STAGNIRAJU LI DUBROVAČKE LJETNE IGRE?

Spektar - Kultura

Ne može se sve, baš sve braniti ratnim nevoljama, nedostatkom novca, tobožnjim nerazumijevanjima ovih ili onih. Tako i dubrovačka kulturna ponuda i scena posljednja dva desetljeća. Moje je skromno mišljenje da smo u tom razdoblju debelo stagnirali, pa i nazadovali, nekih značajnijih iskoraka u umjetničkim djelima i predstavama nema. Dubrovačka kultura, moglo bi se reći i nekulturno se ispolitizirala, počiva na lokalnom i državnom proračunu, što po sebi sputava umjetničku slobodu i kritiku bilo gdje. A toliko tašte kaste poput takozvane kulturnjačke u životu svome ne uočih. To je jedan svijet za sebe, zatvoren u sebe i prijezirom gleda na sve oko sebe, ne dopuštajući tek tako nekome nepozvanom da se tu "ušulja". Uspjeli su i u tome da ih nitko više i ne pita što rade, ako uopće i rade, a ugušili su i možebitne stručne kritičare. Ponovit ću, jedino što je vrijedno posljednje, možda i desetljeće, to je ta alternativna kulturna scena, poput Art radionice Lazareti, udruga Orlando, Renesansa, Nazbilj i nekoliko privatnih galerija. A ona, nazovimo je službena kultura, odrađuje, bolje rijet otaljava taj svoj posao, dopuštajući prašini vremena da sve brzo padne u zaborav. Ipak, da stvari nikako dobro ne stoje s dubrovačkom kulturom i kulturnim ustanovama, upozoravaju oni koji se u to i puno više razumiju od moje malenkosti, primjerice poput Tomislava Čadeža, Branimira Pofuka ili Mani Gotovac. Znakovitim mi se čini promišljanje Mani Gotovac o Dubrovačkim ljetnim igrama, pa i današnjem Dubrovniku. Ne znači to da se u svemu s njom slažem, ali moglo bi se razmisliti ipak što nam se to događa i s kulturom i identitetom. Mani priziva Ionesca na Igre, a meni se čini da bi trebalo Thomasa Bernharda, briljantnog kritičara provincijalnog duha, malograđanštine i opisivača svijeta i ljudi kakvi jesu, dakle loši. /Bajro Sarić/

"Dubrovačke ljetne igre već gotovo 20 godina nemaju koncepta. Ovogodišnje jubilarne simbolično su u znaku ‘pizze’ ili ‘paste’. Odrađuju se kao ustaljen posao. Dubrovnik nema koncepta. Ni u čemu, ni za što. To traje dugo, osobito posljednjih 18 godina. Nema ga ni Hrvatska. Nalazimo se u “septičkoj jami u koju smo upali jer smo bili preskeptični, nismo vjerovali da se bilo što može napraviti”, piše Sead Alić. U Gradu taj vonj jame osjećam jače nego drugdje. Možda zato što je ova prekrasna školjka izloženija žestini sunca, kao i žestini umjetničkih zahtjeva. Ili zato što me osobno pogađaju njezini mirisi, zlato i tamjan jer su oni naprosto djeličak mojih pradjedova i moje mladosti.

Ipak, to pitanje nedostatka ideja u Dubrovniku naprosto viče odasvud. Evo, neku večer, željela sam svoje prijatelje iz Barcelone odvesti na običnu, ‘ajmo reći, dubrovačku večeru. Pri tome nisam htjela i bankrotirati. Dakle, znala sam da ne mogu posjetiti glamurozne restorane kao “Nautiku” ili “Gill”. Lutala sam zato gradom, a odasvud su mi prijetili natpisi - “pizza”... “pasta”… Ma, koje li invencije, gle!

Ovogodišnje jubilarne Dubrovačke ljetne igre simbolično su također u znaku “pizze” i/ili “paste”. Odrađuju se kao ustaljen posao. Na djelu je zapravo još jedna interesna zajednica u kojoj svatko prema svojem mjestu u službenoj hijerarhiji odano čuva svoj dio i svoj udio. S vrha piramide javlja se već polustoljetni državni službenik za kulturu. Nekad službenik za kulturu Rsiza ili Usiza (više se ne sjećam), a već dugi niz godina ministar kulture, nekad je upute sažimao u dvije riječi: “Ne talasaj”. Danas bi se one mogle očitati ovako: “Opasan je onaj koji unosi umjetnički nemir. Zato nemir valja zabraniti”. Ali bez nemira, uzbuđenja i užitka nema teatra i nema Igara. Intendant Ivica Prlender slijepo slijedi generalnu uputu s vrha i vjerno je pronosi.

Poziva u Grad samo podobne, prijatelje, kćeri i dečke najviših uglednika… Sve se odvija u krugu iste, uže ili šire obitelji. Ne pušu različiti vjetrovi. Mrtvo more, kao ono na Lokrumu. Na Igrama posljednjih godina režiraju svako ljeto Ivica Kunčević, koji je ujedno i ravnatelj drame, te Joško Juvančić, koji već 50 godina razvija i nudi istu kazališnu estetiku. Naiđe, istina, i poneki gost. Ali uspije li mu predstava i pokaže li osobitu kreativnost, rukovodstvo je namah, brzo i elegantno skida s repertoara.

Primjer je djelo “Adio Mare” Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Ta je predstava otvarala poglede iznova te drukčiji koncept i za same Igre. Ali plesala je i pjevala samo dva ljeta. A onda je naprasno skinuta. Odzvanja mi i danas u uhu ta ritualna pjesma “Adioooo Mareeeeee”. Izgovarala je svoju i našu nesreću. Danas mi se čini kako je taj “adio” govorila sebi, ali i samim Igrama.

Poznato je da izbor uvijek istih redatelja, autora i glumaca, isključivost i “jednost” u svemu, ponavljanje istoga bez preispitivanja, bez kritičkog odmaka, svaku umjetnost, a osobito kazališnu, vodi izravno u slijepu ulicu. Tako na Igrama sve postaje poznato, već viđeno, dosadno do bola. Festival je opasno zaglavio. I provincijalizirao se. Što mogu značiti intendantski frazemi u stilu “mi čuvamo baštinu”?

Pa baština je Lovrijenac, sagrađen u XIII. stoljeću. Pitanje Igara, suprotno tomu, glasi: što pokrenuti u artu danas u tom istom Lovrijencu? Ili što znači njegova rečenica “život je samo san”? Davno su nam to i genijalno priopćili i Shakespeare i Calderon. Pitanje glasi: kakav život i kakav san danas i ovdje može pružiti teatar na Igrama? Što, nadalje, znači intendantova obrana kako se nekima među nama sve čini naopakim zbog našeg “optimizma pamćenja”?

Dubrovačke ljetne igre oduvijek su imale svoje uspone i padove. Danas su u temeljitom padu i tu nema ni optimizma ni pamćenja, nego golih činjenica. U Igrama nema ni umjetnika ni teoretika koji bi iznova smišljali reizvedbu Festivala. Ili redefiniciju važnosti gledatelja, među kojima svatko gleda u okvirima svojih slojeva i mogućnosti vlastitih pogleda.

Na Igre nisu pozvani hrvatski redatelji poput Ivice Boban, Branka Brezovca ili Olivera Frljića. Nisu pozvani svjetski redatelji novih generacija ovjenčani nagradom Grand Prixa Europe kao Cristoph Marthaler, Oskaras Koršunovas, Pippo Delbono ili Arpad Schilling. Premda je njima mjesto upravo u Dubrovniku, baš kao i na drugim središnjim europskim festivalima.

Nema komunikacije, nema razgovora, nema kritičara. A nekad je pratiti zbivanja na Igrama za europske kritičare bilo pitanje njihova prosperiteta. Vidjela sam, istina, dvojicu. Kažu mi, nisu ih Igre pozvale. U gledalištima nema zvijezda koje bi bile odista poznate zbog oficijalnih i stvarnih zasluga za umjetnost. Nekad je tu bio Eugene Ionesco, Monica Viti… Nema osoba koje nešto znače u svijetu arta ili biznisa. Osim onih malobrojnih koji imaju kućice ili stanove u Dubrovniku pa im je ta destinacija zadana.

Na Igrama nema novih strategija, ideja. Ali nema ni užitka. Nije nesreća kada su užici krivi i pogrešni, nesreća je kada ih nema. Svaki je eros klonuo i doslovce pao pred tolikim naletom moći i važnosti bez pokrića. Ispada da je jedini eros eros zgrtanja jadnog “tesora”. S tim “tesorom” ne može se stvarati teatar.

Nitko zato ovdje nije osobito sretan. Pokazao nam je to Pomet, kao lice koje pokreće Igre već 60 godina, na ceremoniji ovogodišnjeg svečanog i jubilarnog otvaranja. Nije bilo nimalo slučajno što se Pomet pojavio u alkoholiziranom stanju. Posljedica je to nesreće i tuge. Pomet kao mjerilo svih pitanja na ovim prostorima simbolizirao je stanje stvari na Igrama. One teturaju, poručuje Pomet.

Kada su noći u Dubrovniku bremenite mislima, zasićene poviješću Grada, ali i poviješću Igara, kada se događa nesreća kao što to pokazuje Pomet, onda čovjek ne može biti samo kritičan niti distanciran. Naprotiv, tada sve poziva na akciju, razgovor, prijedlog. Upravo takve upute dolaze i iz dva tiha i skromna primjera koje su potakli Luko Paljetak, kojeg neki nazivaju reinkarnacijom Marina Držića, i Ivana Burđelez kao samozatajna i uporna suigračica u kulturi grada.

Oni su ovo ljeto na Lovrijenac i u klaustar dominikanaca doveli Shakespeareove sonete u Paljetkovu prijevodu. U tvrđavi su ih govorili glumci Theatrea des Bouffes du Nord iz Pariza u adaptaciji Petera Brooka. Kazivali su ih jednostavno iz nutrine bića. U klaustru dominikanaca govorio ih je, nažalost mehanički i bez razumijevanja, Joško Ševo. Ali ondje je bio i osobno Luko Paljetak. Njegova skromnost u veličini, njegov poetičan, a opet komunikativan kontakt s gledateljstvom potakli su me na cijeli niz mogućih i različitih programa koji bi se mogli zbivati u Dubrovniku i koji bi kut gledanja okrenuli za 180 stupnjeva.

Zamišljam, primjerice, kako se s prozora na Stradunu javljaju pjesnici i govore stihove na svim jezicima svijeta, baš kao što pričaju prolaznici na ulici. Većina prozora, istina, zatvorena je, nema ni svjetla ni svijeća. Kuće su uglavnom prodane strancima, a oni rijetko navrate. Ali još postoji poneka “funjestra” koja upravo poziva pjesnike, šansonijere, repere…

Razmišljam, nadalje, kako bi li se mogla teatralizirati jedna od slika iz remek-djela Vlahe Bukovca? Lica sa slike pojavila bi se u scenskom prikazu glumaca, pričala bi se priča o nastajanju slike praćena fragmentima iz autorove biografije i brojnim tračevima koje mogu ponuditi i platno i život Bukovca. Ne bi li se posve drukčije mogle pokrenuti glazba i život Vlahe Paljetka, čije se arije danas ne vežu uz njegovo ime, a poznate su svakom stanovniku ove zemlje? Ne bi li se ljetnikovci u Rijeci dubrovačkoj i Sustjepanu kao suvremene ruševine mogle otvoriti gledateljima i postati žive pozornice?

Primjerice, ljetnikovac Ranjine ili Gundulića ili dvorac Giorgi za koji legenda kaže da se u njegovoj saloči odvijala posljednja sjednica Velikog vijeća Dubrovačke Republike, kada je Napoleonova vojska već stajala pred gradom. Ne bi li se u kontekstu današnjice mogle igrati socijalne drame poput “Kate Kapuralice”? Ne bi li kreativne radionice studenata akademija iz cijelog svijeta životnom energijom mogle ispuniti brojne prostore grada? Ne bi li multimedijalne inscenacije, performansi i umjetničke instalacije aktivirale ulice i trgove? Ne bi li se mogao uprizoriti “Play Paljetak” na temelju izabranih Lukinih djela?

Ne bi li se, uopće, u Grad napokon trebali dovesti suvremeni pisci bez kojih nema teatra? I, gle, suvremeni teatar? Bez optimizma pamćenja, takav je teatar već bio u Dubrovniku i imao je odjeka. Bio je u sedamdesetim i osamdesetim godinama i on je tada obnovio Igre. Danas imamo pisaca, ali nemamo onih koji znaju promišljati Igre. Dubrovnik je još i unatoč svemu prvorazredna kazališna ponuda. Raskošan i jadan, melankoličan i duhovit, blještav i prljav. Ikonografija nostalgije. Hoće li se pojaviti netko tko bi uvažio zamor gledatelja i ohrabrio njih i sudionike Igara na ponovni pogled?

3. kolovoza 2009.

Mani Gotovac – Jutarnji list

HNB tečajna lista

17.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute