Turizam

MASOVNI ILI ELITNI TURIZAM?

Spektar - Turizam

turismasa

Ako je suditi po broju turista koji su ove godine posjetili Hrvatsku te po broju ostvarenih noćenja, ovo je najuspješnija turistička godina koju je Hrvatska imala od svoga osamostaljenja prije deset godina. Unatoč tome, očito je nezadovoljstvo turističkih djelatnika - od vlasnika agencija preko direktora hotela do lokalnog stanovništva koje živi od turizma. Štoviše, stanjem u turizmu nezadovoljna je i sama hrvatska Vlada, čiji potpredsjednici i ministri zbog turizma vode otvoreni međusobni rat i neprestano optužuju jedni druge. Najgore u svemu je što unatoč ostvarenim dobrim rezultatima i milijardama prikupljenih dolara svatko od njih ima pravo kad progovara o lošim trendovima kojima je hrvatski turizam prepušten.

Najveća boljka turizma je privatizacija hotelskih i ugostiteljskih kapaciteta diljem Hrvatske, a na osnovu te privatizacije moguće je iščitati i potpuni izostanak bilo kakve koncepcije ovdašnjeg turizma. Rasprave o tome treba li Hrvatskoj elitni turizam s manje gostiju velikih platežnih sposobnosti, ili masovni koji podrazumijeva mnogo gostiju čija lisnica nije pretjerano napunjena konvertibilnim valutama, toliko su uzele maha da u pojedinim trenucima izgleda kako Vlada i turistički djelatnici . No korijeni njihovih dvojbi mnogo su dublji, i započeti su još u prvim danima pretvorbe, početkom prošlog desetljeća, a često još i dalje, do dana kada su ti turistički kapaciteti građeni diljem obale i unutrašnjosti, bez ikakvog ozbiljnijeg i promišljenijeg koncepta osim da odmor na moru bude dostupan svima, što je pak rezultiralo betonskim mastodontima potpuno neprimjerenima zahtjevima turista kakve bi Hrvatska željela.

Već u prvim danima privatizacije uvidjelo se da postojeće uprave hotela nisu sposobne ostvariti zaradu, odnosno profitabilno voditi hotele i hotelska poduzeća na tržišnim principima. Rat je samo dodatno pogoršao ionako katastrofalno stanje jer se niti njegovim prestankom i uistinu velikim povratkom turista na hrvatsku obalu i otoke nije mnogo toga promijenilo, pogotovo ne nabolje. Nadalje, koncept privatizacije postavljen je tako da hoteli i ugostiteljski objekti nisu kupovani svježim novcem, već bankovnim kreditima, na koje su u Hrvatskoj sve donedavna imali pravo tek politički podobni pojedinci. U pravilu je to značilo da su potpuno nesposobni za biznis, pa su im vladajuća partija i njen vođa, HDZ i pokojni Tuđman, financijski pomagali, najčešće besplatnim kreditima banaka koje su vodili uglavnom isto tako nesposobni bankari. Ludilo neracionalnosti koje je u jednom trenutku preplavilo cijelu državu moralo je doći na naplatu, ali se nitko nije nadao da će to biti tako brzo. Još u vrijeme vladavine HDZ-a zbog takvih su kredita banke propadale, a hoteli mijenjali vlasnike u rokovima u kojima se po hotelima mijenjala posteljina.

Početkom novog tisućljeća, u Hrvatskoj obilježenog i smjenom rigidnog režima HDZ-a, hrvatski je turizam dočekao na koljenima: banke su svoje kredite pretvorile u vlasničke udjele i postale vlasnici velikog dijela hotelskih kapaciteta, a ono što nije bilo u njihovim rukama, ležalo je u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju ili Mirovinskog fonda. No ni jedan od tih fondova, baš kao ni banke, nisu imali nikakvu koncepciju održivog razvoja tih hotela, kamoli njihovog pretvaranja u profitabilne tvrtke. Novouspostavljena koalicijska Vlada, koja je trebala osmisliti bilo kakvu koncepciju, našla se u stanju paraliziranosti zbog beskrajnih unutarnjih svađa koje su onemogućavale ikakav konsenzus o bilo čemu, pa tako i o turizmu, odnosno hotelima. Na kraju ponestalo je novca u državnom budžetu, i hoteli su - kad već u državnom vlasništvu nije ostalo mnogo toga što bi se još moglo prodati - stavljeni na bubanj. Istodobno, i banke su se počele rješavati svih tvrtki koje su u njihovom vlasništvu a nemaju veze s osnovnom djelatnošću tj. bankarstvom.

Zbog toga se na samom početku ovogodišnje turističke sezone u prodaji našlo 40 hotelskih poduzeća kojima je vlasnik država (odnosno dva spomenuta fonda), te još nekoliko desetaka kojima su vlasnici banke. Faktički je to značilo da se više od četvrtine ukupnih smještajnih kapaciteta našlo na bubnju u vrijeme početka turističke sezone. Takva situacija teško da je mogla uroditi osmišljenijim pristupom turističke ponude, što se na kraju odrazilo velikim nezadovoljstvom inozemnih gostiju koji smatraju kako za svoje novce nisu dobili zadovoljavajuće sadržaje i kvalitetu. Osim toga, ankete pokazuju da je njihovo nezadovoljstvo uvjetovano i činjenicom da je Hrvatska skupa zemlja, pogotovo u usporedbi sa Španjolskom, Turskom ili Grčkom, a osim prirodnih ljepota ne nudi ništa drugo. Drugim riječima, promijenjena politička klima u državi vratila je turiste, ali ništa više nije učinjeno da bi se ti turisti vratili i iduće godine.

Dok se aktualna ministrica turizma Pave Župan Rusković s jedne strane nervirala zbog toga, na drugoj je vodila rat u Vladi gdje je zastupala privatne interese suprotne interesima drugih ministara, a najviše potpredsjednika Vlade Slavka Linića. Njihove svađe o prodaji pojedinih hotela Britancu hrvatskog podrijetla Goranu Štroku, čije interese zastupa Linić, ili Čileancu hrvatskog podrijetla Androniku Lukšiću, čije je donedavno zastupala Pave Župan Rusković, školski su primjer nesposobnosti i nekompetentnosti državne uprave. Osim toga, Vlada ima velikih problema s usklađivanjem stavova oko pitanja mogu li svi stranci kupovati nekretnine, a time i zemljište u Hrvatskoj, i kako takve kupovine ograničiti. Trenutno su na snazi parcijalna rješenja kojima se stranci dovijaju na razne načine, uglavnom osnivanjem tvrtki u Hrvatskoj, pa onda preko tih tvrtki kupuju zemljište i objekte, što je zakonski dozvoljeno, dok im je kao individuama to uglavnom onemogućeno. Sve to odbija potencijalne ulagače, pogotovo one ozbiljnije. Osim toga, ministrica turizma došla je u Vladu s mjesta direktorice turističke agencije , a ne treba zaboraviti da agencije obilno zarađuju , kako je nedavno opisana hrvatska koncepcija masovnog turizma, kojoj je ona itekako sklona.

U pozadini tih svađa na kraju se donesu odluke upravo suprotne nekim proklamiranim težnjama Vlade. Naime, sad kad je već dosegnuta masovnost inozemnih gostiju, svi su se - i javnost, i Vlada, i turistički djelatnici - počeli zalagati za dovođenje elitnije klijentele na Jadran. No na nedavnoj sjednici Vlade donesena je odluka da se jedan od hotelskih kompleksa u Cavtatu proda njemačkoj tvrtki , poznatoj upravo po masovnosti a manje po elitizmu njihovih gostiju. Takve odluke u pravilu odbijaju potencijalne investitore koji žele stvoriti destinacije za elitnije klijente, koji Hrvatsku napuštaju vidno razočarani. Oni drugi, koji ulože svoj novac u Hrvatsku, npr. Androniko Lukšić, očekuju da im se taj novac isplati u što kraćem roku, pa dolazi do paradoksalnih situacija: hoteli im se prodaju po niskim cijenama, ali s obvezom da ulože u njihovu rekonstrukciju i poboljšanje kvalitete. No takvima se slična ulaganja čine nepotrebnima, pa prolaze godine tijekom kojih hoteli uopće ne napreduju, već suprotno - snižavaju kvalitete svojih usluga, ali ne i cijene.

Loših je primjera gospodarenja bezbroj, ali slučaj Hotela u Zagrebu najilustrativniji je. Jedan od onih koji su se obogatili tijekom proteklog desetljeća je i Ivica Todorić, vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca trgovina . Kao većinski vlasnik , Todorić je zaključio da mu je preskupo plaćati uključenost u lanac (radilo se o manje od milijun dolara godišnje), pa je otkazao licencu. Zagrebački odnedavno se zove , bez da se itko pobunio zbog toga.

Proći će još mnogo vremena prije no što se proklamirani ciljevi i želje počnu provodi u stvarnosti, dok hrvatska turistička ponuda ne postane uistinu profilirana. A tek kad se ona profilira - prema masovnom, elitnom ili kombinaciji tih dvaju turizama (što je itekako moguće jer obala je dovoljno velika i za takvu koegzistenciju), bit će mnogo lakše planirati na duge rokove. No sigurno je da će Hrvati provesti još mnoge zime u svađama oko koncepcije, grickajući ljetinu stečenu u samo dva mjeseca, koliko ovdje traje sezona.

16. rujna 2001.

Milivoj Đilas – www.aimpress.ch

 

ELITNOM TURIZMU TREBA RAZVOJNA STRATEGIJA

Spektar - Turizam

eliturizam

Elitni turizam ne podrazumijeva samo odgovarajuću infrastrukturu i ponudu, nego i personaliziranu uslugu koja zahtijeva edukaciju i znanje. Nedostatak elitnog turizma u Hrvatskoj govori o nedostatku jasne strategije koja bi odredila područja pogodna za razvoj elitnog turizma i poticaje namijenjene razvoju isključivo takve vrste turizma. I kod jahtaša ostaje problem neizgrađene infrastrukture

Hrvatska je još uvijek nedovoljno turistički izgrađena i relativno nezagađena zemlja. Neizgrađenost podrazumijeva nedostatak infrastrukture koja je neophodna za elitni turizam, ali ta činjenica istodobno predstavlja i prednost, jer još uvijek ima dovoljno prostora koji nije popunjen hotelskim objektima od dvije ili tri zvjezdice namijenjenima masovnom turizmu, a koji bi se mogao pretvoriti u elitne destinacije.

Ostaje pitanje, međutim, koji tip elitnog turizma postoji danas u Hrvatskoj, radi li se tek o počecima i pokušajima te postoji li u Hrvatskoj strategija razvoja elitnog turizma?

Siniša Hajdaš Dončić, profesor specifičnih oblika turizma na Visokoj poslovnoj školi Utilus, objašnjava da elitni turizam čini osviještenost neke turističke destinacije. 'Važnu ulogu igraju podjednako i prirodni i društveni resursi. Osim njih, neophodna je strategija razvoja', kaže Siniša Hajdaš Dončić.

Strategija razvoja bi uključivala odgovore na pitanja što bi za Hrvatsku bio elitni turizam i to u smislu koji bi to sadržaji bili uključeni i predstavljali destinaciju kao odredište elitnog turizma. 'Pritom u prvom redu smatram važnom percepciju potrošača – njihovo viđenje Hrvatske kao elitne destinacije. U elitni turizam mogu, naime, ulaziti i sasvim različiti sadržaji, kao što i gosti mogu zahtijevati različite usluge. Tako, primjerice, i planinski resurs s kockarnicom može spadati u elitni turizam', komentira Hajdaš Dončić.

Neophodno je provesti zoniranje cijele Hrvatske, a to znači odrediti mjesta pogodna za razvoj turizma. Brojna mjesta puna su, naime, hotela od dvije ili tri zvjezdice, a zapravo je riječ o ljetovalištima koja su nastajala nakon Drugog svjetskog rata.

Zbog toga treba odrediti mjesta pogodna za razvoj butik-hotela s pet zvjezdica čiji kapacitet ne bi smio biti veći od sedam ili osam soba. Veliki potencijal elitnog turizma su destinacije poput Opatije, Hvara, Dubrovnika, ali i mnogih ispražnjenih otoka s očuvanom autentičnom gradnjom.

'Uokolo malih hotela potrebno je razviti odgovarajuću infrastrukturu koja će destinaciji opravdati atribut elitnog odredišta', objašnjava Hajdaš Dončić. U tu infrastrukturu mogu opet spadati potpuno različite stvari, jer će neki tip gostiju željeti divljinu s nježnim intervencijama, dok će drugi tip gostiju preferirati uređeniji okoliš i više luksuza.

Ono što je ustvari najvažniji element elitnog turizma i čini njegov temelj jesu ljudi koji pružaju usluge elitnog turizma. 'Usluga elitnog turizma mora biti personalizirana, gotovo individualna - to je ono čime se stvara ugođaj i doživljaj, tj. upravo ono za što je gost spreman platiti', kaže Hajdaš Dončić. Osim personalizirane usluge, za elitni turizam važni su i sadržaji, teme koje mogu biti različite: priroda, glazba…

Ministarstvo turizma davalo je do trećeg mjeseca prošle godine poticaje za gradnju obiteljskih hotela i pansiona kroz projekt 'Pod starim krovovima', koji je obuhvaćao obnovu starih kuća u smislu očuvanja i promoviranja ambijentalne, autohtone gradnje. 'Riječ je bilo više o poticaju za aktiviranje poduzetništva u obiteljskom turizmu, negoli o elitnom turizmu', mišljenja je Hajdaš Dončić.

Snižavala se i kamata prema broju novouključenih sadržaja da bi se animirali ljudi da u svoju ponudu uvrste što više različitih sadržaja. Tako bi, primjerice, osobe bile motivirane da osim iznajmljivanja soba uključe u svoju ponudu i restoran ili wellness.

Iznajmljivanje i prodaja jahti nalazi se na samom vrhu elitnog turizma. U Hrvatskoj, iako se ona vani ne percipira kao destinacija pogodna za iznajmljivanje jahti, postoji nekoliko tvrtki koje se time bave.

Rikard Dragčević, vlasnik i direktor tvrtke Saltus, navodi kao glavni problem nedostatak odgovarajuće infrastrukture u marinama. 'Za jahte od 24 metra i preko te dužine u marinama nema dovoljno jake struje, što znači da morate imati svoje generatore. Drugi problem je što nema mjesta za pristajanje i što ne postoji sustav pražnjenja tankova u marinama, nego se oni svugdje u Hrvatskoj prazne u more', kaže Dragčević.

Manji problem je i to što je većina brodova u Hrvatskoj u mješovitom vlasničko-charter konceptu, dok je daleko prihvatljiviji i atraktivniji čisti charter, u kojem ne postoji mogućnost otkazivanja najma u zadnji čas.

'Što se tiče destinacija iz kojih dolaze gosti, nema pravila, osim da su možda ipak najčešći Rusi', dodaje Dragčević. 'U srednjem i južnom Jadranu, gdje pristaju jahte, postoje dobri nautički restorani i mali obiteljski restorani s domaćim štihom. Ono što ne postoji jest odgovarajući šoping. Takva vrsta gostiju nema gdje potrošiti novac na odjeću ili nakit. Također, noćni život je uglavnom koncentriran na diskoteke, ne postoje kockarnice… Razvoj jahtinga ovisi o percepciji i strategiji države', zaključuje Dragčević.
10. ožujka 2010.
Dina Ivan - www.poslovni-savjetnik.hr
 

O TURISTIČKOJ POTROŠNJI

Spektar - Turizam

 

 

 

U najkraćem, turističku potrošnju čine svi troškovi i izdaci za robe i usluge  koje turisti, ali i izletnici plaćaju u određenom vremenu, sredstvu i mjestu radi odmora, rekreacije, posjeta, posla, liječenju, hodočašća i sl. Riječ je o troškovima i izdacima za putovanja, smještaj, prehranu, kulturne, zabavne, rekreacijske, zdravstvene i ostale robe i usluge koje turist ili  izletnik koristi u svim fazama putovanja, odnosno privremenog napuštanja mjesta boravka /ne dulje od 12 mjeseci/. Turistička potrošnja ostvaruje se zapravo u tri faze i to u mjestu stalnog boravka turista ili izletnika /prije i nakon putovanja/, na samom putovanju /prema turističkom odredištu i na povratku i njega/ i u samom turističkom odredištu, ili više njih, ako je riječ o takozvanim turama.

U hrvatskim uvjetima i već desetljećima ne postoji pouzdan i konzistentan sustav mjerenja turističke potrošnje koji bi na optimalan način utvrdio utjecaj, naravno najviše receptivnog turizma, odnosno turističke potrošnje na nacionalnu ekonomiju, domaći bruto proizvod, zapošljavanje i gospodarski rast. Zna se samo da je on nedvojbeno relativno velik ali još nitko nije točno izračunao koliki je i s tim u svezi kolika je zapravo važnost i opravdanost turističke orijentacije u odnosu na gospodarstvo u cjelini. Po mojem mišljenju, turističku potrošnju trebali bi po odgovarajućoj statističkoj metodologiji mjeriti pružatelji, odnosno ponuditelji turističkih usluga, dakle svi oni koji ostvaruju prihode od prodaje svojih roba i usluga turistima i izletnicima, polazeći od strukture ostvarenih poslovnih prihoda u određenom razdoblju. Držim da to i nije tako veliki problem, kako se često podastire, jer je posve razvidna, primjerice, oscilacija prihoda u razdoblju turističke sezone od onih izvan turističke sezone, kada se prihodi ostvaruju od domicilnog stanovništva, poduzetnika i sličnih kupaca i korisnika usluga. Moguće je, uvjetno rečeno, normalizirati u određenom razdoblju prihode od prodaje potonjim, a razlika je turistička potrošnja. Ovdje se javljaju problemi statističko-dokumentacijske osnove, manjkavosti analitičkih službi, sive ekonomije i sl. ali oni nisu nepremostivi. Naravno, neće biti moguće utvrditi ni na takav način točnu ukupnu turističku potrošnju, ali odstupanja od plus do minus 10% mogu se uzeti tolerantnim i iz njih izvlačiti odgovarajući zaključci i predlošci za donošenje mjera u području makroekonomske, a posebice turističke politike.

Kad se novac obrće ostvaren u turističkoj potrošnji, riječ je o takozvanom turističkom multiplikatoru, koji se pojavljuje samo u slučaju inozemne turističke potrošnje. Primjerice, od 100 EUR koje turist izdvaja za troškove smještaja i prehrane u hotelu, neposredne koristi, kroz prihode, imaju trgovci, dalje proizvođači hrane, dalje zaposlenici i taj novac ostvaren od potrošnje obrne se nekoliko puta dok se potpune ne povuče s tržišta. Prema tome, turizam treba shvatiti kao mogućnost povećanja prodajnog tržišta kroz veći broj potrošača, odnosno turista i izletnika i što je veći koeficijent obrtaja inicijalne turističke potrošnje, to su i multiplikativni, odnosno gospodarski učinci turizma na nacionalnu ekonomiju veći. Međutim, treba znati, ako je uvozna komponenta u turističkom proizvodu ili ponudi veća, to je koeficijent obrtaja ili multiplikator manji, o čemu treba voditi računa pri donošenju odluka o ukupnoj razvojnoj strategiji neke regije ili zemlje. Zbog toga se ne smijemo zavaravati, primjerice o rastu turističkih noćenja ili turističkih prihoda, što se nerijetko čini. Po meni, za turističku orijentaciju ili strategiju bitan je pokazatelj multiplikativnih učinaka i posljedica, a sve ostalo su zablude. Nažalost, mi još uvijek nismo na znanstvenim ili stručnim osnovama razradili i primjenili pouzdanu metodologiju praćenja turističke potrošnje, multiplikativnih učinaka i stvarnog utjecaja turizma na nacionalnu ekonomiju, a niti ima spremnosti kod nadležnih da to i učine.

Po meni, već i godinama temeljni je problem hrvatskog turizma, možda točnije turističkog poduzetništva, što temeljni nositelji turističke ponude, a to su hoteli, donekle i restorani, posluju s gubicima, u teškom su financijskom položaju i sa slabom iskorištenošću kapaciteta, tako da se ulaganja u te djelatnosti s obzirom na nisku stopu povrata, skoro i iracionalna u usporedbi s drugim djelatnostima. S druge strane,od turističke potrošnje veću korist imaju trgovci, neke ustanove, jedinice lokalne samouprave, građevinari, neke proizvodne djelatnosti, što razvojno gledano nikako nije dobro i u čemu će, kako to čine ostale razvijene turističke zemlje, država trebati davati puno veće potpore, izravne ili posredne, hotelijerima, restauretirma i sličnima, jer je tek na takvom konceptu moguće znatnije povećati međunarodnu konkurentnost hrvatskog turizma i njegove ekonomske učinke.

turisti
Turistička potrošnja i multiplikativni učinci turizma u konkurentskim turističkim zemljama najčešće se mjeri takozvanim turističkim satelitskim bilancama. Riječ je o relativno kompliciranoj, ali i pouzdanoj međusektorskoj analizi utjecaja turizma na nacionalnu ekonomiju koja se temelji na jednako takvoj statističko-dokumentacijskoj podlozi, koja je kao službena prihvaćena 2000. od strane EUROSTAT-a. Turističku satelitsku bilancu u novije vrijeme primjenjuje i Hrvatska, ali ne može se ustvrditi da je baš potpuno pouzdana, s obzirom na nedostatak stalnih, pouzdanih, usporedivih i konzistentnih statističkih podataka u duljem razdoblju. Općenito uzevši, kod nas su, upravo zbog neadekvatne metodologije turisitčke potrošnje i mjerenja ekonomskih učinaka turizma na nacionalnu ekonomiju vrlo oprečni sudovi o tome je li turizam naša strateška razvojna odrednica i sudbina ili bi ipak trebala biti sporedna, što ne znači i ne nevažna, kakav je slučaj u razvijenim zemljama.

Iako nije, kako sam to već i spomenuo, moguće točno kvantificirati turističku potrošnju, s obzirom na njezinu posebnost i pojavnost u mnogim oblicima, ipak je ona mjerljiva i siguran sam da svatko onaj koji ostvaruje prihode od turista i izletnika zna skoro u lipu koliko je ostvario prihoda od potonjih, a koliko primjerice od domicilnog pučanstva ili poduzetnika. U ekstremnim situacijama, dakle kada uopće nema turista ni izletnika, zna se da su svi prihodi od domicilnog pučanstva ili poduzetnika i da tada nema nikakve turističke potrošnje. Svaki ozbiljniji obrtnik ili poduzetnik, pa i privatni iznajmljivač, jako dobro poznaje strukturu svojih poslovnih prihoda. Međutim, problem je u tome što mnogi tu strukturu ne žele, ali nisu ni obvezni iskazati, da i ne govorim o sivoj ekonomiji. Kako bilo, poradi na dugi rok osmišljenog i održivog razvitka hrvatskog turizma, koji je i unatoč manjkave statističko-dokumentacijske osnove dokazivo strateški iznimno važan za nacionalnu ekonomiju, potrebno je čim prije prihvatiti europske standarde u mjerenju i procjeni ekonomskih učinaka turizma, kako bi se na najbolji način iskoristili svi njegovi potencijali, ali ne zaboravimo i na minimum svele njegove štetne, posebice ekološke i demografske posljedice.

3. listopada 2010.

Bajro Sarić

 

   

TURIZAM: TURIZAM, KORUPCIJSKI MIT?

Spektar - Turizam

 

golfpark

Sunčani Hvar, Srđ, Žnjan, Barbariga, Dragonera, Kulmerov dvorac... Koruptivna pozadina hrvatske turističko-ekonomske politike i prakse u svojim je početnim nakanama i krajnjim efektima u permanentnom sukobu s javnim interesom.

Otkako se život na ovoj planeti s većinom pripadajućih bioloških uvjeta za njegovo održanje preselio na hrvatsku obalu Jadranskog mora, te ga baš ovih dana očekujemo da se sretno vrati u svoja izvansezonska boravišta, dakle, moglo se već po dominantnome medijskom odrazu stvarnosti - iskrivljenom ili ne - očitati kako funkcionira i naročiti režim što uređuje taj svijet. Ako ste proteklih nekoliko tjedana iz nekog perverznog razloga svakodnevno pratili, recimo, prvi Dnevnik HTV-a, onaj što se emitira u podne, teško da ste tamo uočili gotovo išta drugo mimo nebrojenih varijacija na temu nasušnoga našeg turizma, što je u konačnoj interpretaciji određenje po kojemu za vrijeme intenzivne berbe deviza ne samo da ne postoji ništa drugo, nego se tome drugom ne smije ni dati ozbiljna prilika za realizaciju.

Ljetna shema informativnog programa javne televizije - kamoli drugih, privatnih - stoga izgleda, otprilike, kao revija turoperatorskih izvještaja o broju noćenja u komparaciji s prošlom sezonom, javljanja s vedro zakrčenih graničnih prelaza i naplatnih kućica na autocesti, razglednica iz malih mista u posjedu rekordno velikih teća rižota s plodovima mora, veduta s krstarenja poznatih ličnosti po srednjodalmatinskim otocima, reportaža o svečanom otvaranju ljetnih festivala u ovome ili onom velomu mistu, i crnokronikaških vijesti o stradanju najnesretnijih među turistima...

Ništa ne zaostaje tiskani mainstream: jedan od vodećih hrvatskih dnevnika pokrenuo je nedavno pravu kampanju zbog pogibije čovjeka koji se neoprezno naginjao s dubrovačkih zidina kako bi svojim digitalcem ulovio što obuhvatniji kadar. Novinske fotografije mjesta nesreće s hiperkoloriranom kompjutorskom grafikom sugerirat će zatim, prvo, da su te zidine iznenađujuće visoke i neugodno strme! Drugo, da lokalni turistički radnici nikad nisu duž njihova ruba postavili ograde od npr. pleksiglasa! I treće, da bi možda bilo vrijeme za neumoljivu povijesnu osudu njihovih graditelja koji su potpuno zanemarili očitu buduću funkciju zidina u formi promenade za posjetitelje u japankama koji su pošteno platili svoju šetnju, a zauzvrat dobili pustolovinu rizičniju od ekstremnih sportova bez sigurnosne užadi!... Grudobran je na tim zidinama, mogli smo čitati, "mjestimično visok samo jedan metar"; sad znamo zašto Dubrovnik s njih nikad nije imao priliku ozbiljnije braniti slobodu.

Tu dolazimo i do ideologije koja se gnijezdi u srcu turizma kao strateške djelatnosti hrvatskoga gospodarstva, tamo gdje se dogmatski više ne postavlja nijedno pitanje o društvenom kontekstu čitave te utakmice pod imperativom pobjede. A kad se o nečemu tako važnom ne razgovara dovoljno kvalitetno, tad se ono izdiže na razinu mita koji je priča sam za sebe. Hrvatski turizam, naime, uvelike jest politički mit, baš kao što su to, primjerice, "Stabilna kuna" ili "Ulazak u EU". Zato i Dubrovnik postoji samo radi turizma, kao i makija što je čuvamo da ne izgori pa razočara goste, kao i otoci, more, riba. Ili, da parafraziramo jednog poznatog Dubrovčanina: kome bi šumilo, more moje sinje, da turista nije?!

Prije nekih 40 godina, upravo su hrvatski turizam i devize od njega - prebrojavane u beogradskoj centrali - poslužile kao šlagvort najrazbarušenijem od svih nacionalističkih mitomana svog doba, ekonomistu Hrvoju Šošiću. U međuvremenu se distribucija vrijednosti malo pomaknula na svim osima, pa i smisao turizma u Hrvata valja tražiti u nekim drugim motivima. No, prije toga nije zgorega napomenuti kako se kod turizma zapravo radi o specifičnoj privredi koja okuplja niz drugih, primarnih Hrvatski turizam uvelike jest politički mit, baš kao što su to, primjerice, "Stabilna kuna" ili "Ulazak u EU". Zato i Dubrovnik postoji samo radi turizma, kao i makija što je čuvamo da ne izgori pa razočara goste, kao i otoci, more, riba grana od poljoprivrede do kemijske industrije, te se njezina ukupna vrijednost ne izražava u jednostavnoj bilanci s neposrednom zaradom iz uslužne djelatnosti. Drugim riječima, turizam nikako ne bi smio biti strateški cilj u hrvatskoj ekonomskoj politici samo zbog novca kojeg utrže hotelijeri, gostioničari, prevoznici i slične branše, nego zbog njegove funkcionalnosti u mobiliziranju ovećeg skupa djelatnosti koje bi se bez njega kudikamo teže intenzivirale, barem u okolnostima kakve su ovdje na stvari.

A to ujedno znači da bi se oko turizma u nas, kad već imamo toliko ležajeva i vezova, trebala voditi nešto kompleksnija javna debata (vidi npr. osvrt Marka Sančanina na T-portalu), umjesto da bude oskudnija čak i od poljoprivredno-političkog diskursa koji počinje i završava na temi drž'-ne daj poticaja... Upravo nasuprot tomu, ona se aktivno suzbija pomoću spomenutih ideologema u pozadini kojih nepogrešivo stoji neki hotimice nedeklamirani interes. I dok se o svemu tome uporno naklapa jedno te isto, ostaje nam rezimirati što je ono drugo u sjeni, onaj neprerađeni žilavi ostatak koji čitavom predmetu zadaje iznimnu društvenu napetost.

Mada bi se na samom primjeru ovdje već eksponiranog Dubrovnika dala zaokružiti čitava ta priča, pogotovo nakon najnovijih vijesti o razvoju golferskog projekta na Srđu (to i drugo pod Srđem je nedavno opisala Marina Kelava na H-alteru), red je da na ovome mjestu pružimo šansu i nekolicini drugih, paradigmatskih slučajeva u Hrvatskoj, budući da je svakako riječ o problemu na državnoj, a ne tek lokalnoj ravni. U susjednoj županiji, na otoku Hvaru, dakle, godinama se raspravljalo o sudbini hotelijerskog diva Sunčani Hvar; najprije je glavni problem privatizacije bila isključivo natječajna superiornost izvjesne tvrtke iz Slovenije.

Mjesni, pa tako i metropolski politički te upravni subjekti, naime, nisu mogli podnijeti mogućnost da od svih nacija na svijetu baš Slovenci preuzmu jednu od perjanica hrvatskog turizma. Upustili su se u notorni odnos javno-privatnog partnerstva s luksemburškom Orco grupom, a iza nje je, pak, mogao stajati bilo tko, pa i Slovenci, ali pritajeno. Manje samozatajno stali su uz njih tadašnji premijer Ivo Sanader i njegov ministar Damir Polančec, e da bi 2010. godinu Sunčani Hvar dočekao s dugovima uvećanim od startnih 105 milijuna kuna do sadašnjih 580 milijuna - za svega pet godina pod novim vlasnikom. Država je uto jednostrano raskinula ugovor s partnerom i uputila mu krim-policiju u posjetu, dok su hvarski oci stali zdvajati oko neizvjesne sudbine stotina zaposlenih otočana u tome poduzeću. Ali, najzanimljivije je zasad neautorizirano otkriće vlade Jadranke Kosor kako je cilj Orco grupe otpočetka bilo upropaštavanje Sunčanog Hvara i prisvajanje zemljišta; isto otkriće, dakle, kojemu smo medijski posvjedočili gdješto već u startu.

Nekoliko nautičkih milja dalje, na splitskom predjelu Žnjan također već godinama traje sapunica o prenamjeni zemljišta uz more; baš tamo negdje otkako je 1998. sam papa Wojtyla blagoslovio žnjanski žal, u koju svrhu je ulupano 125 milijuna kuna za uređenje površine, valjda i morske. A posljednjih mjeseci moglo se na internetu vidjeti slogan Zelene liste Dalmacije koja poručuje: "Žnjan je splitska Varšavska!", hoteći kazati da je i u novije vrijeme tu nešto, ukratko, od javnog oteto, u korist privatnog. I doista, osim enormne novije preizgrađenosti tamošnje četvrti Trstenik-Radoševac uza samu obalu, a pri čemu se za iduću fazu planira još toliko objekata, dobar je dio "javnih zelenih površina" i "javnoprometnih površina" po detaljnom planu uređenja preimenovan u "zelene površine" i "prometne površine"... Uljez što su ga izbacili jest Istra, pokrajina kojoj smo se godinama divili zbog demokratičnosti i kozmopolitizma, bila je najprogresivnija i po liberalizaciji tržišta u kombinaciji s kriminalnim pogodovanjem velikim ulagačima, pa je i Hypo banka tamo ostvarila neke od svojih najunosnijih otimačina sama javnost i njezin interes, no ono najzanimljivije za našu temu o turizmu krije se u skrivanju projekta iza službene namjene koja tamo iznad svega predviđa gradnju turističkih apartmana. Ne zato što su najisplativiji, nego zato što se zakonski lakše može graditi za tu svrhu, pa zatim izvrdavati u komercijalnijem smjeru, ka trgovini poslovnim i stambenim prostorima.

Ali, nije se isključivo Dalmacija pokazala tlom prikladnim za takve vidove "turističke orijentacije", naprotiv. Istra, pokrajina kojoj smo se godinama divili zbog demokratičnosti i kozmopolitizma, bila je najprogresivnija i po liberalizaciji tržišta u kombinaciji s kriminalnim pogodovanjem velikim ulagačima, pa je i Hypo banka tamo ostvarila neke od svojih najunosnijih otimačina. Najpoznatiji je slučaj zemljišta u projektu čuvenom kao Barbariga i Dragonera - milijun četvornih metara namijenjenog za turističke svrhe, no preko kojeg se uglavnom prao novac za račun stranih bankara i domaćih političara, od župana Ivana Jakovčića do premijera Ive Sanadera; okrenuli su ukupno stotine milijuna sumnjivih ulaganja i tajnih kredita, a da u turizmu praktički ništa nije poduzeto. Složene putove novca u toj aferi austrijski krim-istražitelji, kao što znamo, i dalje raspliću.

Konačno, jest da turizam u Hrvatskoj raste najzelenije po Jadranu, ali neodoljiv je duhu ovog nabrajanja i primjer jednog projekta u Zagrebu, odnosno tik do njega, bliže Medvedgradu. Tamo je najveći hrvatski tajkun Ivica Todorić premostio određena zakonska ograničenja pri obnovi Kulmerovog dvorca za svrhu vlastitog stanovanja u zaštićenom zelenom pojasu, tako što je renoviranje i dogradnju opravdao javnom namjenom: privatni dvorac službeno je registrirao kao hotel koji, međutim, nikad neće primiti nijednog turista. Sličnost te lakrdije sa žnjanskim primjerom, ili mnogima drugim, sve je osim slučajnosti, jer se u biti radi o jednako konstruiranim mogućnostima da se pozivanjem na turizam kao javni te nacionalni prioritet, izvuče brza i obilata zarada na veselje pripadnika hrvatske nouveau riche kaste.

Koruptivna pozadina hrvatske turističko-ekonomske politike i prakse u svojim je početnim nakanama i krajnjim efektima utoliko u permanentnom sukobu s javnim interesom, a konkretan produkt toga jest i poneka kolateralna šteta poput aktualnog uništavanja Varšavske, koje naizgled nema veze s turizmom. Ali, stavljeno u ideologizirani turistički kontekst, ono se kao društveni moment odvija upravo danas zbog općeprihvaćene činjenice da se s polovine srpnja do potkraj kolovoza nema šta ni formalno očekivati da "institucije pravne države rade svoj posao"... Logično je, znači, da se zagrebačka gradska skupština usprotivi rušenju grada, a zatim da ga napusti u smjeru Bosiljeva i dalje, pa da pocrni, a ne izgori.

Da je političkoj eliti nekim čudom pri srcu taj razvikani javni interes, mogla bi svoju naklonost iskazati podrškom razvoju još jedne privredne djelatnosti koja relacijski pokreće druge oko sebe, a pritom je glavni naš izvoznik, čak i ovako devastirana - hrvatska brodogradnja. No, i na njoj, kao i na turizmu, u značenju jednako društvene i ekonomske situacije, baš korumpirana tzv. politička volja omogućuje parazitiranje gore naznačenih privatnika. Što veći bili javni resursi, to je veća zarada od njihove eksploatacije u raznolikim vidovima; dok je kurila cestogradnja i građevinska djelatnost generalno, recimo, najveća je kriminalna zarada pomoću korupcije ostvarena upravo tamo.

Udio turizma u BDP-u je rastezljiv, ali je svakako više nego značajan; prije dvije godine bilo ga je 22 posto, ove možda neće ni pola od toga. Nije, međutim, iskorišten niti toliki dio njegova mobilizacijskog potencijala po ukupnu privredu, jer uopće nema sustavne razvojne politike u javnom interesu, pa nas kanonizacija turističkog kulta ima uvjeriti u njegovu prirodnu datost, čega je npr. Zakon o golfu samo metonimijski produžena artikulacija. A mi slavimo turizam kojega će vlada među ostalim psinama zloupotrebiti i tako da nam proda uobičajeni sezonski trijumf zbog pada nezaposlenosti posljednjih mjeseci. Domicilni svijet, njegova prava i kvaliteta mu cjelogodišnjeg življenja, zaštita okoliša i spomeničke baštine, sve je to pod udarom vulgarnog rentijerstva kojem je svojedobno nezaboravne riječi posvetila bivša gradonačelnica jednoga od ovdje spomenutih gradova, pozivajući sugrađane da zbog pojačane posjete kruzera ne izlaze iz svojih kuća i ne stvaraju dodatnu gužvu bez prijeke potrebe...

Taj i takav turizam je najveći pulski, a i hrvatski panker Franci Blašković u jednim novinama predočio opisom incidenta u izvjesnom privatiziranom istarskom hotelu iz čije kavane su konobari ljubazno izbacili namjernika pristiglog u radničkom trlišu za vrijeme marende na obližnjoj baušteli, sve mu objašnjavajući kako je rigorozno poštivanje dress codea u interesu općem, pa tako i njegovom. Ustvari, sam Franci je to prepričao kako bi rastumačio motive svoje Lige za boj protiv turizma. Bilo je to davno, još u devedesetima; u Istri je ta muka ljudima ipak prije mogla izaći na nos.

18. rujna 2010.

Igor Lasić – www.h-alter.org

 

TURIZAM NIJE "ZLATNA KOKA"

Spektar - Turizam

hotcroat

Svatko tko se suočavao, kao ulagač, stručnjak ili objektivni poslovni savjetnik, s problematikom financijske isplativosti ulaganja u hrvatsku turističku receptivu i uopće profitabilnosti toga sektora, osobito hotelijerstva, lako će zaključiti da nema ništa od one, kako je "turizam zlatna koka". Štoviše, ako se isključe špekulativni motivi, razvidni u takozvanom pranju novca i "tramakanjima" s turističkim nekretninama, osobito hotelima i zemljištima, s čisto poslovnog stajališta turistički poduzetnički pothvat nipošto se ne može tretirati kao nešto ekonomski racionalno, niti perspektivno. Primjerice, financijski položaj i rezultati poslovanja goleme većine hrvatskih hotelskih poduzetnika su bijedni, najčešće ispod praga rentabilnosti, dakle gubitnički i uvijek mi se postavlja pitanja što pokreće poduzetnike i njima slične, domaće i strane, na ulaganje u turističke sadržaje? I nisam nikad pronašao racionalan razlog, dakle motiv zarade u samom poslovanju. Siguran sam da su i danas skoro i svi, naravno i dubrovački hoteli na "bubnju", njihovi vlasnici najradije bi ih se riješili, prodali i pobjegli što dalje od takvih mjesta razočaranja, makar je ponekad i upitno jesu li se baš razočarali. Naime, naprosto mi je teško povjerovati da su u sve te pothvate ušli bez ikakvih tržišnih i financijskih analiza, bez razvidne i ostvarljive točke pokrića, ali čini se da jesu. I nije uopće ni za čuditi što sad, na vrhuncu turističke sezone polupansionske pakete prodavaju po dvostruko nižim od nominalnih cijena, jer i tu djeluje zakon tržišta, ako niste znali i tu nije važno što vi mislite o sebi i vašim hotelim s pet zvijezdica, primjerice. Njegovo veličanstvo kupac ili gost, koga tek u novije vrijeme počinjemo u naznakama priznavati, jednostavno više neće platiti i to je tako. I uopće, ni dubrovačka, ni hrvatska turistička ponuda ne može se i neće se poboljšati zato što oni koji ne privređuju u turizmu, političari, obični ili neobični puk drži da mora biti kudikamo bolja i veća. Ako poduzetnici ne vide vlastiti interes ili profit, od čega i brojni drugi mogu imati koristi i što mnogima nikako ne ide u glavu, neće biti ni noćnih klubova, ni zabave ni svih onih sadržaja kojih nikad na ovim prostorima i nije bilo u izobilju. Razmišljanja, ali i praksa da će se rijeke turista slijevati tu zbog našeg lijepog mora, klime, kulturno-povijesne baštine i gastronomije osuđena su u poslovnom smislu na smrt. Toga ima sve više i drugdje diljem kugle zemaljske, čak i jeftinije i bolje i sad smo tu gdje jesmo – trebamo ponuditi puno više, puno više i raditi i prilagođavati se. Poslovna filozofija koja je ovdje funkcionirala već desetljećima i koja se svodila na onu mali promet – velika zarada, nažalost ne i našom voljom, sve se više na iznimno konkurentnom i globalnom tržištu i ne samo u turističkoj receptivi, stubokom se preokrenula i sad je već posve izvjesno da se opstati može samo na velikom prometu i snošljivoj zaradi. U idućem članku, po mojem mišljenju, odlično su opisani uzroci zbog čega su turistička ulaganja neprofitabilna, a date su i naznake u kojem bi smjeru donositelji hrvatske makroekonomske i turističke politike trebali ići i kakva bi rješenja morali provesti kako bi se ipak neupitni hrvatski turistički potencijali ekonomski potpunije valorizirali i kako bi ulaganja u turistički sektor mogla, makar i na dugi rok, postati profitabilna. /Bajro Sarić/

"Nakon investicijskog vala koji je trajao posljednjih desetak godina, nastupanjem globalne financijske krize došlo je sredinom 2008. godine do zaustavljanja investicija u turizam na Jadranu, a pokretanje novog investicijskog ciklusa u sadašnjim se okolnostima ne može više očekivati.

Naime, investitori koji su ulagali u hrvatski turizam činili su to na bazi očekivanog porasta vrijednosti kupljenih i izgrađenih nekretnina, a ne na bazi očekivanih dobrih operativnih rezultata, koji često nisu ni ulazili u njihove kalkulacije. Nakon što je slom tržišta nekretnina raspršio iluzije o daljnjoj mogućnosti zarade na takvom modelu ulaganja, preostalo je samo ulaganje u projekte koji bi svojim poslovanjem donosili dobit, no zbog sadašnjeg karaktera hrvatskog turizma za takve projekte jednostavno nema matematike.

Tako je stanje investicija u hrvatski turizam u razgovoru za Businesss.hr opisao član Nacionalnog vijeća za konkurentnost Ivica Čačić, direktor tvrtke Hotel Partner i ugledni hotelijerski konzultant koji je sudjelovao u izradi Strategije razvoja hrvatskog turizma za razdoblje od 2003. do 2010. godine. Čačić tvrdi da do pomaka u investicijama neće ni doći bez poduzimanja krupnih koraka, odnosno bez strateškog definiranja razvoja turizma na razini države te odlučnosti da se novi koncept razvoja i provede.

Trenutačno se isplati ulagati jedino u distressed properties, odnosno, gledano sa stanovišta povrata investicije, najviše se može kapitalizirati kupnjom od vlasnika tvrtki koje su pred likvidacijom ili od banaka koje imaju još manje emocija prema nekretninama posrnulih tvrtki koje su dospjele u njihovo vlasništvo. Bilo bi nekorektno da javno navodim o kojim je konkretno tvrtkama i nekretninama riječ, no one se mogu pronaći od sjevera od juga.

Ulaganje od nule se ne isplati, osim u iznimnim slučajevima, jer u kombinaciji cijene zemljišta, izgradnje, promocije, uključivanja u destinacijske lance, brendove i ostalo, za to nema matematike uz postojeću iskorištenost i cijenu hotelskog smještaja. To je garantirano loš poslovni pothvat. Kod nas su troškovi izgradnje i opremanja na europskoj razini, trošak rada neznatno je niži nego u Europskoj uniji kada uključimo sve državne namete i efikasnost rada, a iskoristivost smještaja i cijena su ispod europskog prosjeka, kaže Čačić.

Prema njegovim riječima, mimo same privatizacije hotelskih tvrtki, ima vrlo malo investitora koji se snalaze u hrvatskom turizmu i koji su napravili biznis investirajući u njega posljednjih desetak godina. Trenutačno nema ni zainteresiranih investitora ni financijskih institucija koje bi ih pratile, a to nije samo posljedica krize nego i našeg okvira za razvoj turizma. Investicije su se zaustavile kada su nastupom krize banke i investitori shvatili da j e balon puknuo i kada su počeli kalkulirati kakav je zapravo povrat na investiciju, a ne samo koja je cijena zemljišta.

Dosad se investiralo s nadom da se zemljište kasnije može prodati skuplje i vrlo je malo investitora uopće bilo spremno razgovarati na razini operativnih rezultata. Sposobnost povrata kroz operativni rezultat kod nas je izuzetno niska, a danas je još porastao trošak kapitala, pali su popunjenost hotela i cijene smještaja, dok je trošak rada ostao isti ili čak porastao, pojašnjava Čačić, dodajući da isto vrijedi i za brojne neiskorištene turističke zone u kojima se sav interes svodi na spekuliranje s porastom vrijednosti zemljišta, no kada se izračuna koliko operativnog prihoda projekti mogu generirati, ispada da zemlja vrijedi samo euro po četvornom metru.

Iskoristivost kapaciteta ne može se povećati, pa tako ni očekivati povratak investitora, sve dok je Hrvatska fokusirana na sezonski turizam, baziran na kupanju u moru koje traje dva mjeseca. Primjerice Austrija, koja je skijaška zemlja, ostvaruje više turističkog prometa ljeti nego zimi, jer ima gradski turizam, planinske šetnje, kulturu, jezera, ima velike manifestacije poput najvećeg Harley Davidson mitinga u Europi ili najvećega golf susreta.

Iskoristivost toplica u Sloveniji je 70 posto. Oni nemaju problem sezone, a mi smo ušli u paradigmu sezone i govorimo kako je kratka jer je opisujemo kao sunce i more plus školski praznici, čime smo se vezali samo za dva mjeseca, u kojima nam se, što su podaci za 2008. godinu, a prošle je godine postotak vjerojatno bio i viši, događa 68 posto turističkog prometa. Dakle, manje od jedne trećine prometa odvija se u preostalih deset mjeseci. Prosječna popunjenost smještaja u Hrvatskoj zbog toga je 46 posto, dok je break even za normalan hotel blizu 60 posto, pa recimo da je i 55 posto.

To na Jadranu sada postižu samo Opatija, Dubrovnik i Split, a pitanje je što će se u Splitu dogoditi ove godine kada se još otvore Radisson Blu Resort i Hilton Marjan, što su veliki novi kapaciteti. Dosad je popunjenost u Splitu bila 70 posto, jer je nedostajalo kapaciteta, a potražnja će samo djelomično porasti zbog novih hotela i pitanje je što će grad moći ponuditi gostima, jer čovjek ne dolazi u destinaciju radi hotela nego radi svojih potreba, odmora, relaksacije, kulture i sličnog, upozorava Cačić.

Hrvatska je dosad propuštala primijeniti vrlo jednostavna rješenja kojima bi se goste moglo privući i tijekom onih deset preostalih mjeseci, napominje ovaj stručnjak, navodeći da Slovenija, Mađarska i Slavonija crpe praktički istu termalnu vodu, no da slovenske terme Čatež, Rogaška i Radenci funkcioniraju bolje od hrvatskih hotela i daje doista pitanje zašto se takvim oblikom zdravstvenog turizma nitko ne bavi u Hrvatskoj. Jednako je tako i na Jadranu i na kontinentu zanemaren razvoj golfa, kao jednog od najsnažnijih atraktora za dolazak gostiju dubljega džepa.

Nisam ekspert za golf, ali znam da golf igralište nije profitni centar. No dokazano je da nekoliko golf igrališta u blizini destinacije znatno pridonosi iskoristivosti kapaciteta. S obzirom na važnost turizma u privredi Hrvatske, bilo bi najbolje da država konkretnim mjerama pospješi otvaranje, ne jednog ili dva, nego 10 do 15 igrališta duž obale i u unutrašnjosti.

Ako samo Donja Austrija ima 39 golf igrališta, onda bi ih Hrvatska trebala imati barem 19. Golf je nešto što se toliko samo od sebe nameće kao rješenje da mi je nejasno zašto o tome 15 godina uopće diskutiramo, umjesto da smo ga napravili. U Istri se on može igrati od ožujka do listopada, a u Dubrovniku od ožujka do studenoga.

Mislim da se nema petlje da netko stane iza toga i provede do kraja sve što je potrebno, da jamči investitoru da će mu država u roku X dana ispuniti sve što je potrebno ako on ispuni svoje uvjete. Tek tada investitor može procijeniti svoj rizik i odlučiti se na ulaganje, a ovako mi stalno imamo figu u džepu, kaže Čačić.

Vraćajući se na temeljnu filozofiju, dodaje on, turizam je fenomen u koji treba biti uključeno cijelo društvo, koji počinje s predstavnikom turističke zajednice u emitivnoj zemlji i s policajcem koji pregledava putovnice na granici, a uključuje liječnika, veterinara, radnika komunalne čistoće i sve one koji utječu na percepciju gosta i dijelom su plaćeni od tog istog gosta.

S obzirom na svoj udjel u BDP-u, turizam bi u Hrvatskoj trebao biti način života. Sada u novom sastavu Nacionalnog vijeća za konkurentnost postoji želja da se formira vizija razvoja zemlje do 2025. godine i da se pokuša postići konsenzus o razvoju u duljem. razdoblju od četiri ili osam godina, odnosno jednog ili dva mandata vlade, te da se to počne implementirati od vrtića.

Kad pogledate koliko je trajala izgradnja Kempinskog, Punta Skale ili koliko Dražen Ladić radi na svojem golf projektu, to je razvoj dulji od tri politička mandata, stoje za jedan projekt puno predugo da bi bio profitabilan. S toliko promjena vladajućih politika i zakona, investitor pri ulasku u igru ne zna kakva će biti pravila. Samo postavljanjem dugoročnog cilja, oko kojega treba postići konsenzus sviju, može se nešto napraviti.

Lako je odrediti gdje smo, ali da bismo mogli bolje iskoristiti i bolje štititi svoje resurse, prostorne, povijesne, kulturne, prirodne, moramo znati gdje želimo biti za 15 godina i danas početi odgajati klince za to vrijeme. Moramo imati strategiju, pa čak i ako ona nije vrhunska, izrazito je važno napraviti strategiju i viziju razvoja države, pa onda i turizma unutar toga i iskomunicirati to ljudima, te dokazati investitorima, bankama, veleposlanicima da se to doista i misli provesti.

Kriza će za dvije godine biti zaboravljena, a mi bismo trebali iskoristiti ovaj trenutak da pripremimo okvir i omogućimo profitabilno investiranje u hrvatski turizam. Moramo iskreno definirati svoj model kojim ćemo očuvati ono što imamo, ali imati u vidu da će investitor uložiti novac samo ako u tom modelu može i zaraditi, kaže Čačić."

17. lipnja 2010.

www.business.hr

   

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL

HNB tečajna lista

18.09.2018
Srednji
JPY JPY
100
5,693128
CHF CHF
1
6,604859
GBP GBP
1
8,351500
USD USD
1
6,376362
EUR EUR
1
7,427824
$ Odabir valute
= Odabir valute