Politika

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O KOMUNIZMU?

Spektar - Politika

komunizam

 

O čemu govorimo kad govorimo o komunizmu? To više nije parafraza jednog zaboravljenog naslova, nego pitanje koje iskrsava nakon čitanja knjige “Krš. Povijest komonizma” mađarskog pisca Endre Kukorellyja (r. 1951., izvrsno ga prevela Kristina Katalinić, netom izdala MeandarMedia).

Pisac odgovara da govorimo o “komonizmu”, jer to nije pogreška u slovu, i to prvenstveno stoga što on nije “stručnjak za komunizam”. Kukorelly se bavi, razumije se, Mađarskom, no svejedno će nas natjerati da govoreći o sebi konačno promislimo hoćemo li govoriti o socijalizmu, komunizmu, Titu i Partiji, o Partiji i Narodima i Narodnostima - a čini mi se da je tu ključna kvaka za bivšeg jugoslavenskog a danas hrvatskog čitaoca - ili o samima sebi.

Psuje komunjare

Njegov je zaključak da činimo jedino što možemo: da govorimo o vlastitoj stvarnosti umjesto našeg pamćenja, i da jednoznačnog odgovora nema: postoje najmanje dva u svakoj kući, to jest onoliko odgovora koliko ima ukućana. Njegova je mama dobro, peče štrudl od jabuka i “psuje komunjare”. “Ja mislim da takvih nema, ona da kako ne bi bilo, i to su točno dvije teške istine”, nadovezuje se njen sin Endre. Malo kasnije dodaje kako treći odgovor, njegov otac, drijema. “Taj sistem mu je razjebao život”, napominje sin malo dalje, ali naglašava: “On to nije rekao.”

Pa dobro, obitelj Kukorelly nije baš komunistička, naprotiv. Rekli bismo nekoć: oni su “unutrašnji neprijatelji”. Nemaju veze s partijskom vlašću, ona im je oduzela gospodski život i manje-više cjelokupnu imovinu. “Moja mama bila je budimska gospođica, prije opsade bavila se ponajviše odlascima na balove i sortiranjem kavalira. Ima njezinih slika u hrpi časopisa “Kazališni život”. Bila je zgođušna. Kad sam se rodio, radila je u klaonici svinja”. Slušamo drugu, njihovu stranu mađarsko-sovjetske utopije - “sovjecki savez”, piše Kukorelly. Onu stranu što je bila do pada komunizma ili slikovito Berlinskog zida, da ne velim trabanta i wartburga u peštansko predgrađe, bez ikakve šanse na javnost. Bila je praktično zabranjena.

Pisac početnik

Ali, to samo po sebi nije nekakva naslada, ni sreća za sina-pisca. Zato je njegov “roman” drugačiji, izuzetan - bit će da je prije riječ o ispovjedno-memoarskoj prozi - zato što Kukorelly progovora kao “komonist”, kao netko tko je odavno razumio kako je Hrabal mogao biti “unutrašnja emigracija” u Pragu, no kako je bezimeni, mladi, nitko-i-ništa pisac-početnik tek ponosni član Mađarske komunističke omladine (KISZ, kratica je njihova saveza: SKOM umjesto SKOJ-a). To je on sam, dakako: “Svi su bili komunjare. Tako nekako. A i ja, o tome kasnije. Svatko drukčije”, bilježi. Pri tom si ne dopušta da bude zaveden boljom prošlošću svojih staraca, niti da se pravi naknadno mudrim. Naprosto je naučio od Juliena Bende kako svako pisanje o prošlosti ima smisla jedino kad se zaboravi sve ono što je došlo poslije nje. Kukorelly ima takvu snagu, za razliku od mnogog ovdašnjeg memoarista.

Spaja i razdvaja

Kako je “Krš” knjiga-ispovijed, i to ispisana u prstenastim grozdovima na različite teme - višekratno ljetovanje mađarskog omladinca na Crnom moru, njegovo prvo putovanje na Zapad, sudbina ruskih pisaca za vrijeme Staljinovih čistki, SSSR, kolege pisci-špicli koji isljeđuju pripovjedača u Budimpešti i širom Mađarske, izravni TV prijenos kraja rumunjskog diktatora Ceausescua i supruge itd. - tako se hrvatski čitatelj sve više, sa svakom stranom uvlači u njen sadržaj, skupa sa svojim pričama. Što nas, zapravo, spaja i razdvaja u sličnom iskustvu prošlosti “komunističkih omladinaca”? To je pitanje što se stalno ponavlja. Da li je Titov “Ne!” Staljinu jedina razlika među nama.

Svi mi dijelimo iskustvo prvog putovanja na Zapad, pri čemu smo se kao “jugovići” osjećali boljima zato što smo bili bogatiji, ili na većim zapadnim kreditima. A bojim se da nas to prokletstvo još uvijek prati, da je ono jedini zbiljski ostatak jugo-nostalgije i “bratske zajednice”. Jesmo li bili, za istinu, bolji? Je li naše iskustvo i iskušenje socijalizma bilo bolje samo zato što smo se uvjeravali da je Titov režim bolji od Kadarova?

Kolektivna samoobmana

Tko se, uostalom, nije osjećao nadmoćnim pred njemačkim ovčarima na, primjerice, mađarsko-čehoslovačkoj granici? “Ta mi smo svima njima Zapad”, bila je zabluda našeg političkog bivanja “ni vrit ni mimo”, zabluda koju smo kao samoupravljači i omladinci uzeli za činjenicu. Drugim riječima, kolektivna samoobmana. Najljepša ruska Aksinja za par najlonki-hulapupki, ili za hrpu kaoguma. Mala legenda: Ugledni se pisac vratio s delegacijom iz Budimpešte, pa pripovijeda. Opao mu je gumb te je pozvao hotelsku sobaricu, koja mu je isti prišila, a k tome ispeglala košulju, ili što je već bilo. Nagradio ju je dotični Zagrepčan bogatim tringeltom (napoj-nicom), a ona mu je iz zahvalnosti krenula raskapčati hlače (šlic).

Muške brade

Vraćam se, na kraju, s priče o gumbu budimske sobarice na priču o muškim bradama. O njima je ostavio zapis Juraj Habdelich, propovjednik sv. Marka na istoimenom trgu u Zagrebu, davne 1662. “Ugri i Hrvati zasigurno smatraju da su špičaste brade, i mustači zafrknuti pored nosa na oči, strašno ružne. Ništa zato, one su nekim drugim narodima toliko drage (ugodne) da se podsmjehuju okruglim hrvatskim i ugarskim bradama, zovući ih torbicama.” Pretpostavljam da Habdelich nije ciljao na narode s “bijednog Istoka”, kome je i sam pripadao. Pretpostavljam da se čak ni “komonizam” ne može usporediti s bradom-torbicom. No, htjeli-ne htjeli već preko 350 godina mi nosimo isti tip brade s Mađarima, tip koji je nadživio i socijalizam, odnosno komunizam.

O tome govori knjiga Endrea Kukorellyja, tako da je i vlastite špicle - čekao je devet godina da pročita tajne policijske izvještaje o sebi - odmaknuo dalje od glavnog teksta, među fusnote. On govori o stvarima i piscima koje vlastodršci, manje-više krvavih ruku, još uvijek nisu uništili, pa makar bili metodični kao sovjetski komunisti i njihovi blokovski učenici. O prirodi stvari jačoj od crvene i svake druge boje.

Što s hrvatskim ‘komunizmom’

U hrvatskoj književnosti amblematska je i nekako rodonačelnička knjiga Slavenke Drakulić “Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali”. Ona je prvo izašla za stranog čitaoca, i bila mu je namijenjena. Nešto slično dogodilo se s tekstovima i knjigama Dubravke Ugrešić. Obje su spisateljice, u ratu i poslije njega, analizirale usporednice Titova i Tuđmanova kulta, znakove vlastodržačkog kiča, kao i sličnosti u njihovu govoru.

(Za stranog čitatelja “socijalizam” je bio predobra riječ, za razliku od “komunizma" ili “Carstva zla”, kako su to pomalo holivudski skovali Reaganovi pisci govora.) U međuvremenu, knjige i članci s analizom socijalističkog razdoblja SR Hrvatske odnosno Jugoslavije dobile su na broju. Nije riječ tek o povjesničarskim radovima ( I. Goldstein, T. Jakovina, I. Duda), već posebno o memoarsko-autobiografskoj publicistici. Dovoljno je spomenuti tek knjige Branka Polića, Aleksandra Flakera, Ante Zemljara, Zlatka Crnkovića, Igora Mandića, Miljenka Jergovića i drugih. Nedavno je Milan Mirić u Republici opisao situaciju oko časopisa Razlog, Darko Suvin u najnovijem Gordoganu piše o godinama poslije II. svjetskog rata, a Boško Violić svojoj nagrađivanoj “Isprici” dodaje nova memoarska poglavlja, recimo dječačka. P. Pavličić objavio je knjigu "Bilo pa prošlo" koja govori o razdoblju nakon 1968., od njegova dolaska na studij u Zagreb iz Vukovara. Može se pretpostaviti da je već danas objavljeno više knjiga o razdoblju 1945-1990. no i o jednom drugom u hrvatskoj povijesti.

11. kolovoza 2011.

Željko Ivanjek – www.jutarnji.hr

 

NACIJA, NAROD, GRAĐANI I MANJINE

Spektar - Politika

 

nacija

U tjedniku Hrvatsko slovo objavljena su dva napisa koja se tiču poimanja nacije, naroda i građanina. Riječ je o članku g. Rudija Tomića pod naslovom "Je li hrvatski narod još nacija?" (Hrvatsko slovo br. 801 od 27. kolovoza 2010. ) te o članku g. Branka Barbića pod naslovom "Diskriminacija među državljanima" (Hrvatsko slovo br. 804 od 17. rujna 2010.)

Cijenim dobru nakanu autora, nu držim da nisu na najbolji način unijeli jasnoću u temeljne pojmove koje su tretirali u svojim radovima.

Neka mi bude dopušteno intervenirati u ovoj stvari jer je neophodno pojašnjenje i unošenje jasnoće u pojmove glede kojih postoji prava zbrka i nerazumijevanje, ne samo u široj javnosti nego i u političkoj i znanstvenoj javnosti.

Tko je građanin?

Gospodin R. Tomić s pravom ističe uporabu pojma "građanin" umjesto Hrvati i hrvatski narod. Jasna ja nakana onih koji to čine da se ne spominje ili da se što manje spominje hrvatsko ime bilo za pojedinog građanina ili za narod u cjelini. Međutim, argumentacija mu nije najbolja. Kad spominje da riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje i navodi : pripadnika građanskog staleža, čovjeka rođenog u gradu, stanovnika grada, naslov koji se dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu. G.Tomić je izostavio još jedno značenje te riječi : državljanina tj. čovjeka koji uživa sva građanska prava.

Ne mogu, a da ne istaknem još jednu netočnost i napisu g. Tomića. Među inim veli : " Da nije bilo takvih građana (političke izdajice) nikad se hrvatski narod ne bi 'ujedinio' sa Austrijancima , Madžarima, Talijanima i Srbima ... U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporabe jezika i kulturnih manifestacija."

Ne znam čemu mu je trebalo to pretjerivanje. Moj je otac pod Austrijom u Pazinu polazio Veliku hrvatsku gimnaziju i imam o tomu njegove svjedodžbe među inim i s potpisima hrvatskog pjesnika Vladimra Nazora koji je na toj školi predavao matematiku. U Jugoslaviji pak sam se uvijek izjašnjavao Hrvatom, a znamo da su postojale i pod tom bivšom državom kulturne manifestacije posve hrvatskog kulturnog identiteta. Podsjetimo se na festivale Kajkavske popevke, MIK, Split itd. itd. Dakle, nije bilo zabranjeno biti Hrvatom, nego nije bilo poželjno isticati svoje hrvatstvo. Isticanje hrvatstva se tretiralo kao provokaciju.

Što je to nacija?

U Rječniku stranih riječi B. Klaića nacija se određuje na sljedeći način:

nacija lat. (natio - rod, svojta, pleme, skup) narod, historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika , teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, a prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti.

Nisam zadovoljan tom definicijom nacije. Ne pravi razliku u odnosu na narod.

Za razliku od Klaića u Rječniku hrvatskoga jezika u redakciji Ante Šonje naciju se određuje tako što se čini razliku između dva poimanja riječi "nacija" i to na sljedeći način:

nacija (lat) ž pol 1. osviješten narod koji ima svoj teritorij, zajedničko podrijetlo, povijesnu svijest te jezično, kulturno i gospodarsko jedinstvo: hrvatska ..., poljska ..., njemačka ..., flamanska ..., 2. politička zajednica okupljena pravnim i gospodarskim normama unutar jedne države, politički narod: američka..., švicarska ..., belgijska ...

Dakle, u Šonjinom rječniku je jasno ukazano na razliku između pojma nacije i naroda.

Međutim pojam nacije nije istoznačan u cijelome svijetu.

Naš znameniti sociolog Josip Županov je pisao o različitom poimanju nacije u knjizi "Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma" pod naslovom "Nacionalitet i etnicitet ". Piše među inim o različitom poimanju nacije u Americi, i Zapadnoj Europi i u srednjoj Europi i u našim prostorima. U SAD-u je nacija identična s državom: svi pojedinci koji imaju američko državljanstvo pripadnici su američke nacije.

Tamo gdje se nacionalna država formirala u ranom razdoblju industrijalizma, - npr. u Engleskoj i Francuskoj, pojam nacionalnosti približio se američkoj definiciji. Francuzi, francuski državljani se privatno mogu smatrati Normandijcima, Korzikancima, Alzašanima itd. ali službeno je njihova nationalite francuska, svi su Francuzi.

Županov veli da je u Francuskoj "samorazumljivo da Senegalac koji ima francusko državljanstvo 'politički Francuz', ali nazvati Srbina koji ima hrvatsko državljanstvo "političkim Hrvatom" smatralo bi se provokacijom."

Priznajem da bi se to i tako smatralo kako veli g. Županov, ali to je objašnjivo samo time što su pojmovi nacionalnosti i etnciteta - pobrkani i što se ne razumije ili ne želi prihvatiti to što znači biti pripadnik određenog političkog naroda. Jer nacija i nije ništa drugo nego drugo ime za politički narod. Pa se na taj način u toj zbrci koristi dva imena za isti pojam ovisno o tome što nekome odgovara. Kad je riječ o korištenju državljanskih prava tada su pripadnici hrvatskog političkog naroda, a kada se radi o korištenju etničkih prava tada se pozivaju na nacionalna prava. U tom slučaju svoj etnicitet izjednačuju s nacionalitetom.

Postoje li nacionalne manjine?

Ne postoje. Ne postoji drveno željezo, pa tako niti može postojati manjinska nacionalnost. Županov nije uočio da je pojam nacionalne manjine u sebi proturječan, jer drži da su nerazjašnjeni pojmovi oko nacionaliteta i etniciteta nešto što je samo po sebi datost u srednjoj i jugoistočnoj Europi, a ne posljedica političke nezrelosti i zaostalosti tih područja, koju je zaostalost moguće i nužno - prevladati odnosno od etničkih se manjina svjesno stvara konkurenta naciji. Naime, jednoj državi postoje jezične, etničke, i kojekakve druge manjine, ali ne i nacionalne. To ne znači da u jednoj državi ne može postojati više nacija, ali one u tom slučaju nisu manjinske bez obzira na broj njihovih pripadnika. U saveznim državama ako ih čine pripadnici različitih naroda tada su oni ravnopravni bez obzira na njihov broj. Etničke manjine nasuprot tome su uklopljene u matičnu naciju, a nacionalne manjine su pak sa svojim proturječjem u sebi po svojoj biti subverzivni element u svakoj državi. Traže veća politička prava od onih koja imaju drugi građani i teže ka pretvaranje jednonacionalne države u višenacionalnu. To je ona slabo prikrivena opasnost od "nacionalnih manjina", što se u nas ponajbolje vidi kod srpske etničke manjine.

Hrvatska je nacionalna država Hrvata već samim tim što su u njoj većinski narod odnosno već samim tim što je Hrvatska neovisna država. Naime, nacionalnost se ostvaruje kroz državu, narod se konstituira u naciju kroz svoju državu. I svi pokušaji definiranja hrvatske države kao nacionalne države Hrvata su samo zamaglili tu očiglednost. Jer se u definiranju Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, uvijek pristupalo s nepotrebnom obazrivošću odnosno sa strahom, te se definiranju Hrvatske dodavalo i druge narode ili narodnosti (što je isto) kao, eto, Hrvatska je i njihova država. Ta naravno da je Hrvatska i njihova država, ako su hrvatski državljani.

Na taj se način u definiranje hrvatske države svjesno ili nesvjesno unosilo - pomutnju.

Naima, nepotrebno je ili bolje reći , pogrješno je isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, jer je ona isto tako nacionalna država i srpskog naroda, kao što je i nacionalna država svih drugih naroda, ali uvijek i samo pod uvjetom da su i prvi i drugi i svi drugi - njezini državljani. Oni kao državljani hrvatske države svi zajedno čine hrvatsku naciju.

Do takve zbrke u našemu Ustavu je došlo zbog pojmovne zbrke i izjednačavanja pojmova nacije i naroda. Pa tako, nakon što su u Ustav uvršteni Bošnjaci i Slovenci, ipak su u Ustavu izostavljeni pripadnici svih drugih naroda koji nisu spomenuti u Ustavu, a hrvatski su državljani i Hrvatska je njihova država kao i etničkih Hrvata koji su državljani Hrvatske. Zar nisu ravnopravni državljani Hrvatske i Sudanci, Brazilci, Iračani, Indijci i toliki drugi koji imaju hrvatsko državljanstvo i koji čine hrvatski politički narod, hrvatsku naciju. Što ćemo učiniti kad bude u Hrvatskoj nekoliko stotina ili tisuća Kineza? Zar ćemo i tada mijenjati naš Ustav?

Ja sam se zgrozio kad sam saznao za slučaj jedne 85-godišnjakinje koja živi u Italiji. Ona je talijanska državljanka, a potječe iz Istre. Ona Hrvatica, u ono doba, optirala je za Italiju. Inače je rođakinja poznatog pok. prof Novljana koji je bio sveučilišni profesor u Zagrebu. Pred kraj života htjela je posljednje godine života provesti u rodnom kraju i biti pokopana na groblju u rodnom mjestu. Podnosila je molbe našim vlastima preko odvjetnika i rođaka i do sada je četiri puta bila odbijena od hrvatskih vlasti. A imala je osiguran smještaj u Hrvatskoj, zdravstveno osiguranje i mirovinu dovoljnu za život. Prema tome, bila bi samo od koristi za Hrvatsku, a ni na kakvu štetu.

Pogleda li se propise o kretanju i boravku stranaca u Hrvatskoj vidi se kako se Hrvatska odnosi prema etničkim Hrvatima jednako kao prema nekome koji nema i nikada nije imao nikakve veze s Hrvatskom.

Čemu služi ono razvodnjeno definiranje Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda ? Za unutarhrvatske odnose, da Hrvati ne bi bili svoji na svom, a prema Hrvatima u inozemstvu pak se ponašaju naše vlasti kao da je riječ o mogućim špijunima koji bi mogli nauditi sigurnosti Hrvatske.

Budući da je riječ o zbrci koja ima u nas ustavni značaj jer je unijeta u naš Ustav citiram taj relevantni dio Izvorišnih osnova kako bi se vidjelo svu apsurdnost toga dijela Ustava koji je još i sam po sebi proturječan.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.

Državljanstvo je pravni pojam i označuje pripadnost određenoj državi. Pravni izraz toga je domovnica i putovnica. Naravno da državljanstvo daje i kojekakva druga prava: pravo birati i biti biran, pravo na socijalnu pomoć, pravo biti nastanjen u svojoj državi itd. Sva su ta prava neovisna u etnicitetu, o narodnosti državljana. Državljani su isti bili oni Hrvati, Srbi, Mađari, Slovenci itd.

Nacionalnost nije pravni pojam. Mislim da spada u sociološke pojmove. Nacija nije pravno određena. Zato se toliko i priča o njoj i izaziva zbrku, jer svatko podrazumijeva pod tim pojmom nešto drugo. Koliko se sjećam u talijanskom Ustavu nema ni riječi o tome da je Italija nacionalna država talijanskog naroda. Međutim, to ne znači da ona nije nacionalna država talijanskog naroda. Nacija je sociološka činjenica, a ne pravna činjenica. Nacija postoji ili ne postoji, ali neki se narod ne može konstituirati kao nacija ako nema svoje države. Međutim, nije dovoljno da postoji zajedničko državljanstvo da bi nastala nacija. Tome mora pridoći i još jedan nepravni, nematerijalni duhovni činitelj.

Naciju čini narod ili narodi koje veže zajedničko državljanstvo u dužem vremenskom razdoblju i koji imaju svijest o svom zajedništvu u državi koju drže svojom domovinom.

Zato je uzaludno isticati da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, ako smo Ustavom ustanovili nacionalne manjine. One su same po sebi negacija Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda. Naravno, hrvatski su državljani i prema tomu pripadnici hrvatske nacije, ne samo pripadnici hrvatskog etniciteta nego i pripadnici svih etničkih skupina koji imaju hrvatsko državljanstvo.

Jedno su jezična, kulturna i druga prava kao naroda, a posve je nešto drugo imati u političkom ustroju posebna prava. I zato je u Ustavu trebalo istaknuti ne u izvorišnim osnovama nego kao ustavnu normu da se svim etničkim manjinama jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti ostvarivanje etničkih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnog svijeta. Ništa manja, ali niti ništa veća prava od onih koja se jamče etničkim manjinama po važećim konvencijama o zaštiti etničkih manjina.

Jer, posebna politička prava, pravo na posebni izbor zastupnika u Hrvatski Sabor od strane etničkih manjina je u izravnoj suprotnosti s temeljnim ustavnim načelom o ravnopravnosti građana. Zato plediram za građansku državu Hrvatsku u kojoj će svi građani biti pred zakonom jednaki. Jednako izborno pravo aktivno i pasivno. Jer ovako kako je ti uređeno danas, imamo građane koji su jednaki i koji su jednakiji.

10. studenoga 2010.

Vinko Buretić, Rijeka, www.hkv.hr

 

NEOLIBERALNI TOTALITARIZAM

Spektar - Politika


neoliberalizam

Prema Bratoljubu Klaiću, totalitarizam je "način vladanja, u kojem država uzima pod svoju kontrolu sve pojave javnog i kulturnog života i strogim mjerama sprečava svaku privatnu inicijativu".

Definicija je imperfektna. Subjekt totalitarizma nije samo država. U totalitarizmu, pa ma kakav on bio, ne mogu se kontrolirati sve pojave kulturnog života. Totalitarizam se može izražavati i u sprečavanju svega što nije privatna inicijativa.

Uzmimo da se fašizam i komunizam (u smislu režima, koje su uspostavili ljudi koji su se nazivali komunistima, a bili su pripadnici političke stranke koja je prisvajala monopol političke avangarde, predvodnice društva) bili oblici totalitarizma 20. stoljeća.

S nastupom 21. stoljeća ni fašizam ni komunizam (u smislu "komunističkih" režima kakvi su bili, a još su tu i tamo na izdisaju - Kuba, Sjeverna Koreja, ili su se već donekle transformirali u "kapitalistički komunizam" - Kina) nisu više aktualni.

Na djelu je, međutim, jedan novi totalitarizam, kojeg bismo, jer nam možda nedostaje sociološke imaginacije, nazvali - neoli-beralni totalitarizam! Netko bi mogao primijetiti: neoli-be-ral-ni totalitarizam jest isto što reći i: drveno željezo! Ali - već neo-liberalna ideologija jest totalitarna, a pogotovo je to praksa neoliberalizma.

Još nešto: i fašizam i komunizam su težili da postanu svjetski poreci, ali nisu i postali. Neoliberalni totalitarizam pak upravo nastaje kao svjetski poredak. Nitko, ni jedna od postojećih i novih država (jer taj neoliberalni totalitarizam "proizvodi" i nove države i vjerojatno će ih "proizvesti" još dvjesta-trista, uz sadašnjih dvjesta), ni jedan etnos, ni jedan jezik, ni jedna religija, ni jedan kutak globusa neće ga, izgleda, ostati pošteđen.

Riječ je, dakle, o globalnom totalitarizmu, a njegovi ideolozi i svi oni koji ga nameću i propagandom i novcem i oružjem (recimo "humanom bombardiranjem"), uvjereni su da će on biti vječan i da je s njime već nastupio kraj povijesti.

Kantovski ideal vječnog mira zamijenjen je, u današnjoj svjetskoj zbilji, buševskim idealom amerikaniziranog čovječanstva, u kojem će jedna jedina, inače obećana zemlja prvih pionira koji su pokoravali kontinent Indijanaca, sa samo pet posto svjetskog stanovništva, vječno stražariti u ulozi svjetskog suca i svjetskog policajca i svima nametati društveno uređenje, koje počiva na ekonomiji profita i socijalnoj nejednakosti.

Neoliberalni totalitarizam se ne ostvaruje u ovoj ili onoj zemlji, svejedno koliko velikoj i moćnoj ili maloj ili slaboj, već, kako rekosmo, u cijelom svijetu. U nekim zemljama na vlasti su diktatori, u drugima autoritarni pojedinci, u trećima formalno demokratski izabrani moćni pojedinci, u četvrtima parlamenti, u petima vojne hunte, u šestima je još bezvlašće, ali svima se danas nameće pokornost Americi i ekonomiji koja omogućava eksplo-ata-ciju u korist te najjače zemlje i nekoliko njezinih satelita.

U velikoj većini zemalja ustavi garantiraju punu političku demokraciju, ali stvarna politička demokracija danas postoji u samo dvadesetak zemalja, a u drugima ona je tek kulisa, ako ne i farsa. U tim zemljama umjesto demokracije postoje demokrature, kao na primjer u svim današnjim tzv. tranzicijskim zemljama.

U većini zemalja još se proganjaju svi koje se, po američkim kriterijima, svrstava u "ekstremiste" ili "teroriste", a u mnogim zemljama i ubijaju politički protivnici.

Za kreatore i upravljače svjetskog neoliberalnog totalitarizma uopće više nije važno kako je većini ljudi u većini zemalja, glavno je da ih oni koji su u tim zemljama vlastodršci slušaju i da im ne prave nikakve probleme u nametanju i infiltriranju interesa gos-po-dara svijeta. Na tapeti je, a po svoj prilici naći će se i na udaru, svim raspoloživim oružjima, osim zasad termonuklearnog i bio-loškog, danas nekoliko zemalja koje su proglašene "osovinom zla", ali prema potrebi, u "osovinu zla" bit će svrstavane i druge zemlje.

Svijet je najzad nalik na jedno veliko selo, u kojem je sve vidljivo i sve poznato, zahvaljujući internetskom umrežavanju. Iz svemira se već može kontrolirati i kada bilo koji zemljanin uđe u zahod, ako ga ima. Ta kontrola je već totalitarna, a osobito nakon zbivanja u SAD 11. rujna 2001. Građanske slobode i ljudska prava danas su pojačano ugroženi i u zemlji koja je svima uzor demo-kra-cije i koja svima demokraciju nameće. U neoliberalnom tota-litarizmu ideali francuske revolucije: sloboda, bratstvo, jednakost neće biti ostvareni već bačeni pod noge.

Neoliberalni totalitarizam ogleda se prije svega u nametanju privatnog vlasništva nad svim i svačim i u tobožnjoj slobodi tržišta. Kao da će privatno vlasništvo biti jedino i vječno, a tržište jedini instrument unapređenja i reguliranja društva. Sfera slobode već je ograničena jedino na slobodu konzumacije, ako čovjek ima novca da kupuje i plaća i, izgleda, na slobodu u sferi seksa.

Ima li šansi da konačni trijumf totalitarizma, koji je upravo u ofenzivi na cijelom globusu, izostane? Da se svijet spasi od njegova instaliranja kao vječnog poretka?

Ima.

Svojedobno, negdje početkom i u prvim desetljećima 20. stoljeća, svijet je bio u znaku kolonijalnog imperijalizma. Anti-impe-rijalistički pokret je tada bio ona snaga koja ga je osporavala i rušila, pa je taj klasični imperijalizam najzad i srušen u anti-kolonijalnim i socijalističkim revolucijama 20. stoljeća. Pa je onda fašizam iznikao iz imperijalističkih apetita kapitalističkih zemalja, koje su zakasnile u svom razvoju i zaposjedanju kolonija - Njemačke, Italije, Japana. Htio je zavladati svijetom, no porazio ga je antifašistički pokret uoči i u toku Drugog svjetskog rata, a u kojem su se zajedno našle druge najjače i najrazvijenije zemlje, i tad jedina, a danas iščezla socijalistička zemlja, koja se uspjela domoći uloge jedne od dvije velesile. Nakon pobjede nad fašiz-mom, antifašistički se pokret rascijepio na dva nepomirljiva pola i rezultat je bio bipolarni svijet, sa kapitalističkom i socijalističkom alternativom. Kapitalistička se alternativa pokazala nadmoćnom, ekonomski, tehnološki, pa i civilizacijski, no cijena njezine pobjede bila je neoliberalna solucija, koja je evo već dovela do neoliberalnog totalitarizma.

Nasuprot neoliberalnom totalitarizmu rađa se, međutim, danas antiglobalistički pokret. Hoće globalizaciju, ali ne na načelima i s praktičnim posljedicama neoliberalnog totalitarizma, čiji je jedini motiv zgrtanje profita u korist centara svjetskog kapitala i multinacionalnih kompanija.

Moramo pripadati tom antiglobalističkom pokretu. On će ipak kad-tad srušiti neoliberalni totalitarizam, kao što je anti-impe-rijalistički pokret srušio klasični imperijalizam, a antifašistički pokret fašizam.

6. svibnja 2008.

"Hrvatska ljevica"

   

KREACIONIZAM

Spektar - Politika

kreacionizam

Kreacionizam ili kreacijska teologija je vjerovanje da je vrhovno biće ili božanstvo kreiralo čovjeka, Zemlju i Svemir. Sam događaj može se promatrati ili kao čin kreacije, stvaranja ('ex nihilo') ili nastajanje iz prethodnog kaosa ('demiurg'). Mnogi koji vjeruju u Stvaranje drže da je takvo vjerovanje dio religije i stoga u skladu s znanstvenim pogledima ili nedirnuto njima; drugi drže da su znanstveni podaci u skladu s kreacionizmom. Oni koji podržavaju evolucionarni kreacionizam mogu tvrditi da razumiju znanstvene mehanizme kao jednostavne aspekte vrhovne kreacije. Osim toga, neki znanstveno orijentirani vjernici shvaćaju Stvaranje opisano u svetim knjigama jednostavno kao metaforu.

Oni koji vjeruju u doslovno stvaranje često odbacuju neke znanstvene poglede, a posebno neke teorije. Najčešće se odbacuje teorija evolucije, preciznije makro-evolucije i njenih posljedica na suvremenu evolucijsku biologiju. Iako opća ideja prirodnog odabira može biti u skladu s pojedinim gledištima, evolucijski koncept zajedničkog podrijetla  da su ljudi "potekli od nižih bića" neprihvatljiv je većini kreacionista. Također, odbacuju neke trenutno važeće znanstvene teorije o postanku Zemlje, Sunčevog sustava i nastanka Svemira. Najveći udio i aktivnost kreacionista trenutno je u Sjedinjenim Američkim Državama.

Inteligentni dizajn je stav da su "određene značajke svemira i svih živih bića najbolje objašnjene inteligentnim uzrokom, a ne nevođenim procesom kao što je prirodni odabir". On je moderni oblik tradicionalnog teleološkog argumenta za postojanje Boga, izmijenjen da izbjegne odrediti prirodu ili identitet dizajnera. Njegovi glavni zagovaratelji  vjeruju da je dizajner Bog. Tvrde da je to znanstvena teorija i nastoje da fundamentalno redefiniraju znanost da prihvati natprirodna objašnjenja.

Sistem koji se suprotstavlja Darwinovoj teoriji evolucije jest onaj koji predstavlja nesvedivu složenost. Michael Behe drži da složeni sistemi u biološkom svijetu mogu biti funkcionalni samo ako su sve komponente tog sistema na svom mjestu. Bilo kakvo manipuliranje ili odstranjivanje komponenata bi neizbježno rezultiralo funkcionalnim kolapsom sistema.  Nesvedivo složen sistem se suprotstavlja evolucijskom hodu od manje do veće složenosti organizama i kao takav ne može biti plod postepenih modifikacija uzrokovanih pokretačkim silama evolucije. 

Da koncept nesvedive složenosti ne ostane puka definicija, pobrinuli su se brojni sljedbenici kreacionizma tražeći primjere u biološkom svijetu kako bi poduprli tu tezu „čvrstim“ dokazima. Behe, da bi uveo teoriju u svijet znanosti, koristi razne analogije između mehanizama koncepiranih ljudskim umom i biološkog svijeta.  Jedan takav primjer je mišolovka. Ona može funkcionirati samo ako su sve njene komponente na svome mjestu, dok su njeni pojedini dijelovi beskorisni ako nisu precizno složeni u shemu mišolovke.


Dakle, mišolovka je nužno sastavljena od više funkcionalnih, pojedinačno beskorisnih dijelova, i kao takva ona se može smatrati nesvedivo složenim sistemom. Počevši od mišolovke, Behe nadalje svoj stav argumentira analognim primjerima u biološkom svijetu, tvrdeći da su mnogi biokemijski sistemi zapravo nesvedivo složeni.


Behe drži da su proteini u mnogim biološkim strukturama samo komponente većih molekula. Kao i kod mišolovke oni su pojedinačno nefunkcionalni i optužuje znanstvene krugove da
a priori odbijaju mogućnost prisutnosti natprirodne sile u stvaranju života na Zemlji. On smatra da je to plod loše logike, koja zatim rezultira lošom znanošću. Teoriju inteligentnog dizajna ne smatra pseudo-znanstvenom već avangardnom, baš kako je to bila teorija evolucije u devetnaestom stoljeću. 

U zadnjih nekoliko godina pokret inteligentnog dizajna okomio se na znanstveno obrazovne standarde u nekoliko saveznih država SAD-a.  Najveći odjek u široj javnosti imali su slučajevi u Kanzasu i Ohiju.  Glavna tvrdnja sljedbenika teorije inteligentnog dizajna jest mogućnost detektiranja prisutnosti inteligentnog dizajna u kompleksnim biološkim sistemima.  Kao dokaz citirani su razni biokemijski procesi i strukture karakteristične za određene organizme.  Najslavniji među citatima je eubakterijski bič.


Sljedbenici kreacionističke teorije inteligentnog dizajna tvrde da su u stanju proizvesti čvrste znanstvene dokaze koji ukazuju na nemogućnost utjecaja evolucije na takav jedan složeni sistem kao što je eubakterijski bič. Drugim riječima takva jedna struktura nije mogla niti nastati niti je objašnjiva teorijom evolucije jer posjeduje kvalitete nesvedive složenosti. Michael Behe je u svojoj knjizi
Darwin's Black Box prvi pokušao iskoristiti bič kako bi diskreditirao teoriju evolucije tvrdnjama o otkriću znanstvenih principa koji bi mogli biti iskorišteni na štetu teorije evolucije. Taj princip nosi upravo ime „nesvediva složenost“.

Sa stajališta Michaela Behea, bakterijski bič je „molekularna mašina“ koja je u stanju funkcionirati samo ako su sve njene komponente na svome mjestu. Modifikacije ili pomicanje strukturalno funkcionalnih dijelova biča prouzrokovali bi kolaps cijelog sustava. Samo postojanje takvo organiziranog sistema shvaćeno je kao izravan dokaz djelovanja natprirodne sile ili inteligentnog dizajnera na biološki svijet. Proteinska struktura biča mora biti prisutna u svojoj cijelosti i preciznoj složenosti da bi biču bila omogućena motorična aktivnost, što bi ujedno trebalo značiti da procesom evolucije nije moguće složit funkcionalan bič, jer bi bio podložen negativnoj selekciji kao nepotreban i nefunkcionalan.  Behe je to postavio ovako: „ ... prirodna selekcija bira samo među funkcionalnim sistemima koji već rade, dok nesvedivo složen sistem nije u stanju raditi osim ako svi dijelovi nisu već na svom mjestu. Bič je nesvedivo složen i prema tome je djelo inteligentnog dizajna.“


Izjava da su stanične mašine nesvedivo složene i da kao takve podupiru teoriju dizajna nije prošla nezapažena u znanstvenim krugovima. U literaturi su se pojavili brojni odgovori i reakcije koji su stavili na svjetlo dana siromašnost dokaza i plitkost teorije dizajna (Coyne 1996; Miller 1996; Depew 1998; Thornhill and Ussery 2000). Tvrdnja da znanost nije u stanju objasniti biokemijsku složenost brzo je potonula pod težinom dokaza i činjenica iznesenih od strane znanstvene zajednice. Ipak najznačajniji doprinos u obrani teorije evolucije ne proizlazi iz izravne namjere da se odgovori kritikama, nego iz napredovanja znanstvenih radova na genima i proteinima vezanim za eubakterijski bič i druge stanične strukture.

Patogene bakterije u stanju su inficirati organizme na razne načine, jedan od kojih je da proizvedu toksine koje naknadno ubrizgaju direktno u stanicu napadnutog tijela.  Jednom unutra, takvi toksini mogu slomiti i uništiti stanicu, uzrokujući bolest, oštećenja tkiva, a u nekim slučajevima i smrt.


Da bi obavile takav posao, bakterije, osim što su primorane proizvesti određeni toksin, moraju ga isto tako biti u stanju uspješno dostaviti kroz staničnu membranu u ciljanu stanicu. Ta funkcija omogućena im je raznim proteinskim sekrecijskim sistemima.  Sekrecijski sistem tipa III (TTSS), omogućava gram negativnim bakterijama translokaciju proteina direktno u citoplazmu stanice (Heuck 1998). Neki od proteina koji se koriste TTSS-om izrazito su opasne molekule na primjer grupa koja spada pod naziv „virulentni faktori“. Takve molekule izravno su odgovorne za aktivnost nekih od najsmrtonosnijih postojećih bakterija (Büttner and Bonas 2002; Heuck 1998).

Molekularna istraživanja na proteinima u TTSS dovele su do otkrića da su isti direktno homologni sa proteinima u bazalnom djelu bakterijskog biča. Ta homologija širi se na nekolicinu blisko surađujućih proteina nađenih u obje molekularne strukture. Oslanjajući se na takve homologije, McNab (McNab 1999) tvrdi da se i sam bič treba smatrati sekretornim sistemom tipa III.

Aizawa (2001) primjećuje da se oba sistema sastoje od homolognih proteina sa zajedničkim fizikalno-kemijskim karakteristikama. Jasno je prema tome, da transmembranska funkcionalna porcija TTSS-a čini komplementarni dio proteinske strukture u biču. Drugim riječima, TTSS obavlja svoju funkciju kroz određeni broj proteina koji su ujedno i sastavni dio baze biča. Gledano sa evolucijskog stajališta ova relacija nije iznenađujuća, već očekivan rezultat oportunističkog evolucijskog procesa koji je doveo do podešavanja dviju struktura u svrhu prilagođavanja i stvaranja novih funkcija. Sa druge strane, tako nešto nije moguće sa stajališta doktrine inteligentnog dizajna. Da je bič nesvedivo složen kompleks, onda bi izmicanjem samo jednog njegovog dijela dovelo do nefunkcionalnosti. 

S druge strane, TTSS je savršeno funkcionalan iako mu nedostaju većina dijelova koji čine bič. Postojanje TTSS-a u širokom spektru bakterija, ukazuje da je mali dio „nesvedivo složenog“ biča u stanju izvoditi važne biološke funkcije. Prema tome, nema razloga vjerovati u točnosti tvrdnje da bič mora biti složen u svojoj cijelosti da bi pojedini njegovi dijelovi bili funkcionalni.


Odgovor sljedbenika teorije nesvedive složenosti vodi cijelu diskusiju u jedan začarani krug. Naime, znanstvena istraživanja na polju molekularne strukture eubakterijskog biča ne govore ništa drugo nego potvrđuju teoriju nesvedive složenosti time što se shvatilo da je zapravo riječ o dva nesvedivo složena sistema, a ne jednima kako se pogrešno mislilo na početku.


Snaga znanstvene metode leži između ostalog i u ograničenom spektru djelovanja. Naime, proučava se stupanj podudarnosti teorije sa činjenicama, to jest u kojoj mjeri ove druge podupiru neku određenu tezu ili pak teoriju. Znači da se djeluje u polju veće ili manje mogućnosti a ne apsolutnog prihvaćanja ili odbacivanja. To ograničava znanost da se bavi rješavanjem pitanja na koje je moguće ponuditi „značajan“ odgovor.

Nastanak života, kao i njegov razvoj kroz vrijeme objašnjavan je znanstvenom metodom, dakle marljivim prikupljanjem, interpretiranjem dokaza i adaptiranjem teorije u tom smislu. Napredovanja u polju molekularne biologije donijela su mnoga nova saznanja koja su bitno promijenila neka početna stajališta, dok su sa druge strane pružila još čvršće dokaze o zajedničkom podrijetlu svih živih bića na Zemlji, što je ujedno i sam korijen teorije evolucije. 

Dok s druge strane kreacionizam vuče svoje korijene iz  prethodnih ljudskih shvaćanja koja su povezivana ne samo s vjerom u Boga, već i sa samom slikom i dojmom o Bogu. Takvi 'memovi' pomogli su percepiju Stvoritelja i podarili mu jednu ljudsku dimenziju u kojoj se vjernik može ogledati i pronaći smisao svoje egzistencije. Upravo ta antropološka dimenzija Boga ujedno je i neiscrpni izvor površnog shvaćanja prirode i njenih manifestacija. Božjoj volji pripisana su mnoga premašena saznanja koja preživljavajući tisućljeća dolaze k nama kao ostaci ljudske prošlosti, kulturološki relikti koji se javljaju u obliku atavizma u raznim oblicima, među kojima je i sam kreacionizam.

12. veljače 2011.

Josip Cvitan – www.znanost.com

 

POUKE O JAVNOM I PRIVATNOM IZ DUBROVAČKE REPUBLIKE

Spektar - Politika

private

Odnos privatnog i javnog interesa stalna je tema ne samo političkih rasprava, nego i izvor čestih sukoba, nerazumijevanja i manipulacija. Teško da će se ikada i zaključiti, uostalom to je i važan sadržaj političkih ideja, programa i borbi. Najčešće se i smatra da je po sebi razumljivo da političar, bar onaj kojemu je to profesija ili "struka" mora biti gorljivi zastupnih javnih ili općih interasa i protivnik privatnih i pojedinačnih, makar nikad nije jasno mogu li se u nekoj čistoj formi ostvariti jedni bez drugih. U nastavku prenosimo zanimljiv članak na tu temu, odnosno kako se, nazovimo ga sukob javnog i privatnog rješavao u Dubrovačkoj Republici, a poučan je i danas. /Bajro Sarić/

"Dubrovačko je plemstvo imalo svu vlast u Republici, ali je često djelovalo u interesu svih slojeva. Za razliku od današnjih uprava, ono je shvaćalo da se interesi elite ne mogu ostvariti bez zadovoljenja zajedničkih potreba

Dubrovački sustav upravljanja državom pokazao se učinkovitim, barem unutar srednjovjekovnih okvira. Poznati natpis s ulaza u negdašnju dvoranu Velikog vijeća pri Kneževu dvoru »Obliti privatorum, publica curate« (»Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne«), bio je ideal kojemu je trebao težiti svaki plemić pri vođenju državnih poslova. U Dubrovniku je izvorno postojalo 78 plemićkih obitelji, no do kasnog 15. stoljeća preživjele su samo 33. Izumiranje se nastavilo tijekom 16. i 17. stoljeća, pa je broj izvornih obitelji smanjen na 24. Sve to vrijeme nijedna nova obitelj nije primljena u redove vlastele. Tek je u razdoblju oko velikog potresa 1667. iz nužde primljeno nekoliko novih obitelji, ali one su se potom trajno morale boriti za priznanje ravnopravnosti sa starima.

Dubrovački su plemićki rodovi bili prepoznatljivi po prezimenima – Gučetić, Gundulić, Getaldić, Sorkočević, Palmotić… Premda bi bilo logično očekivati međusobne borbe obitelji za prevlast, povijesni izvori pokazuju da toga nije bilo – obitelji s velikim brojem članova nisu se koristile brojčanom premoći za izglasavanje većeg broja mjesta u najvišim službama. To se dijelom može objasniti zakonom prema kojemu osobe istog prezimena ne mogu istodobno u visoke službe. Statistički podaci Davida Rheubottoma (Age, Marriage and Politics in Fifteenth-Century Ragusa, 2000, Oxford University Press) pokazuju malo nijansiraniju sliku. Prema njegovim analizama, plemići s više rođaka različitih prezimena bolje su napredovali u karijeri. Stoga se može zaključiti kako je skrivena nepotizma (preko majčine loze ili ženidbenim vezama) ipak bilo.

Tri su glavne institucije Republike bile: Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće umoljenih). Članovima Velikog vijeća postajali su svi muški pripadnici plemićkih obitelji nakon navršene punoljetnosti. Novi su se članovi svečano primali početkom svake godine. Tek je ulaskom u Veliko vijeće mladić postajao punopravnim plemićem i stjecao pravo na plemićki naslov ser. Prosječno, potkraj srednjeg vijeka to su vijeće činila 344 vijećnika.Usporedbe radi, mletačko je plemstvo u tom razdoblju brojilo oko 2600 patricija. Zbog tako velika broja, u mletačkom Velikom vijeću nisu mogli sjediti svi plemići.

Članstvo u dubrovačkom Velikom vijeću moglo se i izgubiti. Tako je npr. Lovro Menčetić 1505. izbačen iz Vijeća jer se, unatoč zakonskoj zabrani, oženio pučankom. Od svih društava u Europi, dubrovačko je plemstvo vjerojatno imalo najstrože propise o zabrani sklapanja brakova izvan svog staleža. Drugi primjer izbacivanja iz Velikog vijeća govori nam o Franu Ivanovu Gunduliću, koji je izbačen 1455. jer nije umio čitati i pisati. Što je uzrok tomu bila sljepoća, nije mu nimalo pomoglo!

Veliko se vijeće sazivalo posebnim zvonom. Nakon zatvaranja vijećnice u nju se nije moglo ući, niti se ona mogla napustiti prije kraja zasjedanja, osim uz posebno dopuštenje. Vijećnici su sjedili u osam klupa, naprijed obično stariji, a straga mlađi. Knez okružen Malim vijećem sjedio je na uzdignutu mjestu sprijeda. Nakon prebrojavanja vijećnika, ako nije bilo kvoruma, slijedilo je poimenično prozivanje radi utvrđivanja globe zbog izostanka. Osnovna uloga Velikog vijeća bio je izbor državnih službenika.

U Dubrovniku je bilo strogo zabranjeno strančarenje, izborno spletkarenje i kupnja glasova, a smjelo se glasovati samo prema savjesti. Čuvari pravde pazili su da tko ne bi nagovarao drugoga kako da glasuje. Prije svakoga glasovanja dvoranu su morali napustiti rođaci kandidata do drugoga koljena. Glasovalo se s pomoću kuglica. Kancelar je prilazio svakom vijećniku i pružao mu krpenu kuglicu. Vijećnik je uvlačio ruku u žaru i potajice ispuštao kuglicu u crveni ili zeleni odjeljak, pri čemu je crveni značio prihvaćanje, a zeleni odbacivanje. Jednom je izbio skandal kad je netko u glasačku žaru umjesto kuglice ispustio igraću kocku. Odlučeno je da se tom šaljivcu, ako bude otkriven, odsiječe desna ruka i zauvijek ga se liši plemstva.

Dubrovački knez – latinskoga naziva rector – za razliku od mletačkoga dužda, koji je posjedovao znatno veću i doživotnu vlast, imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Dubrovčani su knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli isključivo na službenike s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu dvoru. Nije smio odlaziti kući, osim u posjet bolesnim ukućanima ili na svadbu. Kretanje mu je bilo ograničeno na područje Kneževa dvora i okolice. U javnosti ga je obvezno pratilo osam kneževih momaka. Kneževa je odjeća bila od crvene tkanine, jer je ta boja označavala vlast. Zanimljivo je da knez za svoju službu nije primao nikakve naknade. Smatralo se da mu je sama čast dovoljna plaća.

Vlast Maloga vijeća isprva je bila velika, no s vremenom se ograničavala, baš kao i kneževa. Malom je vijeću naposljetku preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije službenih svečanosti. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.

Senat se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što vjerojatno svjedoči da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon ustaljenja, to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti. U njemu su se izrađivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijeće samo naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku politiku koherentnijom i efektivnijom, što je osobito bilo važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona je ukinuta u 16. stoljeću, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.

U slučajevima krize Senat je zasjedao gotovo svakodnevno, a sjednice su katkada trajale i cijele noći. Pojedini su članovi državne uprave morali dolaziti na sjednice svih triju vijeća, pa je ukupan broj sjednica kojima su morali prisustvovati dosezao i do 617 zasjedanja godišnje!

Dobivanje članstva u Senatu za plemića je praktički značilo ulazak u unutarnji krug vlasti, jer su u Senatu bili okupljeni svi najvažniji službenici. Budući da zbog propisa o vakanciji oni nisu mogli uzastopno obnašati iste službe, jedan od načina zadržavanja vlasti bila je pojava rotacije na najvišim funkcijama. Primjerice, vijećnik Malog vijeća postao bi knez, pa zatim sudac građanskoga suda, pa opet vijećnik Malog vijeća... Pritom bi on za vrijeme cijelog ciklusa rotiranja sjedio u Senatu. Kada bi jednom plemić ušao u unutarnji krug, rijetko bi iz njega izlazio. Tako je npr. Bartol Gučetić bio u unutarnjem krugu neprekidno od 1450. do 1490, i to tako da je dvanaest puta bio knez, deset puta vijećnik Malog vijeća, deset puta sudac građanskoga suda i pet puta izravno izabrani senator.

Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je šest knezova (konavoski, stonski, slanski, šipanski, lastovski i knez Lopuda i Koločepa) i tri kapetana (trstenički, janjinski i cavtatski). Oni nisu smjeli samovoljno vladati, nego su tek provodili odluke središnje vlasti. Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice. Mljet je od 1410. bio pod upravom šipanskoga kneza, koji je morao obići Mljet barem tri puta tijekom službe. Budući da je lastovskim knezovima bilo teško boraviti na Lastovu ljeti, odobreno im je da srpanj, kolovoz i rujan mogu provesti na Mljetu. Ta tri mjeseca oni su preuzimali upravu nad Mljetom umjesto šipanskoga kneza. Trajanje mandata područnih upravitelja iznosilo je šest mjeseci. Njihove su službe bile među najbolje plaćenima u Republici. Najviša je bila plaća konavoskoga kneza netom nakon stjecanja Konavala, budući da se jedino tako mogao motivirati neki plemić da provede pola godine u gorskoj tvrđavi Sokol, odvojen od svijeta. Poslije, kad je prijestolnica Konavala prenesena u Pridvorje, plaća je smanjena.

Služba državnih rizničara – zvanih i rizničari sv. Marije, bila je jedna od najvažnijih u Republici. Izvorna im je uloga bilo podjeljivanje milostinje siromasima, a također su čuvali državno blago i relikvije. Smatralo se da nitko ne može bolje upravljati državnim novcem od onoga koji upravlja novcem siromaha. Postojao je propis da samo oni mogu upravljati privatnim oporučnim zakladama. Time se sav novac iz tih zaklada slijevao u jedan odjeljak riznice, a oni su u njega mogli slobodno posezati u slučaju da je Republici trebao novac. Time je država imala osiguranu veliku zalihu kapitala za slučajeve nužde, a isto tako i slobodu da taj kapital stavlja u optjecaj i oplođuje. Služba rizničara bila je vrlo unosna, jer su bili plaćeni postotkom od državnih prihoda, što je poticalo rizničare da što bolje oplođuju državni novac. Škrinja državne riznice nalazila se u moćniku katedrale sv. Marije.

Za zapovjednike straže svakoga su mjeseca birana devetorica vlastele. Noću je na dužnosti obvezno bio jedan stariji i dva mlađa plemića. Oni su obavljali smotru straže i čuvali ključeve gradskih vrata. Glavni zapovjednik straže nosio je naziv kapetan noći. On je morao noć probdjeti u Luži i nekoliko puta obići stražu. Tijekom noći nitko nije smio ulaziti ni izlaziti iz grada.

Premda će Marin Držić u urotničkim pismima poslije kritizirati dubrovačku vlast, iz navedenih epizoda može se zaključiti da je dubrovačko plemstvo u srednjem vijeku doista znalo biti odano idealu Obliti privatorum, publica curate. Nije li im baš ta sposobnost da stave javne interese na prvo mjesto omogućila tako dug opstanak na vlasti? Možda bi po uzoru na njih svaka vlast trebala shvatiti da je briga o zajedničkim interesima najbolji način da se zaštiti osobna korist."

21. studenoga 2010.

Tin Pongrac - www.matica.hr

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

20.06.2019
Srednji
JPY JPY
100
6,092270
CHF CHF
1
6,616987
GBP GBP
1
8,306335
USD USD
1
6,605762
EUR EUR
1
7,398453
$ Odabir valute
= Odabir valute