Pa i nisam kanio pisati o pelješkom mostu, da njegovi "pokretači" ne misle ozbiljno. A oni su i dobitnici i gubitnici proteklih županijskih izbora, sadašnja opozicija i pozicija. Štoviše, nadmetali su se i o vlasništvu nad tim, ne baš mudrim "patentom" i podigli ga na razinu projekta koji će Dubrovačko-neretvansku županiju preporoditi. Pa i to nije za čuditi. Nemate šanse, bar ne na ovome stupnju hrvatske demokracije i političke prakse, proći na izborima ako ne ponudite nešto krupno, objedinjujuće. Ljude ne objedinjuju takve "sitnice" kao pad životnog standarda, optimizma i sl.. Male mirovine problem su određene skupine, male plaće, druge, nezaposlenost treće i sve ih je nemoguće povezati u jednu cjelinu. A jedan most, kakav bi trebao biti pelješki, sumnjiv baš sa svakog stajališta /političkog, gospodarskog, ekološkog/, to ima političku, glasačku i svaku drugu, izborima prikladnu snagu. Nema dvojbe, Hrvatskoj je, a Dubrovniku posebice i to čim prije potrebna autocesta od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga, ali ne i s pelješkim mostom. "Linija" može biti pravilnija i bez nepotrebnih "krivudanja".
Evo i zašto. Najprije, upitno je može li se uopće na potezu od Komarne do Brijeste izgraditi takav most koji će biti siguran, funkcionalan i cjenovno "pristojan". Pouzdan odgovor nisu dali ni inženjeri ni ekonomisti ni ekolozi, a čini se da će se i unatoč toga krenuti, pa što bude...Drugo, političarima i "narodnim čuvarima" omiljena teza da se time napokon krajnji hrvatski jug povezuje s maticom zemljom, pa što košta da košta, pomalo je i licemjerna. Hrvatski jug je morem povezan s drugim hrvatskim sastavnicama. Ako niste znali ukupna je površina Republike Hrvatske 87.609 km2, od čega se na zemlju odnosi 56.542 km2 i pripadajuće teritorijalno more 31.067 km2. Tako gledano, Lijepa naša zapravo nigdje nije presječena. A treće, mostovi kažu spajaju. Ovaj pelješki kao da i spaja i razdvaja. Razdvaja od susjedne bosansko-hercegovačke države i susjednog, tamo konstitutivnog, a ovamo ipak istog, hrvatskog naroda. Skoro da je riječ o nekom koridoru, koji je po meni posve nepotreban i koji se može, trećom trakom ili tunelom, na puno jednostavniji, jeftiniji i politički produktivniji način riješiti.
Problem nije razdvojenost zbog manjka mostova, nego sve veća razlika između bogatog hrvatskog sjevera i siromašnog juga. Istini za volju, budi se i sjever i jug, ali je razvidno koje u tome brži, po svim važnim pokazateljima. A sama Hrvatska u odnosu na ostalu Europu zaostaje, pa sad budi pametan.
Pa i da u svemu ovome što sam naveo nisam u pravu, ostaje pitanje što su prioriteti ove hrvatske države? I kada će se donijeti na znanstvenim temeljima, koncenzusom, dugoročna razvojno održiva strategija, s nedvojbenim odgovorima na pitanja s čim možemo ući u svijet globalizacije ili kako Friedman reče Brzi svijet, s čim ne. Pri tome valja utvrditi redoslijed poteza, od otvaranja do završnice, koji je neovisan o promjenama vlasti na svim razinama. U takvom slučaju, dakle s razvojnom strategijom, pelješki most ne bi za dugi niz godina bio prioritet, ako bi uopće ikada i bio. Za to čudo od mosta porezni bi obveznici trebali izdvojiti možda čak i preko 2 milijarde kuna. A za samo polovinu toga novca mogli bi se obnoviti i preporoditi čitav Pelješac, Stonsko i Dubrovačko primorje, vratiti život i budućnost tim prekrasnim krajevima, a i sama hrvatska država povratno i na dugi rok imala bi višestruke koristi. Jer ovdje je, za razliku od ponovno "aktivnog" dubrovačkog mosta /gdje je bilo uzmi ili ostavi/ ipak moguć /vjerujem da nije kasno/ takav redoslijed poteza.
Ta priča oko pelješkog mosta potvrđuje da se u glavama vlastodržaca ne roje neke velike ili možda nepoznate misli, bez obzira kakvi su, a i nisu samo hrvatski. Kao i iza svakog većeg projekta, i ovdje se kriju moćni građevinski lobiji povezani s državnim vrhovima. I tu je uvijek isto, prvo bijahu građevinari, a onda... A ako će biti po onom dubrovačkom mostu, koji je od početnih 15 "skočio" na nekih 32 milijuna EUR-a, onda će i ovaj pelješki koštati možda i 3 milijarde kuna. Već vidim iste, ali i nove "face" pripravne za novi plijen i "opće dobro".
Počne li se graditi pelješki most, onda treba razgraditi Dubrovačko-neretvansku županiju, ni manje ni više. Jer, što će nam još i ona, i dosad su županije s ovakvim ustrojem, nadležnostima i financijskom snagom suvišne. Što bi se dogodilo ako ova ili bilo koja druga županijska vrhuška uopće ne bi dolazila na posao danima i mjesecima, za razliku recimo od gradonačelnika ili načelnika. Baš ništa! Ako ova županijska vlast bude još nešto tražila, iz Banskih će dvora odmah doviknuti: Pa eto vam gradimo pelješki most, što bi još htjeli!? Za idućih pet ili više godina dosta! Inače, kako Keynes kaže, "na dugi rok svi smo mrtvi", a odgovore treba dati na ono što nas muči sada i ovdje. Na svakidašnje i neposredne tegobe lijekove je teško naći, a i kad hoćete, nekome morate stati na žulj. ispada da je lakše utrošiti milijarde za sumnjive mostove, a tričavih dva milijuna kuna moćna Hrvatska elektroprivreda nije u stanju već desetljećima, da ne idem dalje, uložiti u dovođenje struje malom zaseoku Dol na Šipanu. Jer da nema računicu. Sramota!
Taj /ne/mogući pelješki most otvorio mi je još jedno pitanje i zbog njega zapravo i pišem ovaj tekst. Ionako će biti kako će biti, s mojim ili bez mojega i sličnih mišljenja. A to je pitanje zašto se nitko u ovoj zemlji ne bavi sadašnjošću, zbiljom ili svakidašnjicom. Onaj Dol je jedna zbilja, mirovine druga, nezaposlenost treća i tako redom. Tko će ga znati!? Znam samo da je razvijeni svijet to što jest jer mu je zbilja uvijek bila na prvom mjestu. Bolja budućnost moguća je samo otkrivanjem, a potom potpunim shvaćanjem sadašnjosti. Ali, suočiti se sa zbiljom, malo je kome od nas milo, lakše su nam priče iz budućnosti...
29. lipnja 2005.
Bajro Sarić – "Glas Grada"
