BRUTALNI NEOLIBERALNI KAPITALIZAM?

Spektar - Ekonomija

neoliberali

Posljednjih godina, poglavito s ukazanjem globalne financijske, pa i ekonomske krize diljem svijeta, pa i najrazvijenijih zemalja, zaoštrila se i ne samo retorika protiv kapitalizma, osobito njegove podvrste neoliberalizma, koji je okrivljen za sve nevolje koje su uslijedile. Čak i ugledni ekonomisti, sociolozi, pa i filozofi, ustvrdili su da je kapitalizam zapravo potrošen, da mu spasa nema, a neoliberali su proglašeni najvećim zlom ovoga svijeta, gorim i od komunista. Zanimljivo, takva kritika dolazi više s desnog, nego s lijevog spektra političke konfiguracije. Osobnog sam uvjerenja, nakon svega, unatoč brojnim manjkavostima kapitalizma, naravno i neoliberalizma, da boljega izuma još nema, barem ne u ekonomskom, pa čak i u političkom pogledu i da im je alternativa samo socijalizam, totalitarizam i kolektivizam,svejedno kojega predznaka i sve one dobro poznate pogubnosti koje su odavno i povijesno dokazane, dakle sustavi u kojima nemaju svi jednake startne prigode i u kojima nema puno ili uopće ne mjesta za drugačije. Naravno, trebao bi se i kapitalizam i njegova neoliberalna inačica inovirati, odnosno ugraditi socijalni "amortizeri", zaštititi nemoćne koji su to ne svojom voljom i za to prostora ima, što nikako nije moguće sa socijalizmom, totalitarizmom, raznim diktaturama, makar i prekrivenim navodnom demokracijom. U idućem komentaru predočeno je ne baš tako rijetko antineoliberalističko mišljenje, pa sami prosudite što vam se čini boljim, s napomenom da ni ti, kao ni brojni drugi kritičari ili antikapitalisti, kao i u koječemu drugome, ne nude nikakva provediva alternativa rješenja, ali možda je to posao ipak nekih drugih. /Bajro Sarić/

Kapitalistički zakoni profita danas vladaju u cijelom svijetu, pa i u samoj Kini, koja je barem po imenu još uvijek komunistička. Isprika je tobožnja globalizacija a u stvari je kapitalizam. Svi se moraju boriti s posljedicama tržišno – imperijalističkog sistema i posvuda eksplodiraju dobici na račun ovisnih posloprimaca. Slobode nema bez jednakosti koja se reducirala na jednakost šansi. Imati jednake šanse, konkurirati prema svojim sposobnostima, postala je u zaposlenim društvima šuplja fraza a razlog tomu je neravnopravna primanja i kriva raspodjela bogatstva. Nema tu za slabe i siromašne nikakvih jednakopravnih šansi jer živimo u jednom svijetu koji se samo definira kroz novac, uspjeh i moć. Tu, po svoj logici, gube osiromašeni na pažnji i dostojanstvu. U neoliberalizmu nema ni šansi ni mjesta i samim tim ni dostojanstva ni ponosa za potlačene. Interesantno kako je negdašnji ponos posloprimca, tzv. proletera ugašen i to zbog toga što kao stalno zaposleni više ne mogu utjecati na proizvodnju i samim tim više ne mogu vršiti pritisak na ekonomski sistem. Paradoksna je činjenica da su najširi sloj u društvu, upravo ti nezaposleni koji žive u permanentnom strahu od socijalnog uništenja od velikog strateškog značaja za neokapitalistički sistem. A zašto? Pa upravo radi toga što su živa opasnost i prijetnja za one (ne)sretnike zaposlene. Prijetnja su im ako ne rade po volji poslodavca i ne prilagode se njegovim i poslovnim uvjetima. Za takav neskrupulozni pritisak nije naravno kriv taj obespravljeni pojedinac, kako kažu politika, privreda i mediji koji uporno tvrde da je svatko samoodgovoran za svoju situaciju i sudbinu nego nametnuti sistem u kojem živimo. Tu obespravljenu, nepravedno nezaposlenu i obeshrabljenu masu vrijednih posloprimaca se ne može staviti u isti koš s onim istim što ih je Karl Marx obilježio kao Lumpen – proletere, a bili su pojam za u kapitalizmu najniži sloj iskorištene i osiromašene radničke klase. Dakle, masa demoraliziranih, bezvoljnih osoba, kao što su vagabundi, kriminalci, prostituirani i bez cilja lutajući nadničari. Taj se sloj obilježavao – jer nije sudjelovao u bilo kakvom objektivnom i mjerodavnom svjesnom dijelu kapitalističke procesne proizvodnje – kao politički stvaralački nesposobni dio društva. Ne, iako i među njima postoje oni koji bi se tu mogli svrstati, to su ljudi koji su godinama od svoje bruto zarade uplaćivali u razne državne kase da bi na kraju od ovakve neoliberalne i grube kapitalističke politike (ne socijalne) bili obespravljeni, dakako besramno i brutalno bili oguljeni. Možemo li si zamisliti kako bi se derali oni gore po parlamentima, na vlasti, kad bi im ovakva nepravda dogodila? Digli bi ni više ni manje revoluciju!

Kod svih ovih problema (ne spominjući zaštitu prirode) je po meni najveći taj što nam se demografska slika vrlo brzo mijenja na našu štetu. Takva neoliberalno brutalna politika je obiteljski neprijatelj u zapadnom svijetu broj 1. Tako nam govore statistički podaci kako broj rođenih u Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj iznosi negdje oko 1,2 rođenja. Uzrok i naravno argument za takvo stanje je pored svega strah od gubitka posla koji ide na ruku s tim da je u pitanju i gubitak socijalne sigurnosti. Djeca su jednostavno postala financijski problem, jer su jednostavno preskupa. Posljedice (a kriva je takva glupa neoliberalna politika upravljana gospodarstvom bogatih) ćemo osjetiti tek za koje desetljeće. Zaključak bi bio da se vrši obiteljska neadekvatna i neprijateljska politika, a mogli bismo i ovako, kako smo nekad govorili, komentirati: „nadrljali smo kao žuti!“

9. kolovoza 2008.

www.hrvatske-novine.com

HNB tečajna lista

21.11.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,773216
CHF CHF
1
6,541418
GBP GBP
1
8,356637
USD USD
1
6,494489
EUR EUR
1
7,423201
$ Odabir valute
= Odabir valute