Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme i nakon svega, bar je moje iskustvo tako, teško da išta, osobito u ljudskoj, pa i narodnoj duši može biti drukčije. Neću se upuštati u vječne moralne dvojbe o dobru i zlu, makar i tu postoje jasna razgraničenja, a i sve što sam stariji, sve mi je manje do bilo kakvih savjeta nekome i o nečemu. Sizifov je to posao. Čak možda više nego ikad slabije se čuje glas onih koji imaju što rijet ili napisati, a opet možda više nego ikad jače se čuje glas onih koji nemaju ni što rijet, a još manje napisat. Ta pogledajte samo koliko se medijskog prostora posvećuje problematičnim ljudima i uopće na kakvu se nisku i bijednu razinu spustilo hrvatsko novinarstvo. Jednostavno, u malo se što može vjerovati ili pouzdati i doista, što sam tek odnedavno spoznao, skoro pa uvijek iza nekoga ili nečega neki se politički ili financijski moćnik krije i ništo drugo nego sirovi i uski privatni interesi i skupine. A zbilja, vjerujte mi, još je gora i sad mogu ustvrditi da smo u najvećoj i gospodarskoj i moralnoj i duhovnoj krizi i ponekad mi se učini da nemamo ni suvislog poduzeća ni uprave ni samouprave i da je sve ovo jedna velika improvizacija ili stihija, pa što ispadne. A ispalo je i ispada to što jest i kako jest i izvana je panorama Grada možda i nešto ljepša od one jučerašnje, još ljepša od prekjučerašnje, ali sam siguran da se duša Grada i njegove čeljadi uopće nije promijenila i ista je, iz onoga što sam pročitao, od Republike na ovamo. S tim da je ta duša ljudska, koja nikada nije bila pretjerano dobroćudna ni ovdje ni nigdje, nakon svih ovih ratova, potresa, prevrata i trauma, barem mi se tako čini ovdje, nekako surovija, opakija i grublja. Ne sjećam se Grada da je ikad bilo manje neke uljudbe, pitomosti i dobrote nego danas, da se sve, ama baš sve gleda kroz političku optiku, pa čak i tako male, prolazne interese i samo me spašava spoznaja da je kad je riječ o čovjeku sve moguće, pa čak i da se duša i svjetonazor proda za šačicu kuna. Nemam nikakvu iluziju o tobože dobrom narodu i lošim vladarima, niti da je prije bilo puno bolje i da i prije nije bilo licemjerstva, "maski", kurvaluka i svakovrsnih poroka. Svi stereotipi ili klišeji o nekome ili nečemu i dalje su na svojem starom mjestu, unatoč tvrdokornom činjenicama i životu koje ih opovrgavaju, pa i svakodnevno.
Najveću gnjev i zavist, a možda to i nije samo tu po Gradu, izazivaju oni kojima je okrutna i povodljiva većina odredila ulogu gubitnika, jadnika i običnog smrtnika, a taj se i takve, više svojom voljom nego umom prometnu u kakve-takve dobitnike, drukčije i neobične smrtnike. Primjerice, kad se neki potomak od obalnog radnika ili nekog siromaha ili njihovog, kojemu su predodredili da bude radnik ili siromah, prometne u kakvog intelektualca, stručnjaka ili uspješnog poduzetnika. Znam da takvima nikad nije bilo lako i uvijek im se divim i draži su mi svi njihovi poroci nego tobožnje vrline koje su posljedica one da "jabuka ne pada daleko od stabla". Znao sam, a znam i sad podosta ljudi tu po Gradu, čak i ne samo s jednim porokom, a koji su su manji ili veći uspješnici, a opet i podosta ljudi koji su bez poroka, možda i "uglednici" jer su bez poroka, ali, brate mili, nemaju ni nikakve vrline niti su ni sebi, a još manje drugima korisni. Nitko se i ne propitkiva o vrlinama "uglednika", a malo tko se ne propitkiva o porocima možda i "neuglednih", ali uspješnih, a dosta ih "dolijeva ulje na vatru" porocima takvih. Čovjek je griješno biće i samo mu je izvjesna smrt i nikad neće postojati takozvani totalni čovjek i bilo bi korisno, što je posao i duhovnika i političara, koje baš i na rade uspješno, jačati vrline i dobrotu, a slabiti poroke i zloću u svakome od nas, za neku širu ili opću korist i smisao. Makar je to ponajviše naš unutarnji rat s nama i ishod kojega najviše ovisi o nama samima, dakle našoj volji, umu i energiji i nemojte pasti u zabludu, ako već niste, da će o tome netko izvana odlučujuće djelovati i učiniti za vas, osim svemogućeg Boga. Neće vam pomoći ni spoznaja da je netko kako-tako i uspio, ako je uspio zato što je na nekom radnom mjestu ili položaju za koje ni po čemu nije voljom nekoga drugoga ili političke stranke primjerice. Nisu ni svi pobjednici u pobjedničkim strankama, niti su svi gubitnici u gubitničkim strankama, ima i tu svašta. A postoji i zrcalo i četiri zida i dva oka, ukratko suočavanje sa samim sobom i za mene nisu ništa drugo nego jadnici oni koji su voljom drugoga i vlastitom poslušnošću zasjeli tamo gdje im nije mjesto niti imaju ikakve pretpostavke za voditi ili raditi ono što vode ili rade, ako uopće vode ili rade.
Moja je malenkost uvijek na strani onih s rezultatima i uspjesima, osobito onih, koji su s brojnim, uglavnom prirodnim nedostatcima i svakovrsnim predrasudama okruženja i unatoč svemu, manje ili više uspjeli i pridonijeli vlastitoj, ali i općoj dobrobiti. Nikad me nisu oduševljavale, a to su i najčešće priče, filmovi i ništa drugo nego obične sapunice o onima koji eto nisu uspjeli, ali su za uspjeh imali sve pretpostavke, pa čak da su i nešto i u nečemu uspjeli. A još mi je manje stalo do onih, koje je još od ondašnjih vremena politika promaknula u kakve-takve dobitnike i onda ta ih ta ista politika otjerala u gubitnike. Tko sa maća laća, sam od njega i gine, pročitah negdje, a i to nije baš rijetko u sve bržim i okrutnijim vremenima i ne samo ovdje. Uopće, nerijetko smo zabrinuti za sudbinu onih koji su se negdje popeli i obogatili, ali su nečijom voljom pali, ali ne i osiromašili i promičemo ih u takozvane žrtve tobožnjih nepravdi. Malo se tko zabrinjava za sudbinu neke za nešto darovite čeljadi i njihove perspektive, ako ta potječe iz neke siromašnije sredine ili je po nečemu što je prividno važno drugačija ili se ne uklapa u vjekovima nataložene "stereotipe" i konvencije. Zapravo je i vrlo upitno, pa i otkad znam za sebe, koliko uopće živimo neki svoj život i slijedimo vlastiti put i nije li nam sve već i od rođenja predodređeno, pa čak i nametnuto, bar u najvažnijim stvarima, od svjetonazora do braka i nije li to izvor svih naših muka i frustracija. Ako ste mislili da se rađate na livadi ili ledini s bezbrojnim mogućnostima, ispostavlja se da se grdno varate. Leslie White je tvrdio da kultura stvara čovjeka, a ne čovjek kulturu i to je, po meni posve ispravno. Tko kaže, primjerice, da neki crni dječak iz Afrike nije genij za nešto, jer ima sve što ima i neki bijeli dječak iz Europe, ali uglavnom genij ne postaje jer kultura i okruženje u kojima odrasta na niskom su civilizacijskom stupnju. Pa što mislite da bi Nikola Tesla postao ono što je postao da je cijeli život ostao u rodnom Smiljanu i tako redom. Potencijalni genijalci razasuti su možda čak i ravnomjerno diljem kugle zemaljske, a možda bi ta kugla zemaljska izgledala posve drukčije i imala posve drukčiju povijest da su ravnomjerno raspodjeljene i kulture i civilizacije. Na nesreću rasista krvlju i genetikom malo se što može dokazati i takvi su uvijek bijesni kad ih činjenice o genijima i uspješnim u tome opovrgavaju. Ali ih je i malo koji će zbog tvrdokornih činjenica promijeniti vlastiti svjetonazor u svemu i svačemu i tu se nije ništa promijenilo ni ovdje, ni šire ni najšire, od samih ljudskih početaka i teško da će.
Scheurzhauserfeld je negdašnje radničko i siromašno predgrađe Salzburga i uopće mi se taj Bernhardov opis Salzburga pedesetih godina prošlog stoljeća sa svojim predgrađima i stanovnicima čini vrlo sličnim tadašnjem, ali znatnim dijelom još i sadašnjem Dubrovniku. Ukratko, riječ je o takozvanim lijepim gradovima izvana, ali ne tako i uvijek, ponekad i nimalo lijepim u svojoj nutrini, duši i mentalitetu. To su i inače poznate teme i u umjetnosti o relativnosti ljepote, takozvanim uglednim i neuglednim ljudima, malograđanštini, pravima na nasljednu rentu do u ovo doba ničim drugim nego našim i njihovim. Dakle, taj Scheurzhauserfeld nalik je našem ondašnjem Gružu, a tamošnji i tadašnji stanovnici nalik tadašnjim, ipak sad u manjoj "količini" Gružanima. Biti stanovnik Scheurzhauserfelda ili Gruža, tj. Gružanin, rođenjem ili doseljenjem, svejedno, značilo je biti obilježen ili obojen nekim tamnim bojama, predodređen za najniža radna mjesta, jadnika i nekoga koji je posve slučajno tu, možda i privremeno, dok se neke povijesne mijene ne zaustave i sve vrati opet na svoje. Uostalom, pa i sve donedavno, potražitelji stanova isključivali su Gruž, a ne tako davno Gruž se nazivao i Dubrovnik II. Sve najgore, od kada jesam, a danas ipak manje, povezivalo se s Gružom i Gružanima, a sve najbolje, od kada jesam, a danas ipak manje, s Gradom i Građanima. Dosta se Gružana, a danas ipak i znatno manje, nije ni dičilo svojom gruškom pripadnošću, baš kao što se i u koječemu drugome, čini mi se i sve više, mnogi ne diče onim što su bili i što su zapravo i ostali. Ne biti ono što jesi, a biti ono što nisi, zakon je osobito sadašnjeg vremena i prostora i nikad to, bar po meni nije razvidnije bilo. Sigurno sam i subjektivan i emotivan, ali svaki mi je uspješni Gružanin i ovdje i diljem svijeta miliji od ostalih uspješnika, jer znam da im je put bio popločan i trnjem i kojekakvim preprekama i vrlo sam sretan što je tolika visoka cijena četvornog metra nekretnine u nekad "izopćenom" Gružu. Ima tu i nekakve, makar i naknadne pravde, dakle da su i Gružani došli na "svoje", kako god me shvatili.
Ono što mi se sve više čini ili možda pričinjava, to su sve te slabosti suvremene hrvatske političke, poslovne, pa i kulturne elite, bez obzira na svjetonazorsku ili političku usmjerenost, to njezino ništa drugo nego slabo shvaćanje i prihvaćanje "okolnosti mjesta i vremena", globalnih kretanja i odnosa snaga. Svi oni kao da su rekli, pa i učinili, sve ono što je prije bilo ništa valjalo nije, svi koji su sudjelovali u tome što po njima ništa valjalo nije, sve su to komunjare, ondašnji politički poslušnici, neznalice i koješta drugo. Pokazat ćemo mi vama kako se sve to radi, nemate vi pojma i vaše je doba odavno prošlo! A osim što su srušili staro, od čega i dosta dobrog i trajnog, nešto novo i izvornije, koliko je izvorno uopće moguće, stvorili nisu, a nisam baš siguran imaju li uopće volje i nije li ipak vrijeme za temeljitu promjenu i političkih koncepcija i svih onih koji osim stare i dobro poznate retorike i fraza "o moranju i trebanju" bez imalo vrijednijih sadržaja i ne nude ništa što bi ubrzalo hrvatski europski put, osim stalne borbe za neku bolju prošlost i "slabokrvnih varijacija" na zadane teme. Kada na "zadanu temu" temu o kriminalu u splitskom brodogradilištu hrvatski premijer Ivo Sanader odgovara Marinu Jurjeviću da je Baja, i da je doba njegovog ujaka, Ante Jurjevića, navodnog zločinca i komunizma prošlo, ne odgovarajući na postavljeno pitanje, ili kad Andrija Hebrang veli da je korupcije i kriminala u drugim i razvijenim zemljama i više nego u Hrvatskoj ili da se i do 10% može lagati u politici, ili kad Ivo Besjedica kaže da je u zemljišnik upisivao kako je takva sudska praksa i drugdje i uopće tamo gdje se na pitanja ne davaju odgovori nego zapravo protupitanja i difamacije onih koji eto nešto hoće, dakle kad je sve tome tako, onda se, ne znam je li to svjesno ili ne, šalje poruka svim možebitnim ili stvarnim kriminalcima i stvaraju prigode za "branje jagoda" da će se već nekako izvući i da rizik i nije tako velik. I tako se došlo do ukupnog i političkog i gospodarskog i kulturnog ozračja u Lijepoj našoj koje nije neko jamstvo bolje budućnosti, svih naših konkurentnih prednosti, ali i prednosti koje sobom nosi suverenost i samostalnost, uz sve troškove koje neovisna i međunarodno priznata država nosi. Pa i sve to što dosad ispisah, i nije ništa novo i zacijelo je i bolje i preciznije opisano od meštara novinarskog posla. A nije ni novo da ne treba previše očekivati od bilo kakvih radikalnih prevrata ili revolucija i da nade kopne kad se i "na terenu" upozna karakter i priroda svake vlasti i želje za moći kao takve.
Za sve ono što smo postavili kao cilj, i Europska-unija i euro-atlantske integracije i visoki životni standard, ali i sve metode i sredstva kojima bi te ciljeve dostigli, od slobodnog tržišta do njegovih institucija, istinsku političku demokraciju, uspostavu učinkovitog i za sve jednako primjenljivog pravnog poretka, nakon svega mi se ipak postavlja pitanje imamo li dovoljno i duhovnih i materijalnih resursa i energije i nismo li se ipak precijenili? Jer ako je razina korupcije takva kakva jest, pravna država takva kakva jest, gospodarstvo takvo kakvo jest, ako je dosta krivih ljudi na pravim mjestima i ako podosta grijemo toplu vodu ili se zapravo u koječemu samo vrtimo u petlji, kad gubitnici i dužnici diktiraju tempo, kad je samo važno tko, a ne što govori, kad "stršećima" i voljnima nije lako i sve tako, onda je odgovor "da", precijenili smo se? A možda će ipak sve doći na svoje, samo po sebi i možda nikakva preša i nije potrebna. Vrag odnio i prešu!
27. veljače 2008.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
