Viđenja

DOSTOJANSTVO RADU

Dubrovnik - Viđenja

Naslov nema prigodnu poruku. Makar je 1. svibanj međunarodni praznik rada i blagdan Josipa radnika, naprosto se treba upitati što se događa s ljudskim radom. Materijalnim, društvenim i moralnim vrednovanjem ljudskog rada kao takvog. Morate biti sretni ako ste uopće u mogućnosti nešto raditi, presretni ako uopće za to dobijete kakvu-takvu nadnicu…A tek da radite ono što volite, što najbolje znate i za to budete pristojno nagrađeni! Ima i takvih, ali jako ih je malo, bar na području Dubrovačko-neretvanske županije. Već čujem odgovor: Što hoće ovaj, tek smo dobili svoju državu, uz golemu cijenu, vidi li on ratove i pogibelji oko nas, sve će doći na svoje, samo malo strpljenja… To je taj “kvisko” odgovor iz naše svakodnevice, od onih kojima je ovako dobro, prepoznajem ih. Nažalost, ima tu i inteligentnog, ali konformističkog svijeta, od nekih se ni objektivno ne može drukčije očekivati.

Pokriće je to za kojekakve nečasne i ine “rabote”, tvorbene ili pretvorbene malverzacije, lažno domoljublje, ali ponajviše nesposobnost suočavanja s novim izazovima tržišta, tehnologije, znanja, ekonomske demokracije…Pa kakvi su to “poduzetnici” koji svaku priču ili djelo započinju s tehnološkim ili ekonomskim viškom, bez alternative, vizije, volje… U tome ne vidim nikakvu mudrost niti sposobnost. Naprotiv.  A takvim je glavno biti sukladan jačemu, obično politički, nikako znanjem, sposobnošću ili čemu drugome. Na pamet mi padaju brojni “unutarnji neprijatelji” iz onoga sustava, ne baš mali broj sadašnjih “uglednika” iz političkog, javnog i gospodarskog života. Mala je ovo sredina, svatko svakoga zna. Bilo je, ima ih, bit će uvijek takvih. Uostalom, ljudski je mijenjati se, ali držim da postoji nekakva crta ili minimum, gdje bi se prije svega sebi trebala postaviti neka pitanja, a ponekad bi netko i izvana to trebao učiniti. Možda neka nova vlast, ali samo možda…No, o kameleonima tek uzgred, vjerujući da je njihovo vrijeme pri kraju.

Posljedice svega očite su u posvemašnjem /materijalnom, moralnom, društvenom/ padu vrijednosti ljudskog rada, pa i ljudskog potencijala kao ključnog nacionalnog bogatstva. Zamislimo se samo o perspektivama hrvatske mladeži, školovane, za rad voljne. Pa i onih nešto starijih, još starijih…Što ćemo sada? Čekati da se vrati turizam, da se otkloni prometna odsječenost, da nam pristignu nekakve mrvice odozgo? I ništa ne raditi! Život je borba, utakmica, s neizvjesnim ishodom. A i on je jedan, za svakog od nas, nema puno izbora. Za što se boriti? Za dostojanstvo rada!

Još su stari Latini rekli da “što otpočetka ne valja, ni s vremenom ne može postati dobro”.  A ovakav model poduzetništva, kakav provodi ista vlast od samih početaka, sve je prije, nego “optimalan”. Štoviše, protivan je i kršćanskom načelu prema kojemu gospodarski sustav mora pružiti potporu i radu i kapitalu, stvarati trajnu socijalnu stabilnost i jamčiti pravednu raspodjelu dohotka. U pokopanom samoupravljanju rad, još više radno pravo bilo je sve, kapital ništa. Danas je drukčije, rad i ljudski potencijali su ništa, kapital je sve! Ali tko je danas vlasnik kapitala, kapitalist, tajkun? Kako je došao do njega? Što on uopće radi s takvim kapitalom, oplođuje li ga, zapošljava li nove ili bar zadržava postojeće radnike? Gdje su te nove vrijednosti? Ništa od toga! Bar ne na krajnjem hrvatskom jugu. Čast onim upornim, radnim i poštenim, ne znam broje li se prstima jedne ruke.

Kako vratiti dostojanstvo radu, oživjeti ovdašnje ljudske potencijale, vratiti optimizam, vjeru u vlastite mogućnosti? Samo drukčijim putem, hrabrošću, znanjem, argumentima svih onih koji su za svekoliku revitalizaciju i razvitak ove županije. Osobno podrediti općem. Težiti k ravnoteži rada i kapitala. Razmislimo kako je uspjela ta Europa. Sigurno ne ovakvom pretvorbom, s ovakvim “poduzetnicima”, razinom demokracije i ljudskih prava. Ako nešto ne “štima”, a gospodarstvo sigurno ne, i to tako desetljećima, treba pronalaziti druge putove. Na našu sreću ne nove, nego već znane i lako primjenljive. Potvrđene u razvijenom svijetu, kojemu možemo pripadati, ako to većina hoće. Jer ima ih i uvijek će ih biti, koji to i neće.

Kada ljudski rad i čovjek uopće bude na većoj cijeni od postojeće, znat ćemo da se nešto dogodilo. Bar ćemo moći reći – ovdje stanuje rad! U ovoj prigodi podsjećam da je to tek važna politička zadaća, gospodarska činjenica nikako! A ono što ja činim u ovim kolumnama zapravo je prepričavanje, više ili manje uspješno, gospodarskih činjenica. Ne očekujući da je svakome po volji, ali vjerujući  bar većini.

22. travnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

 

/I/REALNA KUNA

Dubrovnik - Viđenja

Ne, ne! Hrvatski novac to nije sada, niti je to ikad bio. On bi to trebao biti i to je  svakako važna mjera alternativne makroekonomske politike. Uglavnom fiksni i tvrdoglavo precijenjeni tečaj kune stvara predodžbu o monetarnoj stabilnosti, a život na hrvatskom dijelu svijeta za golemu većinu je sve prije nego ugodan. Broj nezaposlenih premašuje 300.000, u našoj županiji 10.000. Proizvoditi se ne isplati, a sve manje i trgovati. Nacionalni resursi nisu ni utvrđeni, a nekmoli da se optimalno gospodarski iskorištavaju. Razvojna strategija ne postoji, a ova vlast drži da takvo što i nije potrebno. U tijeku je kupovanje socijalnog mira, izborna je godina, gospodarski kolaps treba odgoditi – makar službeno. Stvarno - on to jest. Naravno, uzroci svemu tome, kao i obično, brojni su, ali je precijenjeni tečaj kune svakako jedan od važnijih.

Jer, što se događa kada je domaća valuta precijenjena? Zamislimo li “realni” tečaj prema kojemu 1 DEM vrijedi 4.44 kn /takav je bar približno i bio u trenutku uvođenja kune kao hrvatske novčane jedinice/, to znači da prosječni hotelski polupansion iznosi 25 DEM ili 111 kn. Međutim, s uglavnom fiksnim tečajem kune prema DEM u proteklih pet godina od 3.70, polupansion je i dalje 111 kn, ali u njemačkoj valuti to je 30 DEM. Dakle, 20% precijenjeni tečaj i to u uvjetima kada prosječne cijene turističkih usluga na međunarodnom tržištu opadaju. Posljedice su  – slabljenje konkurentnosti izvoznog sektora, destimulacija domaće proizvodnje, povremena deflacija, nezaposlenost, tehnološko zaostajanje, porezna presija…Najteže su – gomilanje socijalnih tenzija i sve veće ekonomsko, pa i tehnološko zaostajanje za razvijenim svijetom.

Što je alternativa? Realni, odnosno ravnotežni devizni tečaj! A taj je danas, nakon pet godina prividne monetarne stabilnosti bar 5 kn za 1 DEM, ako ne i više.   Kuna “slobodno” pada od samih početaka, radi se o deprecijaciji ili stvarnom smanjenju njene vrijednosti. To naše monetarne vlasti devalvacijom kao službenom potvrdom deprecijacije nikada nisu priznale, a uglavnom fiksni, pa i stabilni tečaj održava se raznoraznim deviznim transakcijama. To je još jedna potvrda prevage forme nad suštinom, jer vanjska ravnoteža ne izvire iz unutarnje. O unutarnjoj se ravnoteži može govoriti tek kada je stopa nezaposlenosti “normalna”, socijalno stanje “tolerantno”, makroekonomska regulacija minimalna i platna bilanca na dugi rok ujednačena. Od svega ovoga zasad nema ništa, a upitnim se čini jesmo li dodirnuli dno? Bar da jesmo!

Izbor je sužen – ili postupno /nikako jednokratno/ uravnoteženje deviznog tečaja ili valutnog pariteta kune, tzv. puzajuća devalvacija, s neizbježnom inflacijom ili status quo. Osobno sam za prvo rješenje, ali uz cjelovitu i kako se to sada kaže transparentnu preinaku postojeće makroekonomske politike, dakle monetarne, porezne, socijalne i razvojne, svih njenih mjera i instrumenata. Onima kojima se čini boljim status quo, mora se reći da su u zabludi, makar vjerujem da  oni sami to znaju. Ako stvarno misle da je kuna monetarno ili Hrvatska gospodarsko čudo, kako to znaju reći ili napisati tvorci ili apologeti toga čuda, postoji i ona – svakog čuda za tri dana dosta…Čuda u ekonomiji nema, a ako vam se čini da ipak ima, proći će vas to. doći će on na svoje…I ekonomija je umijeće mogućeg, uostalom kao i politika.

Za našu je županiju, za razliku od nekih drugih hrvatskih županija, od osobite važnosti realan tečaj kune. U takvom slučaju izvozne šanse rastu, ohrabruju se naše temeljne gospodarske djelatnosti – turizam i pomorstvo. Postajemo cjenovno konkurentniji. Onaj polupansion više nije 25 DEM, nego 22.20 DEM. To samo nije dovoljno, ali se već lakše diše.

Ne prizivam li svojim prijedlogom gospodarski kaos, ne dolijevam li ulje na vatru? Ako će realni, time i ravnotežni tečaj kune tome pridonijeti, odmah odustajem. Ali znam da nakon svega ne postoji bezbolan put ozdravljenja hrvatskog gospodarstva, pitanje je koliko skupi lijek primijeniti. Držim da ovaj nije skuplji od nekih drugih, primjerice onoga koji održava status quo i ovakvu kunu.

15. travnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

/NE/DOSTIŽNA TOČKA

Dubrovnik - Viđenja

U uvjetima svekolike gospodarske, pa i socijalne krize, neki ekonomski pojmovi postaju aktualni. Ne zbog njihovih teoretskih, nego ponajviše praktičnih razloga. Tako je to i s točkom pokrića. Kako prihodima pokriti rashode, a da pri tome ostane u životu “običan” čovjek, poduzetnik…Nije danas riječ o točki pokrića nekog čovjeka, obitelji, društva, pa ni države. Oni koji su je dostigli ili prestigli, mogu bolje o tome reći kako im je to uspjelo, ako hoće…

U ekonomskom značenju točka je pokrića ono stanje kada su prihodi jednaki rashodima. Primjerice, ako računate s godišnjim rashodima nekoga posla u svoti od 100.000 kn /varijabilni 40.000 kn, fiksni 60.000 kn/, da bi dostigli točku pokrića, morate ostvariti jednako toliko prihoda, dakle 100.000 kn. Prosječno, to znači prihod od 333 kn dnevno /bez nedjelja i blagdana/. Ako se povećaju varijabilni troškovi za 10.000 kn, onda morate ostvariti 120.000 kn da bi dostigli točku pokrića /dnevno 400 kn/. Ako se pak povećaju fiksni troškovi na 70.000 kn, a varijabilni ostanu 40.000 kn, točka pokrića je na 116.667 kn prihoda /389 kn dnevno/. Čemu ta jednostavna matematika, svima je to jasno, što nas s time opterećujete? Ekonomija bez brojki i proračuna je “pričam ti priču”. Tamo gdje nema kvantificiranih posljedica neke ekonomske mjere, politike ili postupka, posljedica je kaos, ali ne samo ekonomski, nego i svaki drugi. Nisam baš posve siguran da se iza aktualne makroekonomske politike “kriju” egzaktni, znanstveni ekonometrijski proračuni i scenariji. Zar je moguće da su prihodi državnog proračuna od PDV u prethodnoj godini veći za 30% od planiranih?

Vratimo se točki pokrića. Dostići je u našim uvjetima krupna je zadaća. Mnogi se ne usuđuju ni izračunati je, da se ne bi suočili sa surovom stvarnošću. A ona je ružna, svatko to zna. Najprije, obično se ne ostvare poželjni prihodi /o njihovoj naplativosti nećemo/. Tržište je malo, cijena previsoka, upitna je i kakvoća proizvoda/usluga, je li na djelu Engelov zakon /prioritet u potrošnji prehrani ili preživljavanju/, slaba je kupovna moć i sl. Pa ako je i to sve skupa za neke dohvatljivo, pojavljuju se i rashodi. A oni su daleko veći, nepredvidivi i neizbježni. Sve je skupo, i energija, i sirovine, i usluge, i ljudi…Gospodarski slom uočljiv je upravo na točki pokrića.  Na ovom hrvatskom nebu ta je točka za mnoge nedokučiva.  Tko danas “krpi” kraj s krajem?. Monopolne infrastrukturne djelatnosti i doista mali broj revnosnih poduzetnika, s mirnim snom i kratkom noći. Tajkuni pripadaju nekoj drugoj i u nas zaštićenoj vrsti.

Zašto još jedna nevesela priča? Vremena su takva, pa neka ostane bar zapisano. Može se i lakirati, a čemu onda to?. S istinama treba na sunce. Ako se čovjek zamisli pri proračunu točke pokrića, je li je uopće moguće i kako dostići, lako je doći i do još tmurnijih zaključaka. Naime, svi računi još nisu pristigli, neki se tek planiraju preuzeti. A to znači ništa manje nego daljnji brži rast troškova od prihoda i udaljavanje od točke pokrića.

Potrebno je i ponuditi neka rješenja za izlaz iz postojećeg kolapsa. Pokušat ću to učiniti u idućim kolumnama, koliko znam i umijem, bar bez predrasuda. Ali smo jamačno suglasni da nas očekuje dugi i naporni put do točke pokrića, da su potrebne radikalne promjene, novi ljudi s jasnim vizijama, voljom da ih ostvare, koji neće stalno ponavljati da nema novca,  što južnije to tužnije  i sl. Nikada neće biti dovoljno novca i drugih resursa, uvijek ćemo biti na hrvatskom jugu. Nema toga zamišljenog horizonta, stanja ili vremena od kojega ćemo iznova početi. Samo je izvjesno da je sve neizvjesno. Oni koji se late politike i vlasti, trebaju znati da to i nije baš ugodno, da postoji i odgovornost, da se taj posao ne završava s izborima, naprotiv, tada tek počinje. Ako te narod neće, to je jače od svih pravnih doskočica i sl. Kod nas je to još uvijek nepoznato, osobito odgovornost za promašaje ili neučinjeno. Najbolje prolaze oni iza kojih i tako ne stoji komentara vrijedan životopis. Već godinama se našim područjem provlači mentalitet i praksa po kojoj se onima koji nešto hoće nalazi stotinu razloga za negativan odgovor, a kako to mogu učiniti, za takvo što nema ni znanja, ni dobre volje, često ni odgovora nadležnih. Iznimke, kažu ne čine pravilo, ovdje je obratno!

7. travnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

POREZNI BUMERANG

Dubrovnik - Viđenja

Posve je očito da je hrvatska Vlada tvrdokorna u dva temeljna područja makroekonomske politike, monetarnoj i poreznoj. Čvrstim /ali i precijenjenim/ tečajem kune održava se ipak samo prividna makroekonomska stabilnost, koja je možda i dobra za privlačnu političku retoriku, ali je stvarni gospodarski i socijalni život nešto drugo, daleko mračnije. Inflacija je koliko-toliko suzbijena, uz golemu cijenu nezaposlenosti, nelikvidnosti, slabe kupovne moći i sl. Stabilna nacionalna valuta ugodna je činjenica, za političare prije svega. Ali, kad se ne temelji na zdravom gospodarstvu, kakvo nije hrvatsko, onda je to obeshrabrujuće za običan puk, ekonomiste… No, o hrvatskoj kuni i monetarnoj politici drugom prigodom, tek uzgred o njenoj glavnoj negativnoj posljedici.

Ono što nas već dulje vrijeme pritiska, pored svih drugih nevolja tipičnih za hrvatski jug, jesu porezi. Hrvatski porezni sustav sukladan je zapadnoeuropskim standardima i ne mogu mu se dati veće zamjerke. Ali je porezna politika nešto posve drugo, sve teže shvatljivo. Pogotovu nakon najnovijeg Vladinog poreznog paketa. U njemu se, osim “kozmetičkog” povećanja poreza i trošarina na luksuznu robu, što će pridonijeti povećanju državnog proračuna za “tričavih” dvadesetak milijuna kuna, nalaze i veće trošarine za naftne derivate. Pa što, nekoliko lipa više po litri? To je onda godišnje za državni proračun novih 420 milijuna kuna!.  Najavljen je i pritisak za naplatu zdravstvenih i mirovinskih doprinosa, kako bi se i njima bolje punio državni proračun. Zapravo se sve svodi na daljnje iscrpljivanje gospodarstva i pučanstva, odnosno odgađanje suočavanja s pogubnim istinama, poput goleme nezaposlenosti, povećanja siromaštva, socijalne depresije i sl. Valjda to i nije uputno u izbornoj godini.

Neprijeporno je – od kada je svijeta, od tada je i poreza. Sastavni dio državnog identiteta, neovisnosti i prava na vlastiti put su – autonomni porezni sustav i porezna politika. Ali, nema obrane za ovakvu poreznu politiku koja /uz monetarnu/ proizvodi stečajeve, nelikvidnost, nezaposlenost... Tko bi se još živ upustio u bilo kakvu proizvodnju? Pitajte naše vinogradare, ribare, stočare, brodograditelje, proizvodne poduzetnike, obrtnike…Zar je moguće da s takvim prirodnim i ljudskim potencijalom, lijepa naša, sa svega 4.800.000 stanovnika, ne može sadržajnije i bogatije živjeti? Unatoč ratnim štetama, negativnom nasljeđu prethodnog sustava i države, nesretnom okruženju, ovdje kod nas još i potresima, prometnoj odsječenosti i sl., što se mora uvrstiti u tzv. objektivne uzroke, zabrinjava da se ne uspostavlja bar pozitivan trend, kakav-takav razvitak i rast. Štoviše, neki kažu - bit će još i gore.

Apsurdno je, a eto i moguće, da je s fiskalnog /proračunskog/ stajališta ovakva porezna politika učinkovita. Državni proračun je sve puniji, time i javna potrošnja. Što hoćete više! – rekao bi Škegro. Pa tko ga puni, ako je sve tako jadno? Uvoznici, monopolisti, javna poduzeća i sl. Najmanje oni koji bi ga trebali najviše puniti, a to je realno gospodarstvo, poduzetnici, srednji sloj i sl. Za porezne vlasti čini se lakšim ubrati stotinu kuna poreza na osnovicu od 500 kuna – dakle uz poreznu stopu od 20%, nego stotinu kuna poreza na osnovicu od 1.000 kuna, ali uz poreznu stopu od 10%. S poreznom stopom od 10% može se disati, ali s 20% tek neki, gore spomenuti. Niža porezna opterećenja potiču obnovu, razvitak, ali i povećanje agregatne porezne osnovice. Viša djeluje suprotno, bar u aktualnom hrvatskom gospodarskom ozračju. Lafferova parabolična krivulja kaže: do neke mjere, porezni prihodi za državni proračun rastu proporcionalno, a preko te mjere opadaju apsolutno. Najnovija porezna presija upravo to potvrđuje. Naprosto, država “jede” prevelik dio nacionalnog dohotka, što je nepodnošljivo.

Neće se ništa osobito dogoditi do kraja godine, glede porezne politike. Osim što će pritisak na državni proračun biti još i veći. Otvaranje Pandorine kutije slijedi poslije izbora, bez obzira tko bio pobjednik. Jer i ovakva porezna politika, trajala godinu, dvije ili tri, možda je i održiva, dugoročno – nipošto.

31. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

KUPONSKA /OB/MANA

Dubrovnik - Viđenja

Na hrvatskom putu u kapitalizam /privatizaciji/, za kojega njegovi “kreatori” i provoditelji, poput Škegre, Kovača, Penića, Mateše, tajkuna i tajkunčića, raznih ministarstava, povjerenstava itd. uporno tvrde da je  najbolji spram svih tranzicijskih zemalja, ništa više ne može biti iznenađujuće, ali u negativnom značenju. Najnovija su “događanja” u svezi tzv. kuponske privatizacije. Napokon, nakon više od godinu dana nesretni su stradalnici Domovinskog rata, kojih je na dubrovačkom području relativno najviše u hrvatskim razmjerima /18.300/, dočekali svoje dionice privatizacijskih investicijskih fondova. Jedan kupon u vrijednosti od 7.000 bodova, donosi 111 dionica. Nominalno je to 11.100 kn, odnosno 100 kn po dionici, a stvarno, i ne pitajte… A onda netko u tom “privatizacijskom vrhu” kaže: to će biti 1.400 kn ili 12.61 kn po dionici – tko hoće, neka proda. Za tek 12.61% nominalne vrijednosti. Pa što, nemojte ih prodavati, čekajte bolja vremena, godinu, dvije, tri…rekao bi Kovač, više će vrijediti…Ali, logika stradalnika je drugačija, racionalna. Kakva bolja vremena, kakvi bakrači! Dajte vi meni  tu “crkavicu” danas, ne vjerujem ja vama ništa, ni u kakvo bolje sutra. Moram preživjeti! Bolje išta - nego ništa. A prije samo pola godine, u predizbornim kampanjama na ovim prostorima, neki su, zna se i koji, tvrdili da smo, pored svega ostaloga, podijelili i dionice našim stradalnicima. Bio je to jedan od jačih izbornih aduta, da ne kažem i jocker. Dionice doduše podijelili jesu, ali da su praktično bezvrijedne, taj drugi dio rečenice rekli nisu. I nikome ništa, idemo dalje, do novih izbora i nekih novih laži. Neće na dobro, čim se spomene riječ kupon, bon i sl. - slutio sam. Ne volim te riječi.

O licemjerju onih koji brane ovakvu privatizaciju, dosta je toga napisano. Tragikomično je optuživati one koji su stvarali hrvatsko bogatstvo, kakvo je da je, da su sukrivci njegove rasprodaje ili razumljivije – tajkunizacije. Kakav izbor imaju u ovim teškim vremenima – zadržati dionice, štoviše još i uredno ih otplaćivati ili ih prodati po ponižavajućim, kažu tržišnim, uvjetima?. Sretan bih bio kada bi ih mogao savjetovati – ne prodajte ih! Jer jednaki su argumenti, život to pokazuje, i za prodaju. Nemam tu pametnog savjeta, o tome me ne pitajte, sve je to prije nego ekonomija. O njoj nešto možda i znam, a o politici ekonomije – ništa!

Što će se dalje dogoditi s ovakvom kuponskom privatizacijom? Već viđeno!!! Znani, a vjerojatno i neki novi tajkuni, doći će do preostalog nacionalnog bogatstva po još nižoj cijeni. Možete zamisliti – vlasnički udjel koji je upisan u sudskom registru u nominalnoj vrijednosti od 100.000 kn, nakon svih ovih transakcija – u nizu slučajeva - slovom i brojem za svega 6 do 10.000 kn. I tu priči nije kraj. Slijedi daljnji promet dionicama privatizacijskih investicijskih fondova, u kojem će jamačno doći do povećanja njihove vrijednosti  i mnogi će se opet bogatiti. Neće ti novi ili stari vlasnici ništa pokrenuti, izliječiti, tehnološki inovirati, restrukturirati, ukratko suvremenim tržišnim trendovima prilagoditi  bolesno hrvatsko gospodarstvo.  Zašto i bi, njima je ovako bolje.

Je li i većini, tek će, vjerujem pošteni i demokratski izbori na državnoj razini pokazati. Jer, Šeks je tu bio jasan – glasujte vi, samo glasujte, a bit će onako kako vrh odluči. O svemu i svačemu! Već je uočljivo, postoje naše i njihove županije. Osim što je hrvatska, valjda smo tu svi suglasni, čija je još ova – Dubrovačko-neretvanska županija? O kakvom se gospodarskom preporodu može i govoriti sa županijskim proračunom od 25 milijuna kuna, posrnulom bankom, okruženjem takvim kakvo je, preprekama ove ili one vrste, ako ih, raspoznajete. Na političkoj razini, hrvatsko se biračko tijelo mora opredijeliti između dvije opcije – je li ovakva hrvatska država najbolje što smo ikada imali, kako kaže Krpina /pozicija/ ili to tek ona mora postati /opozicija/?

Tako stvari danas stoje. Naprosto – činjenice su ružne. A takve nisu svakome uhu mile. Uvrštavam li se ovim osvrtom u popis katastrofičara, nekrofila, nostalgičara i sl?.  Napokon, što ja to nudim? Tržište, demokraciju, pravnu i socijalnu državu. Već dva desetljeća. I onda i sada, isti je odgovor – nije još vrijeme! Oni su govorili – urušit će se sustav, ovi – država.

31. ožujka 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

14.10.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,231654
CHF CHF
1
6,751289
GBP GBP
1
8,420542
USD USD
1
6,737198
EUR EUR
1
7,424392
$ Odabir valute
= Odabir valute