer uopće nema sustavne razvojne politike u javnom interesu, pa nas kanonizacija turističkog kulta ima uvjeriti u njegovu prirodnu datost, čega je npr. Zakon o golfu samo metonimijski produžena artikulacija. A mi slavimo turizam kojega će vlada među ostalim psinama zloupotrebiti i tako da nam proda uobičajeni sezonski trijumf zbog pada nezaposlenosti posljednjih mjeseci. Domicilni svijet, njegova prava i kvaliteta mu cjelogodišnjeg življenja, zaštita okoliša i spomeničke baštine, sve je to pod udarom vulgarnog rentijerstva kojem je svojedobno nezaboravne riječi posvetila bivša gradonačelnica jednoga od ovdje spomenutih gradova, pozivajući sugrađane da zbog pojačane posjete kruzera ne izlaze iz svojih kuća i ne stvaraju dodatnu gužvu bez prijeke potrebe...

Taj i takav turizam je najveći pulski, a i hrvatski panker Franci Blašković u jednim novinama predočio opisom incidenta u izvjesnom privatiziranom istarskom hotelu iz čije kavane su konobari ljubazno izbacili namjernika pristiglog u radničkom trlišu za vrijeme marende na obližnjoj baušteli, sve mu objašnjavajući kako je rigorozno poštivanje dress codea u interesu općem, pa tako i njegovom. Ustvari, sam Franci je to prepričao kako bi rastumačio motive svoje Lige za boj protiv turizma. Bilo je to davno, još u devedesetima; u Istri je ta muka ljudima ipak prije mogla izaći na nos.

18. rujna 2010.

Igor Lasić – www.h-alter.org

HNB tečajna lista

19.11.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,784265
CHF CHF
1
6,499698
GBP GBP
1
8,395627
USD USD
1
6,551925
EUR EUR
1
7,420055
$ Odabir valute
= Odabir valute