GIMNAZIJA

Spektar - Društvo

gimnazija

"Gimnazija mi je, zahvaljujući svim pretpostavkama koje sam imao, postala nemoguća još prije nego što sam je uopće upisao, i ja je nikad nisam trebao upisati, ali to je bila želja mog djeda i tu sam želju htio ispuniti, i zaista, u početku sam upregnuo sve snage da svom djedu, a ne sebi, jer ja je nikada nisam imao, ispunim tu želju; radije bih bio pošao u jedan od mnogobrojnih radnih mlinova svojih rođaka nego u gimnaziju, ali ja sam se povodio djedovom željom. Istina je da sam gimnaziju upisao s apsolutnom izvjesnošću da ću tamo propasti, nastavni stroj kakav je vladao u gimnaziji mogao je na mene, dakle na čitavo moje biće, djelovati jedino razorno, ali zbog moga djeda morao sam pohađati gimnaziju, jer je on sam pohađao samo realnu školu, dakle nikakvu humanističku srednju školu, već takozvanu tehničku, i zato je unuk morao pohađati gimnaziju, koju on, ma iz kojih razloga, nije smio pohađati. Činjenica da sam upisao gimnaziju i da su me tamo primili kao redovitog đaka bila je za mog djeda od najvećeg značaja, u tom trenutku on je preko mene ostvario ono što sam nije mogao. Ali sve u meni govorilo mi je već pri upisivanju, jer sve su pretpostavke već govorile protiv mene, da ću tamo, kamo više uopće ne pripadam, morati propasti. Oni koji su spadali u gimnaziju, a to su zacijelo gotovo svi koji su je upisali, gledali su na nju od početka kao svoj dom, dok sam ja na gimnaziju gledao kao na ustanovu i zgradu, ali nikada kao na dom, naprotiv, ona je za mene bila pojam svega onoga čemu sam se suprotstavljao. Djed, baka i majka bili su ponosni što sam pohađao gimnaziju, dakle što su me bili primili tamo gdje sav svijet vjeruje da će za osam godina od čovjeka koji još nije ništa napraviti obrazovanog, dobrostojećeg, istaknutog i izvrsnog, u svakom slučaju neobičnog čovjeka, oni nisu krili svoj ponos, dok sam ja od samoga početka bio uvjeren da je sasvim pogrešno što sam upisao gimnaziju, jer je čitava moja priroda bila drukčija i nije odgovarala takvoj ustanovi. Upravo je moj djed morao znati da me on sam učinio nesposobnim za takvu vrstu škole, na kojoj bi mi se trebao temeljiti život, jer kako bih se odjednom trebao snaći u takvoj gimnaziji, kad je bila činjenica da sam u školi mog djeda čitav svoj dotadašnji život precizno i s najvećom pažnjom s njegove strane odgajan protiv svih konvencionalnosti. On je bio jedini učitelj kojega sam poznavao i tako je ostalo do danas. Tako već sama činjenica da me djed uopće dao na takozvanu višu školu i izručio Salzburgu, za unuka nije mogla značiti ništa drugo nego izdaju, ali ja sam uvijek slijedio djedove naputke i izvršavao njegov  zapovijedi, on je bio jedini čovjek kojeg sam bezuvjetno slijedio i čije sam zapovijedi bezuvjetno izvršavao. Poslavši me u Salzbur, izručivši me internatu i davši prvo u osnovnu školu, a potom u gimnaziju, on nije pokazao dosljednost i ta nedosljednost je jedina koju je za mene pokazao u čitavom svom životu, i ona je nedvojbeno bila ta koja me kao njegovog unuka morala najžešće potresti, jer je na mene zaista djelovala uništavajuće i jer se potpuno opirala djedovom mišljenju i svim mojim osjećajima slijedeći samo doživotnu tlapnju s njegove strane. Ali ta nedosljednost postala mu je kao zabluda još za života na bolan način jasna. Pučke škole, koje sam pohađao u Seerkirchenu na Wallerskom jezeru i u Traunsteinu nisu me mogle ugroziti, jer ja se, uvijek u djedovoj blizini, dakle uvijek i pod njegovim prosvjetiteljskim utjecajem, tim pučkim školama uopćen nisam vidio izručen, kroz njih sam mogao prolaziti na distanci, olako i bez najmanje štete, ali iznenadni prijelom u djedovu mišljenju, prema kojem je za mene odjednom ipak bila nužna takozvana viša škola, u meni je razorila mnogo toga. Bila je to opreka u njemu. Profesori su, osjećaom sam, i sami bili tek jadni i poniženi duhovi, kako bi onda oni mogli nešto reći? Profesori su bili oličenje nesigurnosti, nedosljednosti i sažaljenja, pa kako bi onda ono što su predavali za mene moglo biti i od najmanje koristi? Moj djed poučavao me preko deset godina fiziognomici i sad sam napokon mogao primijeniti tu svoj znanost, a rezultat je bio strašan. Ti ljudi, s jedne strane u strahu pred svojim direktorom /Schnitzlerom/, s druge strane u strahu pred svojim obiteljskim odnosima, na koje su bili doživotno osuđeni, nisu mi imali što reći, a odnos između njih i mene iscrpljivao se u međusobnom preziru i nastavku kažnjavanja. Uskoro sam se naviknuo na to kažnjavanje, uopće nije bilo u pitanju je li ono bilo opravdano ili ne. Prezirao sam te profesore, a kako je vrijeme odmicalo, mrzio sam ih samo još jače, jer njihova se djelatnost za mene svodila na to da svakog dana na najbezobzirniji način sav smrdljivi povijesni izmet kao takozvano više znanje iz divovskog, neiscrpnog vedra prelijevaju preko moje glave, ne razmišljajući ni u naznakama o stvarnom učinku tog postupka. Sasvim mehanički, sa slavnim profesorskim prenemaganjem i slavnom profesorskom tupošću uništavali su svojim učenjem, koje nije bilo ništa drugo nego rastakanje i razaranje te, u svojoj zloćudnoj dosljednosti, uništavanje, što ga je propisala državna vlast, mladih ljudi koji su im bili povjereni kao đaci. Ti profesori nisu bili ništa drugo do bolesnika, kojima je vrhunac bolesničkog stanja uvijek bila nastava, a samo tupi ili bolesni ljudi postaju gimnazijski profesori, jer ono što svakodnevno poučavaju i izlijevaju na glave svojih đaka nije ništa do tuposti i bolesti. To je tijekom stoljeća istrunula nastavna građa kao duhovna bolest, u kojoj se mišljenje svakog đaka nužno mora ugušiti. U školama, a posebice u višim srednjim školama, priroda šaka pretvara se kroz trulo, beskorisno znanje, koje se neprestano trpa u njihove glave u neprirodu, tako da se, kad imamo posla s đacima takozvanih viših srednjih škola, susrećemo s neprirodnim ljudima, čija je priroda uništena u tim školama. Srednje škole i gimnazije su tu dqa pospješuju truljenje ljudske prirode i vrijeme je da se počne razmišljati kako da se ti centri truljenja ukinu...Naš nastavni sustav se razbolio tijekom stoljeća i mladi ljudi, prisiljeni da uđu u taj nastavni sustav, zarazit će se njime i razboljeti se u milijunskom broju, pri čemu o liječenju uopće ne može biti govora. Društvo mora promijeniti svoj nastavni sustav ako želi promijeniti sebe, jer će se, ako ga ne promijeni, ograniči i velikim dijelom ukine, uskoro naći u bezizlaznoj situaciji..."

1. srpnja 2010.

Thomas Bernhard: "Uzrok"

HNB tečajna lista

18.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,143751
CHF CHF
1
6,728631
GBP GBP
1
8,640699
USD USD
1
6,682628
EUR EUR
1
7,428409
$ Odabir valute
= Odabir valute