“Plavac mali crni”, prema hrvatskim vinogradarsko-vinarskim leksikonima “najvažnija je dalmatinska sorta iz koje se proizvodi naše autohtono, najpoznatije, vatreno crno vino”. A opet, “najbolji plavci nastaju na položajima Dingač i Postup, prva hrvatska vrhunska zaštićena vina.” Zaštićenih kvalitetnih plavaca, kao što se zna, ima i drugdje, diljem našega Pelješca, ali vinogradima te sorte nije ni približno pokriven zemljišni potencijal. Štoviše, loza je na mnogim mjestima i zapuštena, jer vinogradarstvo je mukotrpan, rizičan i u postojećim tržišnim i makroekonomskim uvjetima slabo, ako je i uopće profitabilan posao. Ljudi se okreću lakšim, unosnijim poslovima, ili jednostavno zauvijek napuštaju zavičaj, ostavljajući tek neke tragove nečega “čega više ni”. I tome je tako desetljećima.
U čemu je zapravo problem? Ni mi ovdje, ali ni Hrvatska u cjelini, još uvijek nismo prepoznali svoje prirodne resurse, najjače karte za međunarodnu tržišnu utakmicu i tome prilagodili ukupnu gospodarsku, pa i socijalnu politiku. I tako na najbolji način iskoristili Božji dar, a vrhunska vina, primjerice, to svakako jesu.
Kao da se sve urotilo protiv onih koji proizvode ili kane proizvoditi, vino, voće, povrće, konfekciju, namještaj…Na cijeni nisu uopće “radnici”, stvaratelji nečeg nova, nitko ih ne podržava, ni banke, ni administracija, ni država, pa i prirodne nevolje kao da su bliže njima. Štoviše, nemaju puno ni prijatelja, jer uvijek nešto hoće, uznemiruju močvaru, “dogovoreni” slijed i redoslijed, pospanu birokraciju…O vrijednima ili o onima koji nešto hoće, nitko i ne piše, u điru su uvijek iste “face” bez boje, okusa i mirisa, ali majstori riječi i pojave. Pa neka bude i dalje tako, nekima i takvi trebaju. Ali bar da ti isti puste na miru poduzetne, hrabre i poštene.
S kakvim se mukama suočavaju vinogradari krajnjeg hrvatskog juga /a vjerojatno i drugi proizvođači/, najbolje oni znaju. Pogotovu u susretu bliske vrste s državnim i sl. ustanovama, vlašću i sl. Više i nije pitanje je li država tu zbog njih ili su oni tu zbog države. I oni, a i svi mi drugi, ovako ili onako, tu smo zbog države, nipošto ona zbog nas. Mišljenja sam da ljudima sa sela, koji tamo kane ostati, u ovome slučaju Pelješćanima /naravno i otočanima, ali i svima drugima/, treba pružiti punu potporu da se to i dogodi, od poreznih, kreditnih pa do administrativnih olakšica. Ništa nova, reklo bi se. Puno toga lijepo je i zapisano, jedini je problem što to moraju provoditi opet ljudi. A ljudi kao ljudi, osobito oni u raznim suvišnim ustanovama, tijelima, slabo znaju o čemu je uopće riječ, još manje su voljni za potporu. Recimo “plavcu malom crnom”. A takvi odlučuju, referenti i niži službenici, opasniji su od nadređenih. Slažem se s profesorom Županovim, ako se vlast mijenja, onda trebaju otići i oni s nižih, pa i najnižih razina. A tu se ništa dogodilo nije već desetljećima. Depresivno zvuči, i neće se dogoditi, koja god nova vlast dođe. Jer svaka dođe i prođe, za učinke je nitko i ne pita, a odgovornost tu nikada nije ni stanovala. A oni koji sputavaju voljne /najčešće “mali” činovnici koji svijet rada nikad nisu ni upoznali/, osobito u ruralnim, ali gospodarski perspektivnim područjima, morali bi otići.
Lako je to izvesti, ima bezbroj primjera. Samo ako se hoće. Nešto drugo je teže izbjeći, onu podjelu na “naše” i “njihove”, za to će trebati nova desetljeća, pa i stoljeća. Jer ako je netko “naš” to će ići teško, a biti uvijek “naš” nije teško, lako se to uvježba, ima dosta primjera, tu oko nas. “Njihovima” ili drukčijima je teško, čini se i sve teže. A politika i političari trebali bi činiti da tako ne bude i samo to. Ako su tu da narod vode u blagostanje.
I u razvijenim tržišnim gospodarstvima ili državama, vlasti pružaju svekoliku makroekonomsku potporu poljodjelstvu, usklađenom regionalnom razvitku i uopće jačanju izvozne konkurentnosti “svojih” poduzeća. Poreznim olakšicama, slobodnim zonama, kamatnim subvencijama, realnim tečajem nacionalne valute, ukidanjem suvišnih administrativnih prepreka, zaštitnim cijenama i sl. Ali i uvođenjem stručnih, poduzetnih i nepotkupljivih ljudi na sva mjesta u vlasti koja imaju utjecaja na kakvoću i dinamiku gospodarskog razvitka. Pojedinci koji svojim “gafovima” ograničavaju poduzetničke slobode ili nisu spremni za suradnički odnos, osobito s onima iz “pasivnijih” krajeva, mijenjaju se drugim, po hitnom postupku. A kod nas, mnogi poduzetnici po “hitnom postupku odustaju” kad saznaju što ih sve čeka u provedbi svojih ideja.
Ponekad se zapitam ima li ikakvog smisla sva ova moja “pisanija”? I nisam li zapravo nijemi svjedok, koji nešto piše o nečemu što se ne može ni promijeniti. Vazda je tako bilo, od kako je svijeta i vijeka i bit će, tko zna do kada. I novine žive jedan dan. Svakog čuda tri dana dosta, reklo bi se. A opet, vrijedno je truda da ova naša dubrovačka gospodarska, pa i politička svakodnevica bude i na ovaj način zabilježena. Možda se netko i zamisli, tko je u položaju da na nešto i može utjecati. Pa i da se čak pokrene, predloži nešto drugo, moguće i bolje. Ali i neka bude aktivni sudionik promjena, o kojima se toliko priča. Treba zapravo početi od sebe, da bi se tražilo i od drugoga. Ništa nije tako dobro da ne bi moglo biti bolje. Pa i ova kolumna, koja mi se već u utorak čini da je mogla biti bolja.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
17. kolovoza 2001.
