A možda je i neka moja zabluda da Dubrovnik sa svim svojim resursima, a ponajviše ljudima, mora u svemu i svačemu čega se "prihiti", od kulture do ekonomije prednjačiti ne u hrvatskim, nego i u europskim, pa i svjetskim okvirima, biti najveći standard ili "benchmark" /onaj s kojim se drugi uspoređuju, a ne onaj koji se s drugima uspoređuje/. Ne bi se nipošto smjeli zadovoljavati nekakvim prosjecima, kako je to od kako znam za sebe, pa i drugi za mene, a ponajviše slušati što o nama kažu drugi, kupci, gosti, korisnici usluga. A nipošto ono što kažu političari, ravnatelji, direktori i ini odgovorni, koji i neće ništa drugo rijeti nego da nije točno ono što drugi, kupci, gosti, korisnici usluga, pa i naši sugrađani kažu. A što će drugo i rijeti nego sve najbolje o sebi i poslu koji vode kad je upravo danas i ovdje takav "gard" jamstvo sigurnog "plivanja", pa i "plutanja" na površini. A mene njihove, uglavnom fraze, stilski manje ili više privlačne uopće, i ne zanimaju i "upijam" sve što čujem od "neovisne" i reći ću to, uglavnom čeljadi srednje i starije dobi, koji su svoje "odradili". Inače, uvijek je lijepo čuti lijepu riječ i pohvalu, pogotovu od poznatih, ali osobno uvijek i u svemu računam što se na "kontu" događa i ako bi bilo po onome što se priča o našem lijepom Gradu diljem svijeta i od poznatih i sve se to pretočilo u novac, kud bi nam bio kraj. A tako baš nije...
Ražalostim se kad uočim da drugdje, diljem hrvatske obale, ima i boljih restorana, zabave, predstava, radija, novina, televizije, managera, kapetana, iako su sve pretpostavke na našoj strani. A vjerojatno je tome i tako što su baš sve te pretpostavke na našoj strani i jednostavno nemamo motiva za iskoristiti ih na najbolji način. A nije, bar ne kod mene, da je tuđe slađe i da je od ljubavi čežnja jača. Ali ako se ne pokrenemo i ne shvatimo i prihvatimo da se od prošlosti i rente neće više moći živjeti ili će to biti u mogućnost tek nekolicina, ne piše nam se dobro, pogotovu ne novim naraštajima. A već to i čitam i znam, kroz sve brojnije neostvarene projekte i ideje u svim područjima, a u gospodarstvu posebice i sve to na najboljim dubrovačkim tradicijama, iskustvima i prednostima. Ovo što se sada skupe nekretnine i što svugdje niču dvojne, trojne i ne znam kakve stambene zgrade i što to donosi njihovim ulagačima profit i ništa novih radnih mjesta ni nove vrijednosti, za mene to nije to i na dulji rok to će biti novi prilog neriješavanju ekonomskih problema. A i to je posebna priča.
Nisam baš sklon vjerovati pričama o plemićkom podrijetlu, a pogotovu njihovoj važnosti za nova, posve drukčija, brža i kompliciranija vremena u koja spadamo. Ali markiza De Bona Pavelić posve je u pravu, bar po meni, kada kaže da je razočarana nerazmjerom mogućnosti i postojećeg stanja u Gradu. "Ubola" je posrijedi, ni lijevo ni desno. To je ono što i mene muči, a vjerujem i sve one kojima je stalo i do ovoga Grada, ali i onih koji će u njemu ali i od njega živjeti i koji ga vole, jer bez ljubavi nema uspjeha u bilo čemu, pa ni u poslu ili ekonomiji. Štoviše, markiza je i predložila i niz rješenja, s kojima se opet slažem, pri čemu mi se čini da je najhitnije na najširoj stručnoj, demokratskoj i kulturnoj osnovici sačiniti i donijeti dugoročnu razvojnu strategiju /recimo do 2020./ provedbom koje će se ostvariti "prijateljski" susret s globalnim svijetom, živjeti bogato, umno i tolerantno i uvažavati ono najbolje iz svekolike povijesne baštine. A to dalje znači da će trebati nešto i rušiti, nešto obnavljati, a nešto i graditi i da neće baš moći svatko činiti što mu je volja, pozivajući se na slobodno tržište ili pravo na rad. Svaki važniji mediteranski grad ima takav razvojni dokument, na njemu se temelji gradska politika, ma tko da je na vlasti i nema tu većih iznenađenja, jer sve je manje-više zadano, od ljudi do prostora. Zato i pozivam gradske vlasti da se upuste u pripremu, izradbu i donošenje dokumenta "Dubrovnik 2020", ma koliko bili opterećeni tekućim političkim, gospodarskim ili kulturnim problemima. Vremena, snage i znanja za promišljanje budućnosti ovoga Grada jednostavno svi moramo naći, a posebice oni koji su na vrhovima i koji možda i nisu, ali imaju i iskustva i znanja i volje pridonijeti svemu tome.
A znam i otkud promišljanja markize De Bona Pavelić. Gospođa je, čini se bila izvrstan investicijski bankar, potpredsjednica banke Manufacturer's Hanover Trust Company i taj problem, nesrazmjer između stvarnog i mogućeg uočavaju samo vrsni ekonomisti, oni koje političari i slični ne mogu ni smisliti. To je problem, ponavljat ću i sto puta, koji me najviše muči i sve ove moje kolumne su, ovako ili onako, prožete njim i nevjerojatno je koliko ga ljudi teško shvaćaju iako su posljedice njegovog neriješavanja u siromaštvu, nezaposlenosti, besperspektivnosti, depresiji posve razvidne.
Ekonomisti, ako to doista jesu, što se ne potvrđuje tek diplomom, znam ih i bez nje i s drugim diplomama, imaju posebnu i egzistencijalno važnu zadaću ili misiju na ovome svijetu. Oni jednostavno moraju pronaći najbolje načine i postupke za najbolju uporabu uvijek ograničenih resursa u koje spadaju i ljudi, zemlja, tehnologija, klima, more, voda... itd. A to dalje znači i bezuvjetno najbolje slaganje "figura na šahovskoj ploči" kako bi se izgradila "pozicija koja jamči pobjedu" nad najvećim neprijateljem – prirodom, kojoj pripada i sam čovjek. Dakle, ekonomist, pa ako se hoće i poduzetnik, po nekom mojem viđenju jednostavno i ne može imati predrasude kojima se priječi "optimalno korištenje raspoloživih resursa" i skoro da je prirodni neprijatelj političaru čije su zadaće i misija posve drukčije, pa ponekad i suprotne.
Sve ovo s nama i oko nas, a ponekad i u nama je zbog što nećemo ili ne uočavamo uzroke takvog stanja i perspektiva u "jadnom položaju i snazi figura na šahovskoj ploči", koji se, kao i sve drugo, osim neizlječive bolesti može popraviti, samo ako hoćemo. Nije potrebno smisliti deset ili dvadeset ili trideset poteza unaprijed, uvijek će se nešto poremetiti, važno je pronaći samo jedan, ali najjači potez i stalno tako, kako reče duhoviti francuski velemajstor Xavielly Tartakower, upravo u Dubrovniku, na šahovskoj olimpijadi 1950. Kako tada, tako i sada...
27. rujna 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
