Sanader je otključavanjem europskih vrata, izvanrednim marketingom i tvrdnjama, s vrlo tankim ili nikakvim dokazima posve primirio sav oporbeni spektar, s lijeva na desno. Štoviše, sve ono što je loše, a toga je daleko više od dobroga, pripisao je nemuštim i unutarnjim problemima opterećenim vodećim oporbenim strankama SDP-u, HSS-u i HNS-u prišivši im uz ostalo i etiketu nesposobnosti, što uvijek dobro zvuči. Pogotovu ako se to i na televiziji, tom najmoćnijem mediju predoči. Čičak kaže da su zapravo najutjecajniji "intelektualci" TV voditelji ili neke estradne zvijezde, a nipošto oni, ajmo rijeti "pravi". Govoriti o vlastitim vrijednostima ili dosezima nije Bog zna što, ali upirati prstom ili riječima za sve nevaljaštine na drugoga, to je to.
Čudim se znanom kolumnistu Davoru Butkoviću, koji inače piše solidne kritike o hrvatskim restoranima, kada tvrdi da je "Sanader u idealnoj situaciji da doista pokrene niz reformi koje bi mogle dubinski promijeniti zemlju: kadar je to učiniti". Naslov te subotnje kolumne je "Radikalne promjene". Inače su radikalne promjene na dnevnom redu od kako je svijeta i vijeka, dakle ne samo Hrvatske i kad se bolje promisli, suštinski ili dubinski ovaj svijet i ljudi na njemu nisu se uopće promijenili, a nekmoli radikalno. Na površini dakako jesu. Siromaštvo, nacionalizam, mržnja, predrasude i svi drugi izmi, moćnici i nemoćnici, iluzije ove ili one, stalno se "kotrljaju", ovako ili onako i ne nazire se kraj ili neka nirvana. Poput muzeja ljubavi Muhammada Alija, najvećeg športaša prošlog stoljeća, koji se "napretkom" Parkinsonove bolesti sve više približava Bogu, većim i od njega najvećega... Nekad Cassius Marceilus Clay, a potom Muhammad Ali kaže: "Vidio sam cijeli svijet, naučio ponešto od ljudi sa svih strana. Ima istine u hinduizmu, kršćanstvu, islamu, svim religijama i u običnom razgovoru koja je važna stvarna religija – ljubav."
Vjerojatno ste primijetili da često skrećem s teme i da odem u neki duhovni ili tajni svijet i da se ponekad čini da je i ova kolumna "zbrda zdola". Ali kad pomislim, upravo takva i nipošto drugačija ne bi ni bila zanimljiva, a čujem i čitana. To je zbog toga što su politika, a osobito ekonomija po sebi dosadne i neinventivne i treba ih promatrati i iz nekih drugih kantuna, učiniti ih životnijim. Recimo da i nije vijest kad čovjeka ugrize pas, nego pas čovjeka.
A kada na hrvatskoj političkoj sceni puše dosadni i blagi maestral, kad je nesklonost promjenama i uglavnom konzervativni gard prevladavajući, zašto bi sad pokrenuo, zagrnuo rukave i pljunuo u ruke Ivo Sanader i njegov HDZ, kad mu nikad nije bilo bolje i teško da će i biti. Umirio je eto i Glavaša, Đapića i neke, pa i našu županiju, a one koje mu nisu skloni i ne mora, ionako uvijek većina pobjeđuje, bez obzira na posljedice. Sve je to razvidno kroz državni proračun za 2006. koji je i razvojni i socijalni i potrošni i rastrošni i tko zna kakav. Većina "vukova su siti i većina ovaca na broju", uključujući unutarnje i vanjske i idemo dalje. To što će stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u 2006. biti oko 3.5% ako sve bude u redu, a ne ona potrebna od 9%, što znači da ćemo i dalje stagnirati, pa i nazadovati, to je ionako slabo razumljivo običnom čovjeku.
A što bi zapravo trebale biti radikalne promjene, bar na ekonomskom planu? Skresati državnu administraciju, pa dalje regionalnu, lokalnu i sl. bar za 30% i u troškovima, i u zaposlenima. Smanjiti porezna opterećenja, uvesti čak jedinstvenu poreznu stopu od recimo 19%, ne kočoperiti se s "jakom" kunom, oduzeti tromim, dati vitalnim poduzećima, saditi vinograde i voćnjake, osloboditi kreativne potencijale i pomoći najpotrebnijima po jasnim kriterijima. Pa onda ili prije svega obračunati se s korupcijom, mitom i mitovima, crnom ekonomijom djelom, a ne riječima. Ili ponuditi narodu "krv, znoj i suze" što je Winston Leonard Spencer, poznatiji kao Churchill "obećao" Englezima i otišao u povijesnu ropotarnicu. A to je, u nešto blažoj inačici učinio i Gerhard Schroeder Nijemcima, ponudivši slično i otišao također u povijesnu ropotarnicu. Doduše, mogao je i ostati, ali nije htio prvu ženu ispred /Merkelovu/, nego samo četvrtu pored sebe. Kao i "zeleni" Joschka Fischer, vicekancelar, koji se odmah, nakon sloma "brata" Schroedera po peti puta oženio dvostruko mlađom, po onoj "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani". A Angela Merkel ponudila je za narod još teži program od Schroederovog, pa ipak je prošla. Vjeruju Nijemci da neće biti baš tako stroga...
Nakon svega, zašto bi Sanader sad "okrenuo ploču", prešao s riječi na djela, pokrenuo reforme i doveo u pitanje svoj, manje više "faraonski" status, pa i njegovih, ipak ne tako mali broj, makar privremenih ili putujućih pristalica. Pa i zašto bi išao u dubinu, kad je i na površini dobro. Uostalom, i sve važne ankete iskazuju rast popularnosti i Sanadera i HDZ-a iako sve brojke pokazuju da se ne ide naprijed. Doduše, to podastiru oni koji "ne razumiju" naše posebnosti i "nisu dobronamjerni". Bit će valjda da su stvari onakve kakve se prikažu, a ne kakve doista jesu. A ima nečega i u onoj teoriji o krizi drugoga mandata. Naime, motivi i snaga slabe upravo u tom drugom mandatu. Nitko, pa ni Sanader ne želi krizu prvog mandata, bolje da to ostavi za drugi...
A evo sad pred zaključenje ove kolumne Sanader u kupe, Mesić u špade spram povrata imovine Nijemcima izbjeglim u Austriju nakon II. svjetskog rata. Slijedi ista priča s onima u SAD i Izraelu. Sprema se i "predaja" Velikog i Malog škoja, te Ponte Kleka Bosni i Hercegovini, kako tvrdi Niko Kapetanić hrvatske teritorije još od 1333. i Dubrovačke Republike, koja je, ako je suditi po grbu, a i na svaki drugi način, povijesni i pravni sljednik Republike Hrvatske. Davorin Rudolf tvrdi da je Račanova vlada prepustila Srbiji i Crnoj Gori 427 četvornih kilometara hrvatskog mora kod Prevlake, a što će biti sa Slovencima, ostaje za vidjeti. Ne znam zašto se ne poštivamo međunarodne ugovore bivše Jugoslavije u kojima su regulirana sva pitanja iz II. svjetskog rata ili Badintera kad je riječ o razgraničenjima nakon Domovinskog rata. Plaćamo li mi to cijenu ulaska u Europsku uniju i tko zna koliko će još takvih računa prispjeti ili što ćemo sve otkriti za dvije, tri, pet ili deset godina? Kad bi bar znali kolika će to konačna cijena biti. Kod patata se ta cijena zna, a kod država izgleda ipak ne. Ipak vjerujem da "šlag" neće doći na kraju...
3o. studenog 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
