Viđenja

DUBROVAČKI LIST: SIVA EKONOMIJA

Dubrovnik - Viđenja

Gospodarska aktivnost koja nije obuhvaćena službenom statistikom i za koju nisu plaćene pripadajuće obveze prema državi znana je i kao siva ekonomija. Ima li takve ekonomije i ovdje, kod nas? Lako pitanje, lak odgovor. Naravno – ima! A u kojoj količini – nitko, nikada i nigdje nije izračunao.  Što se tu novoga dogodilo od onoga do ovoga sustava? Ništa!

Štoviše, može se govoriti i o porastu ekonomije “ispod stola ili žita”. Uzroci su raznoliki, ali svakako tu postoji i određena “tradicija”, nedjelotvornost pravne države, nerazvijenost tržišnih institucija, gospodarska kriza, previsoki porezi i sl. Ništa novo glede uzroka, reklo bi se. Ali što je s posljedicama?

Temeljna je, prema osobnoj prosudbi, golema porezna presija i sve ono što ta vuče sobom. Ako zamislimo poreznu osnovicu kao 100, pod uvjetom da je ukupna gospodarska aktivnost registrirana i plaća obveze državi, s poreznom stopom od 10% ostvarit će se 10 jedinica poreza. Međutim, od onih 100, bar je 20% neregistrirano ili “na crno”, dakle porezna osnovica je zapravo 80. A da bi se ubralo onih 10 jedinica poreza, tada porezna stopa mora biti 12.5%. Na teret onih koji uredno plaćaju državi svoje obveze. Porezi se plaćaju državi koju voliš! Kod sive ekonomije ne postoje ni države, ni nacije, ni granice – postoje samo interesi i novac. Ni prošlost ni budućnost – nego samo sadašnjost!

Vratimo se državi. Može li i ona pridonijeti “razvitku” sive ekonomije? Može! Vrijedi to i za našu mladu hrvatsku državu. Već sam nešto pisao o monetarnoj i poreznoj politici, o sudstvu i pravnoj državi koja ne funkcionira ili bar ne uvijek, mnogi su osjetili to i na svojoj koži, o državi kao velikom dužniku znaju poduzetnici itd. Trebamo li samo mi voljeti našu mladu državu, može li ona malo više voljeti nas? Hoću reći -  nije stvoreno ugodno makroekonomsko, pa i političko ozračje koje će sivu ekonomiju smjestiti u “razumne” ili koliko-toliko prihvatljive okvire. Jer, ne treba tražiti i njen potpuni otklon, nije to uspjelo ni razvijenim zemljama ekonomske demokracije, prava i tržišta.

Ima još jedna važna stvar glede sive ekonomije, a političkog je predznaka. Ako su “sivi ekonomisti” pripadnici naše stranke, onda neka ih, a ako nisu, stat ćemo mi njima u kraj! Tako je jedno od važnih oporbenih političkih oružja u predizbornim kampanjima borba protiv sive ekonomije, koja je po prirodi stvari u zaštiti stranke na vlasti.  Kad se malo bolje razmotri politička i ekonomska povijest, nije li možda Paretto u pravu koji doduše govori o povijesti kao “groblju aristokracija”. Povijest je i groblje sivih ekonomija, koje “generacijski” umiru, ali se i rađaju, u novim i suptilnijim oblicima. Račun plaćaju uvijek isti – siromašni i dobri. Rješenje je u uvođenju morala u politiku i ekonomiju – samo ćemo morati malo pričekati.

Inače, tema sive ekonomije nije osobito zanimljiva. Po mnogima, to je neka vrsta neizlječive bolesti, bio sam i u dvojbi pisati o tome ili ne u ovoj kolumni. Znajući da su nam potrošačke cijene bar 5% veće zbog “fuša”,  mita, korupcije i sl. imamo ekonomiju sivila. To je krajnja posljedica, vrijedno se nekad podsjetiti i na nju./

3. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

 

/DE/CENTRALIZACIJA

Dubrovnik - Viđenja

Suvremena hrvatska država je od svojega utemeljenja ustrojem i sustavom političkog, gospodarskog i socijalnog odlučivanja strogo centralizirana zajednica. Takvu je zamislio i većinskom narodnom voljom ostvaruje HDZ, još uvijek vodeća ili kako sami vole reći – središnja politička stranka. Dvojbenim se čini da je u hrvatskoj političkoj tradiciji centralizam bio značajnije zastupljen. Ako dio unutarnjih i neki vanjski čimbenici nisu /bili/ skloni hrvatskoj suverenosti i samostalnosti, to još uvijek nije razlog da se oblikuje i tvrdokorno provodi svekolika centralizacija, predsjednički sustav i gušenje regionalnih posebnosti. Strah od decentralizacije nije ništa drugo nego “strah od letenja”, gubitka moći, privilegija i sličnoga, a nikako od opasnosti gubitka teško stečene države, integracija u “balkansku krčmu” ili hrvatskom narodu neprimjerene “civilizacije”, kako se to najčešće argumentira. Svidjelo se to nekome ili ne, centralizirani sustavi odlučivanja, u kojima “sveznalice” odlučuju o svemu i svačemu, pa i o športskim prvacima ili angažmanu propalog trenera Ardilesa /primanja 3000 DEM dnevno/ - izraz su nepovjerenja u narod. Hrvatstvo se izražava na različite načine, nije isto, primjerice u Dubrovniku ili Međimurju, ali je svakako hrvatstvo. Tako je bilo kroz povijest, tako je danas, a tako će biti i sutra. I dobro je da je tako. A nije dobro, bar po meni, kada “bogovi” s vrha ili trabanti s dna postavljaju neke svoje mjere hrvatstva i što je još gore, vodeći se time donose važne političke, ali i gospodarske odluke. Znamo da pobjeda oporbe u našoj županiji nije donijela radost u državnim vrhovima. Tko gubi, ima pravo da se ljuti, ali se pobjednici moraju poštivati. Jer, valjda svi imaju iste  ciljeve, ne samo samostalnu i suverenu, nego i bogatu Hrvatsku. Svatko ima pravo na svoju viziju Hrvatske, ali Hrvatske…

Mišljenja sam da su predsjednički sustav, centralizirani ustroj države i vrlo male ovlasti lokalne samouprave, uz strukturu državnog proračuna iz kojega se tek mrvice vraćaju općinama, gradovima i županijama u “provinciji” pogubne bar za nacionalnu ekonomiju, slobodno tržište i “oslobađanje” kreativnih ljudskih potencijala. Ne zaboravimo i drugi red centralizirane strukture, a to su veće banke, javna poduzeća i sl. koje će se prometnuti u prvi, u slučaju izbornog poraza aktualne vlasti.  I onda se treba upitati: Što nama “doli” još preostaje? Sve ide prema Zagrebu, i kapital, i ljudi, i poslovi. Odozgo pak, ne neki mudri savjeti, a novca još i manje. Tako je to već godinama. I trebamo imati Europe dostojnu metropolu, ona to već i jest. Ali baš na ovakav način i ovakvim putem? Ni govora!

Snaga Hrvatske je u njenim bogatstvima diljem zemlje, od mora, preko planina do nizina, posebnostima, tradicijama... Nikako to nisu slabosti, kako neki podmeću, koji bi htjeli da sve bude isto,  pokušavajući  na različite načine otklanjati prirodne i povijesne činjenice, pod “firmom” nacionalnog jedinstva, unutarnje /20%/ i vanjske ugroženosti i sl.

Za rješenje aktualnih gospodarskih problema, ali osobito za budući svekoliki razvitak hrvatske države i nacije, od ne male važnosti je i decentralizacija. To bi na političkoj razini značilo uvođenje parlamentarne demokracije, preobražaj nelogičnog županijskog ustroja, veći “kolač” u državnom proračunu i veće ovlasti  lokalne samouprave. Gospodarska decentralizacija znači prijenos ekonomskih funkcija države na jedinice lokalne samouprave, poduzetničke slobode, jednake uvjete za sve… Naravno, potreban je i određeni /normalni/ stupanj koncentracije i centralizma u postupku političkog, gospodarskog i socijalnog odlučivanja, kako bi hrvatska država mogla biti učinkovita i osigurati elementarnu unutarnju i vanjsku sigurnost svim svojim građanima. Tako je to i u svim zemljama političke i ekonomske demokracije. Ali je naprosto za gospodarski, pa i demokratski i socijalni razvitak nedopustiva koncentracija moći i odlučivanja nekolicine, uz to još i u vanparlamentarnim i sl. tijelima. Kakva je stvarna politička moć Hrvatskog državnog sabora? O najvažnijem se odlučuje, zna se i gdje, a ovakav je Sabor samo dekor. Apsurdno je da naši zastupnici, zbog stranačke stege, ali i vlastitih interesa, ne promiču interese ove županije, za što ih je narod i izabrao. Nisu to valjda protuhrvatski interesi ili aveti Dubrovačke republike. Bar se ovdje zna i osjeća što je hrvatstvo, a što velikosrpske i ne znam koje protuhrvatske ideje i praksa. Nitko nas tome ne treba učiti!

Decentraliziranom ustroju hrvatske države “po svim šavovima” nema alternative. U informacijsko doba, koje će se zacijelo protegnuti daleko u buduće tisućljeće, prevladavaju mrežne i policentrične strukture odlučivanja, s visokim stupnjem samostalnosti i uvjetima za izražavanje stvaralačkih i kreativnih sposobnosti. U sličnom političkom i gospodarskom sustavu stvaraju se preduvjeti ekonomske demokracije, slobodnog tržišta i prava na posebnosti. Tada će se, kako bi ekonomisti rekli, optimalno koristiti svi prirodni, kulturni i ljudski potencijali, koji se prostiru diljem lijepe naše. Što bi to značilo za gospodarstvo, poznato je iz ekonomske teorije, ali i prakse razvijenog svijeta. Svakako daleko brža obnova, razvitak i bolje životne perspektive sadašnjih i budućih generacija hrvatskog naroda, ali i svih građana na ovim našim prostorima. Može pod hrvatskim nebom dobro živjeti ne pet, nego i deset milijuna ljudi! Samo bogata, decentralizirana, demokratska i svijetu otvorena Hrvatska može biti europska sastavnica. Ovo se čini frazom, ali promišljajte o onome što resi razvijene države diljem svijeta, pa ćete doći do istog zaključka. Ne osobito mudrog, ali istinitog.

26. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

RAJ ZA DUŽNIKE

Dubrovnik - Viđenja

Stabilnost hrvatskog financijskog sustava i učinkovitost makroekonomske politike posljednjih godina posve su narušeni posvemašnjom nelikvidnošću. Neplaćanje dospijelih novčanih obveza /računa/ golemih je razmjera. Unutarnji dug dostigao je fantastičnih 20 milijardi kuna, a i dalje se povećava. Blokirani žiro-računi su pravilo, nikako izuzetak. Dužnici su na većoj cijeni od vjerovnika. Kada meni plate, platit ću ja drugome, tvrde dužnici…A vjerovnici kažu bolje nada naplate nego bez posla… Gospodari su dužnici. A oni su, primjerice,  nekoć u Dubrovačkoj republici bili neka druga, pa i niža vrsta, prezreni na ovom svijetu. A danas, gdje se god okreneš dužnici prednjače, uče nas tržištu, poduzetništvu, financijama i sl. Da žive odlično, na grbači vjerovnika, neprijeporno je. Ne odnosi se ovakva ocjena  na dužnike koji su to spletom nesretnih i objektivnih okolnosti postali, još manje na sve brojniju sirotinju, koja ne može plaćati račune za komunalije i sl. Ti ne mogu i gotovo.

Liječenje gospodarske krize mora započeti uvođenjem discipline u platni sustav. Prevedeno, u nekom roku od recimo pola godine, svatko bi trebao platiti svoje račune i dospijele obveze. Tko može može, tko ne može – stečaj i likvidacija. Nema tu puno mudrosti. To se zove tržišno gospodarstvo i u njega se zaklinju sve političke stranke i strančice. Kultura plaćanja računa mora zavladati ovim prostorima, inače će biti još gore. Čudno je to, plebiscitarno je opredjeljenje i provedena volja za hrvatsku državu, dok su otpori tržišnim kriterijima, ekonomskoj demokraciji i privatizaciji “na terenu” golemi. Još je u mnogo čemu očit “sindrom samoupravljanja”, koje nas je učilo pravima, ali ne i obvezama. Tako je to i s neplaćenim računima. Ne plaćaju poduzetnici, ne plaća ni država. Odakle samo nekome pravo reći da je vlasnik, primjerice 100 kuna, ako ih je posudio i nije vratio. 100 minus 100 je nula, nikako 100.  U SAD svake godine “nikne” 450.000 poduzeća, a propadne ih još više. Oni koji su propali, to su dužnici, s malo nade da će više ikad “uskrsnuti”. To je tržište, koje po sebi nije idealno, s obzirom na negativne socijalne primjese, ali bolje svijet zasad nije izmislio. Možda nekad, u nekoj dalekoj budućnosti bude nešto drugo, bolje, ali samo možda…

Postoje problemi u poslovnom svijetu /naravno i u životu/ za rješenje kojih je moguće postići kompromis ili konsenzus. Ali u gospodarskim odnosima, tako i u dužničko-vjerovničkim, to nije moguće. Mora se prihvatiti da svatko ne može biti poduzetnik, netko može biti vođa, netko i ne, netko poslodavac, netko posloprimac… Iluzorno je očekivati savršeno tržište, idealan makroekonomski sustav i politiku, prirodni sklad…Uvijek će biti prepreka ove ili one vrste. S tim s mora računati. Ne vjerujte onima koji nude instant rješenja za sve. Uvijek ćete se sebi vratiti, ovako ili onako, tu nema pomoći sa strane. Takvih je sretnika uvijek bilo malo, tako će biti i u budućnosti. Kakve ovo veze ima s /ne/plaćanjem? Jer vjerujem da je vrijeme dužnika pri kraju. Računi će se kad-tad morati platiti. Tržište će “proraditi”, a dužnici neće biti ništa drugo nego gubitnici.

Samo još ne znam hoće li se ikada ispostaviti računi nekim dalekim, ali ipak krivcima za ovakvu gomilu neplaćenih računa. I hoće li ih oni platiti? Mislim tu na tvrdokorne zastupnike i provoditelje ovakve makroekonomske politike, koji nisu jedini, ali svakako jesu značajni krivci. Ulazi li sve to u cijenu samostalnosti i suverenosti hrvatske države i nismo li za sve ovo već nekoliko puta glasovali - svakome na volju. Nedvojbeno je da “caruje” kultura neplaćanja i da nam je potrebna  kultura plaćanja. Inače će ona gomila neplaćenih računa biti još i veća, s teškim gospodarskim i inim posljedicama na dugi rok.

19. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

/NE/ZDRAVE BANKE

Dubrovnik - Viđenja

Hrvatski bankarski sustav, krahom nekoliko i agonijom još nekoliko značajnijih banaka praktično je na koljenima. Političari opće namjene, tajkuni, interesne skupine i lobiji, pod plaštom skrbi za državu, prijelaza na tržišne kriterije i uz potporu manjih i većih moćnika, uredno su dovršili započeti posao. U korist dužnika, “čuvara” hrvatske države, na račun poreznih obveznika, vjerovnika i sl. Ostale su visoke kamatne stope, papiri, arogancija i malo novca, do izbora, ne bi li se spasila postojeća vlast, a poslije, vidjet ćemo...

Banke bi trebale biti, pa i hrvatske, trgovine novcem i drugim financijskim proizvodima, sigurno mjesto ušteđevine, ohrabrenje za poduzetnike, krvotok nacionalne ekonomije, stjecište ideja, mogućnosti, nade…Naše su banke mahom mjesta sukoba političkih interesa, birokratizirane novčarske ustanove, udaljene od svjetskih financijskih tokova, opća mjesta depresije. Dovoljno je provjeriti realnost bankarskih bilančnih pozicija, osobito aktive, kanale odlučivanja o kreditima, pretvorbe ničega u nešto i sl. Ukratko, danas su banke u hrvatskom financijskom sustavu najslabija točka. Ništa čudno. Samo pogledajte tko su bili ili su članovi njihovih nadzornih odbora, siguran sam da većina njih nema pojma ni o jednostavnom, a nekmoli o složenom kamatnom računu. Ta što će im to! Važnije su neke druge stvari. Ne, nema to veze s domoljubljem, ako ste na to pomislili. To su čisti osobni i eventualno uži lokalni interesi, pod okriljem općeg. Oko i u bankama samo su samo papiri, komplicirane procedure, novca ni od korova. Skoro da zamislite prodavaonicu kruha bez kruha, tako je nekako i s većinom naših banaka…

Smiješno je, pa i porazno da se županijska skupština ili dubrovačko gradsko vijeće bavi problemima istoimene banke. Ne zato što možda o tome i nije loše pametovati u nedostatku privlačnijih tema, nego jednostavno zbog toga što zaključci o tome nikoga i ne obvezuju. Pogotovu ne one gore, najmanje monetarne vlasti, kako se to stalno potvrđuje. A što se županije ili Grada tiče, zna se što je njihov posao. Prometnice, kanalizacija, voda, javna čistoća i sl. Hans Koshnick je jasno rekao što mu je donijelo ugled i popularnost. Dvadeset godina gradonačelnik njemačkog Bremena od toga u II svjetskom ratu porušenog grada, veličine Zagreba, skrbio je samo o komunalijama u najširem smislu, tako da je to dotjerao do perfekcionizma. Građanima je po tome i samo tome postao prepoznatljiv i drag. A ovdje kod nas, nevezano je li oporba ili  netko drugi  na vlasti, uvijek je više-manje isto. Na dnevnom su redu visoka politika, banke, gospodarstvo…Sve ono o čemu se misli da se zna, dok elementarne komunalije, koje se mogu s malo novca i dobre volje riješiti, ostaju neriješene godinama…Malo je kome ta problematika mila, a onima kojima bi trebala biti, najmanje…O ovome još u nekoj idućoj kolumni.

Kakva banka, takvi komitenti ili vice versa? Točan odgovor dajte sami, osobno ga ne znam. Nije li istina negdje na sredini? Tko je kriv za ovakvu situaciju u hrvatskom bankarstvu? Krivnju snose monetarne vlasti “u sprezi s politikom”. To je jasno. A središnja nacionalna banka /HNB/ mora biti potpuno neovisna, beskompromisna, stručna i autoritativna.

Kako riješiti bankarsku krizu? To vjerojatno najbolje znaju i mogu domaći i strani eksperti, neovisni ekonomisti. Nikako ne “univerzalni” stručnjaci, kojima se “radni dan” sastoji od svega pomalo, ugađanja političkim moćnicima, koji se tu i tamo dotaknu i banke, kada treba neki novac za spas nečega ili sitne osobne probitke. Od banaka bi se trebala udaljiti i politika i političari, stručna i odgovorna mjesta zauzeti ljudi koji poznavaju suvremene financije, financijske proizvode, bankarsku logiku i etiku. Zvuči utopistički, ali to je jedini put.  A koliko i kakvih banaka treba biti, to će reći slobodno tržište i ekonomska demokracija.

Prijedlozi za rješenje svekolike gospodarske krize na ovim hrvatskim prostorima, poglavito na području Dubrovačko-neretvanske županije koje nudim u ovim kolumnama mnogima će se učiniti poznatim, nezanimljivim i nemaštovitim. Pa i suviše jednostavnim. Možda je to i tako, bolje ne znam. Dobro bi bilo izreći ih i u ovome listu, ako ih znate. Samo, da bi se nešto riješilo, nije dovoljno znati, nego treba i htjeti. Ponekad se i za zapitati što sputava golemi hrvatski intelektualni potencijal? Primjerice, nitko nema /relativno/ toliko ekonomista koliko Hrvatska, banke su svojevrsna sinteza ekonomskog znanja i vještine, pa su ipak takve kakve jesu…Ispada da imamo svega, ali ne i dovoljno pameti, a stalno su nam govorili i govore da smo zapravo pametni…

12. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

MANJI PRORAČUN

Dubrovnik - Viđenja

Kada državni proračun čini 60 ili 65% bruto nacionalnog proizvoda /”normalno” je u razvijenim nacionalnim ekonomijama 40%/, a takav će po svemu sudeći biti hrvatski za 1999., očito je problematična makroekonomska politika i vjerodostojnost njenih ciljeva. Hrvatski državni proračun težak 50 milijardi kuna nepodnošljiv je za posrnulo gospodarstvo i ne ostavlja nadu za njegov oporavak. Jer, da bi se on popunio i namirili svi korisnici, odnosno izdaci, potrebno je ubrati 22.5 milijarde PDV, 4.6 milijardi kn poreza i prireza na dohodak, 6.6 milijardi kn trošarina, 4.1 milijarde kn od privatizacije…Od koga? Od “auhtotonih “, slobodnih i od politike neovisnih poduzetnika sigurno ne! Točnije, vrlo malo. Ali to će se nadomjestiti od državnih ili nacionalnih monopola, elektroprivrede, pošta i telekomunikacija, naftnog gospodarstva, a ovo je i vrijeme  uvoznika. Vuk je sit, ali jesu li ovce na broju? Cijena ovolikog proračuna je golema. Zato imamo skupu struju, telefon, gorivo, komunalije… Time i veće proizvodne cijene drugih proizvoda i usluga, poduzetničku nekonkurentnost i svakodnevne stečajeve, sve veći broj nezaposlenih, socijalne tenzije itd.  Zašto bi se puno mudrovalo i poticalo gospodarstvo, optimalno koristila nacionalna bogatstva? Nije li jednostavnije povećati cijenu onih proizvoda i usluga koji i tako nisu elastični na cjenovna kolebanja? Primjerice, na neki monopolni proizvod kojemu je prodajna cijena 100 kn, državi pripada od PDV 18.03 kn. S većom cijenom za 10%, dakle 110 kn, državi pripada 19.84 kn. A takav proizvod će se i dalje kupovati /jer se nema izbora/, ako ne u jednakoj količini, onda sigurno ne u manjoj količini razmjerno povećanju cijene. Međutim, rubikon je već prekoračen, sudeći prema spomenutim negativnim posljedicama.

Nema nikakve nedoumice, hrvatski državni proračun mora biti bar 30% manji, čime bi se stvorili podnošljivi uvjeti za svekoliku obnovu i razvitak poreznih obveznika, ponajviše gospodarstva. To je lako i provesti, ako ima za to političke volje. Zasad je nema, a i kako bi je bilo. Glasačka potpora aktualnoj vlasti na državnoj razini stiže ponajviše iz redova korisnika proračuna, izravnih ili posrednih. A njih je jako puno, i nije im loše. Plaća redovito stiže, je li i zarađena, ma koga se to još tiče! Kome se podnose računi za neizvršena obećanja, pa i kakvo-tako izvršenje redovitih radnih zadaća? Nikome! Gdje je tu odgovornost? Nigdje! Zanimljiv je i odgovor na pitanje koliko ljudi radi na održanju postojećih ili stvaranju novih vrijednosti, a koliko na njenoj raspodjeli? Prema proračunskom omjeru kao mogućem pokazatelju, omjer je 35:65, a trebalo bi biti obratno.

Što treba učiniti? Smanjiti porezna davanja!. Ukinuti suvišna radna mjesta,  smanjiti broj zaposlenih bar za 30% skoro kod svih korisnika državnog proračuna. Ukinuti županije kao jedinice lokalne samouprave. Čemu one služe,  neka mi netko objasni racionalnim argumentima? Osim za jalove političke rasprave, izbornu kombinatoriku i privremeno zapošljavanje uglavnom neuspješnih ljudi. Županijska politička volja nije dovoljna ni da se jedan pročelnik zamjeni drugim, a da se i ne govori o puno ozbiljnijim stvarima. Onda, ukinuti i brojne male općine, koje nemaju dovoljno ni demografskih resursa ni novca da bi bile od nekakve koristi pučanstvu i objediniti ih u veće, prostorno-funkcionalne i razvojno održive cjeline. Postoje i brojne paraupravne i sl. ustanove na svim razinama, kojima je upitan smisao i potreba, vjerojatno je i bolje da ne postoje. Svesti u razumne okvire korupciju u javnim poslovima, znajući da će je uvijek biti.

U najkraćem, ukinuti sve što se samo troškovno iskazuje, što nije saživjelo u svakodnevici, što se ne može opravdati, mjestimice je čak i štetno, na teret državnog proračuna i poreznog obveznika. Naravno, svaka, pa i hrvatska država mora imati i djelotvoran obrambeni, policijski, zdravstveni, obrazovni, kulturni, porezni, upravni i druge sustave, ali sve to u granicama gospodarske podnošljivosti. Aktualni državni proračun to nije, makar njegovi “krojači” tvrdili suprotno. Hrvatski državni proračun svojom visinom i strukturom guši volju za godinama najavljivani gospodarski preobražaj, poduzetništvo i stvaralačke napore. Problem je što jedna godina provedbe takvog proračuna znači bar dvije iduće stagnacije ili daljnjeg, ionako već golemog zaostatka gospodarstva. Dakle, manji proračun odmah i sada, i tako u idućih deset godina, ako se hoće uspostaviti normalan razvojni trend i postupno, na dugi rok prevladati postojeća gospodarska kriza i sve njene negativne posljedice. Težak je to i trnjem popločan put, ali volio bih da netko bar predloži lakši. Izgubljeni razvojni ritam u proteklih deset godina, zbog ovih ili onih razloga, nije moguće nadoknaditi u kraćem razdoblju.

5. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute