POSLJEDNJI LINĐO

Dubrovnik - Minijature

Niko ga nikad nije pozivao da dođe u Dubrovnik, nego je poput nekadašnjih mudraca koji su znali da su ljudima potrebni i onda kad ih oni ne bi zvali, dolazio sam.

Sa sobom je nosio nevidljivu torbu od neodređenog materijala punu mirisa i oblika oleandera, okopanih vinograda, vode iz čatrnja, maslinovog hlada, vlage i kiše prohujale zime, i boje žuke, onog gustog krajputaškog zelenog žbunja s beskrajno žutim cvjetovima po kojima se na jugu prepoznaje dah maja.

Vlaho Banovac je bio lako prepoznatljiv čovjek. Bio je posljednji linđo. Njegova pojava na Stradunu bila je pouzdan znak da je prispjelo ljeto, kao što u velikim gradovima po čistačima ulica i vozačima tramvaja prepoznajemo jutro.

Zatekao sam ga u četiri sata poslije podne kako sjedi u hladu kamene Onofrijeve česme, na koju su nekad dolazile po vodu bosonoge časne sestre iz obližnjeg samostana Sv. Klare, koga odavno više nema. Starac je bio u bijeloj košulji i tamnim gaćama sa širokim turom, od grubog vunenog sukna. Nosio je crveni prsluk izvezen srmom, crvenu kapicu, bijele vunene čarape i opanke. U krilu je držao ljericu. Miran i uspravan, ličio je na spomenik.

Ali to je bio samo privid, jer su njegove sitne oči šibale naokolo i vidjele su kako se turisti zaustavljaju kraj njega i snimaju ga foto-aparatom i kamerama i kako ga mladi slikari crtaju ugljenom, i znao je da svoju ulogu, makar s beznadežnom upornošću ubogog usamljenika, mora igrati do kraja.

Upitao sam starca zašto ne svira. "Ne smije mužikat jerbo mi ne da milicija" – rekao je starac. On ustade i pomjeri se dublje u sjenku kamene česme, kako bih mogao da sjednem do njega. "Živim u Mrčevu ko zemljoradnik, ma je ta moja zemljoradnja slaba" rekao je opet starac. "Imam nešto loze i vazda sam kopo i sijo šenicu. Počo sam svirat još od svoje dvaneste godine. Kad sam bio nejak, išo sam za kozama, a kad bi se skupilo mladosti na kakvoj festi, nije im imo ko svirat. Onda bi oni poslali kakvog momka u šumu da mene zove da im sviram. Ostavio bi koze same u šumi i došo bi na festu i onda bi im počo svirat "linđa". Ljericu sam kupio na Osojniku, od Ante Đurića, kad je ono svršio rat austrijski. Do sam mu za nju stotinu i pedeset dinara. Ima joj, eto, puno godišta. To je običan bokun drveta, je li!? A čudo jedno kako svira. Dođu stranci pa zaviruju u ljericu i čude se. Kako to: samo jedan bokun drveta, a tako svira! E, svira ako se snađeš. Ma, snađi se! Niko drugi moj nije sviro. Brat mi je bio počo, ma se nije mogo najbolje uputit u tu stvar. A ja sam počo sam sa sobom. Gledo sam linđa kako se kreće, bilo ih je dosta u moje vrijeme. Bili su pokojni Niko Dučić, pa Đivo Đivić, pa još neki...ma su pomrli. Linđo se zvo svirač na ljerici, a po njemu se zove to naše starinsko kolo, te naše bale od starine.

Sviram vazda tamo-vamo, đe je koja festa, đe se skupi mladost. Kad ja stari dođem da poduprem starinu, starinsku igru, onda se mladost zabavlja, onda ne balaju druge igre nego samo "linđa". Kad se ono reče na televiziji: sad će linđo zasvirat!...To vam onda ja sviram. Dohodili su neki dan u moje selo oni s televizije, da će, velu, sa mnom progovorit koju riječ, ma me nijesu našli doma. Rekli su im u selu da će me nać ovđe u Dubrovniku.

Slabo se pazu naši stari običaji. A ja oću da starina ostane. Mlađi će zapuštat starinu, a ja ne dam! Nosim premetaču i gaće suknene s gajtanom. Nosim, vidiš, ovaj sindžir od srebra, ima mu više no šezdeset godišta. Kupi mi ga je pokojni brat. Mladi mi govoru da se i ja promijenim u civilnu robu, a ja neću. Kažu da sam antiki. Pa neka sam! Oću u ovoj nošnji da idem svukud. Rođen sam i umrijet ću u njoj. Sviram džaba, ali narod baci neku paru. Ne tražim ni od koga ništa nego sjedim i sviram. Zatrne mi noga, jerbo njome povazdam lupam. Ali kad otrneš, onda iđe.

Čujem da me neko stavio u novine i napiso da sam prvi glumac na svijetu. Ne bi se tomu kladio, ali bi se mogo okladit da neće niko bolje svirat na ljerici nego ja. Jedan stari reče mi neki dan: ja sam u onu pravu mužiku, a volim te više čut no kad prava mužika svira! Pa toliko puta me danju slikavaju. Dobijem onda te slike iz Njemačke i Austrije, iz Amerika, iz Ingleške, onda tamo iz Francuske i Mađarske. Nema, čini mi se, na svijetu niko više slika nego što ih ja imam. Mađarica mi jedna baš neki dan poslala slike da vidim kaki sam. Ali star sam, kog će mi više vraga slike.

Lani sam išo sucu za prekršaje. Javila me milicija, ma nijesu mi mogli učinjet ništa. Vele da sam sviro između trines i sedamnes sati. Ne smiješ, vele, svirat prije pet sati popodne, jerbo mora biti mir. A kako da ne sviram? Naiđu naši ljudi i stranci i činu mi sve rukama da im malo mužikam, a još nijesu bila ni četiri sata. Ja im počmem mužikat, kad eto ti milicije. Uzeli su mi bili ljericu, pa je jednu noć prenoćila u miliciji, ma su mi je opet dali. Evo šta sa ljudi čuju? Ništa! A ja tu mužikom razbudim narod, razveselim ga, jerbo je narodu dosta muke pa oće malo veselosti. Dođi ovđe iza osam uveče pa ćeš viđet mladost kako bala na moju mužiku. Dođu mladi i zabalaju a ja mužikom podržajem bale. U Slanome sam se neki dan izmorio. Bio je veliki dernek, pa sam moro tri dana počinuti da dođem sebi. Ja sam više od godišta, imam ih sedamdeset i četiri. Ja nijesam više za ići tamo i vamo. Moju još ovu godinu, more bit i drugu, pa više ni jednu...Jerbo sam star."

Večer je. U obilju kaotičnih utisaka koji se u nedefiniranom procesu što se odvija u laboratoriji ljetnog galimatijasa međusobno potiru i obnavljaju rijetki su prizori koji zadržavaju svoju stalnost. Takav je onaj trenutak kad starac započinje svoj neobični koncert i kad stranci uključuju svoje magnetofone kako bi njegovu "mužiku" upakovali u kasete koje će u kišnim i zimskim danima preslušavati po dosadnim europskim gradovima, i sjećati se toplog juga. "Jajde, linđo...! Okreni je, obrni je, iz našeg sela nije...!

Svijet je sa svih strana pristizao u dugu ulicu nalik na ogromnu kamenu dvoranu osvijetljenu polutamnom, sanjivom svjetlošću ferala, prolazio njome bez određenog cilja i razloga, mimoilazio se i ponovo susretao vrteći se u krugu kamenih zdanja i trgova. Bešumno su lelujale lagane večernje haljine usmjeravane brzim pokretima vitkih nogu, osjećao se miris bjelosvjetskih parfema pomiješan s dimom jakog američkog duhana, žamor se stapao u jednoličan ali neodređen zvuk obavijen toplinom noći, i sve je ukazivalo na to da je gomili svejedno kuda u tom trenutku ide i gdje će stići.

Kloneći se onog čemu misle da ne pripadaju, svi ti po danu nekako stidljivi i neprimjećeni mladići i djevojke iz dubrovačkih sela, koji su došli u grad da izuće škole, stižu na mali kameni trg da zaigraju svoje najdržae "bale". "Hajde, linđo živo, živo...Rekla je da će, samo ne zna kad će." Stižu s raznih strana okupljajući se u polutami kamenog trga, kao da dolaze iz vinograda i maslinjaka, i stapaju se s velikom gomilom svijeta, a ipak nekako izdvojeni, i drukčiji od nje. Bilo je to njiho posljednje ljeto u kome su još jednom uspjeli prepoznati sebe i starog linđa.

Vlaho Banovac se idućeg ljeta nije pojavio na Stradunu.

20. studenoga 2009.

Gojko Berić: SMRT U LJETNOM DUBROVNIKU, Dubrovnik 1976.

HNB tečajna lista

18.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,143751
CHF CHF
1
6,728631
GBP GBP
1
8,640699
USD USD
1
6,682628
EUR EUR
1
7,428409
$ Odabir valute
= Odabir valute