KUZMA I DAMJAN NA TEMELJU SV. BARTOLA

Dubrovnik - Minijature

Poznato je što rade slikari s neuspjelim radovima. Platno premažu, čekaju tren nadahnuća pa slikaju na istoj podlozi. Tako su u graditeljstvu radili i stari Dubrovčani, svjesni da se ne mogu širiti predaleko, dovoljno mudri da se ne dižu nebu pod oblake, vjerni ustroju sklada i proporcije. Zato Grad i jest kompozicija bez asimetrije, izvrsna u cjelini, odmjerena u detaljima.

Pa ipak nas pred vratima Pustijerne, tamo gdje su se zadržali temelji prvotnih kula, iznenadi jedna crkvica. Neskladna je u prostoru, skladna vlastitim tkivom. Lijep joj je portal u kojemu se očituje remek djelo domaćih klesara zrelog predromaničkog graditeljstva. Nekako djeluje poput podstanara uz južni bok Sorkočevićeve palače, neugledna je pred raskošnom katedralom, sićušna pred visokim palačama na uglu Restićeve i Ulice braće Andrijića. Možda joj najbolje društvo čine klobučine što se u gibljivoj kralježnici šeću niz ravninu i otvaraju svjetlost pred Gospom od Karmena.

Ovo je crkva Sv. Kuzme i Damjana, temelj joj je predromanički, uz nju je vezano 11.,13. i 15. stoljeće, a ispod opločenja na dubini od skoro dva metra nalazi joj se trag još jedne crkvice, najvjerojatnije one Sv. Bartola. Nju su rušili pa ponovo gradili i koristili u sudskim sporovima između lokrumskih benediktinaca i općinskih vlasti.

Pred njom se nalazi kamenom opločani trg. To je ono poznato teatarsko mjesto kojemu su dali ime Marina Držića, a gdje se ljeti iz predvorja Sorgove palače u nosiljkama pojavljuju smiješni, naši gospari u igri frančezarija.

Zapravo je mjesto u blizini male crkvice scenski prostor jednog dalekog vremena koje je bilo sklop vlasti: svjetovne i crkvene. Nedaleko joj je ulica kontroverznog dubrovačkog kneza Damjana Jude koji se nametnuo sugrađanima, a potom neoprezno pošao na Morosinijevu lađu pred Lokrumom i postao žrtva urote. Da nije bilo te prve žrtve jednog Dubrovčana pred Lokrumom, ne bi u gradsku luku ušli Mlečani i dominirali Gradom skoro puna dva stoljeća! Da nije prijepisa lokrumskih listina, tko zna da li bi se moglo pratiti kako se srednjovjekovni Dubrovnik širio i stoljećima balansirao između zahtjevnih svećeničkih kulisa koje su s malog otočića nedaleko Grada krojili vješti benediktinci.

Kad je svećenik Dominik svoju obiteljsku crkvicu ostavio redu benediktinaca koji dolaze iz Monte Cassina, začeo je dugogodišnji spor jer su dubrovačke vlasti baš tu crkvu preuzele i počele je koristiti za vijećnicu ili javnu sudnicu. Tek prior Petar Slaba vraća lokrumskim svećenicima njihov posjed, čime se svjedoči da je taj moćni red uz krilaticu “ora et lavora”, znao krojiti politiku prema svojim interesima. Njima je crkva bila potrebna iz više razloga: nalazila se sučelno katedrali gdje su imali pravo obnašati pontifikalnu misu na Cvijetnicu. Uostalom, lokrumski je opat tih vremena drugi po redu nakon dubrovačkog nadbiskupa.

Benediktinci su bili predstraža Dubrovniku, a usput posjedovali ključne samostane, zemlju, nekoliko kuća u Gradu i – Lokrumu. Njihov je opat imao pravo nositi mitru, štap i sandale, pozivao je dubrovačke oce o proslavi sv. Benedikta gdje su se uzvanici gostili ribom što su je tjedan dana prije proslave imali pravo loviti po Rijeci dubrovačkoj. Iz ove je crkvice opat lokrumski prelazio u katedralu, baš kao što je i knez iz Dvora to radio jednom godišnje, za festu sv. Vlaha.

U ovom kratkom hodu jednog svjetovnjaka i jednog svećenika bilo je više od simbolike: bilo je nadmetanja i moći. Između njih se sve do predaje Lokruma 1798. njegovala svojevrsna špijunaža i netrpeljivost. Ugasnula je najprije moć benediktinaca, a potom se raspala Republika i iz Dvora izašao posljednji dubrovački knez.

U razdiobi gradskog prostora ova je crkvica bila važna utoliko što je predstavljala jednu uporišnu točku od koje se Dubrovnik počeo širiti prema sjeveru. Ona se zapravo nalazi na starom gradskom bedemu, sjedi na kuli, a u podnožju krije ulomke tročlanog oltarnog zida prvotne crkvice. Do prednjeg portala nema stepenica, ali se zato prema centralnoj dubrovačkoj crkvi i danju i noću svijetli otvoreno oko njezine rozete. Šuplje je i prazno pa nam se ponekad nametne misao o uhodarskom motrenju kojim su benediktinci oduvijek gledali morsku pučinu i – Dubrovnik.

Njezin je portal s pleternom ornametikom jedan od najljepših na Jadranu i za ukupnu povijest ovog mjesta možda i nije važno da li je prenesen s porušene crkve Sv. Stjepana u Pustijerni kad je očito da je to djelo domaćih majstora 11. stoljeća.

Netko će pitati zašto je izmijenila titular i kako je moguće da je stariji Dubrovčani još uvijek prepoznaju pod nazivom Sv. Bartola, iako je crkveni indeks imenuje nazivom Sv. Kuzma i Damjan. Možda je tome razlog što se usmena predaja gotovo nikad ne zatire, čak ni onda kad nazive mijenjaju carevi iz nekih davnih vremena.

Ovu dvojicu svetaca iscjeliteljskih moći štovao je bizantski car Justinijan kad su mu još u ranoj mladosti spasili život. Uslugu im nikad nije zaboravio, zahvaljujući njihovom umijeću proširio je i ojačao svoju državu, a usput prenosio kult svetih blizanaca. Oni tako postaju među prvomučenicima katoličke vjere nagrađeni kultom i crkvama u središtu kopnenih i pomorskih putova.

U Gradu se malo zna o ovom svetištu. O njoj su pisali samo pojedini povjesničari, ne usuđujući se precizirati joj ubikaciju. Stoga je pisani trag o njoj dragocjen, a nalazi se sučelice bočnom ulazu gdje piše da je to “prastaro svetiše Kuzme i Damjana”. Da i nije toga natpisa postoji dokument kojim braća Sorkočevići traže od lokrumskih svećenika da im se dozvoli nasloniti kuću na crkvicu Kuzme i Damjana. Taj dokument datira iz godine 1767., kad se na ovom reprezentativnom mjestu u čitavoj svojoj raskoši podigla velebna Sorgova palača.

Ona je prigniječila malu crkvicu, na bočnoj joj strani podigla visoku lođu i zasjenila plemićkim grbom u akantovom lišću skromna pokrajnja vrata. Progutala joj je apsidu, izbrisala sjeverni zid, obezvrijedila glavni ulaz prema zapadu.

Vjerojatno će ljudi koji znaju da se crkve ne smiju skrnaviti niti ih razgrađivati, nadovezati na Kuzmu i Damjana i priču o lokrumskom prokletstvu jer se ono prenijelo i na njihove ostale posjede. Tako je s jednog prozora u Ulici Damjana Jude skočio i usmrtio se Luka Sorkočević pa je taj otvor zazidan. Sorkočevići su nestali, a nekad su bili jedna od najmoćnijih dubrovačkih plemićkih loza, ona koja je krojila politiku i nije ni prstom maknula kad su joj upućivani očajnički pozivi da ishoduje audijenciju kod moćnog Napoleona. Nije pomogla ni činjenica da im je kuća postala biskupski dvor kao da se time njezino bogatstvo dobro složenog kamenja izjednačilo s pustoši crkvice na njezinu boku.

U Kuzmi i Damjanu nema više misa, nema ni zvona na nakrivljenom zvoniku. Bočna su joj vrata vezana žicom, skalini do glavnih ne postoje. Lođa nestalih Sorkočevića vjerojatno krije sjene umrlih gospara. Iz nje se ponekad čuje šum odlomljenog maltera, sličan koracima po bezbrojnim sobama. U lađi crkvice, u njezinom izduženom četverokutu, kao da spava tišina. U raskopanom podu bijele se ogradice prvotne crkvice i odozdo proviruje zub zidina s kojih su se nekad davno podizale visoke i zaštitničke kule.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović


 

HNB tečajna lista

20.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,150423
CHF CHF
1
6,761663
GBP GBP
1
8,618006
USD USD
1
6,681471
EUR EUR
1
7,436477
$ Odabir valute
= Odabir valute