Politika

LIBERALIZAM

Spektar - Politika

 

Globalna ekonomska kriza, koja je dovela i do opće recesije diljem svijeta, čini se da je ozbiljno uzdrmala i ne samo slabije razvijene nacionalne ekonomije, nego i one najrazvijenije, koje su se temeljile više ili manje na načelima liberalizma. Naravno, politički i ekonomski liberalizam iz svijeta Adama Smitha, Davida Ricarda, Barona de Montesquiea pa sve do Miltona Friedmana, u čistoj formi više nigdje i ne postoji, ali je posve nedvojbeno da je ta ideja i pokret, u posljednja dva stoljeća, bar materijalno, dovelo do neslućenog ekonomskog, tehnološkog i socijalnog razvitka posebice Europe, SAD i Japana. Prednosti političke demokracija i pluralizma, slobodnog tržišta, poštivanja ljudskih prava i slično pokazale su se puno većim od njihovih nedostataka, ali posljednjih godina sve je to dovedeno u pitanje. Na političkoj pozornici, stranke liberalne orijentacije više ili manje posve su marginalizirane i iznova smo svjedoci jačanja nacionalizma, državnog protekcionizma i konzervativizma diljem svijeta. Ima li nade za povratak liberalizma ostaje za vidjeti, a niže ćemo predstaviti njegov sadržaj, pa sami procijenite kolike su šanse za takvo što. /Bajro Sarić/

Liberalizam (lat. liberalis liber = slobodan, slobodarstvo, slobodoumlje) svjetonazor je koji zagovara smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca; politička doktrina koja zagovara demokratske oblike vlasti, političku toleranciju i postupne reforme političkih i društvenih institucija. U ekonomiji zagovara, tradicionalno, načelo laissez-fair, tj. nesputano djelovanje slobodnog tržišta i tržišnih zakonitosti te smanjenje prerogativa socijalističke države. Također, liberalizam je i politički pokret koji se zalaže za poštovanje ljudskih prava i liberalnih stečevina čovječanstva. Kao sustavna politička misao i praksa razvija se iz prosvjetiteljstva 17. i 18. stoljeća, osobito kroz djela Montesquieua, Rousseaua i dr., a politički je uobličen u ustavnim aktima kao što su američka Deklaracija o neovisnosti (1776.) i francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1788.) Kao izraz građanskih revolucija, liberalizam je posebno osigurao razvitak tzv. liberalnog kapitalizma putem njegove zaštite liberalnom državom. Iako mu u težištu nisu bila socijalna pitanja, načelima jednakosti, pravičnosti i slobode liberalizam je snažno odredio razvitak demokracije uopće. Tako i radnički socijalni pokreti u principu ne istupaju protiv liberalnih načela, nego nastoje produbiti neke njihove sadržaje, npr. preobrazba liberalne države u državu blagostanja, ili socijalnu državu.

Industrijalizacija je praćena najgrubljim oblicima eksploatacije koji su se ogledali u dužini radnog vremena i visini nadnice. Kao odgovor na ovo pojavljuje se pokret sindikalizma, što je za posljedicu imalo pojavu tzv. radničkog zakonodavstva. Ključnu ulogu u inoviranju ustrojstva društvenih zajednica imale su ideje prosvjetiteljstva, kojima se odbacuju autoriteti u korist ideje ljudskih prava. Ideje o ljudskim pravima predstavljale su osnovu i za ekonomski i za politički liberalizam. Zajedničke odrednice liberalne koncepcije ekonomske politike su:

·     Bogatstvo društvene (državne) zajednice shvaća se kao masa roba i usluga kojima se zadovoljavaju potrebe u društvu;

·     Glavni izvor bogatstva je proces proizvodnje, a ekonomska moć iskazuje se narastanjem proizvodnih mogućnosti društva;

·     Motivacijski faktor narastanja bogatstva je interes pojedinca. Njegovo realiziranje u smislu pojedinačnog bogaćenja, istodobno uvećava i bogatstvo državne zajednice;

·     Glavni unutarnji čimbenik povećanja proizvodne moći je podjela rada, odnosno specijalizacija u ukupnoj strukturi ekonomije, kao i u okviru pojedinog područja poduzetništva;

·     Funkcionalni okvir ekonomije zasniva se na unutarnjem prirodnom poretku. Pojedinci, sudjelujući u procesu društvene reprodukcije uređuju i međusobne odnose zahvaljujući ekonomskim slobodama i tržištu kao osnovnom mehanizmu organiziranja i usmjeravanja tokova reprodukcije. Funkcionalnu odrednicu liberalizma najsažetije oslikava načelo “slobodna proizvodnja – slobodni promet”;

·     Uloga tržišta i ekonomskih sloboda značili su i odnose između država koji se zasnivaju na slobodnom prometu, uvećanje međunarodne razmjene, podjeli rada u međunarodnim okvirima itd.

·     Ekonomska ravnoteža u tokovima reprodukcije uspostavlja se sama po sebi, na osnovu Sayovog zakona (tržišta), prema kojem svaka pojedinačna ponuda automatski izaziva pojedinačnu tražnju, tako da su u globalnim okvirima agregati ponude i tražnje podudarni. Automatsko uravnoteženje ponude i tražnje jedino može poremetiti štednja, pa se poseban značaj pridavao pitanju kako bi se uštede bez ikakvih zastoja transferirali u investicije.

Liberalistički koncept imao je restriktivan stav prema sudjelovanju države u tokovima reprodukcije kako u odnosu na regulativne funkcije, tako i u pogledu operativnog angažmana. Kako tržišni mehanizam predstavlja dovoljan okvir za organiziranje i usmjeravanje tokova privređivanja, ekonomska uloga države svodi se na to da bude u funkciji ovog “prirodnog poretka”. U toj funkciji su pravne pretpostavke za pune ekonomske slobode kao što su: učinkovita  zaštita privatnog vlasništva, pravno reguliranje općih uvjeta za promet, sloboda ugovaranja, svojevrsna jamstva države za poslovne aranžmane, prinudno izvršenje ugovornih obveza itd. U pogledu ekonomskih funkcija u užem smislu, uloga države odnosi se na antimonopolno zakonodavstvo i stabilnost novca. Što se tiče financijskih aktivnosti države, treba istaći da su javni izdaci, odnosno funkcije države bili strogo ograničeni na unutarnju i vanjska sigurnost, pravni poredak i  financiranje javnih objekata i aktivnosti za koje privatni kapital nije zainteresiran (prometna, socijalna i sl. infrastruktura). Kako se javni izdaci shvaćaju kao “nužno zlo” jer su sa stajališta akumulacije neproduktivni, osnovni pristup financijskoj aktivnosti je kvantitativan, s temeljnim zahtjevom da javni rashodi budu što manji, po devizi “najbolje javne financije su najmanje javne financije”. U istoj ravni je i zahtjev da država svojom aktivnošću, uglavnom prilikom oporezivanja, što manje remeti učinke djelovanja tržišnih zakonitosti i da u ovom području treba poštivati tzv. mančestersko pravilo: “Ostavi ih onakve kakve si ih zatekao” (Leave them as you find them).

Liberalni koncept ekonomske politike zasniva se na 2 temeljna obilježja: neutralnost i cikličnost. Neutralnost znači da financijska i ukupna aktivnost države treba imati neutralno djelovanje u odnosu na tržište i ekonomske zakonitosti. Ekonomska aktivnost države svodi se samo na dopunu tržišta. Cikličnost se ogleda u tome da se ostvari tzv. paralelna aktivnost između privatne inicijative i državnog unošenja u tokove reprodukcije. To znači da ukoliko dođe do smanjenja ili zastoja privatne inicijative, država treba isto tako se ponašati u svojoj aktivnosti i obrnuto, zamah privatne aktivnosti u smislu povećanja proizvodnje i drugih oblika gospodarstva je znak za veći financijski udjel države i njene ukupne ekonomske uloge. Po liberalističkoj koncepciji smatralo se da udjel države (osim u ratnom stanju), nikako ne smije preći 15% domaćeg bruto proizvoda, odnosno nacionalnog dohotka, jer bi se time doveo u pitanje tzv. prirodni poredak. Koncept liberalne ekonomske politike u prvi plan stavlja instrumente i mjere fiskalne i monetarno-kreditne politike. U području fiskalne politike, to je pretpostavljalo nizak porezni pritisak, kako bi veća kupovna moć pojedinaca značila i produktivno angažiranje domaćeg bruto proizvoda, pojednostavnjena struktura oporezivanja, u kojoj se neposredni porezi (na dohodak i na imovinu) zasnivaju isključivo na proporcionalnim poreznim stopama radi osiguranja neutralnosti u odnosu na zakone tržišta i proračunska ravnoteža, kao zlatno pravilo, obzirom da i deficit i suficit znače odstupanje od osnovnih postulata financijske i ukupne aktivnosti države (neutralnost i cikličnost), uz jedini izuzetak u slučaju rata.

U području monetarne politike, karakteristične su slijedeće mjere i instrumenti: monetarna ravnoteža, što podrazumijeva uravnoteženost između ponude i potražnje za novcem; zlatni paritet valute, u funkciji stabilnosti novca i politike monetarne ravnoteže; diskontna stopa (instrument kojim središnja banka kreditiranjem poslovnih banaka uvećava njihov kreditni potencijal i time utječe na količinu novca u optjecaju). Za liberalni koncept karakteristično je da se diskontna stopa koristila samo u slučaju kada se štednja ne transferira u investicije u relativno kratkom razdoblju. U pogledu vanjske trgovine, pored stava o liberalizaciji, potrebno je istaći da su neke zemlje ipak koristile određene instrumente ekonomskog protekcionizma kako bi zaštitile domaću ekonomiju. Međutim, u odnosu na merkantilizam, primjena ovakvih mjera bila je znatno manjeg intenziteta. Mnoge analize i zakonitosti liberalne doktrine predstavljaju trajne vrijednosti ekonomske znanosti. Za sagledavanje doprinosa ekonomskoj teoriji, bitno je imati u vidu da je osnovni metodološki pristup liberalizma analiza odnosa u cjelini tokova reprodukcije, pri čemu se naglasak stavlja na iznalaženje i objašnjenje općih unutarnjih zakonitosti, umjesto normativnog pristupa gospodarstvu kao društvenom odnosu. To je značilo da težište aktivnosti države treba biti na potvrđivanju, a ne remećenju unutarnjih zakonitosti i “prirodnog reda stvari”, te da su odnosi i zakonitosti ekonomije univerzalnog karaktera. Za najveći broj suvremenih istraživanja i analiza tokova gospodarstva, karakteristično je da se kao pristupni model uzima tržišna privreda liberalnog tipa (bez elemenata državnog intervencionizma). Učinci liberalnog koncepta u području ekonomskog razvoja su također izuzetni. Osim što je za ovo razdoblje karakterističan naglašen ekonomski razvoj, liberalizam je predstavljao okvir i za potvrdu ekonomskih sloboda u uvjetima tržišnog gospodarstva, kao i za jačanje ljudskih prava i sloboda te drugih elemenata demokratskog političkog sustava.

 2009-07-12 

Prema: www.wikipedia.org

 

 

NAJGLUPLJE TEORIJE ZAVJERE

Spektar - Politika

Učinivši puni krug sa komentarima, vratit ću se na inicijalni post G-newsa koji je posijao oluju postova, koji kada se pažljivo pročita koristi metodologiju koju sam napada; dakle nakon bombastičnog naslova o najglupljim teorijama zavjera nije dohvatio niti jedne glupe teorije zavjera koju bi razotkrio već općenito konstatira da se takovim teorijama koriste ljudi ograničenog obrazovanja i znanja kako bi postigli afirmaciju; doduše zaboravio je dodati da se puno ljudi na takav način afirmira i bogati, ne samo pišući samo o zavjerama. Pojedinci se, recimo, nastoje afirmirati pišući o svojim seksualnim aktivnostima, poput jedne hrvatske starlete.

Potom se odjedanput, ničim izazvan, pojavljuje koktel termina napravljen od Rotschilda, vračara, baba, Masonerije, Kine, Olimpiskih igara, Putinove oligarhije, Sorosa, Gatesa, Buffeta, a zajednički nazivnik bi valjda trebala biti posljednja monetarna kriza, koju autor doduše niti uz puno dobre volje u nastavku teksta nije uspio spojiti, pa je odustao, te, potom ničim izazvan, u daljem tekstu dohvatio dokumentarnog filma Zeitgeist proglašavajući ga "paramasonskim"; Uzimajući u obzir da je autor prefiks "para" mislio koristiti u smislu "usporedno", odnosno identično, pomnim pregledom dotičnog dokumentarca, nađeno je vrlo malo materijalnih dokaza koji potvrđuju tvrdnju autora posta.

Naime, dokumentarni film Zeitgeist, se strukturalno sastoji od više dijelova, od kojih prvi daje kratku i sažetu povijest religije, temeljeći je na nasumično odabranim i proizvoljnim povijesnim, astronimskim, religijskim i geografskim koincidencijama koje ne bi prošle ozbiljniju znanstveno-povijesnu kušnju, te bi eventualno mogao proći kao paramasonski, obzirom da se u tom relativno nepoznatom tajnom društvu štuje dosta spomenutih božanstava.

Drugi dio spornog dokumentarnog filma iznosi izjave, materijalne dokaze, video i audio zapise na kojima temelji teoriju da su događaji oko 11.rujna namjerno izazvani od strane nepoznatih i konspirativnih dijelova američke vlade kako bi opravdali intervenciju svoje vojske i okupaciju više suverenih država, uz ograničavanje i ukidanje ustavnih sloboda vlastitih građana manipulirajući općim osjećajem straha izazvanih tim događajima.

U trećem dijelu dokumentarca autori analiziraju uzroke financijskih kriza kroz stoljeća izazvanih od strane nepoznatih struktura u društvu koji su prema njihovom stavu izazvali monetarne krize i ratove kako bi uništili demokraciju i slobodno izabranu volju naroda, te osigurali premoć male grupe izabranih financijskih oligarha pomoću manipulacije financijsko-monetarnim institucijama.

Autor G-news u zaključnom dijelu svojeg posta iznosi rješenje u vidu jačanja znanstvene zajednice, elitistički ustrojenog društva na tragu Campanellinog Civitas solisa, u kojem bi veliki znanstveni projekti služili kao katalizatori i izvori civilizacijskog napretka.

Drugim riječima, jedna moderna romantizirana znanstvena Utopija, ništa realnija od Roswellskih letećih tanjura.

29. lipnja 2009.

www.pollitika.com

 

 

KADA U EU?

Spektar - Politika

Nekoliko bivših, visokorangiranih dužnosnika HDZ-a reklo nam je ovih dana, u svjetlu najnovijih postupaka EU i Slovenije prema Hrvatskoj, da bi se Ivo Sanader morao čvršće postaviti. Mislim da u ovom trenutku nitko ne može nagađati kada će Hrvatska ući u Europsku Uniju. Ciljni datum, s obzirom na najnoviji razvoj događaja oko Slovenije, ali ne samo zbog Slovenije, više ne postoji”, rekao nam je jučer jedan od svojedobno najbližih suradnika premijera Sanadera koji više ne radi u državnoj administraciji.

S bivšim visokim dužnosnikom Hrvatske demokratske zajednice i Sanaderove Vlade razgovarali smo o raznim implikacijama zastoja u pregovorima Hrvatske i Europske Unije kako na međunarodni položaj Hrvatske, tako i na stabilnost Sanaderove vlasti i snagu njegova autoriteta unutar HDZ-a. “Gledajte, Sanader je u stranci dovoljno jak da će ga HDZ slijediti što god on odlučio. Međutim, činjenica jest da u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, u raznim njenim slojevima, postoji snažan osjećaj da bi se Sanader morao oštrije postaviti”, ustvrdio je naš sugovornik. Kada smo pitali što znači oštrije, dobili smo sljedeći odgovor: “Prvo, u samom procesu pregovora Sanader i pregovarački tim morali bi doista početi pregovarati. Sadašnji pregovori nisu ništa drugo nego prihvaćanje svega što nam se servira iz Bruxellesa. Mislim da bi pregovori morali biti kvalitetniji i da se ne bi smjeli voditi pod vremenskim imperativom. Naša bi strana trebala reći: OK. Mi jesmo za brzi ulazak u Uniju, ali želimo kvalitetno pregovarati.

Drugo, Sanader bi morao inzistirati - on to već sada čini, ali morao bi to raditi još snažnije i još glasnije - na činjenici da je slovenska blokada zapravo problem Europske Unije. S jedne strane, mi imamo bilateralni spor sa Slovencima koji se, očito, ne može tako brzo riješiti, jer ni Slovenija niti Hrvatska ne žele popustiti. S druge strane, Europska Unija ne smije dopustiti da partikularni interesi jedne zemlje, u ovom slučaju Slovenije, nadvladaju političku volju drugih zemalja. Hrvatska mora inzistirati na tome da Europska Unija pronađe mehanizam da deblokira pregovore, neovisno od slovenske politike. Dok ne pronađe takav mehanizam, Europska Unija uopće se neće moći širiti. Što mislite, koliko će zemalja poželjeti blokirati Tursku kada tursko članstvo dođe na red”, tvrdi sugovornik Jutarnjeg lista, svojedobno visokorangirani dužnosnik Sanaderove administracije, koji još dodaje da za EU u ovom trenutku sam proces proširenja sigurno nije na listi prioriteta.

Zanimljivo je i važno da je političar s kojim smo razgovarali sasvim odlučan u stavu da Ivo Sanader nipošto ne smije prihvatiti slovenski zahtjev za izlaskom na otvoreno more te smatra kako se svi slovensko-hrvatski granični prijepori mogu riješiti jedino na Međunarodnom sudu u Haagu. “Sanader ne smije učiniti niti jedan teritorijalni ustupak. Pristane li premijer i na najmanji teritorijalni ustupak, vjerujem da bi takav njegov potez izazvao ozbiljan raskol u HDZ-u. Mnogi važni ljudi Hrvatske demokratske zajednice naprosto bi napustili stranku”, uvjeravao nas je ovih dana ministar u jednoj od HDZ-ovih vlada iz devedesetih godina. Radi se o političaru koji nikad nije zastupao osobito radikalne nacionalne stavove, ali koji svejedno drži kako Sanader u sporu sa Slovenijom ne smije učiniti ni najblaži teritorijalni kompromis. “Ja, dapače, mislim, da ne bi bilo loše da Sanader odigra jedan potez unaprijed. Možda bi bilo korisno, s obzirom na potpunu bezizlaznost sadašnje situacije sa Slovencima, da hrvatska Vlada jednostrano proglasi zamrzavanje pregovora s Europskom Unijom sve dok se ne riješi spor Hrvatske i Slovenije.”

Smatrali smo da je ovo najradikalniji prijedlog - od onih koji dolaze iz političkog mainstreama - za izlazak iz pat-pozicije u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi, dok nekoliko sati kasnije nismo razgovarali s još jednim od potpredsjednika jedne od Tuđmanovih vlada, danas uglednim i uspješnim biznismenom. Taj nam je čovjek doslovno rekao: “Evo, jutros sam se vidio sa Sanaderom. On i dalje djeluje optimistično u vezi s EU. Ja sam mu, međutim, predložio sljedeće: ako nam Europska Unija ne može zajamčiti da ćemo postati članica prije istočnih susjeda, neka onda hrvatska Vlada jasno kaže da ne želi ući u Europsku Uniju zajedno s istočnim susjedima. Neka onda Hrvatska odustane od Europske Unije.”

Ovo je dosad uistinu najradikalniji stav o članstvu Hrvatske u EU s kojim smo se suočili, a koji ne dolazi iz neke radikalno desne stranke niti iz bilo kakvog radikalno nacionalističkog medija, nego iz samog srca HDZ-a. U redu, ministri prošlih vlada danas nemaju niakakav stvarni politički utjecaj u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ni bivši, ma koliko premijeru bliski, Sanaderovi suradnici također više nemaju osobit utjecaj na predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. No, oni ipak izražavaju raspoloženje dijela stranke. I to onog dijela stranke koji nikada nije naginjao političkom ekstremizmu. U radikalno desnom dijelu HDZ-a slično je, euroskeptično raspoloženje vjerojatno još značajno izraženije. Utoliko je sasvim jasno da Ivo Sanader u ovom trenutku nema baš nikakav unutarnji manevarski prostor da bi se dogovorio sa Slovenijom i obnovio pregovore s Europskom Unijom.

Kada bi pristao na bilo koji slovenski zahtjev, Sanader bi izgubio i potporu vlastite stranke i potporu najvećeg segmenta hrvatske javnosti. I desna i veći dio lijeve Hrvatske danas se slažu da se Slovencima ne smije popustiti: tvrd stav prema slovenskim zahtjevima u ovom je trenutku jedina čvrsta dodirna točka između HDZ-a i predsjednika Mesića. Može li stav dijela HDZ-a promijeniti dosadašnju politiku prema EU? I treba li RH redefinirati svoju državnu politiku sada kada je datum ulaska u EU posve neizvjestan? Sada se, naravno, može raspravljati o tome kako bi bilo mnogo inteligentnije i učinkovitije da je Sanader pristao raspravljati o prvoj verziji Rehnova plana (za što se Jutarnji list, i u ovoj kolumni i drugdje, uporno zalagao), ali, faktički govoreći, takva je diskusija bespredmetna.

Ono što u ovom trenutku obilježava međunarodni položaj Hrvatske jesu činjenice da se spor sa Slovenijom doima posve nerješivim i da se, sukladno tomu, ulazak Hrvatske u Europsku Uniju čini vremenski krajnje neizvjesnim. Ovdje ćemo ponoviti zašto smatramo da što brži ulazak u Europsku Uniju mora biti apsolutni imperativ hrvatske državne politike. Prvo, zato što nas ulazak u EU, baš kao i ulazak u NATO, geopolitički dijeli od trajno nestabilnog prostora bivše Jugoslavije. Drugo, zato što nas ulazak u EU potiče na niz društvenih i gospodarskih reformi koje, nažalost, nismo sami kadri provesti. I treće, zato što nas ulazak u EU čini dijelom zajedničkog tržišta na kojem zemlja s hrvatskim komparativnim prednostima, dugoročno gledajući, može jedino profitirati.

Međutim, ako je vrijeme hrvatskog ulaska u Europsku Uniju sada posve neizvjesno, hrvatska državna politika, kao i specifične politike, moraju se redefinirati. Prije svega, valja artikulirati/postići nacionalni konsenzus (kao što to kaže Zoran Milanović) o tome što su prioriteti državne politike u slučaju da smo odustali od brzog ulaska u Uniju. Nadalje, treba vidjeti što se mijenja u našim pregovaračkim stavovima ako smo odustali od brzog ulaska u EU. Pitanje je, primjerice, što se događa s nekim od najosjetljivijih hrvatskih unutarnjih problema, poput brodogradnje i poljoprivrede, ako nam se više ne žuri u Uniju. Naposljetku, je li hrvatska politika uistinu sigurna da se spor sa Slovenijom može riješiti jedino na Međunarodnom sudu; ako je tako, hoćemo li se suočiti s mogućnošću da taj spor ostane neriješen u idućih desetak ili više godina i jesmo li voljni da, zbog spora sa Slovenijom, na desetljeće ili više odgodimo naše članstvo u Europskoj Uniji?

Republika Hrvatska je pred nizom teških pitanja oko same svoje buduće definicije. Čini se da nitko ne nudi jasne odgovore. Mi mislimo da je Europska Unija, bez obzira na sve probleme oko ulaska, bez obzira na slovensku politiku i na politike nekih drugih zemalja koje žele prolongirati proširenje, i dalje uvjerljivo najbolja strateška opcija za Hrvatsku.

2009-06-27 

Davor Butković /www.jutarnji.hr/

 

   

JU-JO KANDIDATI: KAKO JOSIPOVIĆ ILI JURČIĆ MISLE SKUPITI MILIJUN GLASOVA?

Spektar - Politika

 

To je slika i prilika današnjeg SDP-a. Mlitav i mlitaviji. Trom i tromiji. Dosadan i dosadniji. "Ovi su kandidati apsolutno najbolje što Hrvatska danas ima", predstavio je Zoran Milanović svoju dvojicu kandidata za predsjednika Republike - Ivu Josipovića i Ljubu Jurčića. Kakva stranka, takve i uzdanice. Evo što je izjavio Ljubo Jurčić nakon odluke da se krene u unutarstranačku kampanju: "Ja ću u kampanji naglasak više stavljati na gospodarstvo u pravnim okvirima, a Ivo na pravni okvir s gospodarskim sadržajem". Da se naježite od uzbuđenja, jelda? Srsi vas prođu, leptirići prorade u trbuhu od napetog iščekivanja da predsjednička kampanja već jednom počne. Da udari junak na junaka. Da profesori stanu na katedru i krenu s iznošenjem svojih vizija i programa, ustavnih okvira, gospodarskih pokazatelja, pravnih teor...zzzzzzzzzzzzzzzzzzzz...... Jeste još  budni? Tko odnese pobjedu u tom titanskom unutarstranačkom srazu, uvjeren je da će u još titanskijem obračunu do nogu potući vs ekoji im se nađu na putu, uključivši i Ivu Sanadera. Osim ako im ovaj odmah na početku ne napastvuje kanarinca. Tu će priči biti kraj. Josipović i Jurčić istinske su maskote Milanovićeva SDP-a. Obojica su se u stranku upisali tek nedavno, i to uz tešku muku i nagovaranje. Obojica su politički analfabeti. Obojica govore u šiframa koje nitko ne može dekodirati. Obojica su preslika unutarstranačkih odnosa: Josipović je predsjednikov miljenik, Jurčić je onaj kojeg je predsjednik stranke nedavno grubo odbacio. Ni jedan nije fajter, obojica su dosadni. I mlitavi. I tromi. I totalno nezanimljivi. Zašto bi netko za njih glasao, osim zato da podrži kandidata SDP-a? A opet, zašto bi netko danas uopće glasao za SDP? Jurčićeva i Josipovićeva "Ju-Jo" kandidatura iznova dokazuje u kojoj mjeri je današnji SDP kadrovski devastiran, politički izgubljen, ideološki neodređen. Njihove glavne uzdanice na izravnim predsjedničkim izborima dvojica su profesora koji nikad nisu vodili izbornu kampanju, nikad se nisu bavili politikom, nemaju osobnu karizmu niti specifična znanja iz djelokruga ovlasti šefa države. Ne zna se zbog čega bi desni dio biračkog tijela glasao za Jurčića, ma koliko se on time hvalio, kao što nije u potpunosti jasno zbog čega bi ljevica glasala za Josipovića. Jurčić za sobom vuče one čuvene "ujake ustaše" i ljubav prema Thompsonu, ali i ponižavajući gubitak pozicije premijerskog kandidata SDP-a. Sjetimo se kako ga je u pola osam navečer, u izbornoj noći 25. studenog 2007. godine, Dijana Čuljak Šelebaj svečano pred milijunskim auditorijem proglasila "budućim premijerom", a samo par dana kasnije nije više bio ni kandidat. Zato se čak i Jadranka Kosor stigne dobro zafrkavati na njegov račun, izjavivši u Novom listu kako se "kod njih nikad ne zna" i da treba pričekati s procjenama tko će uooće biti SDP-ov predsjednički kandidat. Najvažnije je ipak da ni jedan od dvojice kandidata nije fajter. Ni jedan od njih nije sposoban - a ruku na srce, ni voljan - ući u žestoku bitku sa Sanaderom i ostalim populističkim kandidatima ("lepima ko greh") koji će najesen osvanuti u predizbornoj kampanji. Možda oni jesu pametni, obrazovani, kulturni, fini, civilizirani, jedan čak nosi naočale, no je li to dovoljno da se u ovoj državi osvoji milijun i kusur glasova? Na izravnim izborima bira se osoba, a ne kvalifikacija. Da je obrnuto, Mesić vjerojatno nikad ne bi postao predsjednik. I u krajnjoj liniji, jesmo li baš sigurni da su Jurčić ili Josipović (Ju ili Jo) pravi izbor za predsjednika države? To je problem SDP-a. Njegov izborni pobjednici su osobe poput Milana Bandića, a ne Ranka Ostojića. Izravne izbore u ovoj državi dobivaju tipovi poput Keruma, a ne Kregara. I kakvu to magnetsku privlačnost imaju Josipović i Jurčić? Hoće li nas ivo onako šeretski pogledati preko birokratskih očala? Ili Ljubo zabezeknuti širokim osmijehom? Ili obojica iznenaditi nekom grimasom? Nekom mimikom? Znakom života? Bilo čime? Halooooo!? To je slika današnjeg SDP-a. Mrtvilo i bezizražajnost. Mlitavost i kompromis. A još donedavno u igri za predsjedničkog kandidata bio je - Neven Mimica. Trebali su na Iblerovu trgu i njega uvaliti u ove stranačke predizbore pa da brže padnemo u duboki san. Obično se kaže da očajna situacija zahtijeva očajničke mjere. SDP se odlučio za - očajne kandidate. Kakva stranka, takve i njezine uzdanice.

 

TOMISLAV KLAUŠKI

 

 

 

OLUJA, FAŠIZAM I ANTIFAŠIZAM

Spektar - Politika

Svakoga nam se svibnja prošlost još osjetnije vraća. Počne svibanjskim podsjećanjem na bleiburšku i jasenovačku tragediju, a u lipnju sjećanjem na Sisački partizanski odred, na Dan antifašističke borbe. U svibnju započete političke i ine prepirke i osporavanja u lipnju se nastave novim gloženjima. Manje zbog biti i naravi ovdašnjeg antifašizma, a više svađama na tragu starih ideoloških dogmi i predrasuda ili pak stavljenih u službu dnevne politike. I poslije skupa u Brezovici opet su se čule slične ideološko-političke priče.

Iz Brezovice je opetovana i poruka o antifašizmu kao o temelju demokracije i današnje Hrvatske. Čulo se i da o hrvatskom antifašizmu treba “širiti povijesnu istinu”. Dobar naputak. Da ga se nakon stvaranja Hrvatske htjelo slijediti, lako bi se utvrdile i neke tamnije strane ovdašnjeg antifašizma. No, o antifašizmu su se i u Hrvatskoj nakon desetak godina njezine samostalnosti počeli sricati hvalospjevi.

Takav je i novohrvatski ditiramb: “Bez hrvatskog antifašizma ne bi bilo ni Hrvatske!” Kao da su se antifašisti ujedno borili i za Hrvatsku!? Možda su neki i mislili da to čine, ali nakon rata našli su se u komunističkoj Jugoslaviji. Demokraciju je pak antifašizam omogućio na Zapadu. Na europskom je Istoku učvrstio boljševičku diktaturu, a u Jugoslaviji nametnuo komunistički totalitarizam. Kakva vražja Hrvatska i kakva demokracija!?!

Pozivanje na preambulu Ustava koja baštini hrvatski antifašizam nije sporno. U dokumentima ZAVNOH-a u tragovima je elementarno sačuvana tradicija hrvatskog državnog prava. Ali oni hrvatski antifašisti koji su povjerovali u tu zavnohovsku iluziju nisu daleko stigli. Vladimir Nazor je umro. Andriju Hebranga su ubili. Franjo Tuđman, Ivan Šibl, Šime Balen, Većeslav Holjevac, Janko Bobetko... politički su stradali.

Antifašizam je Hrvatske zaslužan za njezine administrativne (ali i smanjene) zavnohovske granice. Ustrajati pak na političkoj floskuli – da bez antifašizma ne bi bilo ni samostalne Hrvatske – preuzetno je. Pa imala je i BiH antifašiste. I ima li zato Bosne? Ima i nema. Tako bi bilo i s Hrvatskom. Da nije bilo Hrvatske vojske i Oluje, uzalud bi joj bio njezin antifašizam. Bilo bi joj isto kao i Bosni. A možda i gore.

Mnoštvo se antifašista Hrvatske nije borilo ni za kakvu Hrvatsku, nego za boljševičku, staljinističku Jugoslaviju. Ti su boljševici hrvatsko poraće pretvorili u bleiburšku grozu. A Hrvatsku ni dvadesetak godina kasnije u zemlju turobne hrvatske šutnje. Tvrdnje “hrvatskih antifašista” glede krivnje za Bleibug i Jasenovac možda su logički manje sporne od drugih im tvrdnji. Jer, nitko umoren u Jasenovcu doista nije kriv za smrt stradalih na Bleiburgu, ali su mnogi stradali na Bleiburgu krivi za ubijene u Jasenovcu.

Osporavatelji te tvrdnje, napose o logoru Jasenovac, nasuprot komunističkoj maniri relativiziranja poratnih boljševičkih zločina i otkrivenih masovnih grobnica, jednako besramno jasenovačku stravu svode na “obični radni logor”, a u njegovu užasnu zbilju podmeću “izvođenje Male Floramy”. Tome ideološkom ludilu kao da nema kraja.

Možda bi naše stare netrpeljivosti mogle biti ublažene i svedene na tolerantniji i razboritiji govor o nacionalnim traumama, tj. i o fašizmu i antifašizmu. Možda bi poslije najave da će kardinal Bozanić napokon posjetiti Jasenovac i predsjednik Mesić napokon mogao otići u Bleiburg.

Kada bi to učinili istodobno, možda bi to bila dalekosežna i kolektivno blagotvorna simbolička gesta nakon koje bi možda najturobniji i najžalosniji dio hrvatske povijesti mogao konačno biti prepušten povjesničarima.

 24.06.2009.

Milan Jajčinović – www.vecernji.hr

 

 

 

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

17.11.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,205324
CHF CHF
1
6,815049
GBP GBP
1
8,679919
USD USD
1
6,743963
EUR EUR
1
7,435219
$ Odabir valute
= Odabir valute