TRKA ZA PRAZNINOM; PROPAST SIMBOLIČNE MISLI

Spektar - Kultura

cultura

 

"Ako ne 'dođemo k svijesti' uskoro, zauvijek ćemo izgubiti šansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika'" David Howes

 

Možemo li reći da stvarno živimo? S obzirom da se čini kako sadržaj kulture smanjuje i nudi sve manje lijeka za nesretne živote, to nas navodi da pogledamo dublje u naša jalova vremena i na mjesto same kulture u tome. Razljućeni Ted Sloan pita: "Što je problem s modernitetom? Zašto moderna društva imaju tako mnogo teškoća u proizvodnji odraslih sposobnih za intimnost, posao, uživanje i etički život? Zašto su znakovi uništena života tako rašireni?" Prema Davidu Morrisu "Kronična bol i depresija, često povezane, a povremeno i promatrane kao jedan poremećaj, tvore neizmjernu krizu u središtu postmodernog života." Imamo cyberspace i virtualnu stvarnost, trenutačnu računalnu komunikaciju u globalnom selu; pa, ipak, jesmo li se ikada osjećali tako osiromašeno i izolirano?

Kao što je Freud predvidio da će obilje civilizacije značiti univerzalnu neurotičnu nesreću, protucivilizacijski ispadi sve su češći kao odgovor na psihičke jade koji nas okružuju. Tako simbolički život, bit civilizacije, sada dolazi na udar.

Čini se da proživljavamo pad u opisivanje, čije dubine i posljedice tek sada potpuno shvaćamo. U doslovnoj vrsti falsifikacije, simboli su prvo posredovali stvarnost i onda je zamijenili. Danas živimo više među simbolima negoli unutar vlastita tijela ili direktno jedni s drugima.

Što je ovaj unutarnji sistem opisivanja prepleteniji, udaljeniji smo od stvarnosti koja nas okružuje. Druge veze, druge spoznajne perspektive sputane su, u najboljem slučaju, kao što su simbolična komunikacija i njezini nebrojeni načini opisivanja ostvarili otuđenje od stvarnosti i njezinu izdaju.

Kultura je nastala i procvala pomoću dominacije nad prirodom, njezin je rast mjera progresivne nadmoći koja se razvila sa sve većom podjelom rada. Malinowski je shvaćao simbolizam kao dušu civilizacije, uglavnom u formi jezika kao sredstva koordinacije akcije ili standardizirajuće tehnike, omogućavajući pravila za društveno, ritualno i industrijsko ponašanje.

Pad iz jednostavnosti i punoće izravno proživljenih života, iz osjetilnog trenutka saznanja, ostavlja prazninu koja se simbolički nikad ne može premostiti. Ta je praznina oduvijek bila prekrivena slojevima civilizacijske utjehe, civilizirane zaobilaznice koja nikad ne obnavlja izgubljenu cjelinu. U jednom smislu, simbolizirano je samo ono što je potisnuto, jer samo ono što je potisnuto treba simbolizaciju. Magnituda simbolizacije svjedoči o tome koliko je toga potisnuto, pokopano, ali još uvijek obnovljivo.

Nije stoga čudo da pitanje podrijetla simboličke misli, sam duh civilizacije, nastaje s nekom snagom. Zašto kultura uopće treba postojati, čini se da je prikladniji način toga pitanja. Osobito uzmemo li u obzir starost ljudske inteligencije kakva je danas, uglavnom prema tumačenju Thomasa Wynna koji pokazuje što je bilo potrebno da se proizvede kameno oruđe prije otprilike milijun godina. Postoji ogromna i očita praznina između uspostavljanja ljudskih sposobnosti i inicijacije simboličke kulture preko tisuća generacija koje su djelovale između tih dviju pojava.

Kultura se pojavila relativno nedavno. Najstarija pećinska umjetnost, primjerice, stara je oko 30.000 godina, a poljoprivreda samo 10 000 godina. Element koji nedostaje u intervalu između vremena kada je kvocijent inteligencije omogućio simbolizaciju i njezine realizacije, bio je preokret u našem odnosu prema prirodi. Moguće je u ovom intervalu vidjeti, u određenom stupnju koji se ne može izmjeriti, odbijanje želje za vlašću nad prirodom. Moguće je da je tek kada se želja za vlašću pojavila, vjerojatno nesvjesno, na postupnom putu do podjele rada, započelo simboliziranje iskustava.

No, kako se često raspravlja, nasilje primitivnih zajednica - ljudske žrtve, kanibalizam, lov na ljude, ropstvo itd. - može se ukrotiti samo simboličkom kulturom. Jednostavan odgovor na ovaj stereotip o primitivnim zajednicama jest da organizirano nasilje nije dokinuto kulturom, već je zapravo njome započelo. William J. Perry proučavao je različite narode Novog svijeta i zapazio zapanjujući kontrast između poljoprivrednih i nedomestificiranih zajednica. Utvrdio je da su potonje "mnogo inferiornije u kulturi, no nedostaju im 'bivši' grozni običaji." Dok je praktički svako društvo koje je usvojilo domestificiran odnos s prirodom, po cijeloj zemaljskoj kugli, postalo subjektom nasilnih postupaka, ne-poljoprivredna društva nisu poznavala organizirano nasilje. Antropolozi su dugo promatrali Indijance na sjeverozapadnoj obali kao izuzetak od ovoga praktičnog pravila. Premda uglavnom ribari, u određenom trenutku usvojili su ropstvo i stvorili vrlo hijerarhizirano društvo. No, i ovdje je bila prisutna domestifikacija, u obliku pripitomljenih pasa i uzgoja duhana u malim količinama.

Svi podliježemo objektifikaciji i dopuštamo da nas tkivo kulture kontrolira i određuje nam kako da živimo, kao da je to prirodan razvoj. To je sve drugo negoli prirodan razvoj i moramo jasno razgraničiti što nam je kultura pružila, a što oduzela.

Simbolična kultura onemogućava ljudsku komunikaciju blokiranjem i drugim represivnim metodama osjetilne svijesti. Rastuća tehnološka egzistencija osuđuje nas na isključivanje većine onoga što bismo mogli iskusiti. Izjava Williama Blakea pada nam na pamet: "Kada bi vrata percepcije bila očišćena, čovjeku bi se sve činilo kao što jest, beskonačno. No čovjek se zatvorio sam u sebe i vidi sve oko sebe kroz uske pukotine svoje pećine."

Osjetilna iskustva ili radnje drugo su osjetilno područje kojeg se moramo odreći u korist simboličkih nadomjestaka. Osjet dodira zapravo je oslabljen u sintetičkoj, prezaposlenoj i udaljenoj egzistenciji. Imamo premalo vremena za naglašavanje taktilne stimulacije ili komunikacije, premda takvo uskraćivanje ima jasno negativne rezultate. Nijanse osjetljivosti i nježnosti nestaju, iako je dobro poznato da se mala djeca koju rijetko dodiruju, nose i miluju često razvijaju u ljude s emocionalnim problemima.

Freud, Marcuse i ostali shvaćali su civilizacijske zahtjeve za potiskivanjem ili represijom užitaka bliskosti osjeta da bi tako pojedinac mogao biti pretvoren u instrument rada. Društvena kontrola, pomoću mreža simboličkoga namjerno oslabljuje tijelo. Otuđen protu-svijet, usmjeren k još većem otuđenju sve većom podjelom rada, ponižava naše tjelesne osjete i temeljno odvraća pažnju od osnovnih ritmova života.

Konačna podjela duha i tijela, pripisana dekartovskim sedamnaestostoljetnim formulacijama, jest prava oznaka modernog društva. Ono što je nazivano velikom "kartezijanskom anksioznošću" zbog sablasti intelektualnog i moralnog kaosa, riješeno je u korist potiskivanja osjetilne i strastvene dimenzije ljudskog postojanja. Ponovno vidimo potrebu za domestifikacijom ispod kulture, strah od nemogućnosti kontroliranja, koji sada ukazuje na osjećaje osvete. Zbog toga znanost i tehnologija imaju teorijsku dozvolu da idu naprijed bez ograničenja, a osjetilno znanje efikasno je iskorijenjeno u potrazi za istinom i razumijevanjem. Shvaćajući što je takva nagodba proizvela, pojavljuje se duboko usađena reakcija protiv ogromnog simboličkog prostranstva koje nas vuče na dno i obuzima svaki naš dio. "Ako uskoro ne 'dođemo k svijesti' ", kako procjenjuje David Howes, "zauvijek ćemo izgubiti šansu za stvaranje bilo kakve smislene alternative za pseudo-egzistenciju koja protječe cijelim životom u našoj postojećoj 'Civilizaciji slika' ".

Kao što je Hegel negdje rekao, propitivati jezik znači propitivati postojanje. Vrlo je važno, međutim, oduprijeti se takvim pretjeranim izjavama i uvidjeti razliku, kao prvo, između kulturalne važnosti jezika i njemu svojstvenih ograničenja. Tvrditi da mi sami i svijet nismo ništa drugo doli jezične kreacije znači, drugim riječima, govoriti koliko simbolička kultura sve više raste i kontrolira. No, Hegelova tvrdnja ide mnogo dalje, i George Herbert Mead dokazuje kako je tvrdnja koja kaže da čovjek mora imati jezik da bi imao mozak hiperbolična i lažna. Jezik transformira značenje i komunikaciju, ali nije sinonim za te riječi. Studije pacijenata kojima nedostaje svaki aspekt govora i jezika pokazuju da intelekt ostaje snažan čak i u odsutnosti tih elemenata Tvrdnja da jezik uvelike olakšava mišljenje jednako je upitna, budući da ju eksperimentima s djecom i odraslima nisu dokazali. Jezik jednostavno nije nužan uvjet za mišljenje.

Verbalna komunikacija dio je odmaka od društvene stvarnosti licem-u lice, i omogućava fizičku odvojenost. Riječ uvijek stoji između ljudi koji se žele međusobno povezati, olakšavajući smanjivanje onoga što se ne mora reći da bi bilo izrečeno. Stoga postaje razumno vjerovati da smo odbacili ne-jezično stanje. Možda takva intuicija stoji iza ocjene Georgea W. Morgana iz 1968. godine po kojoj "ništa, zapravo, nije više subjektom propadanja i sumnje u vlastiti razočaravajući svijet doli riječ."

Komunikacija izvan civilizacije uključuje sva osjetila, uvjet povezan s jednim od glavnih obilježja skupljača-lovaca: otvorenosti i dijeljenja. Pismenost nas je uvela u društvo podijeljenih i reduciranih osjeta, a mi takvo uskraćivanje osjeta shvaćamo kao normalno stanje, jednako kao što shvaćamo i pismenost.

Kultura i tehnologija postoje zbog jezika. Zauzvrat, mnogi su govor shvaćali kao sredstvo koordinacije rada, to jest kao esencijalni dio tehnike proizvodnje. Jezik je presudan za formiranje pravila rada, kao i za razmjenu koja ih prati, sa specijalizacijama i standardizacijama u novonastaloj ekonomiji, a koje odgovaraju onima u jeziku. Sada prevladava nov način razmišljanja, predvođen simbolizacijom, koji sebe pronalazi u kulturi i civilizaciji. Međusobna ovisnost jezika i tehnologije očita je barem utoliko koliko je očita ovisnost jezika i kulture, a rezultira sve većom nadmoći nad prirodnim svijetom i srodna je kontroli nad nekad autonomnim i osjetilnim pojedincem.

Noam Chomsky, vodeći teoretičar jezika, počinio je tešku i reakcionarnu grešku portretirajući jezik kao "prirodni" aspekt "esencijalne ljudske prirode", urođen i nezavisan od kulture Njegova kartezijanska perspektiva vidi um kao apstraktni stroj koji je jednostavno nužan za ispoljavanje niza simbola i manipulaciju njima. Lieberman daje konciznu i fundamentalnu ispravku: "Ljudski jezik mogao se razviti samo u odnosu s cjelovitim stanjem ljudskog roda."

Prvobitni smisao riječi "definirati" na latinskom znači ograničiti ili završiti. Jezik čini se, često zatvara iskustvo a ne pomaže nam da budemo otvoreni iskustvima. Kada sanjamo, ono što se događa nije izraženo riječima, kao što i zaljubljeni međusobno komuniciraju bez verbalne simbolizacije. Što smo dobili razvojem jezika, a da je zaista obogatilo ljudski duh? Godine 1976. Von Glasersfeld pitao se "hoće li se, u neko buduće vrijeme, još uvijek činiti očitim da je jezik olakšao opstanak života na ovom planetu."

Numerički simbolizam također je vrlo važan za razvoj kulturnog svijeta. U mnogim primitivnim društvima vjerovalo se i još se uvijek vjeruje da je nesreća brojati živa bića, stav povezan s uobičajenom primitivnom predodžbom da imenovati osobu znači imati vlast nad njom. Brojenje je, kao i imenovanje, dio procesa domestifikacije. Podjela rada vezana je s kvantitativnim, kao suprotnost onome što je cijelo u sebi, jedinstveno, nefragmentirano. Broj je također nužan za apstrakciju koja je karakteristična za razmjenu dobara i predstavlja preduvjet za uzlet znanosti i tehnologije. Potreba za mjerenjem uključuje deformiranu vrstu znanja koje želi kontrolirati objekt, a ne razumjeti ga.

Osjećaj da je "jedini način na koji možemo zaista shvatiti stvari pomoću umjetnosti" predstavlja uvriježeno mišljenje, koje naglašava našu ovisnost o simbolima i predstavljanju. "Činjenica da je prvobitno sva umjetnost bila sveta" (Eliade) to jest da pripada odvojenoj sferi, svjedoči o njezinu prvobitnom statusu i funkciji.

Umjetnost je jedan od najstarijih oblika ideološkoga i ritualnog izražavanja, razvijena zajedno s religijskim običajima koji su nastali da bi održali život zajednice koji se počeo fragmentirati. Bilo je to glavno sredstvo koje je omogućilo društvenu integraciju i ekonomsku diferencijaciju (Dickson), vjerojatno kodiranjem informacija za popisivanje članstva, statusa i položaja (Lumsden i Wilson). Prije toga vremena, u gornjem paleolitiku, sredstva društvene kohezije bila su nepotrebna; podjela rada, odvojene uloge i teritorijalnost, čini se, nisu postojali. Kako su se počele pojavljivati tenzije i tjeskobe u društvenom životu, umjetnost i ostatak kulture nastali su zajedno s njima, kao odgovor na njihovu uznemirujuću prisutnost.

Umjetnost je, kao i religija, nastala iz prvobitnog osjećaja nemira, nesumnjivo suptilno, ali snažno ometajući svojom svježinom i prevladavajućom postupnošću. Godine 1900. Hirn je pisao o prvobitnom nezadovoljstvu koje je potaklo umjetničke potrage za "punijom i dubljom ekspresijom" kao "kompenzacijom za nove nedostatke života". Kulturna rješenja, međutim, ne rješavaju dublje dislokacije čija kulturna "rješenja" su dijelom. Nasuprot tome, međusobno različiti tumači kao što su Henry Miller i Theodor Adorno zaključili su da nema potrebe za umjetnošću u neotuđenomu svijetu. Ono što umjetnost ne osobito uspješno, pokušava uhvatiti i izraziti ponovno će biti stvarnost, lažan protuotrov zaboravljene kulture.

Često se kaže da je funkcija simbola prikazati strukture stvarnoga koje su nedostupne empirijskom promatranju. No, bliže je istini, u smislu procesa kulture i civilizacije, ipak rasprava Abnera Cohena o simbolizmu i ritualnom maskiranju koje mistificira i posvećuje mrske poslove i uloge pretvarajući ih na taj način u poželjne. Ili, kako je to rekao David Parkin prisilna priroda rituala otupljuje prirodnu autonomiju pojedinaca stavljajući ih na raspolaganje autoritetu.

Religija je, kao i umjetnost, pridonijela zajedničkoj simboličkoj gramatici koja je potrebna novom društvenom poretku i njezinim pukotinama i tjeskobama. Riječ religija dolazi od latinskog religare, vezati ili sputati, i od grčkoga glagola koji označava posvećenost ritualima, vjernost pravilima. Integracija društva, potrebna po prvi put, očito je početak religije.

Ona je odgovor na nesigurnosti i napetosti, obećava odriješenje i vrsnost pomoću simboličkog. Religija nema temelja za egzistenciju prije pogrešnog zavoja prema kulturi i civiliziranom. Američki filozof George Santayana kaže da je "drugi svijet za život ono što razumijevamo pod religijom".

Danas je moderno, ako ne i obavezno, smatrati da je kultura oduvijek postojala i da će postojati zauvijek. Premda je očito da je postojalo izuzetno dugo nesimboličko ljudsko razdoblje, možda stotinu puta duže od civilizacije, i da se kultura razvila na štetu prirode, svuda se čini da je simbolično - baš kao i otuđenje - vječno. Tako pitanja o podrijetlu i ciljevima postaju besmislena. Uhvaćeni smo u kulturnu logiku objektifikacije i objektificirajuću logiku kulture, toliko da oni koji zagovaraju novi ritual i druge predstavljačke oblike kao put u ponovno začaranu egzistenciju, potpuno promašuju cilj. Ono što je izgubljeno već toliko dugo teško da može biti odgovor. Lévi-Strauss (1978.) misli na "vrstu mudrosti koju su (primitivni narodi) koristili i čije se reakcije, u modernom svijetu, promatraju kao pravo ludilo".

Ili ne-simboličko zdravlje koje je jednom postojalo, u svim svojim dimenzijama, ili, ludilo i smrt. Kultura nas je dovela do izdaje vlastitog drevnog duha i cjelovitosti, u sve gori svijet umjetnog, izolirajućeg, iscrpljujućeg otuđenja. Što ne znači da i dalje ne postoje svakodnevna zadovoljstva, bez kojih bismo izgubili svoju ljudskost. No kako je naš položaj sve gori, ponekad uviđamo koliko toga mora biti izbrisano za naše iskupljenje.

4. svibnja 2010.

John Zerzan

/Prijevod objavljen u časopisu Zarez, broj 65., 11. 10. 2001./

HNB tečajna lista

17.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute