- Još samo 155 dana dijeli nas od “tako daleke” 2000. godine. A to nije prva godina novoga tisućljeća, nego posljednja ovoga! A vrijeme u ovome stoljeću kao da “leti”, brže se živi i umire, a novine, pa i ove moje kolumne, umiru vjerojatno još brže. Najteža posljedica rata i poraća proteklog desetljeća, bar u dubrovačkom kraju, nije ni u materijalnoj, ni u duhovnoj sferi. Katastrofa je izgubljeno vrijeme, koje se ne može nadoknaditi. U ekonomiji za vrijeme se kaže da je novac, inače kamata i ne bi bilo. Primjerice, u turizmu smo postali posve nekonkurentni, izgubili smo, nadam se samo bitku, ali ne i rat na međunarodnom tržištu. Kakvoća našeg turističkog proizvoda značajno zaostaje i za područjima sa skromnijim mogućnostima i tradicijom. Nažalost, više nije dovoljno spomenuti Dubrovnik, pa da rijeke turista dođu ovamo. Traži se više, puno više od onoga što sada nudimo.
Sjećam se, još od 1990. “batimo” ideju da se Šahovska olimpijada 2000. održi u Dubrovniku. Bilo bi to izvrsno, 50 godine poslije prve, koja je održana u Dubrovniku i u simboličnoj, 2000. godini. Za sva vremena! Stigli smo do pred sam cilj, 1996. dobili smo i drugu opciju od svjetske šahovske organizacije – FIDE. Ali, ne leži vraže! Sve moje kolumne nisu zanimljive bez politike i ljudi, a čista ekonomija još najmanje. A te godine gradonačelnik je bio Nikola Obuljen, koji danas tako skladno govori o europskim integracijama i parlamentu. Ministar turizma bio je Niko Bulić, koji o Hrvatskoj priča kao o raju na zemlji. A na vlasti, zna se – HDZ, jučer, a i danas, kako čujem. A Dubrovnik, tu gdje jest! I sve je propalo! Potonji nisu ništa poduzeli, znači bili su protiv. A i zašto bi bili za? Njima je dobro, nemaju nikakvih posebnih motiva, a nama kako bude. Tako im je rečeno, a oni nisu ništa drugo nego obični poslušnici za svoje osobne probitke, ma kakvi nacionalni interesi, veliki novci, tko stoji iza toga i sl. Pisao sam o tome, pravodobno, ali režimski /lokalni/ mediji to naravno nisu ni objavili. Meni ni iz džepa ni u džep. Ali Dubrovniku i ovome puku svakako. Jer, što bi Šahovska olimpijada značila za Dubrovnik, ako hoćete i za Hrvatsku, ne treba ni spominjati, počevši od obnove hotela, turističke infrastrukture do pamtljive 2000. Nisam opterećen šahom, nego ovakvim Dubrovnikom. Koji može i mora biti bolji!
I nije problem u tome što vlastodršci nemaju ideja, nego što prijeće da se ideje drugih provedu! Pogotovu ako dolaze iz nekih “nepoćudnih” izvora, izvan omeđenog prostora hipokrizije i mediokritetstva. Osobno znam za nekoliko zanimljivih gospodarskih inicijativa, a vjerojatno ih ima znatno više koje su na smrt osuđene u neformalnim, ali jasnim interesnim skupinama, i ne jednostranačkim. Tako dolazi 2000. godina, a ne vidim ni po čemu da će ona ovdje biti posebna. Za Dubrovnik bi to trebala biti godina u kojoj ćemo skončati s predrasudama, inercijom, trulim kompromisima, nazadnim i otpočeti s boljim, širim, otvorenijim, samosvjesnijim, na najboljim tradicijama naše kulture i uljudbe. Jednom riječju, vratiti se prepoznatljivom dubrovačkom identitetu i posebnosti unutar hrvatskog korpusa. Neka svatko, od gospodarstvenih do kulturnih čimbenika, donesu svoje vizije i programe za novi vijek, naravno na svojoj razini. Ako to netko neće ili ne zna, neka prepusti drugome koji to hoće i zna. A sam Dubrovnik zaslužuje najbolju razvojnu viziju, do koje se može doći preko međunarodnog natječaja, od najboljih ljudi, znanstvenika, političara, ekonomista, sociologa, urbanista…Izazov je to ovoj gradskoj vlasti i ovim naraštajima, vrijedno ga je prihvatiti. Tako da se prepozna po nečem učinjenom, jednako kao ona iz 1996. po propuštenom.
Obliti privatorum publica curate – rekoše davno stari Dubrovčani, a u 2000. godini podsjetimo se i toga. Bar oni koji su na vlasti ili koji bi tamo htjeli biti. Tražim li previše ili sam možda za neko drugo vrijeme i prostor – o tome drugom prigodom.
