TKO SE BOJI NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA?

Spektar - Ekonomija

neoliberali

U Hrvatskoj se evidentno ne provodi ni liberalizam, a kamoli neoliberalizam, pa zaista čudi retorika hrvatskih političkih stranaka koje se busaju u prsa kao borci protiv neoliberalnog kapitalizma

Ne iznenađuju, primjerice, Hrvatski socijaldemokrati koji ističu da 'neoliberalna ideologija proizvodi egoističnog pojedinca'. Ili pak Hrvatski laburisti, koji spominju radnike kao 'robove podivljalog neoliberalizma', pišu o 'diktatu neoliberalnog kapitala', 'klanjanju neoliberalnoj doktrini' i slično. Međutim, i Plan 21 Kukuriku koalicije priklonio se takvoj retorici, pa spominje izvrgnutost potplaćenih radnika i marginaliziranih sindikata 'pritisku neoliberalnoga kapitalizma u najgrubljem obliku', a uzroke krize u Hrvatskoj pripisuje 'ekonomskom modelu temeljenom na neoliberalizmu i tržišnom fundamentalizmu'.

Takva retorika Plana 21 iznenađuje jer ga potpisuje koalicija u kojoj je i stranka koja u samom svom nazivu sadrži riječ liberalno, naime Hrvatska narodna stranka – liberalni demokrati (HNS) te IDS čije je osnovno načelo liberalizam i koji se zalaže za 'svođenje uloge države na stvaranje uvjeta ekonomskog razvoja, a nikako ne na upravljanje u privredi jer je tako neefikasno'.

U Hrvatskoj praktično nema liberalnih stranaka. Odnosno, one koje postoje, slabo prolaze na izborima. U čemu je problem?

Većina stranaka izjašnjava se za tržišno gospodarstvo, pa čak i SDP, ali možda baš njihova rečenica 'SDP-ova načela nisu u suprotnosti sa sustavom baziranim na tržišnoj ekonomiji, ali se duboko protive poimanju društva kao 'tržišnog'' najbolje objašnjava stanje u Hrvatskoj. Ne računajući zemlje poput Sjeverne Koreje i Kube (te Kine koja je slučaj za sebe), komunizam je uglavnom propao, kapitalizam je svuda oko nas, a trećeg puta nema. Stoga se političke stranke deklarativno priklanjaju kapitalizmu, ali ne razumiju ili ne žele razumjeti njegove zakonitosti.

A što je zapravo kapitalizam? Kapitalizam je sustav slobodnog tržišta, izgrađen na privatnom vlasništvu, u kojem vlasnici kapitala imaju prava vlasništva i na temelju tog vlasništva su profitima nagrađeni zbog toga što svoj kapital izlažu riziku gospodarskih aktivnosti. I u teoriji i u praksi u pojedinim se zemljama razlikuju stavovi o tome kakvu bi ulogu država trebala imati u kapitalističkom gospodarstvu. No jedna od glavnih komponenti kapitalizma jest ekonomski liberalizam. Klasični ekonomski liberalizam - koji je u 18. st. formulirao Adam Smith - promiče laissez-faire i privatno vlasništvo, a državna intervencija ograničena je na stvaranje uvjeta neophodnih za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti.

Ekonomski liberalizam podrazumijeva činjenicu da pojedinci imaju ekonomsku slobodu, tj. da je imovina koju stječu bez upotrebe sile, prijevara ili krađe zaštićena od fizičkih napada drugih, pa su je slobodni su koristiti, razmjenjivati ili davati sve dok njihovo djelovanje ne ugrožava identična prava drugih. A ekonomska sloboda, osim što potiče napredak, neophodni je preduvjet općenite ljudske slobode i razvoja demokracije.

Premda se neoliberalizam kao pojam pojavljuje već od kraja 19. st. u češću, uglavnom pejorativnu upotrebu ušao je 70-ih godina prošlog stoljeća, uz prijedlog Johna Williamsona da se kontrola nad gospodarstvom prebaci iz javnog u privatni sektor. Budući da su prijedlog zagovarali Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nazvan je Washingtonskim konsenzusom, a podrazumijevao je savjete državama da snize carine, poboljšaju fiskalnu disciplinu i privatiziraju javna poduzeća. Posve u neskladu s ideologijom laissez-faire, često su savjetovali i povišenje poreza kako bi se smanjio proračunski deficit.

U kasnijim, radikalnijim pristupima, neoliberalizam se obično poistovjećuje s vladavinom tržišta, smanjivanjem javnih rashoda za socijalne usluge, deregulacijom, privatizacijom i eliminiranjem koncepata javnog dobra i zajednice te uvođenjem odgovornosti pojedinca.

Zanemarujući ovdje rasprave o dobrim i lošim stranama navedenih stajališta, u Hrvatskoj se valja zapitati je li ovdje ikada zaživio čak i klasični liberalizam, a da se o nekakvom neoliberalizmu i ne govori. Krećući od ogoljenih karakteristika toliko omraženog neoliberalizma mogu se postaviti ova pitanja: Vlada li u Hrvatskoj tržište? Smanjuju li se javni rashodi za socijalne usluge? Provodi li se deregulacija? Provodi li se privatizacija? Uvodi li se odgovornost pojedinca?

Odgovori na sva ta pitanja negativni su, a liberalizaciju hrvatskog gospodarstva najbolje pokazuje indeks ekonomskih sloboda po kojem je Hrvatska 89. na svijetu. Pritom smo po veličini države na 111, a po regulaciji poslovanja čak na 114. mjestu. Da bismo se popravili u prvoj kategoriji – veličina države – morao bi se smanjiti udio državne potrošnje u ukupnoj potrošnji, smanjiti udio javnih poduzeća i sniziti granične porezne stope. Za poboljšanja u drugoj – regulacija poslovanja – država treba prepustiti tržištima da određuju cijene i suzdržati se od regulatornih aktivnosti koje koče poslovanje i povećavaju proizvodne troškove te od 'biranja favorita', tj. od korištenja moći države da izvlači financijska sredstva i nagrađuje jedna poduzeća na račun drugih.

U Hrvatskoj se evidentno ne provodi ni liberalizam, a kamoli neoliberalizam, pa zaista čudi retorika hrvatskih političkih stranaka. Uostalom, zapitajte se: jesu li silne državne potpore povećale zaposlenost i izvoz? Je li visoki udio socijalnih naknada u proračunskim rashodima rezultirao adekvatnim i pravedno raspoređenim mirovinama, zdravstvenim uslugama i socijalnim pomoćima? Puno je pitanja i brojne će se stvari u ovoj državi morati mijenjati, ali bilo bi dobro kad bi se stranke bile kadre usredotočiti na ono što će poticati napredak i demokraciju, a ne se nabacivati nepotrebnim i neargumentiranim '– izmima' koji u nas nemaju utemeljenja.

4. listopada 2011.

Katarina Ott – www.tportal.hr

 

ZA AKTIVNU HRVATSKU MONETARNU POLITIKU

Spektar - Ekonomija

novac_470

Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam konkretnih prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske. Držim da je to doista vrijedan znanstveni doprinos načinu rješavanja golemih ekonomskih i financijskih problema u koje je zemlja zapala, pa preporučam ovaj tekst. /Bajro Sarić/

Poznati britanski ekonomist Frank H. Hahn, pišući o novcu, ironično je priznao "... da je najozbilniji  izazov, koji postojanje novca postavlja pred teoretičare  ovaj: najrazvijeniji model gospodarstva ne može naći mjesta za novac", (Money and inflation, 1982, str. 1). Ali to izostavljanje novca nije slučajno nego je duboko ukorijenjeno u tradiciji klasične političke ekonomije i u njezinim novijim varijantama. Tako je David Ricardo 1819. pisao svom prijatelju i istomišljeniku Johnu R. McCullochu: "S velikim sam zadovoljstvom pročitao članak o novcu za slijedeći broj Edinburgh Review. On mi izgleda tako dobar, tako jasan, tako uvjerljiv, da će mi biti teško objasniti tvrdoglave predrasude onih koji će neosporno i dalje odbijati da prihvate doktrine tako strogo matematički dokazane" (The Works and Correspondence of David Ricardo, vol. VIII, 1973. str.1). Koncepcija novca kao stabilne i neutralne mjere vrijednosti doista može biti prihvatljiva u Ricardovu arsenalu prirodnih i trajnih istina, ali ne i u analizi  svakodnevnih ekonomskih poslova u kojima novac ima kompleksnu aktivnu  i brzo promjenljivu ulogu.  Ricardo  nije pokušao objasniti, kad je posvjedočio da je i u njegovo vrijema bilo otpora takvoj prirodno-znanstvenoj doktrini novca, zašto će biti teško uvjeriti svoje protivnike, (na pr. Sismondija) da je novac neutralno, postojano fizičko mjerilo vrijednosti,  za koje vrijede tvrdi matematički dokazivi prirodni zakoni. Ova doktrina se je, međutim, dobro ukorijenila i poslužila da se pitanje novca dugo nije  postavljalo u kontekstu njegove društvene uloge, a posebno kao problem  istraživanja društvenih aspekata uloge novca u kapitalističkom poretku. Prvi je sistematsku analizu društvenog značenja i funkcija novca  početkom 20. stoljeća proveo njemački filozof i sociolog Georg Simmel (Philosophie des Geldes, 1900, drugo izdanje 1907). Simmel prvi raskida vezu između novca kao simbola i njegova materijalnog substrata. Novac je za njega društvena institucija depersonalizirane veze među ljudima, koja  podliježe odnosima društvene moći, ali i ljudskim vrednovanjima, očekivanjima, vremenskim preferencijama, sklonostima i ukusu,  nedovoljnoj  i nesimetričnoj obavještenosti,  i neizvjesnosti i riziku itd. koja sve svodi ne na "što", nego na  kvantitativni odnos na "koliko", "više ili manje novca" (cijena). Ali koliko god nesavršeno izražavala sav taj društveni i personalni kompleks faktora, on mora služiti praktičnim potrebama, da ljudi  organiziraju svoju proizvodnju, potrošnju i razmjenu na temelju podjele rada i međusobne interakcije. Ne samo da novac nije nikad posve stabilan, nego se ni dobra i usluge kad su u razmjeni, ne mogu zamisliti izvan odnosa s novcem, transformirani  u svojoj veličini i funkcijama. Odnosi vrijednosti elemenata gospodarskog procesa preko novčanih veličina  stalno se mijenjaju , kao što se mijenjaju i njihove funkcije (kapital u sredstva proizvodnje i rad, proizvodnja u novčani prihod, rad u nadnice, nadnice u potrošnju i td). Očekivati da se taj kružni proces može reproducirati u istim veličinama  nije  realno.  Monetarna stabilnost može biti samo teorijska pretpostavka zatvorenog mehaničkog modela ravnoteže,  a ako se preslikava na realne procesa otvorenog tržišnog gospodarstva, može više zbunjivati nego pomoći. Ako je racionalističko-mehanicistički pristup temeljni nedostatak teorije opće ravnoteže i  korijen sadašnje krize ekonomske teorije, ako je većina utjecajnih ekonomista još donedavno usmjeravala svoje napore samo prema profinjenju tih teorijskih   okvira, razumljiva je njezina  irelevancija za analizu suvremenih problema ekonomskog razvoja, a posebno  monetarne teorije, u prevladavanju sadašnjih dramatičnih kriznih procesa. Budući da je u tržišnom gospodarstvu novac središnja figura i glavna pokretačka snaga, izostanak novca iz ekonomske teorije, jednako je izbacivanju Raskoljnikova iz Zločina i kazne.

Zato moramo tražiti novi, moderniji pristup. U stvari takav pristup već je definirao i uspješno primjenio John Maynard Keynes između dva svjetska rata. Nadovezujući se na historicističku i hermeneutičku metodologiju Maxa Webera i moralnu filozofiju Georgea Moorea, Keynes naglašava organske veze međuzavisnosti individualnih uvjerenja i ponašanja, po čemu se modeli društvenih znanosti razlikuju od modela prirodnih znanosti. Kompleksnost i nedovoljno poznavanje realnosti on ne smatra preprekom  svakog teoretiziranja, jer i tako nepotpuna i otvorena teorijska struktura  može biti izvor korisnih spoznaja. Većina ljudskih odluka ni onako se ne temelji na potpunom znanju (episteme) nego na formiranom mišljenju (doxa), a planirano se često razlikuje od ostvarenog. Neizvjesnost je značajka ljudskog djelovanja. U tom smislu Keynesova Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca  kao alternativni pristup ekonomskom istraživanju ne pruža opći uvid u  ekonomsku strukturu i dinamiku, kao što bi se moglo misliti, nego više primjer primjene njegove filozofije i metodologije ekonomskog istraživanja, koji treba nastaviti, dopunjavati i razvijati. Nimalo nije slučajno da je monetarnim dimenzijama gospodarskog procesa (novac, kamate, štednja, nadnice, investicije) dao središnje mjesto u svojoj analizi, u skladu sa svojim uvjerenjem, da je sva moderna ekonomija "monetarna" ekonomija. Keynes je na tim osnovama dokazao potrebu i razradio koncepciju državne intervencije u gospodarski život, kao namjerne i organizirane akcije, posebno u uvjetima krize i visoke nezaposlenosti, odbacujući klasičnu doktrinu o  automatskoj  uspostavi opće optimalne ravnoteže.

Keynesovim putem išlo je više istaknutih ekonomista, koji su se uspješno angažirali u prevladavanju ekonomske  krize i depresije 1930-ih godina i  definiranja politike stabilnog ekonomskog rasta poslije drugog svjetskog rata. Ali taj uspjeh nije bio dovoljan da se Keynesov doprinos ekonomskoj teoriji prizna kao napredak trajne vrijednosti. Odmah je počelo  razdoblje rehabilitacije standardne klasične doktrine unatoč jasnih znakova destabilizacije i usporavanja rasta. Nije pomogla ni precizna analiza Hymana Minskog, koji je u Keynesovu duhu, dokazao da je kapitalističko tržišno gospodarstvo inherentno nestabilno (financial instability hypothesis), da postoji u financijskom sustavu čvrsta uzročna veza između poleta i krize (Minsky momentum), Pitanje novca dugo se nije  postavljalo u kontekstu njegove društvene uloge, a posebno kao problem  istraživanja društvenih aspekata uloge novca u kapitalističkom poretku što čini osnovu cikličkog kolebanja, koje se adekvatnom monetarnom regulacijom i politikom može kontrolirati. Iako su se njegovi doprinosi pojavili u vrijeme očitog rasta nestabilnosti (Stabilizing an Unstable Economy, 1986) , njih su struka i politika ignorirale, spremajući novi val afirmacije klasičnih doktrina u neoliberalnoj varijanti.

Na zabrinjavajuće stanje monetarne teorije, unatoč spektakularnom prodoru monetarizma u ekonomsku politiku, upozorio je i Martin F. Helwig u svom predsjedničkom govoru na Sedmom godišnjem kongresu Europskoga ekonomskog udruženja 1992, kada je utvrdio da je njezin "problem, koji traži rješenje ... da se nađe odgovoravajući konceptualni temelj monetarne ekonomike", ocjenjujući da "mi do sada nemamo prikladan teorijski okvir za izučavanje funkcioniranja monetarnog sustava". Uz to je dodao ključno objašnjenje: "Glavna prepreka razvoju takvog okvira je naša navika da mislimo u terminima glatkih, organiziranih, tj. walrasovskih tržišta", dakle u okviru standardne neoklasične makroekonomike, ali da "walrasovski model centraliziranih tržišta prilagođuje novac, a da ne daje stvarno objašnjenje uloge novca u gospodarstvu" (M. F.Helwig, The Challenge of Monetary Theory, European Economic Review, sv. 37 br 2/3, Str.215).

U međuvremenu, došlo je do znatnog napretka u formiranju nove monetarne teorije. Tu prije svega mislimo na radove Michela Agliette i André Orléana, vodećih francuskih monetarnih teoretičara regulacionističke škole, Roberta J. Shillera s Yalea, te Oliviera Blancharda i drugih post-keynzijanaca (Philip Arestis, Malcolm Sawyer, Marc Lavoie, etc.) i ostalih suvremenih monetarnih ekonomista. Aglietta i Orléan insistiraju na  višeznačnosti i društvenom karakteru novca, pri čemu državni suverenitet i politička vlast ostaju i dalje ključni faktor. "Postavlja se problem autonomije, koju ta vlast može priznati privatnoj monetarnoj moći, a da njezin autoritet ne bude teško ugrožen, ali također i problem oblika, koji uzima prisila, koju ona vrši, a da ne paralizira dinamizam tržišnih odnosa", a upravljanje novcem uvijek ostaje ovisno o institucionalnim strukturama, o normama i načinu organizacije, tj političko pitanje (Aglietta i Orléan, Novac između sile i povjerenja, 2007. str. 123).

Ali unatoč parcijalnih poboljšanja, konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom svjetlu u krizama  1997. i 2008, koje je svijet dočekao teorijski i praktično nespremnim i platio golemim ekonomskim i socijalnim štetama. I najveći autoriteti ekonomske struke priznaju hitnost dovršenja alternativnog, novog teorijskog pristupa području novca i monetarne politike. Krize, u kojima je monetarni faktor bio najrazorniji, podigle su svijest o potrebi promjene načina mišljenja o monetarnim problemima. Došli su i novi problemi  monetarne tehnologije, međunarodnih plaćanja, regulacije mobilnosti kapitala, međunarodnih financijskih Konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom svjetlu u krizama  1997. i 2008, koje je svijet dočekao teorijski i praktično nespremnim i platio golemim ekonomskim i socijalnim štetama institucija, različitih stupnjeva međunarodne ekonomske integracije i drugi. Ostajanje na dogmatskim standardnim doktrinama bilo bi ne samo štetno, nego i intelektualno nedopustivo. Globalizacija, deregulacija financijskih sustava, stvaranje nadnacionalnih monetarnih vlasti,  visoka zaduženost država, korporacija i stanovništva, razduživanje i deflacija, sve su to problemi koji su kompleksniji i  zaoštreniji nego što su ikad u povijesti bili. Krize su postavile dodatno pitanje budućnosti do koje mjere se može tolerirati da se ide dalje u istom smjeru i kakve se promjene mogu očekivati. Naravno, na to još nema odgovora, ali ga zacijelo treba tražiti dodatnim naporima ekonomske struke i monetarnih vlasti.

Sazrelo je vrijeme za novo ekonomsko mišljenje općenito, a posebno u monetarnoj ekonomici. Neoliberalni model ekonomske politike koji je bio formuliran u tzv. Washingtonskom konsenzusu, smatra se prevladanim (o tome je 4. travnja 2011. godine, sasvim jasno govorio Izvršni direktor MMF-a Dominique Strauss - Kahn)  i traže se nova rješenja. U tom svjetlu  treba gledati i na naše stavove i prijedloge  o  monetarnom sustavu i monetarnoj politici Hrvatske. U sedam točaka sadržani su konkretni prijedlozi za novu aktivnu monetarnu politiku, kao sinteza svih istraživanja koja su bila prezentirana na savjetovanju Izazovi monetarne i fiskalne politike u uvjetima nestabilnosti financijskog tržišta, koja je bila održana na Ekonomskom fakultetu, u Zagrebu, 25. studenoga 2010. godine, a koje objavljujemo u ovom zborniku radova.

1. Hrvatska narodna banka morala bi se hitno vratiti u strukturu procesa demokratskog odlučivanja o gospodarskom razvoju Hrvatske. To bi morala biti prva i ključna mjera programa kompleksnih ekonomskih reformi, koje su u ovim kriznim vremenima nužne Hrvatskoj. To bi  značilo početak šireg programa zamjene neoliberalnog ekonomskog modela s novim modelom izlaska iz krize i ekonomskog razvoja Hrvatske. Naime, monetarna politika nije neutralna u odnosu na gospodarska  kretanja, monetarna politika može vrlo efikasno djelovati na ključne realne makroekonomske varijable (ekonomski rast, zaposlenost, i dr.) i u kratkom i u dugom roku (Blanchard, The Elgar Companion to Post Keynesian Economics, str. 233.), dok središnja banka ne može biti izvan utjecaja društvenih prilika niti izolirana od utjecaja partikularnih interesa gospodarskih aktera, kao ni utjecaja ostvarivanja općih ciljeva unutrašnje i međunarodne i politike zemlje. Premda se formalno smatra nezavisnom, HNB je trenutačno "de facto" pod prevelikim utjecajem financijskih i Središnja banka Hrvatske morala bi voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. "monetarnu stabilnost", već bi morala podržavati politiku, koja izričito uključuje održivi dugoročni ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti uvozničko - trgovačkih interesnih skupina. Tako je problem "demokratskog deficita" Hrvatske narodne banke još više izražen. To ne dozvoljava poželjno preusmjerenje monetarne politike  na snažnije podržavanje politike ekonomskog rasta, izvoza i zapošljavanja, što se inače trenutačno  nameće u općem nacionalnom interesu. Središnja banka trpi od "demokratskog deficita", koji treba neutralizirati povećanjem  stupnja njezine uključenosti i odgovornosti  u odnosu prema Hrvatskom saboru i Vladi i povećanim stupnjem adekvatnosti i transparentnosti mjera monetarne politike. Zbog toga smatramo da bi trebalo povećati stupanj međusobne koordiniranosti monetarne politike HNB sa mjerama fiskalne politike Vlade Republike Hrvatske. Predlažemo da Hrvatska narodna banka započne sa mnogo intenzivnijim obavljanjem svoje funkcije kao "fiskalnog agenta države" - Republike Hrvatske. Ovdje treba istaknuti kako je prema odredbama članka 104.(1) Sporazuma iz Mastrihta, zabranjena monetizacija fiskalnog deficita, odnosno direktno financiranje državnih rashoda iz emisije novca centralne banke. Međutim, na prijedlog HNB, Hrvatska je ovu politiku usvojila preuranjeno, tj. znatno prije formalnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Naime, od tada je uvedena praksa Hrvatske narodne banke, kojom je oslobađala dio likvidnosti snižavanjem obvezne rezerve banaka, kako bi se tako oslobođena sredstva plasirala u konzorcijalne kredite banaka središnjoj državi. To je imalo negativne učinke u vidu povećanih rashoda proračuna države i "istiskivanja" (crowding - out efekt) korporativnog sektora, koji nije imao takvu raspoloživost kredita banaka za poduzetničke programe. Osim toga, takvi bankovni plasmani državi, redovito su odobravani uz relativno visoke kamatne stope, iako se radi o nerizičnim plasmanima banaka. Tako hrvatske komercijalne banke u stranom vlasništvu - uz asistenciju HNB - ostvaruju dodatne ekstraprofite. Ukratko, ovi problemi mogli su se u proteklih deset godina znatno bolje riješiti uspostavom programa kupovine državnih obveznica od strane HNB, po uzoru na druge poznate centralne banke, sve do obveze ukidanja ovakve prakse, zbog ulaska u EU i Sporazuma iz Mastrihta. U osnovi, smatramo da bi središnja banka Hrvatske morala voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. "monetarnu stabilnost", već bi morala podržavati politiku, koja izričito uključuje održivi dugoročni ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti. Trenutačno, HNB smatra da je primarno odgovorna za stabilnost cijena, a nema nikakve ili ima vrlo slabu odgovornost za stabiliziranje outputa i nezaposlenosti. Ukratko, prema našem mišljenju, Hrvatska narodna banka - uz strogi mandat za stabilnost cijena - morala bi preuzeti odgovornost i za stabilizaciju poslovnog ciklusa, borbu protiv deflacije, održavanje visoke zaposlenosti i stabilnost financijskog sustava. Treba podsjetiti kako je osnovom odredbi članka 105. Sporazuma iz Mastrihta, osnovni cilj monetarne politike Europske centralne banke stabilnost cijena, ali da ECB mora podržavati ukupnu ekonomsku politiku Europske unije. Izlazak iz krize bio bi moguć samo usklađenim djelovanjem fiskalne, monetarne i investicijske politike, tako da se ostvari optimalni "policy mix" koji bi, prvo, uz  brigu za dugoročnu fiskalnu konsolidaciju središnjeg državnog proračuna, osiguravao fiskalne poticaje domaćoj potražnji (javne investicije), ekonomskom rastu i zaposlenosti, dok bi, drugo, monetarna politika HNB morala biti usmjerena na  održanje povoljnih  relativnih cijena, koje bi poticale izvoznu  i domaću potražnju  domaćih proizvoda, a kroz rast izvoza i smanjivanje uvoza, omogućavala otplatu vanjskog duga, koji je danas suviše visok i neodrživ na srednji i dugi rok. Održavanje visoke vanjske zaduženosti moglo bi  na duže vrijeme priječiti izlaz iz krize i gurnuti nas u  trajniju depresiju.

2. Hitno se mora definirati nova "monetarna strategija prijelaznog razdoblja" do predvidivog ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju (zanimljiv je primjer  takvog programa koji je, prije ulaska u EMU, izradila Banka Slovenije). Zbog dužničke krize u EU, te dužničke strukturne krize u Hrvatskoj, to bi se  moglo očekivati oko 2020. godine. Dakle, u ovom desetljeću HNB bi mogla voditi aktivnu i samostalnu monetarnu politiku, s tendencijom usklađene konvergencije prema standardima  Europske centralne banke. I nakon ulaska u EU, Hrvatska bi u duljem razdoblju morala ostati u režimu  ERM-2, jer neće niti biti spremna za brzi prelazak na euro. Temeljna strateška pogreška dosadašnje monetarne politike HNB u razdoblju od 2000. do 2011. godine bila je u njezinoj  pasivnosti, ne vođenju brige o sindromu realne aprecijacije domaće valute i njezinoj pro-cikličnosti. Dijelom se tako formirala pod utjecajem izvana, i poticala uvoz ii zaduživanje za uvoz. Naime, hrvatska središnja banka nije pravovremeno reagirala na visoku razinu priljeva stranog novca iz inozemstva, nedovoljno odlučno je reagirala  na ubrzani rast vanjskog duga, putem selektivne primjene adekvatnih kapitalnih kontrola (radi se o tzv. trip wires & speed bumps strategiji selektivnog reguliranja kapitalnog računa, kako navode Ilene Grabel i Ha-Joon Chang), te je podržavala ekspanzivnu kreditnu politiku hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, uz pogrešnu alokaciju bankovnih kredita, što je sve dovelo do Zalažemo se za reformu financijskog sustava, jačanje regulacije financijskih institucija i intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke stvaranja makroekonomskih pretpostavki za produbljavanje platnobilančne i financijske krize. Snažan priljev financijskog kapitala - njegovo suboptimalno alociranje u različite vidove potrošnje, te uvoz trajnih potrošnih dobara i špekulativni poslovi s nekretninama i burzovne manipulacije s dionicama - uzrokom su smanjenja proizvodnih investicija, ekonomskog rasta, rasta industrijske proizvodnje i izvoza roba i usluga. Pro-cikličnost monetarne politike - oslanjanje na inozemno zaduživanje bankovnog i korporativnog sektora, što je uvjetovalo prekomjerni uvoz i rast potrošnje, te stvaranje "imovinskog i kreditnog mjehura" (asset and credit bubbles) i visoka razina zaduženosti građana i korporativnog sektora - uzrokom je sloma tržišta kapitala i tržišta nekretnina u Hrvatskoj, što je pokrenulo "prelijevanje" krize u bankovni i realni sektor hrvatske ekonomije, te snažni porast nezaposlenosti.

3. Nova monetarna strategija HNB, za koju se zalažemo, uključila bi resuverenizaciju hrvatske monetarne vlasti i monetarne politike, usvajanje adekvatnijeg monetarnog sidra za optimalnu stabilizaciju hrvatske ekonomije (strategiju "fleksibilnog ciljanja inflacije", koju su razvili Svensson, Alesina, Mishkin i drugi, gdje bi HNB morala težiti optimalizaciji outputa oko potencijalne razine, uz optimalizaciju inflacije; odnosno strategije "ciljane inflacije" primijenjene na moderan način, tj. uz ciljanje temeljne inflacije i praćenje cijena imovine, kako bi se spriječilo ponovni nastanak imovinskog i kreditnog mjehura), veću usmjerenost na kontrolu tečajnog rizika bankovnog sustava (tečajni su rizik banke prebacile na dužnike, te su - putem valutnih klauzula - samo zamijenile tečajni sa kreditnim rizikom, odnosno tečajni rizik zamijenile su tzv. "sistemskim rizikom" financijskog sustava, kako izvrsno ukazuju Stiglitz i Greenwald) i de-euroizaciju financijskog sustava, kako bi se izbjegla sistemska financijska kriza. Zbog "inherentne nestabilnosti financijskog sustava" (Minsky) i "imperfektnosti funkcioniranja slobodnog tržišta" (Stiglitz), potrebna je stroga regulacija poslovanja poslovnih banaka od strane HNB. Zato se zalažemo za reformu financijskog sustava (jačanje konkurencije u bankovnom sustavu, sprečavanje kartelskog dogovaranja banaka), jačanje regulacije financijskih institucija i intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke. Sve to moralo bi dovesti do jačanja ukupne stabilnosti financijskog sustava u uvjetima neizvjesnosti. Zbog toga podržavamo "Bečku inicijativu" EBRD, EU, ECB i drugih međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke), koja je usmjerena na očuvanje financijske stabilnosti nacionalnih ekonomija regije.

4. De-euroizacija financijskog sustava moguća je u relativno kratkom  razdoblju (recentna iskustva Poljske i Izraela, te ekonomija iz Latinske Amerike, a zadnje, i Mađarske, vrlo su poučna i ohrabrujuća za Hrvatsku), uz dobro osmišljenu novu monetarnu strategiju centralne banke. To uključuje regulaciju svih funkcija domaćeg novca (eksterno konvertibilne hrvatske kune); razvitak domaćeg tržišta kapitala (obveznica) kako to predlaže EBRD; zabranu primjene tzv. "valutne klauzule", odnosno predlažemo da se izvrši tzv. "redenominacija" postojećih ugovora o kreditima s "valutnom klauzulom" u kredite izražene u hrvatskoj valuti; te limitiranje mehanizama automatske indeksacije od strane banaka u slučaju kreditnih obveza stanovništva i korporativnog sektora (sustav tzv. "varijabilne kamatne stope", Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i određen inozemnim čimbenicimapromjene kamata bez prethodne suglasnosti zajmoprimca i praksa uvođenje različitih naknada za bankovne usluge, koje nisu predmet ugovora o kreditu i drugim bankovnim uslugama, treba uskladiti sa bankarskom praksom u zemljama EU). Nakon toga, HNB mora započeti vrlo strogu kontrolu izloženosti financijskih institucija rizicima promjene deviznog tečaja hrvatske valute kroz primjenu novih mjera regulacije hrvatskih banaka tzv. "makroprudencijalne politike" HNB, uz primjenu najviših standarda Banke za međunarodne obračune (BIS) iz Bazela, kao dijela sveukupne makroekonomske politike Republike Hrvatske, te anti-cikličke mjere dinamičke rekapitalizacije banaka, kako bi se dodatno osigurala stabilnost financijskog sustava Hrvatske. Potrebno je hitno stabilizirati financijski sustav, zbog negativnih efekata prelijevanja krize, gdje su se već u 2011. godini pod udarom posebno našle male i srednje hrvatske banke i HBOR.

5. Tek nakon toga, kada se prethodno stvori "manevarski prostor" za aktivnu monetarnu politiku, nacionalna monetarna politika može se do 2020. godine relativno samostalno koristiti kao instrument prilagođavanja hrvatske gospodarstva na asimetrične vanjske šokove, te za realnu i nominalnu konvergenciju hrvatskog gospodarstva gospodarstvima Europske unije i EMU. U takvim uvjetima, bila bi moguća monetarna politika  "reflacije", umjesto faktičnog zalaganja HNB za "deflacijsku politiku", koja se pogrešno naziva "interna devalvacija", strategija radikalnog rezanja javnih izdataka, uz visoke društvene troškove, izražene u daljnjem rastu nezaposlenosti, te smanjivanju osobnih dohodaka, mirovina i socijalnih transfera za najugroženije kategorije populacije, tj. demontaži hrvatske "socijalne države". Između sadašnje dvije osnovne opcije makroekonomske i monetarne politike - reflacija nasuprot deflacije - mi se sasvim nedvosmisleno zalažemo za reflacijsku monetarnu politiku, kao poželjnu u uvjetima krize, otplate dugova i povećane neizvjesnosti, ali i socijalno osjetljive, te društveno odgovorne monetare politike.

6. Hrvatska je prošle godine ostvarila u povijesti nikada zabilježenu nisku razinu inflacije (mjerenu tzv. "temeljnom inflacijom", tj. indeksom cijena na malo, bez utjecaja sezonskih oscilacija nekih kategorija domaćih cijena), odnosno proces dezinflacije bio je prejak, jer je bio pod utjecajem duboke recesije u Hrvatskoj i procesa ispuhivanja tzv. kreditnog i imovinskog "mjehura". Drugi aspekt ovog procesa, bio je snažni porast nezaposlenosti, pad životnog standarda građana i rast siromaštva. Ali, pojedine cijene doživjele su dramatičan pad, posebice cijene nekretnina (što je dovelo do rasta toksićne aktive banaka. Prema podacima HNB, čak 27 posto stambenih zajmova banaka nije naplativo!) te je zabilježen osjetni pad cijena dionica na tržištu kapitala u Hrvatskoj. Ukratko, u uvjetima niske inflacije, neke kategorije cijena bilježe ubrzani rast (cijene hrane i lokalnih monopola), dok je kod nekih kategorija dobara zabilježena izrazita deflacija (pad cijena) potrošnih industrijskih dobara. Zbog takvih nepovoljnih kretanja - osjetnog pada BDP-a i industrijske proizvodnje, domaće potrošnje, te rasta nezaposlenosti - najveću opasnost za hrvatsko gospodarstvo predstavlja tzv. "dugovno-deflatorni sindrom" (ovdje je važan okvir, teorija Fisher-Minsky-Koova deflacijskog ciklusa). Dodatni problem predstavlja činjenica da bilježimo pojavu tzv. "paradoksa štednje" (Keynes), što bi sve u uvjetima nastavka restriktivne monetarne politike HNB moglo dovesti do pojave tzv. "zamke likvidnosti" (Keynes) i dugogodišnje recesije, tj. ekonomske depresije. Smatramo da se nalazimo usred nastanka tzv. "imovinske recesije" (Richard Koo), odnosno procesa razduživanja ("deleveraging") korporativnog sektora i sektora stanovništva, koji žele smanjiti razinu zaduženja i uravnotežiti svoje bilance. To dovodi do pojave viška likvidnosti u bankovnom sustavu i "kreditnog stezanja" ("credit crunch"), kada više ne postoji potražnja za kreditima banaka, unatoč višku likvidnosti u financijskom sustavu. Transmisijski mehanizam Hrvatske narodne banke ne djeluje, te je monetarni multiplikator već više godina ispod jedan, odnosno djeluje proces poništavanja umjesto depozitno - kreditne multiplikacije emisije novca centralne banke (tako "monetarni multiplikator" postaje tzv. "monetarni reduktor"). Potrebne su mjere monetarne politike koje bi potaknule proces kreditiranja u Hrvatskoj i ubrzale depozitno - kreditnu mulitplikaciju primarnog novca centralne banke, radi poticanja proizvodnje, izvoza i novog zapošljavanja.

7. Zbog svega toga smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine, od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj. Nova monetarna politika HNB-a mora postati anti-cikličkom, tj. anti-recesijskom, odnosno ekspanzivnom "nekonvencionalnom monetarnom politikom", uz takve mjere "kvantitativnog labavljenja" (quantitative easing, tj. QE), koje bi dovele do ubrzanog snižavanja domaćih kamatnih stopa na kredite poslovnih banaka, radi poticanja proizvodnih investicija i novog zapošljavanja. Ekspanzivna monetarna politika ne može biti inflatorna, zbog visokog stupnja pokrivenosti novčane mase deviznim rezervama Smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine, od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj centralne banke. "Politikom jeftinog novca", kada su bankovne kamate znatno ispod razine prosječne profitne stope, uz indirektno, ali namjensko usmjeravanje (instrumentima "operacija na otvorenom tržištu") prema proizvodnim sektorima, posebice za izvozne poslove - trebala bi se potaknuti  domaća proizvodnja i izvoz. U osnovi, radi se o djelovanju tečajnog transmisijskog mehanizma, koji počiva na različitim stupnjevima povezanosti: ponuda novca - kamatna stopa, kamatna stopa - tečaj  i tečaj - uvoz i izvoz. Porast ponude novca kroz transmisijski mehanizam utječe na pad domaće kamatne stope. Ta promjena kamatne stope utječe na rast investicija, promjenu tečaja, rast izvoza i pad uvoza, te, naposljetku utječe i na rast BDP-a. Monetarni transmisijski mehanizam djeluje tako da putem povećanja ponude novca središnja banka utječe na visinu kamatne stope. Kamatna stopa, s jedne strane, utječe na kretanje kapitala i formiranje tečaja, koji onda utječe na neto izvoz i tako na makroekonomsku ravnotežu. S druge strane, kamatna stopa utječe na štednju i investicije, te opet utječe na makroekonomsku ravnotežu koja određuje razinu cijena i realni BDP. Takva nova, neinflatorna i "aktivna monetarna politika" Hrvatske narodne banke - koja bi imala za posljedicu veliko snižavanje domaćeg kamatnjaka - dovela bi i do financijskog rasterećenja sektora stanovništva od tereta otplate kredita, posebice onih za stambenu izgradnju, te bi se mjerama zaštite potrošača - korisnika financijskih usluga, koje su sasvim izostale u politici HNB, morali zaštititi dužnici od arbitrarnog mijenjanja uvjeta kreditiranja od strane banaka zajmodavaca. Naime, u svojoj dosadašnjoj politici, Hrvatska narodna banka uopće nije štitila interese malih štediša i korisnika kredita (građana, malih i srednjih poduzeća, itd.). Ukratko, smatramo da nedostaje  "socijalna komponenta" monetarne politike, koja je nužna i sastavnim je dijelom monetarnih politika većine centralnih banaka u razvijenim tržišnim ekonomijama. Primjerice, centralna banka morala bi predložiti Hrvatskoj udruzi banaka - zajedno sa Vladom Republike Hrvatske -  poseban dokument o reprogramu kredita građanima i ostalim olakšicama, koje bi mogli koristiti oni građani koji su ostali bez posla (mogućnost počeka do dvije godine kod hipotekarnih kredita, produljenja roka otplate, itd.) ili pojedine kategorije malih poduzetnika koji su u problemima zbog sistemskih razloga (primjerice, krediti poljoprivrednicima - malim obiteljskim gospodarstvima, koji su ugroženi zbog globalnih kretanja ili ulaska Hrvatske u EU). Središnja banka ima na raspolaganju instrumente monetarne politike za provedbu takve politike jeftinog novca i zaštite dužnika u otežanim uvjetima privređivanja (primjerice, smanjivanjem "financijske represije", tj. snižavanjem obvezne rezerve na depozite banaka kod HNB, što je dio konvergencije monetarnog sustava Hrvatske monetarnom sustavu EMU, olakšala bi se "financijska intermedijacija" banaka u nacionalnom ekonomskom sustavu, pa bi se poboljšala likvidnost sustava i snizile domaće kamatne stope; ili bi se mogao uspostaviti mehanizam otkupa prvoklasnih korporativnih obveznica i drugi oblici "operacija na otvorenom tržištu" centralne banke, itd., itd. ).

Od 1993.g. kada je usvojen Antiinflacijski program model ekonomske politike u Hrvatskoj čitavo vrijeme se nije bitnije mijenjao. Monetarni čimbenik je ostao nadređen ukupnoj ekonomskoj politici koja je ćitavo vrijeme imala za cilj samo stabilnost cijena ostvarivano putem stabilnog deviznog tečaja kune prema euru. Kada tome dodamo činjenicu da su  devizne transakcije bile presudan i egzogeno zadani okvir kreacije domaćeg novca jasno je da su rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza predstavljali samo puke želje. Dakle, monetarni čimbenik determinirao je sve druge varijable i tijekom vremena proizveo učinke koji su danas izrazito negativni. Stabilnost cijena pretvorena je u iluziju opće stabilnosti, a u stvari je proizvedena situacija i unutrašnje i vanjske nestabilnosti. Takav antiinflacijsko-stabilizacijski model ekkonomske politike koji je osgiravala rigidna quasi currency board monetarna politika od početka je u sebi imao prorecesijske mehanizme koji su nastupom recesije dodatno aktivirani. Otuda dolazi i stalno izražena i prisutna nelikvidnost u hrvatskom gospodarstvu.

Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i određen inozemnim čimbenicima. Stvaranje domaćeg primarnog novca nije vezano za domaću proizvodnju gdje  bi se proizvodnja roba i usluga zakonito zatvarala stvaranjem novca u čemu bi krediti banaka, odnosnoi diskontni poslovi imali veliku ulogu. Zbog svega toga naš je model monetarne politike čitavo vrijeme bio deformiran i kao takav nije mogao dati drugačije rezultate. Njegova odvojenost od realne ekonomije ogleda se u izuzetno dobroj likvidnosti financijskog sektora i velikoj nelikvidnosti u ostalim sektorima.

Iz svih prethodno navedenih razloga nužne su reforme monetarnog sustava i monetarne politike koja bi u novom redefiniranom modelu ekonomske politike trebala igrati podređenu ali aktivnu ulogu usmjerenu na rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza.

Naravno, smatramo da bi se stručne rasprave trebale voditi oko šire grupe problema, konkretno oko pet skupina pitanja koja su važna za izlazak Hrvatske iz ekonomske krize. To su: (1) monetarna politika; (2) reforma bankovnog sustava; (3) fiskalna politika; (4) strukturne reforme i (5) restrukturiranje inozemnog duga. Ova zbornik radova predstavlja doprinos raspravi oko prve i djelomično druge skupine problema, ali želimo vjerovati da će se istraživanja hrvatskih ekonomista i javna rasprava  intenzivirati tokom ove i početkom 2012. godine.

11. kolovoza 2011.

www.h-alter.org

 

 

JOHN MAYNARD KEYNES - POVRATAK VELIKANA

Spektar - Ekonomija

keynes

 

John Maynard Keynes (poznat i kao Baron Keynes od Tiltona) (5. lipnja 1883. - 21. travnja 1946.) je engleski ekonomist poznat kao tvorac makroekonomije te idejama koje su bitno utjecale na politiku mnogih vlada u XX. stoljeću. Keynes je bio zagovornik državne intervencije u privredu s ciljem sprečavanja negativnih efekata recesije i depresije. Prva praktična primjena tih ideja bio je New Deal u SAD pod administracijom Franklina Delana Roosevelta. Za razliku ostalih ekonomista njegova vremena, Keyness je veliku depresiju gledao kao paradoks i kao izazov koji se kosio s osnovnim načelima koje su tadašnji ekonomisti shvaćali kao zdravo za gotovo. Keyness ne samo da je objasnio što se u tadašnjoj ekonomiji događalo nego je i ponudio put za izlaz tj. kako izbjeći sadašnju depresiju i kako ju izbjeći za buduća vremena. John Maynard Keyness je također prvi uveo pojam autonomno trošenje.U svom djelu Kraj laissez-fairea napisao je da nije točno da pojedincima pripada "prirodan sloboda" dana od Boga u privrednim djelatnostima. Htio je ukazati na to da svijet nije uređen tako da pojedinačni i društveni interes uvijek budu u skladu te da nije točno da je interes spoznat jer je često slučaj da su pojedinci koji teže ciljevima nedovoljno obaviješteni ili su preslabi da bi ih ostvarili.

www.hr.wikipedia.org

Ideje Johna Maynarda Keynesa nikada se nisu činile aktualnijima. Nitko nije ponudio bolje objašnjenje psihologije investiranja tijekom financijske krize od njega. Kad se praksa mirnoće, nepokretnosti i sigurnosti najednom sruši, novi strahovi i nade bez upozorenja preuzimaju kontrolu nad ljudskim ponašanjem, a tržište postaje podložno valovima optimističnih i pesimističnih osjećaja. Keynesov ugledni biograf Lord Robert Skidelsky, član savjetodavnog odbora pri Institutu za nova ekonomska promišljanja, na dojmljiv će način iz Keynesove karijere i života sintetizirati aspekte razmišljanja koji se najviše odnose na svijet u kojem živimo. Skidelsky će pokazati kako je Keynesova mješavina pragmatizma i realizma primjenjivija i aktualnija nego ikad prije. No, ono što je najbitnije, Keynes će nervoznim kapitalistima, jer sam se nikada nije kolebao u svom vjerovanju u kapitalistički sustav, dati odgovor na pitanje s kojim se svijet danas suočava: kad razuzdani kapitalizam posrne, postoji li alternativa? Poticaj da ponovno i angažirano piše o Keynesu Skidelsky je našao u izazovima prilika i potreba novog vremena na koje suvremena ekonomska znanost nije pružila adekvatne odgovore. Dodatni snažan poticaj Skidelsky je pronašao u trenutnoj svjetskoj ekonomskoj krizi, koja je pokazala ispraznost i štetnost održavanja liberalne utopije stabilnog i beskonfliktnog svjetskog ekonomskog poretka. “Keynes: povratak velikana”, u prijevodu prof. dr. Zvonimira Baletića, s predgovorom hrvatskom izdanju, jasno je napisana knjiga koja će nam pomoći shvatiti kada i kako nam se dogodila prva kriza 21. stoljeća, kao i smišljeno sročen argument koji će pokazati koliko je Keynes bio u pravu predviđajući današnje okolnosti i zašto ga i dalje moramo proučavati.

www.najboljeknjige.com

S vladama najmoćnijih i ekonomski najrazvijenijih zemalja na svijetu koje izlaz iz ove krize traže u paketima stimulansa i povećanju proračunskih deficita,  moramo  se podsjetiti zašto su takve politike najbolje rješenje u recesiji i tko je zaslužan za ekonomski rast i uspješno nadilaženje svih kriza kroz proteklih 70-ak godina. Iz naslova ovog teksta može se zaključiti da je to John Maynard Keynes, jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih ekonomista u povijesti. Neki ga nazivaju tvorcem suvremene makroekonomije koji se nije slagao sa Smithovom koncepcijom ekonomije koja se temelji na tržištu koje posjeduje samostabilizirajuće snage koje garantiraju postizanje pune zaposlenosti i ekonomskog prosperiteta. Jedna je od glavnih pretpostavki klasične ekonomske teorije bila da su cijene i nadnice fleksibilne i da automatski reagiraju na promjenu agregatne potražnje te da postoji samo jedan „steady state“ prema kojem se ekonomija kreće. Kao primjer samoregulacije, klasičari su smatrali da će, ako cijene i nadnice rastu prebrzo, poslodavac  otpustiti onoliko radnika koliko je potrebno da se cijene i plaće spuste na onu razinu na kojoj će se ti radnici ponovno zaposliti. Zvuči li vam ova tvrdnja danas realno i logično? Ekonomska je praksa pokazala da u stvarnosti postoje jaka ciklička gibanja koja se očituju u redovitim krizama i rastu nezaposlenosti. Neke od bitnih novina koje je Keynes uveo u analizi nezaposlenosti kao temeljnog ekonomskog problema su pojam rigidnosti (nefleksibilnosti plaća) i njihove otpornosti na snižavanje. Kada se plaće jednom povećaju na određenu razinu, one se „zalijepe“ i ne padaju, unatoč cikličnom kretanju agregatne potražnje i povećanju nezaposlenosti. Zato se ravnoteža ne može automatski uspostaviti opadanjem plaća. U vrijeme krize poduzetnici smanjuju investicije, zbog straha od bankrota, dijele otkaze kako bi smanjili troškove, što uzrokuje nezaposlenost i smanjenje privatne potrošnje i kupovne moći (zvuči poznato?).  Ako i postoji neki samoregulirajući tržišni mehanizam, ekonomiji će biti potrebno puno vremena da se stabilizira, a još više da počne rasti. Naravno, niti jedna zemlja ne može čekati toliko dugo što  uvjetuje potrebu snažne i efikasne anticikličke politike od strane države. Ta se politika može voditi primjenom fiskalnih i monetarnih varijabli. Keynesovo temeljno i najutjecajnije djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamatnjaka i novca“ donosi detaljno razrađene mehanizme kojima država može utjecati na gospodarski rast i visoke stope zaposlenosti. Neke od zadaća države su osigurati stabilnost cijena, stabilnost tečaja te kontrolirati inflatorne pritiske Kao najvažnije mehanizme države Keynes navodi državnu potrošnju, poreznu politiku, kreditnu politiku i cijenu novca. Efikasnom kombinacijom ove četiri varijable gospodarstvo može postići visoku razinu proizvodnje, investicija, osobne potrošnje i zaposlenosti, koji su najvažnija pretpostavka gospodarskog rasta i stabilne ekonomije. Klasični su ekonomisti smatrali da u uvjetima krize država treba štedjeti, uravnotežiti proračun i podići poreze kako bi to postigla ( „stezanje remena, nulti deficit, rast PDV-a i trošarina u Hrvatskoj 2008/2009). Keynes je smatrao da država u vrijeme prosperiteta i visoke zaposlenosti treba štedjeti i ne miješati se u gospodarstvo nego ga regulirati, a u vrijeme negativnih ciklusa (kriza) koji su prirodna pojava, država treba početi trošiti kako bi povećala agregatnu potražnju, smanjiti poreze i kamatne stope kako bi potaknula poduzetnike i stanovništvo te omogućila likvidnost. Država mora osigurati milijune za trošenje, ali su privatnici ti koji će odlučiti kako, gdje i kada potrošiti. To su najvažnija načela (neo)keynezijazma. Mnogi povezuju Keynesa sa socijalizmom, što je velika pogreška jer je on bio izričit protivnik marksizma i socijalizma, nazivajući te ideologije lucidnim i iracionalnim. Snažno se protivio ideji da država treba biti vlasnik najvećih industrijskih sektora u državi, smatrao je kako se država ne smije miješati u osobnu slobodu pojedinaca, u razinu nadnica te kako nikako ne smije utjecati na cijene. Vjerovao je u slobodu pojedinca, koji će vlastitim odlukama o kupnji i prodaji, vođen profitom promijeniti, poboljšati i razviti kapitalizam. Za razliku od socijalista koji su državnom intervencijom htjeli okrenuti ekonomiju u korist radničke klase, Keynes je htio spasiti kapitalizam. Možda je bitno napomenuti da je Keynes bio veliki dioničar (zaradio je oko 2 milijuna tadašnjih dolara) i  predsjednik uprave jednog od najvećih osiguravatelja života u Engleskoj. Samo te činjenice dokazuju da je Keynes poticao kapitalizam te da je i znao uživati u njegovim plodovima. Mnogi će se od vas zapitati zašto je onda od 70-ih godina prošlog stoljeća svijetom zavladala ideja slobodnog tržišta i  smanjenja državne intervencije i deficita. Postoje dva glavna razloga zbog kojih je počeo prevladavati liberalni, hayekovski, nazor o ekonomiji. Prvi je taj što su se SAD 70-ih godina prošlog stoljeća susrele s jednom novom pojavom – stagflacija. Američko je gospodarstvo snažno usporavalo, nezaposlenost je rasla, a cijene su sve više rasle. Taj su period obilježili i veliki naftni šokovi koji su imali utjecaj na sve zemlje svijeta pa i na SAD. Ali je postojao niz drugih razloga zbog kojih je došlo do takvog snažnog pada američkog gospodarstva. Od 1944. se cijeli monetarni sustav temeljio na Bretton Woodsu i zlatnom standardu, ali je Amerika svojim rasipničkim i špekulativnim poslovanjem iscrpila sve rezerve zlata tako da su 1971.  činile samo jednu četvrtinu službenih obveza. Dolar je bio precijenjen, a američki su se financijski krugovi žustro protivili devalvaciji. Kamatne  stope su konstantno snižavane kako bi se potaknulo gospodarstvo, ali se situacija nije poboljšala. 1971. godine je SAD zabilježio svoj prvi mjesečni trgovinski deficit što je dovelo do panike i prodaje dolara u međunarodnim razmjerima. dugogodišnje krivo tumačenje i provođenje Keynesove politike državne potrošnje, financiranje Hladnog i Vijetnamskog rata te špekulacije financijskih krugova enormnih razmjera dovele su do kraha američkog gospodarstva. Bilo je očito da se ekonomske politika mora mijenjati i da se državni deficit mora smanjiti. Počelo se štedjeti u doba krize, kada bi država trebala osigurati poticaj gospodarstvu. Drugi je razlog više ideološke prirode. SSSR je imao snažan utjecaj na velik broj zemalja na svijetu. Za razliku od Lenjina, koji je bio zagovornik poduzetništva, Staljin je zakonski zabranio poduzetništvo i privatno vlasništvo te uveo centralno planiranje. Istočna Europa, Afrika, Latinska Amerika i dio Azije su preuzeli  Staljinovu komanditnu ekonomiju i ugradili je u svoje sustave. Centralno je planiranje dovelo do gušenja privatnih sloboda, potpunog sloma gospodarstava, nezamislivih stopa inflacija, ogromnog siromaštva i nezadovoljstva. Zato je većina tih zemalja 80-ih godina potražila spas u ideji slobode, tržišta i profita. Zatražili su pomoć upravo od „Chicago boysa“ koji su bili glavni zagovornici slobodnog tržišta i „nevidljive ruke“. Keynes je potonuo u zaborav iz jednostavnog razloga – državna intervencija. Nijednoj zemlji nije bilo ni na kraju pameti da sada, kada je napokon slobodna, uopće pomisli na utjecaj države na slobodno tržište. Zato su momci iz Chicaga dobili najveće pohvale, proglašeni su spasiocima i stvorilo se mišljenje kako su upravo oni zaslužni za rušenje totalitarnih režima i uvođenje demokratskog poretka u gore navedenim zemljama. 2008. svijet je zahvatila velika ekonomska kriza, za koju neki stručnjaci tvrde da je veća i širih razmjera od one 30-ih godina zbog globalizacije, slabe regulacije i prerazvijenog financijskog sustava. Već 30 godina većina zemalja uživa u slobodi tržišta, visokim profitima i ostalim pogodnostima koje donosi kapitalizam, ali sada se nešto dogodilo. Tržište više nije savršeno, a najrazvijenija gospodarstva počinju stagnirati. Panika se širi na svjetskim burzama, gubitci su ogromni, nezaposlenost iz dana u dan raste, a sve su oči ponovno uprte u „zadnje utočište“ svake ekonomije – državu. I to ne bilo koju, već Keynesovu državu. SAD je donio paket stimulansa vrijedan skoro tisuću milijardi dolara kako bi se  potaknulo agregatnu potražnju, otvorilo nova radna mjesta, potaknulo velike i profitabilne investicije u tehnologiju, obrazovanje i znanost, kako bi se vratilo povjerenje u tržište. Obamin plan oporavka većinu  podsjeća na Rooseveltov „New Deal“ kojim je SAD izvučen iz krize tijekom Velike depresije. Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija donijele su odluke o velikim svotama eura koje će uložiti u svoja stagnirajuća gospodarstva. FED, ECB i ostale velike centralne banke spuštaju osnovne kamatne stope kako bi se omogućilo jeftinije nabavljanje novca za privatni sektor. Smanjuju se porezi kako bi se potaknulo veće zapošljavanje i jeftinije poslovanje i investiranje za poduzetnike. Zanimljivo je spomenuti da, iako Hrvatska radi sve obrnuto od ostatka svijeta, i ona koristi dio Keynesove ostavštine. Naime, 1946. je na prijedlog američkog predsjednika Roosevelta, osnovan „Council of Economic Advisors“, tj. ekonomsko vijeće, kao što je učinila i naša Vlada nedavno. I nakon čestog opovrgavanja, Keynesova je ekonomija u 21. stoljeću, očito, u svim najrazvijenijim zemljama jedino efikasno i konkretno rješenje za obuzdavanje krize, poticanje proizvodnje i gospodarskog rasta te povećanje zaposlenosti. Niti jedno veliko gospodarstvo (uključujući i cijelu EU) nije donijelo plan oporavka koji se ne temelji upravo na Keynesovoj „Općoj teoriji“. Očito je dokazano da samoregulirajuće tržište nije efikasno u doba krize i da je potrebna promptna intervencija države u većini svjetskih gospodarstava. Svaki poduzetnik i dioničar koji vjeruje da očekivanja mogu utjecati na ekonomiju je keynezijanac, svaki političar koji smatra da snižavanje poreza ili doprinosa za zdravstvo može potaknuti poduzetništvo i zaposlenost je kejnezijanac. Svaki student koji zna primjenjivati IS-LM model je, nesvjesno, kejnezijanac. Zato ću tekst završiti citirajući riječi Nixona i Friedmana: „We are all keynesians now“.

11. kolovoza 2011.

Milan Deskar Škrbić – www.finance.hr

   

BRUTALNI NEOLIBERALNI KAPITALIZAM?

Spektar - Ekonomija

neoliberali

Posljednjih godina, poglavito s ukazanjem globalne financijske, pa i ekonomske krize diljem svijeta, pa i najrazvijenijih zemalja, zaoštrila se i ne samo retorika protiv kapitalizma, osobito njegove podvrste neoliberalizma, koji je okrivljen za sve nevolje koje su uslijedile. Čak i ugledni ekonomisti, sociolozi, pa i filozofi, ustvrdili su da je kapitalizam zapravo potrošen, da mu spasa nema, a neoliberali su proglašeni najvećim zlom ovoga svijeta, gorim i od komunista. Zanimljivo, takva kritika dolazi više s desnog, nego s lijevog spektra političke konfiguracije. Osobnog sam uvjerenja, nakon svega, unatoč brojnim manjkavostima kapitalizma, naravno i neoliberalizma, da boljega izuma još nema, barem ne u ekonomskom, pa čak i u političkom pogledu i da im je alternativa samo socijalizam, totalitarizam i kolektivizam,svejedno kojega predznaka i sve one dobro poznate pogubnosti koje su odavno i povijesno dokazane, dakle sustavi u kojima nemaju svi jednake startne prigode i u kojima nema puno ili uopće ne mjesta za drugačije. Naravno, trebao bi se i kapitalizam i njegova neoliberalna inačica inovirati, odnosno ugraditi socijalni "amortizeri", zaštititi nemoćne koji su to ne svojom voljom i za to prostora ima, što nikako nije moguće sa socijalizmom, totalitarizmom, raznim diktaturama, makar i prekrivenim navodnom demokracijom. U idućem komentaru predočeno je ne baš tako rijetko antineoliberalističko mišljenje, pa sami prosudite što vam se čini boljim, s napomenom da ni ti, kao ni brojni drugi kritičari ili antikapitalisti, kao i u koječemu drugome, ne nude nikakva provediva alternativa rješenja, ali možda je to posao ipak nekih drugih. /Bajro Sarić/

Kapitalistički zakoni profita danas vladaju u cijelom svijetu, pa i u samoj Kini, koja je barem po imenu još uvijek komunistička. Isprika je tobožnja globalizacija a u stvari je kapitalizam. Svi se moraju boriti s posljedicama tržišno – imperijalističkog sistema i posvuda eksplodiraju dobici na račun ovisnih posloprimaca. Slobode nema bez jednakosti koja se reducirala na jednakost šansi. Imati jednake šanse, konkurirati prema svojim sposobnostima, postala je u zaposlenim društvima šuplja fraza a razlog tomu je neravnopravna primanja i kriva raspodjela bogatstva. Nema tu za slabe i siromašne nikakvih jednakopravnih šansi jer živimo u jednom svijetu koji se samo definira kroz novac, uspjeh i moć. Tu, po svoj logici, gube osiromašeni na pažnji i dostojanstvu. U neoliberalizmu nema ni šansi ni mjesta i samim tim ni dostojanstva ni ponosa za potlačene. Interesantno kako je negdašnji ponos posloprimca, tzv. proletera ugašen i to zbog toga što kao stalno zaposleni više ne mogu utjecati na proizvodnju i samim tim više ne mogu vršiti pritisak na ekonomski sistem. Paradoksna je činjenica da su najširi sloj u društvu, upravo ti nezaposleni koji žive u permanentnom strahu od socijalnog uništenja od velikog strateškog značaja za neokapitalistički sistem. A zašto? Pa upravo radi toga što su živa opasnost i prijetnja za one (ne)sretnike zaposlene. Prijetnja su im ako ne rade po volji poslodavca i ne prilagode se njegovim i poslovnim uvjetima. Za takav neskrupulozni pritisak nije naravno kriv taj obespravljeni pojedinac, kako kažu politika, privreda i mediji koji uporno tvrde da je svatko samoodgovoran za svoju situaciju i sudbinu nego nametnuti sistem u kojem živimo. Tu obespravljenu, nepravedno nezaposlenu i obeshrabljenu masu vrijednih posloprimaca se ne može staviti u isti koš s onim istim što ih je Karl Marx obilježio kao Lumpen – proletere, a bili su pojam za u kapitalizmu najniži sloj iskorištene i osiromašene radničke klase. Dakle, masa demoraliziranih, bezvoljnih osoba, kao što su vagabundi, kriminalci, prostituirani i bez cilja lutajući nadničari. Taj se sloj obilježavao – jer nije sudjelovao u bilo kakvom objektivnom i mjerodavnom svjesnom dijelu kapitalističke procesne proizvodnje – kao politički stvaralački nesposobni dio društva. Ne, iako i među njima postoje oni koji bi se tu mogli svrstati, to su ljudi koji su godinama od svoje bruto zarade uplaćivali u razne državne kase da bi na kraju od ovakve neoliberalne i grube kapitalističke politike (ne socijalne) bili obespravljeni, dakako besramno i brutalno bili oguljeni. Možemo li si zamisliti kako bi se derali oni gore po parlamentima, na vlasti, kad bi im ovakva nepravda dogodila? Digli bi ni više ni manje revoluciju!

Kod svih ovih problema (ne spominjući zaštitu prirode) je po meni najveći taj što nam se demografska slika vrlo brzo mijenja na našu štetu. Takva neoliberalno brutalna politika je obiteljski neprijatelj u zapadnom svijetu broj 1. Tako nam govore statistički podaci kako broj rođenih u Španjolskoj, Italiji i Njemačkoj iznosi negdje oko 1,2 rođenja. Uzrok i naravno argument za takvo stanje je pored svega strah od gubitka posla koji ide na ruku s tim da je u pitanju i gubitak socijalne sigurnosti. Djeca su jednostavno postala financijski problem, jer su jednostavno preskupa. Posljedice (a kriva je takva glupa neoliberalna politika upravljana gospodarstvom bogatih) ćemo osjetiti tek za koje desetljeće. Zaključak bi bio da se vrši obiteljska neadekvatna i neprijateljska politika, a mogli bismo i ovako, kako smo nekad govorili, komentirati: „nadrljali smo kao žuti!“

9. kolovoza 2008.

www.hrvatske-novine.com

 

EKONOMIJA RAZMJERA

Spektar - Ekonomija

ekonomijarazmjera

Ekonomija razmjera (engl. economy of scale, njem. Einsparung durch rationelle Auslastung) je povećanje u proizvodnosti inputa koje proizlazi iz podjela rada i ušteda u materijalima kad poduzeće povećava skalu ili razmjere svojih operacija. Sa strateškoga stajališta, važna zbog ostvarivanja troškovnih prednosti iz veličine pojedinih poslovnih operacija.

Ekonomija razmjera osobito se odražava u proizvodnji ali i u marketingu, distribuciji, nabavi i istraživanju i razvoju. U proizvodnji nastaje smanjivanjem jediničnih (prosječnih) troškova proizvodnje, zbog povećanja obujma (volumena) proizvodnje. Mogućnost osiguravanja sniženja troškova, i zbog toga postizanja niskih cijena, čini važan izvor konkurentske prednosti na tržištima gdje je konkurencija cijenama glavni oblik suparništva među tvrtkama. Troškovi po jedinici proizvoda međutim ne opadaju kontinuirano kako se povećava obujam proizvodnje, već u datom momentu pokazuju tendenciju zadržavanja na relativno konstantnoj razini, a nakon toga iskazuje čak i tendenciju rasta zbog preopterećenja ljudi i strojeva, kao i pod utjecajem povećavanja složenosti upravljanja na višoj razini proizvodnje, odnosno u većoj proizvodnoj organizaciji, dok je istovremeno pozitivan efekt smanjivanja fiksnih troškova po jedinici proizvoda sve manji. Tako dolazimo i do optimalnog obujma proizvodnje, a to je sa stajališta troškova proizvodnje onaj kod kojeg su prosječni troškovi proizvodnje najmanji (minimalni).

U industrijama gdje je efekt ekonomije razmjera veći, veće poduzeće uvijek ima troškove prednosti nad malim poduzećem. Naglasak na iskorištavanju ekonomije razmjera, uz mnogobrojne troškovne prednosti, može dovesti i do znatnih problema ako dođe do većih tehnoloških, marketinških i drugih promjena u industriji. Smatra se da prejaka orijentacija na ekonomiju razmjera dovodi do zamagljivanja percepcije menedžmenta o novim tehnološkim, marketinškim i inim mogućnostima.

25. lipnja 2011.

www.wmd.hr

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

21.11.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,773216
CHF CHF
1
6,541418
GBP GBP
1
8,356637
USD USD
1
6,494489
EUR EUR
1
7,423201
$ Odabir valute
= Odabir valute