Hrvatski Jadran ili more, prostire se na površini od 31.139 km2 , s preko 1.000 otoka, grebena, hridi, brojnim uvalama, pješćanim plažama, zimzelenom vegetacijom, bogatim kulturno-povijesnim nasljeđem, značajnom turističkom infrastrukturom etc. Ovih dana tu ljetuje 410.000 gostiju. Ipak, treba reći da je uzrok tako malom broju i kosovska kriza, možda usporedna osnovica nije objektivna, ali ipak se i u takvim okolnostima nameću neki zaključci koji upućuju na nekonkurentnost hrvatskog turizma na međunarodnom receptivnom tržištu.
Balaton je jezero u Madžarskoj, površine 596 km2, najveće dubine 10,8 m. Riječ je o turistički privlačnom području, u kojemu ovih dana tu ljetuje 1.050.000 gostiju.
To je ta hrvatska, pa i dubrovačka turistička stvarnost, ne od danas, dvojbeno je hoće li biti bolja sutra. Točno je da toj sumornoj turističkoj slici pridonosi i nestabilno okruženje, ratne štete, nasljeđe odbačenog sustava. Ali ne manje ni osobito dobar opći “image” Hrvatske, privatizacija na naš način, “običaji”, pozicija čekanja… Receptivni turizam nikad nije bio shvaćen, ni politički, ni makroekonomski, ni kulturno kao glavni i vjerojatno jedini “pravi” hrvatski proizvod na svjetskom tržištu. Ovakav kakav je danas, naš je turistički proizvod preskup, nemaštovit, siromašan, nekonkurentan - svatko to zna. U uvjetima kad je i međunarodni turizam bio nešto drugo, to je i prolazilo. To je vrijeme definitivno iza nas i nikad se više vratiti neće. Sad su svoje turističke vrijednosti “otkrile” i svjetskom emitivnom tržištu ponudile brojne, do jučer anonimne zemlje i odredišta i u vrlo kratkom roku uzeli dio toga sve većega kolača, koji je dostigao brojku od 625 milijuna međunarodnih turističkih dolazaka i 445 milijardi dolara turističkog prihoda. U posljednjem desetljeću ovoga vijeka dogodila se turistička revolucija, dok se mi još zapravo “rekuperavamo” i uvijek nam je netko drugi kriv za neučinjeno.
No, čemu i kome kukati? Jednostavno, na kraju ovoga za novo stoljeće moramo okrenuti posve novu turističku stranicu. Prije toga, treba se usuglasiti na svim relevantnim razinama je li receptivni turizam obični gospodarski sektor, ugostiteljstvo ili je on zapravo mogućnost povećanja premalog hrvatskog tržišta? Po meni, posrijedi je ovo potonje. Hrvatska, ali i Dubrovnik, može i mora prihvatiti turizam kao temeljni razvojni smjer. Sreća je da će hrvatski turistički potencijali biti zanimljivi emitivnim tržištima i u novome stoljeću i da je to zapravo najvrijednije što svijetu ponuditi možemo. Ali, pod uvjetom osmišljene uporabe prirodnih, kulturno-povijesnih i stvorenih resursa, oblikovanja privlačnog turističkog proizvoda prožetog ovdašnjim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima i odbacivanja profitne filozofije u korist stalnog povećanja vrijednosti turističkih potencijala. Slabe su nade za turistički boljitak ako ćemo i dalje, primjerice pivo od 0.33 l prodavati u prosječnom restoranu po cijeni od 12 kn i ostvariti 5.50 kn dobiti, a ne prodati dva piva po cijeni od 9 kn i ostvariti 6.75 kn dobiti. U toj se maloj kalkulaciji /manje rada, više hlada/ krije sva mudrost turističke sadašnjosti i budućnosti. Što bi se sve trebalo učiniti da Hrvatska ostvari godišnji turistički prihod od 10 milijardi dolara /a to je moguće, uz nešto veća kapitalna ulaganja u turističku infrastrukturu i veliko “pospremanje” turističkog portfelja/, izvan je okvira današnje kolumne, pa i mojih stručnih obzora.
A da bi se kvalitetni turizam vratio u Dubrovnik i prometnuo ga u hrvatski Monte Carlo ili Veneciju, najvažnije je shvatiti da se to može ostvariti i da je turizam naša sudbina. U nekoliko idućih godina treba sustavno i strpljivo raditi na cjelovitom preobražaju, inoviranju i tržišnoj prilagodbi svih sastavnica turističke ponude, od materijalnih do kulturnih. Trebat ćemo vratiti neke stare, dobre navike i običaje, poput prepoznatljive uljudbe, tolerancije i optimizma. Ali i jednako tako odbaciti neke novije navike i običaje, poput onih ubacivača, gruških arli, zakidanja, kaosa nadležnosti i sl.
Do 2020. utrostručit će se međunarodni dolasci turista i dostići brojku od 1.6 milijardi, a turistički prihod će iznositi preko dvije tisuće milijardi dolara. Nada je to i šansa i za Hrvatsku i za Dubrovnik. Potrebno je da na svim razinama dobijemo stručne odgovore na gore postavljena i brojna druga pitanja glede turističkog razvitka, uskladimo tržišno, socijalno i ekološki turistički proizvod, a ne bi bilo loše da njime upravljaju i neki novi, mlađi, stručni i poduzetni ljudi. Turistički proizvod je potrošna roba, treba ga stalno obnavljati, obogaćivati i održavati tržišno aktualnim. Svakoga od nas na ovaj ili onaj način treba učiniti odgovornim da se to i događa.
17. kolovoza 1999.
Bajro Sarić – "Dubrovački list"
