ZA AKTIVNU HRVATSKU MONETARNU POLITIKU

Spektar - Ekonomija

novac_470

Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam konkretnih prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske. Držim da je to doista vrijedan znanstveni doprinos načinu rješavanja golemih ekonomskih i financijskih problema u koje je zemlja zapala, pa preporučam ovaj tekst. /Bajro Sarić/

Poznati britanski ekonomist Frank H. Hahn, pišući o novcu, ironično je priznao "... da je najozbilniji  izazov, koji postojanje novca postavlja pred teoretičare  ovaj: najrazvijeniji model gospodarstva ne može naći mjesta za novac", (Money and inflation, 1982, str. 1). Ali to izostavljanje novca nije slučajno nego je duboko ukorijenjeno u tradiciji klasične političke ekonomije i u njezinim novijim varijantama. Tako je David Ricardo 1819. pisao svom prijatelju i istomišljeniku Johnu R. McCullochu: "S velikim sam zadovoljstvom pročitao članak o novcu za slijedeći broj Edinburgh Review. On mi izgleda tako dobar, tako jasan, tako uvjerljiv, da će mi biti teško objasniti tvrdoglave predrasude onih koji će neosporno i dalje odbijati da prihvate doktrine tako strogo matematički dokazane" (The Works and Correspondence of David Ricardo, vol. VIII, 1973. str.1). Koncepcija novca kao stabilne i neutralne mjere vrijednosti doista može biti prihvatljiva u Ricardovu arsenalu prirodnih i trajnih istina, ali ne i u analizi  svakodnevnih ekonomskih poslova u kojima novac ima kompleksnu aktivnu  i brzo promjenljivu ulogu.  Ricardo  nije pokušao objasniti, kad je posvjedočio da je i u njegovo vrijema bilo otpora takvoj prirodno-znanstvenoj doktrini novca, zašto će biti teško uvjeriti svoje protivnike, (na pr. Sismondija) da je novac neutralno, postojano fizičko mjerilo vrijednosti,  za koje vrijede tvrdi matematički dokazivi prirodni zakoni. Ova doktrina se je, međutim, dobro ukorijenila i poslužila da se pitanje novca dugo nije  postavljalo u kontekstu njegove društvene uloge, a posebno kao problem  istraživanja društvenih aspekata uloge novca u kapitalističkom poretku. Prvi je sistematsku analizu društvenog značenja i funkcija novca  početkom 20. stoljeća proveo njemački filozof i sociolog Georg Simmel (Philosophie des Geldes, 1900, drugo izdanje 1907). Simmel prvi raskida vezu između novca kao simbola i njegova materijalnog substrata. Novac je za njega društvena institucija depersonalizirane veze među ljudima, koja  podliježe odnosima društvene moći, ali i ljudskim vrednovanjima, očekivanjima, vremenskim preferencijama, sklonostima i ukusu,  nedovoljnoj  i nesimetričnoj obavještenosti,  i neizvjesnosti i riziku itd. koja sve svodi ne na "što", nego na  kvantitativni odnos na "koliko", "više ili manje novca" (cijena). Ali koliko god nesavršeno izražavala sav taj društveni i personalni kompleks faktora, on mora služiti praktičnim potrebama, da ljudi  organiziraju svoju proizvodnju, potrošnju i razmjenu na temelju podjele rada i međusobne interakcije. Ne samo da novac nije nikad posve stabilan, nego se ni dobra i usluge kad su u razmjeni, ne mogu zamisliti izvan odnosa s novcem, transformirani  u svojoj veličini i funkcijama. Odnosi vrijednosti elemenata gospodarskog procesa preko novčanih veličina  stalno se mijenjaju , kao što se mijenjaju i njihove funkcije (kapital u sredstva proizvodnje i rad, proizvodnja u novčani prihod, rad u nadnice, nadnice u potrošnju i td). Očekivati da se taj kružni proces može reproducirati u istim veličinama  nije  realno.  Monetarna stabilnost može biti samo teorijska pretpostavka zatvorenog mehaničkog modela ravnoteže,  a ako se preslikava na realne procesa otvorenog tržišnog gospodarstva, može više zbunjivati nego pomoći. Ako je racionalističko-mehanicistički pristup temeljni nedostatak teorije opće ravnoteže i  korijen sadašnje krize ekonomske teorije, ako je većina utjecajnih ekonomista još donedavno usmjeravala svoje napore samo prema profinjenju tih teorijskih   okvira, razumljiva je njezina  irelevancija za analizu suvremenih problema ekonomskog razvoja, a posebno  monetarne teorije, u prevladavanju sadašnjih dramatičnih kriznih procesa. Budući da je u tržišnom gospodarstvu novac središnja figura i glavna pokretačka snaga, izostanak novca iz ekonomske teorije, jednako je izbacivanju Raskoljnikova iz Zločina i kazne.

Zato moramo tražiti novi, moderniji pristup. U stvari takav pristup već je definirao i uspješno primjenio John Maynard Keynes između dva svjetska rata. Nadovezujući se na historicističku i hermeneutičku metodologiju Maxa Webera i moralnu filozofiju Georgea Moorea, Keynes naglašava organske veze međuzavisnosti individualnih uvjerenja i ponašanja, po čemu se modeli društvenih znanosti razlikuju od modela prirodnih znanosti. Kompleksnost i nedovoljno poznavanje realnosti on ne smatra preprekom  svakog teoretiziranja, jer i tako nepotpuna i otvorena teorijska struktura  može biti izvor korisnih spoznaja. Većina ljudskih odluka ni onako se ne temelji na potpunom znanju (episteme) nego na formiranom mišljenju (doxa), a planirano se često razlikuje od ostvarenog. Neizvjesnost je značajka ljudskog djelovanja. U tom smislu Keynesova Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca  kao alternativni pristup ekonomskom istraživanju ne pruža opći uvid u  ekonomsku strukturu i dinamiku, kao što bi se moglo misliti, nego više primjer primjene njegove filozofije i metodologije ekonomskog istraživanja, koji treba nastaviti, dopunjavati i razvijati. Nimalo nije slučajno da je monetarnim dimenzijama gospodarskog procesa (novac, kamate, štednja, nadnice, investicije) dao središnje mjesto u svojoj analizi, u skladu sa svojim uvjerenjem, da je sva moderna ekonomija "monetarna" ekonomija. Keynes je na tim osnovama dokazao potrebu i razradio koncepciju državne intervencije u gospodarski život, kao namjerne i organizirane akcije, posebno u uvjetima krize i visoke nezaposlenosti, odbacujući klasičnu doktrinu o  automatskoj  uspostavi opće optimalne ravnoteže.

Keynesovim putem išlo je više istaknutih ekonomista, koji su se uspješno angažirali u prevladavanju ekonomske  krize i depresije 1930-ih godina i  definiranja politike stabilnog ekonomskog rasta poslije drugog svjetskog rata. Ali taj uspjeh nije bio dovoljan da se Keynesov doprinos ekonomskoj teoriji prizna kao napredak trajne vrijednosti. Odmah je počelo  razdoblje rehabilitacije standardne klasične doktrine unatoč jasnih znakova destabilizacije i usporavanja rasta. Nije pomogla ni precizna analiza Hymana Minskog, koji je u Keynesovu duhu, dokazao da je kapitalističko tržišno gospodarstvo inherentno nestabilno (financial instability hypothesis), da postoji u financijskom sustavu čvrsta uzročna veza između poleta i krize (Minsky momentum), Pitanje novca dugo se nije  postavljalo u kontekstu njegove društvene uloge, a posebno kao problem  istraživanja društvenih aspekata uloge novca u kapitalističkom poretku što čini osnovu cikličkog kolebanja, koje se adekvatnom monetarnom regulacijom i politikom može kontrolirati. Iako su se njegovi doprinosi pojavili u vrijeme očitog rasta nestabilnosti (Stabilizing an Unstable Economy, 1986) , njih su struka i politika ignorirale, spremajući novi val afirmacije klasičnih doktrina u neoliberalnoj varijanti.

Na zabrinjavajuće stanje monetarne teorije, unatoč spektakularnom prodoru monetarizma u ekonomsku politiku, upozorio je i Martin F. Helwig u svom predsjedničkom govoru na Sedmom godišnjem kongresu Europskoga ekonomskog udruženja 1992, kada je utvrdio da je njezin "problem, koji traži rješenje ... da se nađe odgovoravajući konceptualni temelj monetarne ekonomike", ocjenjujući da "mi do sada nemamo prikladan teorijski okvir za izučavanje funkcioniranja monetarnog sustava". Uz to je dodao ključno objašnjenje: "Glavna prepreka razvoju takvog okvira je naša navika da mislimo u terminima glatkih, organiziranih, tj. walrasovskih tržišta", dakle u okviru standardne neoklasične makroekonomike, ali da "walrasovski model centraliziranih tržišta prilagođuje novac, a da ne daje stvarno objašnjenje uloge novca u gospodarstvu" (M. F.Helwig, The Challenge of Monetary Theory, European Economic Review, sv. 37 br 2/3, Str.215).

U međuvremenu, došlo je do znatnog napretka u formiranju nove monetarne teorije. Tu prije svega mislimo na radove Michela Agliette i André Orléana, vodećih francuskih monetarnih teoretičara regulacionističke škole, Roberta J. Shillera s Yalea, te Oliviera Blancharda i drugih post-keynzijanaca (Philip Arestis, Malcolm Sawyer, Marc Lavoie, etc.) i ostalih suvremenih monetarnih ekonomista. Aglietta i Orléan insistiraju na  višeznačnosti i društvenom karakteru novca, pri čemu državni suverenitet i politička vlast ostaju i dalje ključni faktor. "Postavlja se problem autonomije, koju ta vlast može priznati privatnoj monetarnoj moći, a da njezin autoritet ne bude teško ugrožen, ali također i problem oblika, koji uzima prisila, koju ona vrši, a da ne paralizira dinamizam tržišnih odnosa", a upravljanje novcem uvijek ostaje ovisno o institucionalnim strukturama, o normama i načinu organizacije, tj političko pitanje (Aglietta i Orléan, Novac između sile i povjerenja, 2007. str. 123).

Ali unatoč parcijalnih poboljšanja, konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom svjetlu u krizama  1997. i 2008, koje je svijet dočekao teorijski i praktično nespremnim i platio golemim ekonomskim i socijalnim štetama. I najveći autoriteti ekonomske struke priznaju hitnost dovršenja alternativnog, novog teorijskog pristupa području novca i monetarne politike. Krize, u kojima je monetarni faktor bio najrazorniji, podigle su svijest o potrebi promjene načina mišljenja o monetarnim problemima. Došli su i novi problemi  monetarne tehnologije, međunarodnih plaćanja, regulacije mobilnosti kapitala, međunarodnih financijskih Konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom svjetlu u krizama  1997. i 2008, koje je svijet dočekao teorijski i praktično nespremnim i platio golemim ekonomskim i socijalnim štetama institucija, različitih stupnjeva međunarodne ekonomske integracije i drugi. Ostajanje na dogmatskim standardnim doktrinama bilo bi ne samo štetno, nego i intelektualno nedopustivo. Globalizacija, deregulacija financijskih sustava, stvaranje nadnacionalnih monetarnih vlasti,  visoka zaduženost država, korporacija i stanovništva, razduživanje i deflacija, sve su to problemi koji su kompleksniji i  zaoštreniji nego što su ikad u povijesti bili. Krize su postavile dodatno pitanje budućnosti do koje mjere se može tolerirati da se ide dalje u istom smjeru i kakve se promjene mogu očekivati. Naravno, na to još nema odgovora, ali ga zacijelo treba tražiti dodatnim naporima ekonomske struke i monetarnih vlasti.

Sazrelo je vrijeme za novo ekonomsko mišljenje općenito, a posebno u monetarnoj ekonomici. Neoliberalni model ekonomske politike koji je bio formuliran u tzv. Washingtonskom konsenzusu, smatra se prevladanim (o tome je 4. travnja 2011. godine, sasvim jasno govorio Izvršni direktor MMF-a Dominique Strauss - Kahn)  i traže se nova rješenja. U tom svjetlu  treba gledati i na naše stavove i prijedloge  o  monetarnom sustavu i monetarnoj politici Hrvatske. U sedam točaka sadržani su konkretni prijedlozi za novu aktivnu monetarnu politiku, kao sinteza svih istraživanja koja su bila prezentirana na savjetovanju Izazovi monetarne i fiskalne politike u uvjetima nestabilnosti financijskog tržišta, koja je bila održana na Ekonomskom fakultetu, u Zagrebu, 25. studenoga 2010. godine, a koje objavljujemo u ovom zborniku radova.

1. Hrvatska narodna banka morala bi se hitno vratiti u strukturu procesa demokratskog odlučivanja o gospodarskom razvoju Hrvatske. To bi morala biti prva i ključna mjera programa kompleksnih ekonomskih reformi, koje su u ovim kriznim vremenima nužne Hrvatskoj. To bi  značilo početak šireg programa zamjene neoliberalnog ekonomskog modela s novim modelom izlaska iz krize i ekonomskog razvoja Hrvatske. Naime, monetarna politika nije neutralna u odnosu na gospodarska  kretanja, monetarna politika može vrlo efikasno djelovati na ključne realne makroekonomske varijable (ekonomski rast, zaposlenost, i dr.) i u kratkom i u dugom roku (Blanchard, The Elgar Companion to Post Keynesian Economics, str. 233.), dok središnja banka ne može biti izvan utjecaja društvenih prilika niti izolirana od utjecaja partikularnih interesa gospodarskih aktera, kao ni utjecaja ostvarivanja općih ciljeva unutrašnje i međunarodne i politike zemlje. Premda se formalno smatra nezavisnom, HNB je trenutačno "de facto" pod prevelikim utjecajem financijskih i Središnja banka Hrvatske morala bi voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. "monetarnu stabilnost", već bi morala podržavati politiku, koja izričito uključuje održivi dugoročni ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti uvozničko - trgovačkih interesnih skupina. Tako je problem "demokratskog deficita" Hrvatske narodne banke još više izražen. To ne dozvoljava poželjno preusmjerenje monetarne politike  na snažnije podržavanje politike ekonomskog rasta, izvoza i zapošljavanja, što se inače trenutačno  nameće u općem nacionalnom interesu. Središnja banka trpi od "demokratskog deficita", koji treba neutralizirati povećanjem  stupnja njezine uključenosti i odgovornosti  u odnosu prema Hrvatskom saboru i Vladi i povećanim stupnjem adekvatnosti i transparentnosti mjera monetarne politike. Zbog toga smatramo da bi trebalo povećati stupanj međusobne koordiniranosti monetarne politike HNB sa mjerama fiskalne politike Vlade Republike Hrvatske. Predlažemo da Hrvatska narodna banka započne sa mnogo intenzivnijim obavljanjem svoje funkcije kao "fiskalnog agenta države" - Republike Hrvatske. Ovdje treba istaknuti kako je prema odredbama članka 104.(1) Sporazuma iz Mastrihta, zabranjena monetizacija fiskalnog deficita, odnosno direktno financiranje državnih rashoda iz emisije novca centralne banke. Međutim, na prijedlog HNB, Hrvatska je ovu politiku usvojila preuranjeno, tj. znatno prije formalnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Naime, od tada je uvedena praksa Hrvatske narodne banke, kojom je oslobađala dio likvidnosti snižavanjem obvezne rezerve banaka, kako bi se tako oslobođena sredstva plasirala u konzorcijalne kredite banaka središnjoj državi. To je imalo negativne učinke u vidu povećanih rashoda proračuna države i "istiskivanja" (crowding - out efekt) korporativnog sektora, koji nije imao takvu raspoloživost kredita banaka za poduzetničke programe. Osim toga, takvi bankovni plasmani državi, redovito su odobravani uz relativno visoke kamatne stope, iako se radi o nerizičnim plasmanima banaka. Tako hrvatske komercijalne banke u stranom vlasništvu - uz asistenciju HNB - ostvaruju dodatne ekstraprofite. Ukratko, ovi problemi mogli su se u proteklih deset godina znatno bolje riješiti uspostavom programa kupovine državnih obveznica od strane HNB, po uzoru na druge poznate centralne banke, sve do obveze ukidanja ovakve prakse, zbog ulaska u EU i Sporazuma iz Mastrihta. U osnovi, smatramo da bi središnja banka Hrvatske morala voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. "monetarnu stabilnost", već bi morala podržavati politiku, koja izričito uključuje održivi dugoročni ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti. Trenutačno, HNB smatra da je primarno odgovorna za stabilnost cijena, a nema nikakve ili ima vrlo slabu odgovornost za stabiliziranje outputa i nezaposlenosti. Ukratko, prema našem mišljenju, Hrvatska narodna banka - uz strogi mandat za stabilnost cijena - morala bi preuzeti odgovornost i za stabilizaciju poslovnog ciklusa, borbu protiv deflacije, održavanje visoke zaposlenosti i stabilnost financijskog sustava. Treba podsjetiti kako je osnovom odredbi članka 105. Sporazuma iz Mastrihta, osnovni cilj monetarne politike Europske centralne banke stabilnost cijena, ali da ECB mora podržavati ukupnu ekonomsku politiku Europske unije. Izlazak iz krize bio bi moguć samo usklađenim djelovanjem fiskalne, monetarne i investicijske politike, tako da se ostvari optimalni "policy mix" koji bi, prvo, uz  brigu za dugoročnu fiskalnu konsolidaciju središnjeg državnog proračuna, osiguravao fiskalne poticaje domaćoj potražnji (javne investicije), ekonomskom rastu i zaposlenosti, dok bi, drugo, monetarna politika HNB morala biti usmjerena na  održanje povoljnih  relativnih cijena, koje bi poticale izvoznu  i domaću potražnju  domaćih proizvoda, a kroz rast izvoza i smanjivanje uvoza, omogućavala otplatu vanjskog duga, koji je danas suviše visok i neodrživ na srednji i dugi rok. Održavanje visoke vanjske zaduženosti moglo bi  na duže vrijeme priječiti izlaz iz krize i gurnuti nas u  trajniju depresiju.

2. Hitno se mora definirati nova "monetarna strategija prijelaznog razdoblja" do predvidivog ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju (zanimljiv je primjer  takvog programa koji je, prije ulaska u EMU, izradila Banka Slovenije). Zbog dužničke krize u EU, te dužničke strukturne krize u Hrvatskoj, to bi se  moglo očekivati oko 2020. godine. Dakle, u ovom desetljeću HNB bi mogla voditi aktivnu i samostalnu monetarnu politiku, s tendencijom usklađene konvergencije prema standardima  Europske centralne banke. I nakon ulaska u EU, Hrvatska bi u duljem razdoblju morala ostati u režimu  ERM-2, jer neće niti biti spremna za brzi prelazak na euro. Temeljna strateška pogreška dosadašnje monetarne politike HNB u razdoblju od 2000. do 2011. godine bila je u njezinoj  pasivnosti, ne vođenju brige o sindromu realne aprecijacije domaće valute i njezinoj pro-cikličnosti. Dijelom se tako formirala pod utjecajem izvana, i poticala uvoz ii zaduživanje za uvoz. Naime, hrvatska središnja banka nije pravovremeno reagirala na visoku razinu priljeva stranog novca iz inozemstva, nedovoljno odlučno je reagirala  na ubrzani rast vanjskog duga, putem selektivne primjene adekvatnih kapitalnih kontrola (radi se o tzv. trip wires & speed bumps strategiji selektivnog reguliranja kapitalnog računa, kako navode Ilene Grabel i Ha-Joon Chang), te je podržavala ekspanzivnu kreditnu politiku hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, uz pogrešnu alokaciju bankovnih kredita, što je sve dovelo do Zalažemo se za reformu financijskog sustava, jačanje regulacije financijskih institucija i intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke stvaranja makroekonomskih pretpostavki za produbljavanje platnobilančne i financijske krize. Snažan priljev financijskog kapitala - njegovo suboptimalno alociranje u različite vidove potrošnje, te uvoz trajnih potrošnih dobara i špekulativni poslovi s nekretninama i burzovne manipulacije s dionicama - uzrokom su smanjenja proizvodnih investicija, ekonomskog rasta, rasta industrijske proizvodnje i izvoza roba i usluga. Pro-cikličnost monetarne politike - oslanjanje na inozemno zaduživanje bankovnog i korporativnog sektora, što je uvjetovalo prekomjerni uvoz i rast potrošnje, te stvaranje "imovinskog i kreditnog mjehura" (asset and credit bubbles) i visoka razina zaduženosti građana i korporativnog sektora - uzrokom je sloma tržišta kapitala i tržišta nekretnina u Hrvatskoj, što je pokrenulo "prelijevanje" krize u bankovni i realni sektor hrvatske ekonomije, te snažni porast nezaposlenosti.

3. Nova monetarna strategija HNB, za koju se zalažemo, uključila bi resuverenizaciju hrvatske monetarne vlasti i monetarne politike, usvajanje adekvatnijeg monetarnog sidra za optimalnu stabilizaciju hrvatske ekonomije (strategiju "fleksibilnog ciljanja inflacije", koju su razvili Svensson, Alesina, Mishkin i drugi, gdje bi HNB morala težiti optimalizaciji outputa oko potencijalne razine, uz optimalizaciju inflacije; odnosno strategije "ciljane inflacije" primijenjene na moderan način, tj. uz ciljanje temeljne inflacije i praćenje cijena imovine, kako bi se spriječilo ponovni nastanak imovinskog i kreditnog mjehura), veću usmjerenost na kontrolu tečajnog rizika bankovnog sustava (tečajni su rizik banke prebacile na dužnike, te su - putem valutnih klauzula - samo zamijenile tečajni sa kreditnim rizikom, odnosno tečajni rizik zamijenile su tzv. "sistemskim rizikom" financijskog sustava, kako izvrsno ukazuju Stiglitz i Greenwald) i de-euroizaciju financijskog sustava, kako bi se izbjegla sistemska financijska kriza. Zbog "inherentne nestabilnosti financijskog sustava" (Minsky) i "imperfektnosti funkcioniranja slobodnog tržišta" (Stiglitz), potrebna je stroga regulacija poslovanja poslovnih banaka od strane HNB. Zato se zalažemo za reformu financijskog sustava (jačanje konkurencije u bankovnom sustavu, sprečavanje kartelskog dogovaranja banaka), jačanje regulacije financijskih institucija i intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke. Sve to moralo bi dovesti do jačanja ukupne stabilnosti financijskog sustava u uvjetima neizvjesnosti. Zbog toga podržavamo "Bečku inicijativu" EBRD, EU, ECB i drugih međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke), koja je usmjerena na očuvanje financijske stabilnosti nacionalnih ekonomija regije.

4. De-euroizacija financijskog sustava moguća je u relativno kratkom  razdoblju (recentna iskustva Poljske i Izraela, te ekonomija iz Latinske Amerike, a zadnje, i Mađarske, vrlo su poučna i ohrabrujuća za Hrvatsku), uz dobro osmišljenu novu monetarnu strategiju centralne banke. To uključuje regulaciju svih funkcija domaćeg novca (eksterno konvertibilne hrvatske kune); razvitak domaćeg tržišta kapitala (obveznica) kako to predlaže EBRD; zabranu primjene tzv. "valutne klauzule", odnosno predlažemo da se izvrši tzv. "redenominacija" postojećih ugovora o kreditima s "valutnom klauzulom" u kredite izražene u hrvatskoj valuti; te limitiranje mehanizama automatske indeksacije od strane banaka u slučaju kreditnih obveza stanovništva i korporativnog sektora (sustav tzv. "varijabilne kamatne stope", Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i određen inozemnim čimbenicimapromjene kamata bez prethodne suglasnosti zajmoprimca i praksa uvođenje različitih naknada za bankovne usluge, koje nisu predmet ugovora o kreditu i drugim bankovnim uslugama, treba uskladiti sa bankarskom praksom u zemljama EU). Nakon toga, HNB mora započeti vrlo strogu kontrolu izloženosti financijskih institucija rizicima promjene deviznog tečaja hrvatske valute kroz primjenu novih mjera regulacije hrvatskih banaka tzv. "makroprudencijalne politike" HNB, uz primjenu najviših standarda Banke za međunarodne obračune (BIS) iz Bazela, kao dijela sveukupne makroekonomske politike Republike Hrvatske, te anti-cikličke mjere dinamičke rekapitalizacije banaka, kako bi se dodatno osigurala stabilnost financijskog sustava Hrvatske. Potrebno je hitno stabilizirati financijski sustav, zbog negativnih efekata prelijevanja krize, gdje su se već u 2011. godini pod udarom posebno našle male i srednje hrvatske banke i HBOR.

5. Tek nakon toga, kada se prethodno stvori "manevarski prostor" za aktivnu monetarnu politiku, nacionalna monetarna politika može se do 2020. godine relativno samostalno koristiti kao instrument prilagođavanja hrvatske gospodarstva na asimetrične vanjske šokove, te za realnu i nominalnu konvergenciju hrvatskog gospodarstva gospodarstvima Europske unije i EMU. U takvim uvjetima, bila bi moguća monetarna politika  "reflacije", umjesto faktičnog zalaganja HNB za "deflacijsku politiku", koja se pogrešno naziva "interna devalvacija", strategija radikalnog rezanja javnih izdataka, uz visoke društvene troškove, izražene u daljnjem rastu nezaposlenosti, te smanjivanju osobnih dohodaka, mirovina i socijalnih transfera za najugroženije kategorije populacije, tj. demontaži hrvatske "socijalne države". Između sadašnje dvije osnovne opcije makroekonomske i monetarne politike - reflacija nasuprot deflacije - mi se sasvim nedvosmisleno zalažemo za reflacijsku monetarnu politiku, kao poželjnu u uvjetima krize, otplate dugova i povećane neizvjesnosti, ali i socijalno osjetljive, te društveno odgovorne monetare politike.

6. Hrvatska je prošle godine ostvarila u povijesti nikada zabilježenu nisku razinu inflacije (mjerenu tzv. "temeljnom inflacijom", tj. indeksom cijena na malo, bez utjecaja sezonskih oscilacija nekih kategorija domaćih cijena), odnosno proces dezinflacije bio je prejak, jer je bio pod utjecajem duboke recesije u Hrvatskoj i procesa ispuhivanja tzv. kreditnog i imovinskog "mjehura". Drugi aspekt ovog procesa, bio je snažni porast nezaposlenosti, pad životnog standarda građana i rast siromaštva. Ali, pojedine cijene doživjele su dramatičan pad, posebice cijene nekretnina (što je dovelo do rasta toksićne aktive banaka. Prema podacima HNB, čak 27 posto stambenih zajmova banaka nije naplativo!) te je zabilježen osjetni pad cijena dionica na tržištu kapitala u Hrvatskoj. Ukratko, u uvjetima niske inflacije, neke kategorije cijena bilježe ubrzani rast (cijene hrane i lokalnih monopola), dok je kod nekih kategorija dobara zabilježena izrazita deflacija (pad cijena) potrošnih industrijskih dobara. Zbog takvih nepovoljnih kretanja - osjetnog pada BDP-a i industrijske proizvodnje, domaće potrošnje, te rasta nezaposlenosti - najveću opasnost za hrvatsko gospodarstvo predstavlja tzv. "dugovno-deflatorni sindrom" (ovdje je važan okvir, teorija Fisher-Minsky-Koova deflacijskog ciklusa). Dodatni problem predstavlja činjenica da bilježimo pojavu tzv. "paradoksa štednje" (Keynes), što bi sve u uvjetima nastavka restriktivne monetarne politike HNB moglo dovesti do pojave tzv. "zamke likvidnosti" (Keynes) i dugogodišnje recesije, tj. ekonomske depresije. Smatramo da se nalazimo usred nastanka tzv. "imovinske recesije" (Richard Koo), odnosno procesa razduživanja ("deleveraging") korporativnog sektora i sektora stanovništva, koji žele smanjiti razinu zaduženja i uravnotežiti svoje bilance. To dovodi do pojave viška likvidnosti u bankovnom sustavu i "kreditnog stezanja" ("credit crunch"), kada više ne postoji potražnja za kreditima banaka, unatoč višku likvidnosti u financijskom sustavu. Transmisijski mehanizam Hrvatske narodne banke ne djeluje, te je monetarni multiplikator već više godina ispod jedan, odnosno djeluje proces poništavanja umjesto depozitno - kreditne multiplikacije emisije novca centralne banke (tako "monetarni multiplikator" postaje tzv. "monetarni reduktor"). Potrebne su mjere monetarne politike koje bi potaknule proces kreditiranja u Hrvatskoj i ubrzale depozitno - kreditnu mulitplikaciju primarnog novca centralne banke, radi poticanja proizvodnje, izvoza i novog zapošljavanja.

7. Zbog svega toga smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine, od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj. Nova monetarna politika HNB-a mora postati anti-cikličkom, tj. anti-recesijskom, odnosno ekspanzivnom "nekonvencionalnom monetarnom politikom", uz takve mjere "kvantitativnog labavljenja" (quantitative easing, tj. QE), koje bi dovele do ubrzanog snižavanja domaćih kamatnih stopa na kredite poslovnih banaka, radi poticanja proizvodnih investicija i novog zapošljavanja. Ekspanzivna monetarna politika ne može biti inflatorna, zbog visokog stupnja pokrivenosti novčane mase deviznim rezervama Smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine, od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj centralne banke. "Politikom jeftinog novca", kada su bankovne kamate znatno ispod razine prosječne profitne stope, uz indirektno, ali namjensko usmjeravanje (instrumentima "operacija na otvorenom tržištu") prema proizvodnim sektorima, posebice za izvozne poslove - trebala bi se potaknuti  domaća proizvodnja i izvoz. U osnovi, radi se o djelovanju tečajnog transmisijskog mehanizma, koji počiva na različitim stupnjevima povezanosti: ponuda novca - kamatna stopa, kamatna stopa - tečaj  i tečaj - uvoz i izvoz. Porast ponude novca kroz transmisijski mehanizam utječe na pad domaće kamatne stope. Ta promjena kamatne stope utječe na rast investicija, promjenu tečaja, rast izvoza i pad uvoza, te, naposljetku utječe i na rast BDP-a. Monetarni transmisijski mehanizam djeluje tako da putem povećanja ponude novca središnja banka utječe na visinu kamatne stope. Kamatna stopa, s jedne strane, utječe na kretanje kapitala i formiranje tečaja, koji onda utječe na neto izvoz i tako na makroekonomsku ravnotežu. S druge strane, kamatna stopa utječe na štednju i investicije, te opet utječe na makroekonomsku ravnotežu koja određuje razinu cijena i realni BDP. Takva nova, neinflatorna i "aktivna monetarna politika" Hrvatske narodne banke - koja bi imala za posljedicu veliko snižavanje domaćeg kamatnjaka - dovela bi i do financijskog rasterećenja sektora stanovništva od tereta otplate kredita, posebice onih za stambenu izgradnju, te bi se mjerama zaštite potrošača - korisnika financijskih usluga, koje su sasvim izostale u politici HNB, morali zaštititi dužnici od arbitrarnog mijenjanja uvjeta kreditiranja od strane banaka zajmodavaca. Naime, u svojoj dosadašnjoj politici, Hrvatska narodna banka uopće nije štitila interese malih štediša i korisnika kredita (građana, malih i srednjih poduzeća, itd.). Ukratko, smatramo da nedostaje  "socijalna komponenta" monetarne politike, koja je nužna i sastavnim je dijelom monetarnih politika većine centralnih banaka u razvijenim tržišnim ekonomijama. Primjerice, centralna banka morala bi predložiti Hrvatskoj udruzi banaka - zajedno sa Vladom Republike Hrvatske -  poseban dokument o reprogramu kredita građanima i ostalim olakšicama, koje bi mogli koristiti oni građani koji su ostali bez posla (mogućnost počeka do dvije godine kod hipotekarnih kredita, produljenja roka otplate, itd.) ili pojedine kategorije malih poduzetnika koji su u problemima zbog sistemskih razloga (primjerice, krediti poljoprivrednicima - malim obiteljskim gospodarstvima, koji su ugroženi zbog globalnih kretanja ili ulaska Hrvatske u EU). Središnja banka ima na raspolaganju instrumente monetarne politike za provedbu takve politike jeftinog novca i zaštite dužnika u otežanim uvjetima privređivanja (primjerice, smanjivanjem "financijske represije", tj. snižavanjem obvezne rezerve na depozite banaka kod HNB, što je dio konvergencije monetarnog sustava Hrvatske monetarnom sustavu EMU, olakšala bi se "financijska intermedijacija" banaka u nacionalnom ekonomskom sustavu, pa bi se poboljšala likvidnost sustava i snizile domaće kamatne stope; ili bi se mogao uspostaviti mehanizam otkupa prvoklasnih korporativnih obveznica i drugi oblici "operacija na otvorenom tržištu" centralne banke, itd., itd. ).

Od 1993.g. kada je usvojen Antiinflacijski program model ekonomske politike u Hrvatskoj čitavo vrijeme se nije bitnije mijenjao. Monetarni čimbenik je ostao nadređen ukupnoj ekonomskoj politici koja je ćitavo vrijeme imala za cilj samo stabilnost cijena ostvarivano putem stabilnog deviznog tečaja kune prema euru. Kada tome dodamo činjenicu da su  devizne transakcije bile presudan i egzogeno zadani okvir kreacije domaćeg novca jasno je da su rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza predstavljali samo puke želje. Dakle, monetarni čimbenik determinirao je sve druge varijable i tijekom vremena proizveo učinke koji su danas izrazito negativni. Stabilnost cijena pretvorena je u iluziju opće stabilnosti, a u stvari je proizvedena situacija i unutrašnje i vanjske nestabilnosti. Takav antiinflacijsko-stabilizacijski model ekkonomske politike koji je osgiravala rigidna quasi currency board monetarna politika od početka je u sebi imao prorecesijske mehanizme koji su nastupom recesije dodatno aktivirani. Otuda dolazi i stalno izražena i prisutna nelikvidnost u hrvatskom gospodarstvu.

Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i određen inozemnim čimbenicima. Stvaranje domaćeg primarnog novca nije vezano za domaću proizvodnju gdje  bi se proizvodnja roba i usluga zakonito zatvarala stvaranjem novca u čemu bi krediti banaka, odnosnoi diskontni poslovi imali veliku ulogu. Zbog svega toga naš je model monetarne politike čitavo vrijeme bio deformiran i kao takav nije mogao dati drugačije rezultate. Njegova odvojenost od realne ekonomije ogleda se u izuzetno dobroj likvidnosti financijskog sektora i velikoj nelikvidnosti u ostalim sektorima.

Iz svih prethodno navedenih razloga nužne su reforme monetarnog sustava i monetarne politike koja bi u novom redefiniranom modelu ekonomske politike trebala igrati podređenu ali aktivnu ulogu usmjerenu na rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza.

Naravno, smatramo da bi se stručne rasprave trebale voditi oko šire grupe problema, konkretno oko pet skupina pitanja koja su važna za izlazak Hrvatske iz ekonomske krize. To su: (1) monetarna politika; (2) reforma bankovnog sustava; (3) fiskalna politika; (4) strukturne reforme i (5) restrukturiranje inozemnog duga. Ova zbornik radova predstavlja doprinos raspravi oko prve i djelomično druge skupine problema, ali želimo vjerovati da će se istraživanja hrvatskih ekonomista i javna rasprava  intenzivirati tokom ove i početkom 2012. godine.

11. kolovoza 2011.

www.h-alter.org

 

HNB tečajna lista

21.11.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,773216
CHF CHF
1
6,541418
GBP GBP
1
8,356637
USD USD
1
6,494489
EUR EUR
1
7,423201
$ Odabir valute
= Odabir valute