Dubrovnik

Viđenja

MOSTOMANIJA

Pa i nisam kanio pisati o pelješkom mostu, da njegovi "pokretači" ne misle ozbiljno. A oni su i dobitnici i gubitnici proteklih županijskih izbora, sadašnja opozicija i pozicija. Štoviše, nadmetali su se i o vlasništvu nad tim, ne baš mudrim "patentom" i podigli ga na razinu projekta koji će Dubrovačko-neretvansku županiju preporoditi. Pa i to nije za čuditi. Nemate šanse, bar ne na ovome stupnju hrvatske demokracije i političke prakse, proći na izborima ako ne ponudite nešto krupno, objedinjujuće. Ljude ne objedinjuju takve "sitnice" kao pad životnog standarda, optimizma i sl.. Male mirovine problem su određene skupine, male plaće, druge, nezaposlenost treće i sve ih je nemoguće povezati u jednu cjelinu. A jedan most, kakav bi trebao biti pelješki, sumnjiv baš sa svakog stajališta /političkog, gospodarskog, ekološkog/, to ima političku, glasačku i svaku drugu, izborima prikladnu snagu. Nema dvojbe, Hrvatskoj je, a Dubrovniku posebice i to čim prije potrebna autocesta od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga, ali ne i s pelješkim mostom. "Linija" može biti pravilnija i bez nepotrebnih "krivudanja".

Evo i zašto. Najprije, upitno je može li se uopće na potezu od Komarne do Brijeste izgraditi takav most koji će biti siguran, funkcionalan i cjenovno "pristojan". Pouzdan odgovor nisu dali ni inženjeri ni ekonomisti ni ekolozi, a čini se da će se i unatoč toga krenuti, pa što bude...Drugo, političarima i "narodnim čuvarima" omiljena teza da se time napokon krajnji hrvatski jug povezuje s maticom zemljom, pa što košta da košta, pomalo je i licemjerna. Hrvatski jug je morem povezan s drugim hrvatskim sastavnicama. Ako niste znali ukupna je površina Republike Hrvatske 87.609 km², od čega se na zemlju odnosi 56.542 km² i pripadajuće teritorijalno more 31.067 km². Tako gledano, Lijepa naša zapravo nigdje nije presječena. A treće, mostovi kažu spajaju. Ovaj pelješki kao da i spaja i razdvaja. Razdvaja od susjedne bosansko-hercegovačke države i susjednog, tamo konstitutivnog, a ovamo ipak istog, hrvatskog naroda. Skoro da je riječ o nekom koridoru, koji je po meni posve nepotreban i koji se može, trećom trakom ili tunelom, na puno jednostavniji, jeftiniji i politički produktivniji način riješiti.

Problem nije razdvojenost zbog manjka mostova, nego sve veća razlika između bogatog hrvatskog sjevera i siromašnog juga. Istini za volju, budi se i sjever i jug, ali je razvidno koje u tome brži, po svim važnim pokazateljima. A sama Hrvatska u odnosu na ostalu Europu zaostaje, pa sad budi pametan.

Pa i da u svemu ovome što sam naveo nisam u pravu, ostaje pitanje što su prioriteti ove hrvatske države? I kada će se donijeti na znanstvenim temeljima, koncenzusom, dugoročna razvojno održiva strategija, s nedvojbenim odgovorima na pitanja s čim možemo ući u svijet globalizacije ili kako Friedman reče Brzi svijet, s čim ne. Pri tome valja utvrditi redoslijed poteza, od otvaranja do završnice, koji je neovisan o promjenama vlasti na svim razinama. U takvom slučaju, dakle s razvojnom strategijom, pelješki most ne bi za dugi niz godina bio prioritet, ako bi uopće ikada i bio. Za to čudo od mosta porezni bi obveznici trebali izdvojiti možda čak i preko 2 milijarde kuna. A za samo polovinu toga novca mogli bi se obnoviti i preporoditi čitav Pelješac, Stonsko i Dubrovačko primorje, vratiti život i budućnost tim prekrasnim krajevima, a i sama hrvatska država povratno i na dugi rok imala bi višestruke koristi. Jer ovdje je, za razliku od ponovno "aktivnog" dubrovačkog mosta /gdje je bilo uzmi ili ostavi/ ipak moguć /vjerujem da nije kasno/ takav redoslijed poteza.

Ta priča oko pelješkog mosta potvrđuje da se u glavama vlastodržaca ne roje neke velike ili možda nepoznate misli, bez obzira kakvi su, a i nisu samo hrvatski. Kao i iza svakog većeg projekta, i ovdje se kriju moćni građevinski lobiji povezani s državnim vrhovima. I tu je uvijek isto, prvo bijahu građevinari, a onda... A ako će biti po onom dubrovačkom mostu, koji je od početnih 15 "skočio" na nekih 32 milijuna EUR-a, onda će i ovaj pelješki koštati možda i 3 milijarde kuna. Već vidim iste, ali i nove "face" pripravne za novi plijen i "opće dobro".

Počne li se graditi pelješki most, onda treba razgraditi Dubrovačko-neretvansku županiju, ni manje ni više. Jer, što će nam još i ona, i dosad su županije s ovakvim ustrojem, nadležnostima i financijskom snagom suvišne. Što bi se dogodilo ako ova ili bilo koja druga županijska vrhuška uopće ne bi dolazila na posao danima i mjesecima, za razliku recimo od gradonačelnika ili načelnika. Baš ništa! Ako ova županijska vlast bude još nešto tražila, iz Banskih će dvora odmah doviknuti: Pa eto vam gradimo pelješki most, što bi još htjeli!? Za idućih pet ili više godina dosta! Inače, kako Keynes kaže, "na dugi rok svi smo mrtvi", a odgovore treba dati na ono što nas muči sada i ovdje. Na svakidašnje i neposredne tegobe lijekove je teško naći, a i kad hoćete, nekome morate stati na žulj. ispada da je lakše utrošiti milijarde za sumnjive mostove, a tričavih dva milijuna kuna moćna Hrvatska elektroprivreda nije u stanju već desetljećima, da ne idem dalje, uložiti u dovođenje struje malom zaseoku Dol na Šipanu. Jer da nema računicu. Sramota!

Taj /ne/mogući pelješki most otvorio mi je još jedno pitanje i zbog njega zapravo i pišem ovaj tekst. Ionako će biti kako će biti, s mojim ili bez mojega i sličnih mišljenja. A to je pitanje zašto se nitko u ovoj zemlji ne bavi sadašnjošću, zbiljom ili svakidašnjicom. Onaj Dol je jedna zbilja, mirovine druga, nezaposlenost treća i tako redom. Tko će ga znati!? Znam samo da je razvijeni svijet to što jest jer mu je zbilja uvijek bila na prvom mjestu. Bolja budućnost moguća je samo otkrivanjem, a potom potpunim shvaćanjem sadašnjosti. Ali, suočiti se sa zbiljom, malo je kome od nas milo, lakše su nam priče iz budućnosti...

29. lipnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

/U/CIJENJENA VLAST

Dubrovnik - Viđenja

Evo, bliži se kraj ovoj "maškarati ispod kuplja" iliti lokalnim izborima diljem Lijepe naše. A jesu li ovo stvarno bili lokalni ili državni izbori, prosudite sami. Kako gdje, ali da su u većini odlučile zagrebačke središnjice takozvanih nacionalnih stranaka, ove ili one, čini mi se nesumnjivim. Pa na ovim hrvatskim prostorima, nakon svega i nije baš po onoj da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Jer ta se izvodi iz izbornog rezultata, a ovo što smo sad dobili u brojnim hrvatskim županijama, gradovima i općinama, nema nikakve veze upravo s tim rezultatima.

Negdje pročitah da je narod u ovim izborima ustvari "proizveo" samo brašno, bez kojega, kao što se zna nema tijesta. A tijesto, zapravo lokalnu vlast u ovom slučaju proizvode središnje stranačke, interesne i slične tvornice i njihovi "manageri". Tome i nije za ćuditi, jer kad ste u poziciji biti pukovnik ili pokojnik i kad sve zapravo počiva na sustavu ucjena, kako bi uopće moglo biti drukčije. Još kad tome ide u prilog ovakav izborni zakon, pa naš mentalitet, slast vlasti i sl. Ali ovdje treba raščistiti s uvjerenjem da će sve biti drukčije i bolje ako se zakon promijeni. Da je sve po zakonima ova bi hrvatska država bila zdravija i "europskija". Ne mijenja se narodna duša tako brzo i jednostavno. To je proces koji se mjeri stoljećima, a ne količinom zakona, propisa i sl.

A ovo zapravo nisu bili ni lokalni ni državni, nego opći izbori. Jer, možda je baš vaš glas odlučio tko /ne/će biti načelnik nekoga drugoga hrvatskog grada ili općine. Možda se ovdje gubitnik, a drugdje dobitnik, makar i Pirov. Bila je to jedna golema šahovska ploča s 20 županija, Gradom Zagrebom, 126 gradova i 426 općina s preko 8.000 "figura". Ako niste znali, šahovnica s 32 figure i 64 crno-bijela ili bolje svjetlo-smeđa polja nudi u jednoj partiji već nakon prvog poteza 400 različitih mogućih pozicija, nakon dva poteza 72.084 , nakon tri 9 milijuna, a nakon četiri preko 288 milijardi različitih pozicija...Ali, ovi izbori ipak nisu bili šahovska, nego trgovačka partija. Jer, na mnogim mjestima dobili smo, kako reče Luka Podrug za novu splitsku, "trgovačke vlade". Da oproste trgovci!

Mnogi će reći da nije važno na koji je način sastavljena vlast, važno je da bude učinkovita ili da je "naša". A ja tvrdim iskustveno /i u "mraku i svijetlu"/ da je upravo to najvažnije, bez obzira na razinu vlasti. Kakve su "trgovačke vlade" vidimo i osjećamo svakodnevno. Samo ako to hoćemo, jer svi baš i neće.

Nema nikakvog jamstva da će se postići politički i svaki drugi optimum ako je vlada složena po načelu manjeg zla, ucjena, dnevnih interesa i sl. Tada njezin put nije najkraći, treba više goriva, a upitna je i krajnja postaja. U "dogovornoj" vladi, kao i u samoupravnoj "dogovornoj ekonomiji" sve važno je unaprijed određeno, ostalo su nijanse i zabluda da o nečemu važnom odlučujemo. Tu nema mjesta za "iskakanja", svaki je dan vladavine manje – više isti, pozicija i opozicija se niveliraju. A posljedice su nekako usporeni hod do blagostanja naroda, tog svevišnjeg cilja. Velika je sreća za političare što se rezultat njihovog rada, slično kao i kod umjetnika, ne može brojčano izmjeriti. A uvijek imaju izgovor za neučinjeno, ovakav ili onakav.

Pa nije baš slučajno da uglavnom nismo zadovoljni s vladama, od hrvatske samostalnosti do danas, manje – više na svim razinama. Jer, kako su one sastavljane i od kojeg "materijala" drukčije i nije moglo biti. Pa ako je brašno i bilo bijelo, "dodacima" se prometnulo u "sivo" tijesto.

Puno sam razmišljao o sve većem broju onih što uopće i ne izlaze na izbore, ne dajući im za pravo, čak i u prvom poslijeizbornom tjednu. Kako svaki dan donosi nešto novo, a "dosljednost je vrlina tupavih" kako reče genijalni Amerikanac R.W.Emerson, imaju ljudi i pravo da ne izlaze. Barem dok je ovako.

Sve u svemu, ovogodišnje lokalne izbore treba čim prije zaboraviti. Ostaje nam za vjerovati da će izabrani ili "dogovoreni" opravdati povjerenje onih koji jesu ili nisu glasovali za njih. Ali ovoj Hrvatskoj predstoji cjelovita preobrazba izbornog, da ne govorim i o političkom, gospodarskom i socijalnom sustavu. Hrvatskoj je potrebna i posve nova, ničim opterećena generacija stručnih, voljnih i samosvjesnih političara, koja će znati na najbolji način iskoristiti sve raspoložive potencijale na cjelokupnom svojem prostoru. S ovim lokalnim, pa i parlamentarnim i predsjedničkim izborima zaključena je jedna etapa, nazovimo je prijelaznom ili kako hoćete. Ovako se dalje ne može, jer središnja vlast postaje potpuno ovisna o vanjskim čimbenicima, lokalna o središnjim, pa i sami izbori i priče o njima skoro da su suvišne.

Zadaća svake vlasti i vlade, bez obzira na kojoj je razini, učiniti ljudima život podnošljivim, smislenim i vrijednim ili još bolje stvoriti mu prigodu za to. Nema tu nekih drugih, viših ili manjih ciljeva. Hrvatska i svaki njezin kutak mora biti privlačan za življenje jer može imati preduvjete. Tamo gdje ih nema moraju se stvoriti. U svemu tome, u globalizaciji, europezaciji, informatizaciji i sl. možemo sačuvati svoj identitet, kulturu i tradiciju, osloboditi se straha od drukčijeg i osigurati bar mirnu, ako već ne sigurnu budućnost. Jer, pokretači napretka su nesigurnost, neizvjesnost i nepovjerenje, kako je povijesno potvrđeno, ma koliko nam se to nesviđalo.

Međutim, za sve to nam je potrebna i "moć pozitivnog mišljenja" kakav je naslov najpoticajnijeg svjetskog bestselera Normana Vincenta Pealea. Moje svakodnevno iskustvo je da nam upravo to nedostaje i to je jedan veliki, nažalost ne samo dubrovački, nego i hrvatski problem koji nas sputava u bržem hodu ne k Europi, nego k vlastitom samopouzdanju i vjeri.

23. lipnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

TSUNAMI

Dubrovnik - Viđenja

Strašne, visoke i beznadne poslijepotresne valove, kao što znamo, zovemo tsunami. Takvi valovi dostižu visinu i preko 30 metara, a iza sebe ostavljaju samo smrt, pustoš i neki sablazni, reklo bi se, vječni mir. A eto, kao da smo već zaboravili prošlogodišnji azijski tsunami i njegovih preko 150.000 civilnih žrtava, uz sve ostalo. To samo potvrđuje nečuveno ravnodušje prema svim tragedijama i patnjama koje nisu naše, taj zaborav i tu brzinu u kojoj se čini da je naša prolaznost još i kraća.

Kuda mi to zapravo idemo i stanemo li nekad "na loptu", promišljamo li kad o tome? Ili pitanja o vremenu, prostoru, smislu ostavljamo filozofima? Po meni, ni ta, ni bilo koja druga pitanja nisu ničije ekskluzivno pravo i ništa na ovome svijetu nije posve čisto i sve se može sagledavati iz više kantuna i na više načina. Svaka cjelina sastoji se ipak od dijelova. Svaki, pa i najmanji problem ne može se na najbolji način riješiti bez udjela različitih znanja i iskustava.

Vraćam se tsunamiju kojI se u ovim izbornim vremenima ukazao u Dubrovniku. Takva retorika govori najmanje o dvije stvari. Prva je prirodna ljudska želja za vlašću i moći, po svaku cijenu, ne obazirući se koliko je to i u ovim ne lakim vremenima bremenit posao. Ali ne toliko i odgovoran, barem ne na stupnju demokracije i socijalnog morala na kojemu se nalazimo. Druga je da svijet počinje od takvih, pa i da je potop poslije takvih. A činjenica da je svijet davno počeo, a nema ni potopa, unatoč svemu. Ovdje kod nas, možete odgovarati samo za učinjeno, nipošto za neučinjeno. A i svaka nova vlast ili bar njezini odlučni dijelovi vele, pa i prijete metlom, tsunamijem ili koje čime drugim...I da ništa više neće biti isto kao prije...Pa nikad nije niti će ikad biti.

Sada tsunami, ne tako davno bijaše metla. Kaže se, nova metla bolje mete. Prirodi ljudskoj svojstvene su zablude, iluzije i vjera u novo, bolje. Tko to, bar na riječima jamči, taj je u prednosti i to se stalno potvrđuje. Zamislite samo onoga koji će glasačima reći jedino i što je moguće. Prioriteti su nam to i to, za ostalo se strpite. A što je novo, bolje... za svakoga nije isto. Ako ništa drugo, u nekim dušama taj tsunami "lijepo" zvuči. Pa i to je davno potvrđeno, bar u političkim utakmicama da je teško ljude uvjeriti dokazima, ali tvrdnjama svakako. Osobito ako onaj koji tvrdi to čini sa strašću i ako je "potvrđen" ovako ili onako. Dakle, tvrdite, ne dokazujte! Pobjednici su oni koji vjeruju, nipošto koji sumnjaju! Kako u religiji, tako i u politici.

Pa i pored tsunamija, metli i sl. što uvijek izaziva pozornost, osobito ako su izbori kao i ovi bili manje-više dosadni i neinventivni, političari, bez obzira na njihova opredjeljenja, zaslužuju i pohvalu. Ta je čeljad, po mojemu sudu puno demokratičnija i manje tašta od drugih ljudskih skupina. S njima se o njihovim stvarima može razgovarati, pa i kritički promišljati. Za razliku od umjetnika, liječnika, inženjera i drugih ljudi od struke, kojima se /većini/ diže kosa na glavi ako netko pokuša ući u njihov "atar". Takvi vrlo teško shvaćaju ili uopće ne prihvaćaju da niti jedan, baš niti jedan problem nije čisto "stručna" i samo njihova stvar i da je demokracija univerzalna stečevina. Istina je uvijek na sredini ili bar na nekim rubovima, ali nikad baš onakva kakvom je oni zamišljaju. Političari, kakvi jesu da jesu, ipak se znaju dogovoriti, ali za stručnjake i sl. nisam baš siguran. Možda je taj nedostatak kritičnog duha i smisla za bar saslušati, ako već ne i uvažiti drugoga kod tih koji mrze politiku i političare naša posebnost, ali se u svijet globalizacije tako ne ulazi. Sve više sumnjam u stručnost onih koji političare preziru. Čini mi se da je to neki njihov obrambeni gard.

A što se tsunamija tiče ne bojte se ni vi koji odlazite, ni koji ste tu i koji dolazite. Iako je ovo trusno područje i doslovno, tsunami nikako ne može biti veći od 25 centimetara. A oni koji prijete tsunamijem i sličnim, još se nisu spustili na zemlju. Tamo stvari stoje puno drukčije.

15. lipnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

RIJEČI, A NE DJELA!?

Dubrovnik - Viđenja

Oduvijek su riječi, osobito njih nekoliko kratkih i zgusnutih, imale strašnu moć, a u povijesti ljudskoj, njihovih je žrtava više nego onih prirodnih. Demokracija, tržište, neovisnost, socijalizam, komunizam, jednakost, sloboda – jednostavne su riječi upitnog zbiljskog značenja, ali vijekovima privlačne svakom narodu. Jer, pogađaju ljudske težnje i davaju čovjeku nadu, koja, kako znamo, umire posljednja. A što, primjerice znači tržište, shvatimo tek kada je ono na djelu. Sva prethodna upozorenja o njegovim dobrim i lošim stranama, ne pomažu.

Ako se pronese glas da ste lopov, još kroz medije, jeste li stvarno ili niste, ostaje ono "gdje ima dima ima i vatre", ostaje dakle sumnja. Otuda i velika moć medija, osobito onih koji ne zahtijevaju puno napora da ih pratite, poput, televizije…Nije slučajna ona "ubi me jaka riječ". Kako neki umni ljudi rekoše da bi se od "samih ljudskih kostiju koji su pali žrtvom moći riječi i parola moglo podići puno više piramida od onih egipatskih"…

Ima takvih riječi i parola protiv kojih se razum, dokazi, činjenice, argumenti ne mogu nositi. Ljudske skupine, gomile, pa i narode obuzima strahopoštovanje, isključivost i "ludilo" već pri spomenu nekih riječi, osobito ako je njihov govornik uvjerljiv. Ali, nisu sve riječi za sva vremena, a na političarima i sličnima je da pronađu pravu riječ na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ne tako davno, u ovoj zemlji Hrvatskoj, a u Dubrovniku posebice, na cijeni su bili dostojanstvo Domovinskog rata, naši branitelji, ratni stradalnici, a već na ovim lokalnim izborima te vrijednosti i povezane riječi skoro da su bez ikakvog značenja. Već na idućim, nastavi li se ovako, neće biti niti riječi…Samo 14 godina poslije!?

Ali su kurentne poruke tipa "Tko ne zna sebi, neće znati ni drugima" ili bolje rijeti svojima - ili "Legalizirat ćemo 20.000 kuća u Zagrebu". I što onda tu traži razum ili argument? Pa kakav je to kandidat za našega vođu ako ne zna sebi, valjda će onda i nama nešto ostati. Na stranu što je takva poruka u temelju protukršćanska, a ni drugim vjerama nije mila. Ajde ti sad ne glasuj za Bandića i slične, ako se zna da je samo u zagrebačkom prstenu, ne 20, nego možda i 40 i 50.000 kuća bespravnih. Oslobađa nas od straha pravne države i otvaranja Pandorine kutije... Pravna država, oh kako to gorko zvuči!?

Neke riječi, primjerice demokracija, imaju posve suprotno značenje u različitim vremenima ili različitim prostorima. Tako je negdje ta ista demokracija vladavina, da ne kažem nešto gore, sirova prevlast većine nad manjinom, oblikovane kroz državu, njezin aparat, monopol. Drugdje je demokracija istoznačnica za trijumf pojedinačnog, a država je tek nešto sporedno, nužno i minimalno… I takva društva, čini mi se, idu brže naprijed, bar po nekim materijalnim mjerilima.

Možeš ti imati iza sebe ne znam kakva vrijedna djela, a ovdje govorim o politici, ako uz to nemaš "spiku", "uzalud vam trud svirači". Jednostavno, morate dokazati da su djela važnija od riječi, a to opet znači da su zapravo riječi ispred djela.

Upitna je i ona "ispeci, pa reci". Da je tako zacijelo ne bi ni ljudska vrsta išla tako brzo naprijed i došla, možda nakon svega opet na početak. Veliki civilizacijski iskoraci nerijetko su proizišli iz jednako takvih riječi, a takve riječi pokretale su ljudske skupine i narode, bez obzira na njihov stvarni sadržaj. Jer, da je te pokretače resila svijest ili razum ili pak dublje promišljanje o onome na čemu se troše riječi, nije posve razvidno bili uopće svijet bio onakav kakav ga danas poznajemo i kakva bi njegova povijest uopće bila.

Da nema riječi ne bi bilo ni poezije, ni rata, ni ljubavi, ni mržnje, ni dobroga, ni lošega, ni radosti, ali ni boli...Pa, ipak jesmo li se usrećili što imamo ili nemamo volju za moć riječi, što se razlikujemo od drugih živih bića po jeziku. Jer, "Velika količina laži – službenih, reklamnih i drugih – vjerojatno je i sama dostatna da objasni zašto nepismenost raste u urbanim sredinama", kako kaže John Zerzan. Elias Canetti, ne bez temelja tvrdi da je "pritisak na jezik postao vrlo jak", a Robert Harbison ocjenjuje da je "odučavanje postalo važnom silom na skoro svim područjima mišljenja". Zerzan tvrdi da se riječi "nevjerojatno" i "fantastično" primjenjuju i na ono posve uobičajeno, trivijalno i dosadno, pa nije čudo što jake i šokantne riječi više gotovo da i ne postoje, tišina je prikladan jezik našega vremena. Ronald Laing to dobro opisuje: "Rijetko se kojoj knjizi može oprostiti. Crna boja na platnu, tišina na ekranu, prazan bijeli list papira, to je još podnošljivo".

Nerijetko se čuje i to je, čini se istina da "ljubavnicima ne trebaju riječi". Zerzan upućuje da "moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa "licem u lice", u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost. Smisla ima samo ona politika koja poništava jezik i vrijeme, te je stoga vizionarska do stupnja strastvenosti".

A ipak, i unatoč svemu, "čovjek može promijeniti svoj položaj mijenjanjem svojih riječi. Svaki čovjek koji ne poznaje moć riječi, kasni za vremenom.", kako tvrdi Florence Scovel Shinn. Dakle, riječi, ne djela!? Verba, non acta!?

15. lipnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"

KORMILARENJE S KOPNA

Dubrovnik - Viđenja

Eto, već desetljećima "batim" i promišljam što Dubrovniku i našoj regiji donosi, a što odnosi decentralizacija. Istini za volju, taj mi je izraz dozlogrdio i nisam našao bolji u hrvatskim rječnicima. Kaže se "tko bliže oltaru, bliže misu čuje...!". Pa i ne znam baš je li to tako. Puno je njih i u hrvatskoj i u "prethodnoj" državi iz ovih krajeva bilo blizu oltaru, ali kao da misu čuli nisu. Dubrovnik je mnogim moćnicima, pa i ljudima od pera, kista i sl. bio nekako "sumnjiv" i malo kada istinski tretiran onako kako bi zapravo trebao biti – potencijalni hrvatski biser, brand i putokaz. Da, dobro ste pročitali – "potencijalni". Jer, sudeći prema onoj "vrijednost za novac" daleko smo od toga. Jednostavno, potrebne su nam nove vrijednosti, jer postojeće nisu dovoljne za istinsku razvojnu i životnu perspektivu hrvatskog juga.

Što je uzrok da je tome tako? Svakako ne jedan, od prometne odsječenosti do nesklonog okruženja, pa i nekog, ajmo rijeti desetljećima, pa i stoljećima našeg mentaliteta, naviknutog na prosječnost, status quo, teško mijenjanje navika...Ali, toga ima svugdje, manje ili više. Po meni, to je prije svega pogrešan pogled odozgo prema doli, ustroj hrvatske države, pa i političkih stranaka koji je centraliziran, strah od različitosti, regija, pa i neke zavisti. Tako je to, čini se i kod drugih, tek stvorenih neovisnih država i Hrvatska nije izuzetak. Ne može se kormilariti s kopna ili Gubernare e terra, kaže davno Livius.

Cijenim svaki ljudski rad, ali vidim da Dubrovniku treba sve više ljudi s jednostavnim znanjima i vještinama, a pameti i poduzetnosti sve manje. S druge strane, mladih i školovanih sve je više, a tek kada sveučilište prohoda... A u tom istom Dubrovniku vidim i dosta znakova nedovoljnog kapitala, od neobnovljenih, djelomice obnovljenih i nekvalitetno obnovljenih gospodarskih objekata i sadržaja, neprivlačne ponude i s tim u svezi vrlo niske turističke i kulturne potrošnje, nezaposlenosti, dosadne svakodnevice...

Da se razumijemo, ovdje govorim o Dubrovniku i cijeni koju plaća, znatnim dijelom i zbog odgađanje stvarne decentralizacije, dekoncentracije i regionalizacije hrvatske države, pa i društva. Drukčije, sudeći po svakodnevnim istupima odgovornih, stručnim i manje stručnim komentarima i ocjenama nije ni u drugim "statističkim" regijama, osim u našoj metropoli, koja ide sve brže, a mi znatno sporije. Zagreb volimo, ali i mi ovdje smo zaslužili bolji život, više mogućnosti i jasne razvojne perspektive.

Kako reče Michael Novak u svom "Duhu demokratskog kapitalizma": "Ljudski život odvija se najinteligentnije i najkreativnije kad se odluke donose na razini najbližoj konkretnoj stvarnosti, i kad se razine donošenja odluka neposredno iznad ove pozivaju samo u krajnjem slučaju". Traje li taj "krajnji slučaj" suviše dugo i je li decentralizacija opasnija po Hrvatsku, od recimo globalizacije, svakome je za prosuditi. A ja mislim da u svakom svome dijelu snažna i bogata hrvatska država može i najbolje proći i u vrtlogu globalizacije.

Ideja decentralizacije, regionalizacije, sadržana u programima nekih većih i manjih političkih stranaka i neovisnika nije dobro primljena na nedavnim lokalnim izborima. Ovakav ishod ne obvezuje pobjednike pokrenuti provedbu bilo kojeg ozbiljnijeg projekta korisnog za dubrovačku regiju u najširem smislu, time i Hrvatsku...Zašto mi ne bi imali našu banku, zašto ministarstvo turizma, pa i pomorstva ne bi bilo ovdje, zašto sjedišta nekih većih tvrtki ne bi bila u Dubrovniku. Zašto, zašto, zašto...Pogotovu u doba svekolike informatizacije i savršenih telekomunikacija, kada skoro i iz kuće nećemo trebati nigdje izlaziti, a sve može učiniti. Drugo je pitanje je li to, zatvoriti se u kuću, baš najbolje...

Dosta mi je te patetike o Dubrovniku, sa svih strana, od političara do kojekakvih dokoličara raznijeh provenijencija. Našemu Gradu potreban je kritični duh, posve novo promišljanje i ako hoćete beskompromisnost kad su u pitanju dugoročne vizije, tradicijsko nasljeđe, moralno-kulturni identitet... Takav je Grad zanimljiv prije svega nama i našim nasljednicima, a onda i onima koji tu dolaze i odlaze, ali i ostavljaju trag u novcu, kulturi, porukama i čine ga vječnim. U tome nam mora daleko izdašnije pomoći i hrvatska država, jer za razliku od većine drugih hrvatskih krajeva, Dubrovnik će višestruko vratiti, u razmjerno kratkom roku...A pomoći ne mora uvijek u novcu...Pomoć je i kad se i ne ometa...

Nema europske, demokratske, snažne i bogate Lijepe naše bez jednako takvih svih njezinih regija, bez bogatstva posebnosti i različitosti, bez smisla ostanka u zavičaju, ukratko bez općeg koje nije izgrađen na pojedinačnom. Od ljepote se ne može živjeti, barem ne svugdje. Pa i zbog toga je potrebna, ponajprije decentralizacija mozga, onoga političkog. Čim prije, to bolje...

8. lipnja 2005.

Bajro Sarić – "Glas Grada"