Viđenja

BEZ VIZIJE

Dubrovnik - Viđenja

Na krajnjem hrvatskom jugu, bar na gospodarskom planu, nije se ništa značajnijeg dogodilo još tamo od Dubrovačke republike, točnije od potresa iz 1667. Istini za volju, dosta toga je izgrađeno, život se živio, nešto je i više stanovnika na ovome području, ali nisam siguran da je, primjerice dohodak po stanovniku veći sada nego onda. Uostalom, ni pet stoljeća nije malo. Naravno, usporedbe su nemoguće, ali sudeći po onome što su stari Dubrovčani stvorili i kako su živjeli, napokon i što su nam ostavili, onda je bilo bolje.  Od tada do danas sve se odvijalo po nekakvoj inerciji, bez vizije, koncepcije, tako da imamo to što imamo. A suvremenom tržištu to i nije osobito zanimljivo, htjeli mi to ili ne. Ne mogu se nikako pomiriti s činjenicom da se na ovim prostorima u najboljim predratnim godinama ostvarivao nacionalni dohodak ne veći od 200 milijuna DEM. O ovome današnjem da i ne govorimo. A prirodno i kulturno-povijesno nasljeđe omogućuje bar deset puta više. Uvijek su neke prepreke stajale na putu da Dubrovnik postane jadranski Monte Carlo ili hrvatska Atena. Istočne agresije, prometna odsječenost, potresi, političke igre i sl…Ali, i sami smo nerijetko bili krivci, ovako ili onako. Nedostajalo je vizionara i vizija, oni koji su to i bili, otišli su u bijeli svijet i tamo uspjeli, uglavnom razočarani što nisu to postigli ovdje. A ovdje je, lako je to i dokazati, prevladava već  stoljećima konzervativna svijest, barem što se gospodarstva tiče. Ništa se promijenilo nije ni u hrvatskoj državi, osim činjenice da je sada Dubrovnik njezin sastavni dio. To je čudo samo po sebi, ali svakog čuda za tri dana dosta. Pripadnost hrvatskoj državi važna je i pretpostavka gospodarske renesanse, ali je to zasad nedokazano.

U posljednjih pola stoljeća na ovim prostorima pokazali su se vizionarima na djelu Roko Lujak i Neven Barač. Naša je, a nipošto njihova nesreća, što su obojica zaustavljeni na pola puta. Prvi od tadašnjih boljševika, potonji od sadašnjih menjševika. Nikada Dubrovnik nije oskudijevao i s takvima.  A da nisu zaustavljeni, već danas bi Dubrovnik, a sutra još i više, imao posve drugačiju, neku ljepšu boju, okus i miris. Pustimo sitne politikantske ondašnje i sadašnje razloge i objašnjenja njihova otklona, a možda i još nekih vizionara uklonjenih u začetku! Prepreke su postavljali nečiji osobni i nikakvi drugi interesi, koji su bili u određenom trenutku  jači. Sve drugo su priče za naivne. Pokušajte pokrenuti neku veću poduzetničku ideju danas u Dubrovniku. Naići ćete na stotine prepreka, jala i sl. i naravno da ćete odustati, ako je s vama sve u redu.

A ono što sada imamo, bar na širem dubrovačkoj političkoj sceni, to je dokazano neuspješni HDZ i nedokazanu oporbu, bez vizije, ali valjda željne promjena. Koji su to ljudi koji točno znaju što hoće, kako će to provesti i s kime? Čak ni probleme ne znaju objasniti, a nekmoli ponuditi rješenja za njih. Ako oporba računa s time da će demokracija, parlamentarni sustav ili tržište sve riješiti, odnosno da naš čovjek zamjeni njihovoga, onda je u zabludi. Jer, tu stoji priča o engleskoj travi, koja je takva kakva je, ali se već petstotina godina na isti način uzgaja. Tako je to i s demokracijom, tržištem ili socijalnom pravdom. Za to će trebati manje godina, ali treba se i u međuvremenu živjeti i razvijati. Ovome gradu trebaju neki novi ljudi, vizionari na riječima, ali i djelu, hrabri, poduzetni. Barem u gospodarstvu, a vjerojatno i politici. Možda su to i postojeći, ali ih ni po čemu ne mogu zamjetiti. Nipošto me ne mogu iznenaditi, osim ako doista riješe neki veći, da se ograničim – na gospodarski problem. Ili da bar prestanu pričati o problemima koje svatko zna. Kaže se da deset puta ponovljena laž postaje istina. A rekao bih da deset puta ponovljena istina u ovome slučaju zapravo postaje laž. Zamislite se o ljudima koji stalno isto pričaju! Ili o onome o čemu oni pričaju!

Sve je  ovo tek jedno mišljenje o jednom uzroku naših gospodarskih problema – nedostatku vizionara, a s njima i vizija. Možda takvi za ovo vrijeme i nisu potrebni, za neko buduće vjerojatno. Ili je ipak istina da je u životu jednoga naroda pedeset godina ništa, a čovjeka nešto? Zapravo se na toj /ne/istini dijele dvije temeljne hrvatske političke, pa i gospodarske opcije. Sve ostalo su nijanse, kad se trezvenije promisli.

7. srpnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

 

ZAŠTO PIŠEM?

Dubrovnik - Viđenja

I dođe nekad trenutak da čovjek “spusti loptu”, sebe preispita  u nečemu, pa tako i ja  o tome zašto pišem ove kolumne. Podsjetiše me na to neki moji poznanici ili prijatelji, usput govoreći da je to zapravo sve uzalud, da je u ovim vremenima vrlo opasno pisati, da se ima pametnijeg posla. Ionako će biti kako mora biti, pisao ne pisao, kažu oni. Zamislih se i sam nad time, pa se prisjetih što napisa Meša Selimović:

“Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s nekom dalekom nadom da će se naći neko rješenje kada bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag tinte na ovom papiru što čeka kao izazov. Ne znam što će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam što je bilo. Tako ću moći vidjeti sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sada. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudac i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko itko može, jer počinjem sumnjati da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a tko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.”

Tu su negdje i moji razlozi pisanja, to neko neslaganje da sve u našem, kakvom za koga Dubrovniku, ovom dijelu hrvatske zemlje mora biti sve ovako i nikako drukčije. Pišem ovdje o gospodarstvu, usput se, koliko je to nužno, dotičem i nečega drugoga, ne bi li se nešto ili nekoga pokrenulo. Ispostavlja se da prednosti nacionalne države, demokracije i tržišta, bar na ekonomskom i socijalnom planu ovdje i danas još uvijek nisu potvrđene. Reklo bi se, vlast dlaku mijenja, a ćud nikada. Prilično pesimističan zaključak, zar ne? Film nosi naslov “Malo dobrih ljudi”, a rekao bih i “Malo pravih ljudi” u toj našoj vlasti. Nažalost, vlast je postala privremeno utočište propalih poduzetnika ili onih koji su kod njih radili, onih kojima je to izgleda profesija, jer su u njoj ovako ili onako od samih svojih početaka i ne znaju ništa drugo, pa i onih koji drugoga izbora nemaju. A u vlasti je ugodno, nigdje manje odgovornosti, više sigurnosti, ugleda i alibija za neučinjeno… Bio sam tamo onda i tvrdim da se ništa tu nije promijenilo do danas, a teško da će i sutra. Od kako je “svijeta i vijeka” vlast je slast. Ako ste u njoj ili pri njoj, putovi su prohodniji do novca, moći, ljubavnica… Zato mnogi tamo idu, ma kakvo domoljublje, javno dobro…Ima vrlih ljudi i u vlasti, i onih koji bi tamo htjeli, ali u ovim vremenima takvih je malo, jako malo!

Pišem da kod drugih donekle razbijem dosadu. A dosada proizlazi iz nerada, gubljenja smisla, samopouzdanja, motivacije.... Jer, kad se nema što i zašto raditi, dosadno je…”Naša priroda sastoji se iz pokreta; potpuno mirovanje je smrt…Ništa čovjeku nije tako nesnosno nego biti u potpunom mirovanju: bez strasti, bez posla, bez razonode, bez napora. Osjetit ćete tada svoje ništavilo, svoju usamljenost, svoju nesposobnost, svoju zavisnost, svoju nemoć, svoju prazninu. Iz dubine vaše duše izbit će dosada, turobnost, tuga, zlovolja, srdžba, očajanje.” Reče to davno umni Pascal, a to je i naša svakodnevica.

Pa ako se ovim mojim kolumnama, nekad boljim, nekad lošijim, nekome prihvatljivim, nekome neprihvatljivim, nešto ili negdje pokrene, to je već čudo. Želim neki ljepši Dubrovnik, a bez pokreta i promjena takav nije moguć. Oni koji mi vjeruju bar će znati što je istina, a oni koji mi ne vjeruju, znat će što istina nije. Sve u svemu - pisati se mora, živjeti ne!

4. kolovoza 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

DALEKE 2000...

Dubrovnik - Viđenja

Još samo 155 dana dijeli nas od “tako daleke” 2000. godine. A to nije prva godina novoga tisućljeća, nego posljednja ovoga! A vrijeme u ovome stoljeću kao da “leti”, brže se živi i umire, a novine, pa i ove moje kolumne, umiru vjerojatno još brže. Najteža posljedica rata i poraća proteklog desetljeća, bar u dubrovačkom kraju, nije ni u materijalnoj, ni u duhovnoj sferi. Katastrofa je izgubljeno vrijeme, koje se ne može nadoknaditi. U ekonomiji za vrijeme se kaže da je novac, inače kamata i ne bi bilo. Primjerice, u turizmu smo postali posve nekonkurentni, izgubili smo, nadam se samo bitku, ali ne i rat na međunarodnom tržištu. Kakvoća našeg turističkog proizvoda značajno zaostaje i za područjima sa skromnijim mogućnostima i tradicijom. Nažalost, više nije dovoljno spomenuti Dubrovnik, pa da rijeke turista dođu ovamo. Traži se više, puno više od onoga što sada nudimo.

Sjećam se, još od 1990. “batimo” ideju da se Šahovska olimpijada 2000. održi u Dubrovniku. Bilo bi to izvrsno, 50 godine poslije prve, koja je održana u Dubrovniku i u simboličnoj, 2000. godini. Za sva vremena! Stigli smo do pred sam cilj, 1996. dobili smo i drugu opciju od svjetske šahovske organizacije – FIDE. Ali, ne leži vraže! Sve moje kolumne nisu zanimljive bez politike i ljudi, a čista ekonomija još najmanje. A te godine gradonačelnik je bio Nikola Obuljen, koji danas tako skladno govori o europskim integracijama i parlamentu. Ministar turizma bio je Niko Bulić, koji o Hrvatskoj priča kao o raju na zemlji. A na vlasti, zna se – HDZ, jučer, a i danas, kako čujem. A Dubrovnik, tu gdje jest! I sve je propalo! Potonji nisu ništa poduzeli, znači bili su protiv. A i zašto bi bili za? Njima je dobro, nemaju nikakvih posebnih motiva, a nama kako bude. Tako im je rečeno, a oni nisu ništa drugo nego obični poslušnici za svoje osobne probitke, ma kakvi nacionalni interesi, veliki novci, tko stoji iza toga i sl. Pisao sam o tome, pravodobno, ali režimski /lokalni/ mediji to naravno nisu ni objavili. Meni ni iz džepa ni u džep. Ali Dubrovniku i ovome puku svakako.  Jer, što bi Šahovska olimpijada značila za Dubrovnik, ako hoćete i za Hrvatsku, ne treba ni spominjati, počevši od obnove hotela, turističke infrastrukture do pamtljive 2000. Nisam opterećen šahom, nego ovakvim Dubrovnikom. Koji može i mora biti bolji!

I nije problem u tome što vlastodršci nemaju ideja, nego što prijeće da se ideje drugih provedu! Pogotovu ako dolaze iz nekih “nepoćudnih” izvora, izvan omeđenog prostora hipokrizije i mediokritetstva. Osobno znam za nekoliko zanimljivih gospodarskih inicijativa, a vjerojatno ih ima znatno više koje su na smrt osuđene u neformalnim, ali jasnim interesnim skupinama, i ne jednostranačkim. Tako dolazi 2000. godina, a ne vidim ni po čemu da će ona ovdje biti posebna. Za Dubrovnik bi to trebala biti godina u kojoj ćemo skončati s predrasudama, inercijom, trulim kompromisima, nazadnim i otpočeti s boljim, širim, otvorenijim, samosvjesnijim, na najboljim tradicijama naše kulture i uljudbe. Jednom riječju, vratiti se prepoznatljivom dubrovačkom identitetu i posebnosti unutar hrvatskog korpusa. Neka svatko, od gospodarstvenih do kulturnih čimbenika, donesu svoje vizije i programe za novi vijek, naravno na svojoj razini. Ako to netko neće ili ne zna, neka prepusti drugome koji to hoće i zna.  A sam Dubrovnik zaslužuje najbolju razvojnu viziju, do koje se može doći preko međunarodnog natječaja, od najboljih ljudi, znanstvenika, političara, ekonomista, sociologa, urbanista…Izazov je to ovoj gradskoj vlasti i ovim naraštajima, vrijedno ga je prihvatiti. Tako da se prepozna po nečem učinjenom, jednako kao ona iz 1996. po propuštenom.

Obliti privatorum publica curate – rekoše davno stari Dubrovčani, a u 2000. godini podsjetimo se i toga. Bar oni koji su na vlasti ili koji bi tamo htjeli biti. Tražim li previše ili sam možda za neko drugo vrijeme i prostor – o tome drugom prigodom.

27. srpnja 1999.
Bajro Sarić - "Dubrovački list"

 

   

PDV

Dubrovnik - Viđenja

Ivica Ropuš, ljepuškasti, snalažljivi i kameleonski HDZ-ov glasnogovornik, bahato zaobilazeći tko zna čijim, ali svakako trendnim BMW-om kilometarske kolone turista, jureći prema rodnom Pagu, objavio je svekolikom hrvatskom puku da će Vlada predložiti promjenu Zakona o porezu na dodanu vrijednost (PDV), odnosno  njegovo smanjenje. Osvježenje u ljetne dane, predizborni trik, voda do ušiju, što li?

Ne, ništa od toga! Vlada samo priznaje da u gospodarskoj zbilji djeluje poučak ili krivulja Arta Laffera. A on kaže da je “porezno opterećenje, odnosno stopa previsoka i da državni prihodi opadaju, slabi porezni kapacitet.” Ili, visoke porezne stope uzrokuju manje rada, a niske bi trebale uzrokovati više rada. Znali su za Laffera Škegro, Prka i ini HDZ-ovi ekonomisti i prije uvođenja PDV-a, ali su već tada zaključili – 22% za sve, pa neka traje dok traje. Uostalom, riječ je o “našem” porezu, kakav je, da je…To da je PDV naša umotvorina, baš i nije, ali da je stopa naša – jest. I problemi koji proizlaze iz ovakvoga PDV-a su naši. O ovome “naši” moglo bi se puno toga pisati. HDZ to “prodaje” kao olakotnu okolnost, u svemu i svačemu. Začudo, mnogi to i prihvaćaju.

Dakle, očekuje nas manji PDV, izvedeno iz toga i manje cijene, konkurentniji položaj poduzetnika na tržištu, povećanje kupovne moći, smanjenje socijalnih napetosti, manja javna potrošnja…Predivno za vladajući HDZ u predizborno doba, udarac oporbi, kakvoj-takvoj, razjedinjenoj, ali valjda još uvijek – oporbi. Ma nema ništa od toga i ne zanosite se! Premalo je vremena da se bilo što promijeni nabolje, a previše da se održi postojeće. Negativni učinci previsokog PDV-a posljedično će se odražavati i u nekoliko idućih godina, tako da će te pogreške s mukom ispravljati bilo koja buduća Vlada. Ponekad mi se čini nerazumnim zašto ljudi toliko idu u politiku i zar ne vide koliko će teško biti bilo kojoj budućoj vlasti? Jedini racionalan odgovor je da drugdje, a u gospodarstvu najmanje, zasad nemaju što činiti, a tamo, u vlasti, bar je njima, ovima ili onima, koliko-toliko dobro, a nekima i predobro.

Držim da golemu većinu biračkog tijela na ovim hrvatskim državnim prostorima, a o dijaspori da i ne govorimo, zapravo gospodarski programi stranaka, uopće ne zanimaju. Upozoravati na moguće negativne posljedice neke ekonomske mjere ili politike, do kojih će doći u skoroj budućnosti, Sizifov je posao. Glede toga, HDZ može biti miran i u ozračju novih izbora. HDZ nikada i nije imao gospodarski program ni cjelovitu makroekonomsku politiku, nema to ni danas, a neće imati ni za sutra, pa što? Bar zbog gospodarskog kolapsa kojega je proizveo, slijedom razvijenih demokracija, HDZ ne bi trebao proći ni izborni prag. Pa evo, već nakon devet mjeseci Schroederova socijaldemokratska vlada u Njemačkoj “drma se”, jer je, čini se, neuspješna u gospodarstvu. A ne zato jer je socijaldemokracija na izdisaju, kako to hrvatska desnica i režimski mediji proturaju neupućenom puku. U drugim zemljama, ta socijaldemokracija desetljećima uspješno funkcionira. Vlast se mjeri i provjerava gospodarskom i socijalnom učinkovitošću, a nipošto intenzitetom domoljublja, koje se predmnijeva. Mi smo zapravo još uvijek politički narod, zato se najavljeno smanjenje PDV-a ne može uzeti kao HDZ-ov predizborni trik, osim za neupućene. Siguran sam da HDZ neće dobiti niti jedan glas ni više ni manje zbog mogućeg smanjenja PDV-a.

Možebitnim smanjivanjem PDV-a (priča se o dvije stope, jedna postojeća, a druga od 11 do 12% za osnovne namirnice, lijekove i knjige) donekle će popustiti omča oko vrata poduzetnicima i nešto manje ići u Neum. Ali odakle novci za isplatu mirovina i zajamčene štednje u propalim bankama? Hoće li biti “vuk sit, a ovce na broju” ili “što se na brijegu dobilo, na brdu si izgubilo”, ostaje za vidjeti. A ništa se osobito neće dogoditi u gospodarstvu u idućih pola godine, osim što će “slobodan pad” biti nastavljen, bez obzira na ovakav ili onakav PDV.

Vrijeme će pokazati da sam bio u pravu glede predloženog okvira makroekonomske politike, obrazloženog u ovoj kolumni prije par mjeseci. Nije to nipošto “moj koncept”, to su već drugi, umniji i razumni ekonomisti znali i primjenili, ja sam na to samo podsjetio. Uostalom, osim grijanja tople vode u makroekonomiji se i ne može dati nečega novoga. To i nije loše, i Japan je svjetsko gospodarsko čudo postao takvim grijanjem, pa zašto ne bismo i mi. Eksperimenti, poput previsoke stope PDV-a vrlo su riskantni, potiču uvoz, a ne izvoz, obeshrabruju proizvodne poduzetnike i sl...

20. srpnja 1999.

Bajro Sarić - "Dubrovački list"

 

   

410.000 : 1.050.000

Dubrovnik - Viđenja

Hrvatski Jadran ili more, prostire se na površini od 31.139 km2 , s preko 1.000 otoka, grebena, hridi, brojnim uvalama, pješćanim plažama, zimzelenom vegetacijom, bogatim kulturno-povijesnim nasljeđem, značajnom turističkom infrastrukturom etc. Ovih dana tu ljetuje 410.000 gostiju. Ipak, treba reći da je uzrok tako malom broju i kosovska kriza, možda usporedna osnovica nije objektivna, ali ipak se i u takvim okolnostima nameću neki zaključci koji upućuju na nekonkurentnost hrvatskog turizma na međunarodnom receptivnom tržištu.

Balaton je jezero u Madžarskoj, površine 596 km2, najveće dubine 10,8 m. Riječ je o turistički privlačnom području, u kojemu ovih dana tu ljetuje 1.050.000 gostiju.

To je ta hrvatska, pa i dubrovačka turistička stvarnost, ne od danas, dvojbeno je hoće li biti bolja sutra. Točno je da toj sumornoj turističkoj slici pridonosi i nestabilno okruženje, ratne štete, nasljeđe odbačenog sustava. Ali ne manje ni osobito dobar opći “image” Hrvatske, privatizacija na naš način, “običaji”, pozicija čekanja… Receptivni turizam nikad nije bio shvaćen, ni politički, ni makroekonomski, ni kulturno kao glavni i vjerojatno jedini “pravi” hrvatski proizvod na svjetskom tržištu. Ovakav kakav je danas, naš je turistički proizvod preskup, nemaštovit, siromašan, nekonkurentan - svatko to zna. U uvjetima kad je i međunarodni turizam bio nešto drugo, to je i prolazilo.  To je vrijeme definitivno iza nas i nikad se više vratiti neće. Sad su svoje turističke vrijednosti “otkrile” i svjetskom emitivnom tržištu ponudile brojne, do jučer anonimne zemlje i odredišta i u vrlo kratkom roku uzeli dio toga sve većega kolača, koji je dostigao brojku od 625 milijuna međunarodnih turističkih dolazaka i 445 milijardi dolara turističkog prihoda. U posljednjem desetljeću ovoga vijeka dogodila se turistička revolucija, dok se mi još zapravo “rekuperavamo” i uvijek nam je netko drugi kriv za neučinjeno.

No, čemu i kome kukati? Jednostavno, na kraju ovoga za novo stoljeće moramo okrenuti posve novu turističku stranicu. Prije toga, treba se usuglasiti na svim relevantnim razinama je li receptivni turizam obični gospodarski sektor, ugostiteljstvo ili je on zapravo mogućnost povećanja premalog hrvatskog tržišta? Po meni, posrijedi je ovo potonje. Hrvatska, ali i Dubrovnik, može i mora prihvatiti turizam kao temeljni razvojni smjer. Sreća je da će hrvatski turistički potencijali biti zanimljivi emitivnim tržištima i u novome stoljeću i da je to zapravo najvrijednije što svijetu ponuditi možemo. Ali, pod uvjetom osmišljene uporabe prirodnih, kulturno-povijesnih i stvorenih resursa, oblikovanja privlačnog turističkog proizvoda prožetog ovdašnjim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima i odbacivanja profitne filozofije u korist stalnog povećanja vrijednosti turističkih potencijala. Slabe su nade za turistički boljitak ako ćemo i dalje, primjerice pivo od 0.33 l prodavati u prosječnom restoranu po cijeni od 12 kn i ostvariti 5.50 kn dobiti, a ne prodati dva piva po cijeni od 9 kn i ostvariti 6.75 kn dobiti. U toj se maloj kalkulaciji /manje rada, više hlada/ krije sva mudrost turističke sadašnjosti i budućnosti. Što bi se sve trebalo učiniti da Hrvatska ostvari godišnji turistički prihod od 10 milijardi dolara /a to je moguće, uz nešto veća kapitalna ulaganja u turističku infrastrukturu i veliko “pospremanje” turističkog portfelja/, izvan je okvira današnje kolumne, pa i mojih stručnih obzora.

A da bi se kvalitetni turizam vratio u Dubrovnik i prometnuo ga u hrvatski Monte Carlo ili Veneciju, najvažnije je shvatiti da se to može ostvariti i da je turizam naša sudbina. U nekoliko idućih godina treba sustavno i strpljivo raditi na cjelovitom preobražaju, inoviranju i tržišnoj prilagodbi svih sastavnica turističke ponude, od materijalnih do kulturnih. Trebat ćemo vratiti neke stare, dobre navike i običaje, poput prepoznatljive uljudbe, tolerancije i optimizma. Ali i jednako tako odbaciti neke novije navike i običaje, poput onih ubacivača, gruških arli, zakidanja, kaosa nadležnosti i sl.

Do 2020. utrostručit će se međunarodni dolasci turista i dostići brojku od 1.6 milijardi, a turistički prihod će iznositi preko dvije tisuće milijardi dolara. Nada je to i šansa i za Hrvatsku i za Dubrovnik. Potrebno je da na svim razinama dobijemo stručne odgovore na gore postavljena i brojna druga pitanja glede turističkog razvitka, uskladimo tržišno, socijalno i ekološki turistički proizvod, a ne bi bilo loše da njime upravljaju i neki novi, mlađi, stručni i poduzetni ljudi. Turistički proizvod je potrošna roba, treba ga stalno obnavljati, obogaćivati i održavati tržišno aktualnim.  Svakoga od nas na ovaj ili onaj način treba učiniti odgovornim da se to i događa.

17. kolovoza 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute