LEĐA ONIH OČEVA

Dubrovnik - Minijature

Gojko Berić /1939./, sjajni je, ali i hrabri, dugogodišnji novinar i kolumnist sarajevskog "Oslobođenja". Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio je dopisnik toga lista iz Dubrovnika i naš sugrađanin. Kao novinar, kolumnist i prozaist, Gojko Berić se u svojim intervjuima, komentarima, pričama i reportažama, a riječ je doista o impozantnoj baštini, čvrsto i nepokolebljivo suprotstavljao svakoj manipulaciji ljudima, političkim i nacionalnim mitovima i predrasudama, samozvanim liderima, pritajenim i stvarnim zločincima, što nigdje, a osobito ne u "bosanskom" loncu nimalo nije popularno, da se i ne govori koliko je to i opasno. Ali, Gojko mi je zanimljiv po svojoj prvoj knjizi koja se zove "Smrt u ljetnom Dubrovniku", napisanoj davne 1976. U tom je štivu predočena na Berićev specifičan način slika jednog nepoželjnog, odbačenog, ali neizbježnog dijela Grada, Gruža, njegovih ljudi, događanja, luke, dokera i njihovih potomaka koji se tu naseliše i eto ostadoše. Riječ je o jednome vremenu i Gružu i ljudima koji su zauvijek nestali, ali tu i tamo, kroz neku priču, riječ ili običaj vrati se taj prepoznatljivi duh, naravno u sve blijeđoj formi. Možda i iduća Berićeva priča "Leđa onih očeva" najbolje pokazuje kako je to s Gružom i Gružanima izgledalo prije kojih pedesetak i više godina, a i osobno mogu potvrditi da je tako i bilo kako Gojko piše. /Bajro Sarić/

Bili su već svi prevalili šezdesetu i posijedili. Iako su jedan drugome još izgledali nekako isti i nepromjenljivi, kao stara stabla u hrastovoj šumi, vrijeme je smanjilo njihov nekadašnji stas, usporilo im korake i savilo leđa. Jedino su još njihove žilave snažne ruke i mršava, inteligentna lica sa sitnim žmirkavim očima, iz kojih je izbijao oprez, odavala gorštačko porijelo.

Stizali su jedan za drugim u grušku luku prije mnogo godina, kad su posne hercegovačke šume i prašnjavi putevi bili puni koza, a poštanski telegrami, ispisivani mastiljavom olovkom, obavezno javljali o nečijoj smrti. Ostavlja su za sobom niske kamene kuće i tvrda groblja po brdima, u kojima se raka kopa po čitav dan, i polazili na put sa neotuđivom svojinom svih siromaha – jakim plećima i nadom.

Stigavši u nepoznato, nošeni neizvjesnošću i žurbom da se jednog skorog dana vrate svojim kućama, nisu ni slutili da je Dubrovnik posljednja stanica njihovog putovanja.

Prvi put u životu ugledaše more. Mnogi parobrodi stajali su privezani u luci, napušteni i beživotni, a njihove posade bez posla. Vjekovna slava pomoraca i njihovih kapetana odjednom je potamnila. Umjesto da plove, oni su derali cipele na kopnu, prepušteni dosadnim šetnjama, lošem vinu i ispraznim razgovorima.

To je bilo vrijeme u kome su ljudi lako gubili svoj znak.

Često sam odlazio u luku, gdje je radila jedna prodavačica novina koja je imala dobre veze s mornarima. Oni su donosili u njen kiosk švercovane cigarete i viski. Kad sam jednog zimskog jutra došao kod nje, ona je rekla da nema ništa, dodavši: - Nema života bez brodova!

Nebo je bilo gotovo mračno, pada je kiša, a snažni valovi zapljuskivali su prazna sidrišta u luci.

Dok bi se prodavačica bavila mornarima ja bih sjedio u kafani "Kod dvije Sarajke" gdje su se svako jutro okupljali stari lučki radnici. Stizali bi jedan za drugim, mršavi i pogureni, i sjedali za velike gole drvene stolove. Potom bi iz džepova vadili patinirane metalne kutije napunjene duhanom, i šuteći, otpočinjali ritualno savijanje cigareta čekajući prvu kafu. Ličili su na umorne i istrošene ljude, ali koji su odoljeli mnogo čemu pa i mrzovolji.

Posmatrajući ih dugo, i ispoljivši otvorenu radoznalost za njihove glasove, kretnje i razgovore, i udišući oštar duhanski dim koji su uvlačili i vraćali u svoje utrobe, upamtio sam sljedeću priču:

Onih gladnih godina prije rata došla ti je vamo sva silan nas Hercegovaca...Gačana, Bilećana, ovijeh iz Popova polja. Nije bilo dizalica u luci...Jok! Namjesto dizalica bila su naša leđa. Iz Nikšića je stizo boksit, prugom, iz Raše je brodovima stizao ćumur, iz Bosne, prugom, drvo. Ćumur smo istovarali za firmu "Kuničić and D amić", a dasku za "Našićku", tako se ta firma zvala. Znalo je odjednom stići po stotinu vagona rude i jelove daske. I sveto prebacuj preko leđa na parabrod. Na leđa, pa na treći vagun. Na treći vagun, to ti je, zemljače, na treći sprat na parabrodu.

Puhalo, padalo, ja i žeglo...sve je to za nas rabotnike bilo isto. V aljalo je to, zemljače, izdurati. Spavali smo po lagerima daske u luci, lager ti se zove lenj, a samo neki među nama mogli su plaćati konak u Radničkom domu. Onaj ko bi se jednom u tri mjeseca zaputio kući u selo da svidi svoje stare, moro bi obić još pola sela da isporuči pozdrave ostalih.

Ovo ovđe đe sjedimo, tu ti je bila gostiona "Plavo more". Ivo Blažić, seljak s Meke Grude, držo je "Plavi Jadran". Emina Sinanović iz Trebinja držala je radničko kuhinju, a Đuro Banac, iz Bosne, držo ti je muziku. Bilo ti je ovuda dvades kafana. U "Novoj obali" bila je fina muzika, a na spratu su ordinirale one ženske. Ko je mogo da plati, stvar je bila u redu. Tarifa je bila pet banki, srebrenjak, zvali smo ga "magareća ploča". Tamo se nije nije smjelo unić u radničkom odijelu i opancima. Ako si u tome došo, izletio si iste sekunde napolje! Većinom su, brte, dolazili državni službenici, agenti, trgovci, i jakako mornari sa brodova. Pričalo se da je najskuplja bila nakva Ratka, ordinirala je u "Sitiju", đe su zalazila samo gospoda.

Kad je prošla ona najviša ekonomska kriza što je zafatila svijet, počeli smo se i mi pomalo snalaziti. Neku su stali da kupuju sobice po ovijem kućama ovđe u Gružu. Stali smo se ženiti i đecu rađati. Neki su ti postali zanatlije, neki su ti otišli u pomorce, a neki se i danas, pod stare dane, dovijaju. Otišlo ih je dosta u invalidsku, ali u pravu penziju, koliko znamo, nije otišo nijedan. Petorica ljudi iz Ključa kod Gacka što su ovđe rdila, svi su pomrli nego su dočekali penziju. Svi bolujemo od nakvijeh upala, od bubrega, zglobovi i kosti nas bole. Rećemo, vruć i oznojen čovjek pa se nalije vode...Ili, ufati ga propuh...i ode, gotovo mu sijelo! Ili te znojavog ufati kiša...i gotov si!

Mi smo luci odužili svoje, u njoj smo drndali do kraja. Đecu smo ovđe izrodili i othranili ih pitom krompiračom i zeljem. Pašćad nam se ovđe okotila i sva su šćela na more, malo ti je koji šćeo neki drugi zanat. Vidiš onog tamo što sjedi i nešto ko falan smišlja...To ti je Nezir Džubur. Svi su mu sinovi pomorci. Nezire, đe ti je Nuko, a? Plovi...! A Garo? I on navega...! A Suljo? Ion, veliš ganja brodove! Eto vidiš, svi navegaju! A Keko, šta on radi? Završio, veliš, pravo. Eto vidiš, samo Keko na pravu!

Bar po jedno dijete iz svake kuće otišlo je na more, na brodove. Neki su mašinisti, neki su i kapetani, a neki oficiri palube. Plove po bijelom dunjaluku i vraćaju se kući dvaput godišnje, da ih vidimo dok smo još živi. Majke im tuguju, strahuju i plaču čim radijo javi da je je neđe daleko kakvo velike nevrijeme izbilo ili da se, rećemo, nekom brodu ne zna đe je. Ostarile su, jadnice, od tog strahovanja.

Ali ne daju se ta naša đeca, ko da su se bacila na nas stare. Kad dođu kući, donose nam onaj viski i one smrdljive cigare što čovjeka dave i ćeraju na kašalj. Vuče se taj viski po policama netaknut, dok ga ne popije ova mlađarija. Mi stari pijemo lozu i motamo našu hercegovačku škiju. Kašljemo i od nje, ali nam je taj kašalj nekako lasniji, nekako ga, zemljače, lasnije podnosimo.

Izađoh na ulicu. U poluosvijetljenom jesenjem jutru luku su nadlijetali galebovi, sunovračujući se u potrazi za hranom i otpacima koji su plivali po gustoj zamućenoj površini mora. Nekoliko tamnosivih teretnih brodova sa dizalicama čekalo je u luci. Izgledali su bezvoljni i napušteni.

Starci ostadoše u zadimljenoj kafani, sa kostoboljom u zglobovima i nezavršenim svakodnevnim razgovorima u grlu, koji će utihnuti odjednom, kao što dogori cigareta. Uskoro će se razići i otići svojim kućama, ili da obiđu obližnju pijacu koju od mora razdvaja samo ulica. Žive tako i traju kao da su tu odivijek i nerado odlaze iz tog dijela grada, gdje poslije toplih ljetnih kiša lageri jelove građe složene u luci mirišu na daleke bosanske šume u avgustu.

Nema više pruge, drvenih "vaguna" i ćumura, nema parobroda iz čijih se visokih dimnjaka izvijao dim miješajući se sa dimom crnih lokomotiva na staničnim kolosijecima, nema boksita, radničke kuhinje, "Nove obale" i Ratke.

Sve se promijenilo pa i oni sami. Žive i traju poput starih hrastova, nestajući neprimjetno i tiho kao i drveće kome su nalik.

Gojko Berić  - "Smrt u ljetnom Dubrovniku", 1976.

HNB tečajna lista

21.08.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,261334
CHF CHF
1
6,800428
GBP GBP
1
8,052728
USD USD
1
6,658036
EUR EUR
1
7,377104
$ Odabir valute
= Odabir valute