Razmišljajući neki dan o onoj rupetini u lapadskoj uvali i o onome što će tamo izniknuti, dakle samo ekskluzivni stanovi i tome slično, uz nekakve tlapnje o multiplex kinima, shopping sadržajima i cafe barovima, nema nikakve dvojbe, bitka s moćnicima i kapitalom je izgubljena, s profitnom logikom i takozvanom ekonomskom demokracijom također. Gubitnik je definitivno Grad, sadašnja i buduća čeljad, jer koliko će ih uopće, da ne govorim kreativno, raditi u tim zgradurinama, koliko će tu biti nekih socijalnih sadržaja i koliko ćemo stalno i na dugi rok ostvarivati, opet kao Grad prihoda od poreza, doprinosa i koliko će se naš domaći bruto produkt povećati na tih devet tisuća najvrijednijih preostalih kvadrata? Malo, jako malo, siguran sam. A ta je lokacija, još u doba "mraka", kao i mnoge druge, odavno ili nedavno izgubljene, planirana za poslovne, uglavnom turističke i javne, nipošto privatne i slične namjene. Za pravo rijet, ni vizualno ni koncepcijski ni sadržajno, ništa mi se tu ne dopada, uostalom kao i dosta toga što je i ne tako davno niknulo po Gradu, ali to vam je to, takozvana optimalna alokacija kapitala ili ulaganja gdje se novac najbrže i višestruko oplođuje i to vam je kapitalizam, možda neki osobito hrvatski i to vam je taj paket koji smo već i davne 1990. izabrali, znali ili ne za to. Nepovratno trošiti inače ograničeni i mali gradski prostor za ništa drugo nego neke manje ili veće bogataše koji će tu par mjeseci stanovati ili ih iznajmljivati, e to i ništa drugo nije nego zločin prema sadašnjim, a nekmoli budućim naraštajima, kako god me shvatili. Zapravo, u svemu i svačemu, od urbanizma do pravne države točno znamo što hoćemo, samo to što hoćemo ispada i opet zapravo da nećemo!
I uopće, a ovdje osobito, prokletstvo po čovjeka je razmišljati i o sutrašnjem danu, a nekmoli mjesecima i godinama, crtati neke slike i vizije o možebitnom boljem, zdravijem i ugodnijem. Nikad nije niti će biti lako odraditi ovozemaljsku dionicu, ali može biti lakša i ćudorednija, ako to hoćemo, a čini se da ipak nećemo. Namjerno ili ne, iz znanja ili neznanja, svejedno. Pa neka se već jednom netko nađe koji će makar i naslikati neku svoju panoramu Grada recimo do 2020. s koliko-toliko jasnim konturama. Jer ova sadašnja, po nekim mojim sudovima čini mi se teško podnošljivom i iznutra i izvana, makar sam svjestan, što sam stariji i nakon svega da i ne može biti drugačija. Pa i otkako sam se upoznao sa sobom, nikad dovoljno, stalno su bili važniji crtači, a ne slike. A ja vam tvrdim da crtači umiru, a slike ostaju. Što i mogu slikari vrijednoga naslikati, a pisci ispisati, uključivši i moju malenkost, još od Dubrovačke Republike, Držića i Gundulića? Čak je i Vojnović zakasnio, i čemu sav taj internet, glasno i tihogovornici i što to vrijednoga oni mogu zastupati, predstavljati ili braniti pred možebitno znatiželjnim vanjskim svijetom. Ako ćemo pravo, jedina je dvojba pred ili u svima nama ili iza svih nas, mora li sve biti baš ovako kako jest i može li biti bolje, što većina tvrdi ili možda i gore, što vjerujem manjina tvrdi. Nakon svega, danas i ovdje, tvrdim da drugačije ne može biti, znači nekima dobro, nekima loše i ne vrijedimo niti zaslužujemo ništa više ili manje i točno je što bogati Kerum veli onome siromahu, da je on, dakle Kerum, htio postati bogat i slavan, a taj siromah siromašan i neslavan. Pri tome nije riječ o cijeni bogatstva ili siromaštva u novcu, moralu i tome slično. Oni koji o cijeni, moralu ili posljedicama razmišljaju i tako se ponašaju ili žive i uopće oni koji propitkuju, sumnjaju, ne riskiraju i tome slično, danas možda i najviše, ne doguraju daleko, bar ne materijalno, a ne znači nipošto ni da su duhovno nešto ispravni. Biti bogat čovjek ne znači biti i fukara, a ne mora baš ni siromah ni takozvani običan čovjek ili čovjek iz naroda biti dobar čovjek. Sitni lupež zna biti poganiji od krupnog lupeža, makar da su lupeži obojica. Važno je znati i te razlike.
Veli mi čeljad da sam predug, da sam zbrčkan i nepovezan u ovim kolumnama, možda i jest tako i da recimo, kao u ovoj kolumni, priča o sitnim i krupnim lupežima nema nikakve veze s današnjom panoramom Grada i možebitnim Gradom već sutra u mojoj glavi. Možda se mnogima tako i čini, ali vjerujte mi, to i nije baš tako, čak je i suprotno. Ako niste znali, ima i paklenih grafita, koji u par riječi lišavaju svaku potrebu za bilo kakvim pisanjem ili govorom ili glazbom, poput onoga splitskog "malo nas je, ali smo govna" ili ničega drugoga do misli prema kojoj se zapravo cijeli život trudimo, ovako ili onako pobjeći od sebe, praveći pri tome samo karikaturu od sebe, da bi se na kraju ipak vratili sebi, potrošivši cijeli život nizašto. Obsequium amicos, veritas odium parit, tj. ugađanje stvara prijatelje, istina mržnju, kaže Terentius i što tome treba dodati, ako pogledate današnju "unutarnju" panoramu ne samo ovoga, nego i mnogih drugih gradova, dakle čeljadi i međuljudskih odnosa, kako se to "onda" zvalo. Skupa je cijena uspravnog, a mala puzajućeg hoda, ako nam je do pogleda sebe u vlastito ili tuđe, svejedno, zrcalo. Pa i prezahtjevno je tražiti od ljudi, kakvi jesu oduvijek, da baš svatko od njih stalno uspravno hoda po zemlji koja je također oduvijek neravna bila. Uostalom, makar i po zločinu prirode ne hodam uspravno, nisam baš posve siguran koliko bi i bez toga i sam bio uspravan i svatko bi, ako ćemo pravo, mogao postaviti takva pitanja sebi, ali to je i odavno obrađena tema.
Kako bilo, ne znam je li baš ovakva tranzicija i kapitalizam mora biti ovdje, kod nas, ali čini mi se da su takozvane kolateralne žrtve pregoleme, od silne nezaposlenosti, preko slabih radnih perspektiva na složenijim i stručnijim poslovima do isključivanja niza srednjih i starijih naraštaja iz radnog procesa, čak i koliko-toliko podnošljive svakodnevice. Pa pogledajte, molim vas, ne mali broj manjih, pa i većih vlasnika i poduzetnika, kojima je ne tako mali broj dojučerašnjih uzornih i produktivnih zaposlenika ili radnika, kako hoćete, zapravo smetnja i otkazi se dijele šakom i kapom pod "firmom" slobodnog tržišta i zakona profita. Obični, pa i neobični ljudi, čak i znalci u svojem poslu, i ne od danas, a čini se da će biti još i gore, samo su višak ili balast ne baš rijetkim poslodavcima, koji se još i diče time da su smanjili toliko i toliko zaposlenih. Ma hajte, koja je to mudrost i znanje davati otkaze i smanjivati broj zaposlenih i tako povećavati produktivnost i profit! Tvrdim vam da je tu riječ prije svega o poduzetničkoj i upravljačkoj nesposobnosti onih koji su se na sumnjiv, pa i lak način domogli i nekretnina i drugih proizvodnih resursa i ne znaju kako ih pokrenuti i prilagoditi novim tržišnim i konkurentnim uvjetima. Ne znam kako je to drugdje rješeno, valjda bolje, ali ovdje vlasti nemaju nikakve ovlasti, pa ni volju, makar i upozoriti, ako ne ovako i onako i kazniti vlasnike i poduzetnike što neodgovorno i nesavjesno raspolažu s proizvodnim potencijalima. Ne znam jesu li baš to poduzetničke slobode, to da se ništa s nečim ne čini i je li baš privatno, da o državnom i ne pričam, takva svetinja i nismo li, što je i prije bilo, zemlja nekih krajnosti. Pa pogledajte oko sebe koliko je samo neobnovljenih, kako se to kaže, gospodarskih objekata, koliko li je samo odgovornih i izabranih kojima se nigdje ne žuri, a znam i takvih koji već i više od desetljeća primaju i ne baš male plaće, ne radeći pri tom ama baš ništa i kojima zapravo takvo stanje posve paše. A točnim mi se čini i to da htijućim i pokretnim nije nimalo lako, suviše im se prepreka postavlja i ne da im se živa mira, što od danguba, što od prosječnih, što od zavidnih i tako unedogled.
Može li se ipak govoriti o svojevrsnom teroru kapitala, svakome na procjenu. Ostaje nada da će i sve ovo ubrzo proći i da će sve vrijednosti takozvanog demokratskog kapitalizma i u našim uvjetima isplivati, jer ne vidim kako se inače može ovako dalje bez pogubnih posljedica. Zaključujući svoju priču o "američkom snu, ali i javi", čuveni katolički teolog Michael Novak piše: "Kad se sve uzme u obzir, demokratski će se kapitalizam na Sudnji dan pojaviti pred teškim bremenom. Njegova se osnovna struktura pokazala produktivno, njegove slobode širokima; dosljedno tome, njegove su odgovornosti mnogobrojne. Da je eksperiment zakazao, da su Sjedinjene Države ostale primitivnom zemljom, loše upravljanom, mrzovoljnom i anarhičnom, možda bi ih svijet više volio. Da su Sjedinjene Države bile nesposobne da upravljaju sobom, svijet teško da bi u njima tražio vodstvo. Da su i nadalje siromašne, nitko ih ne bi mogao kriviti za vlastitu bijedu. Bivša kolonija kao druge bivše kolonije, možda bi udovoljavale kriterijima Svjetske banke...Netko će odgovoriti da je stvarni svijet demokratskog kapitalizma grublji i opakiji od onoga kojeg sam opisao. Sad se postavlja pitanje: Na temelju kojih ćemo standarda suditi o grubosti i opakosti? Reći da demokratski kapitalizam ne zadovoljava ideale socijalizma bilo bi očito neadekvatno. On to nikada nije ni pokušavao. On ima svoje vlastite ideale. O ostvaruje li on u praksi i ideale socijalizma – i je li u tom bolje od ijedne postojeće socijalističke države – pitanje je empirijsko. Da se na njega odgovori, trebalo bi skupiti dokaze. Ne bi bilo dovoljno ni kazati da se demokratski kapitalizam ne može mjeriti ni s punim standardima židovske i kršćanske vizije Kraljevstva Božjeg. On na to niti ne pretendira. Nijedna se politička ekonomija ne usuđuje pretendirati na to da bi se mogla mjeriti s tim kraljevstvom. Pa ipak, demokratski kapitalizam pozdravlja sud u bistrom svijetlu toga kraljevstva. Riječ je, naime, o sustavu zamišljenom tako da se neprestance reformira i transformira, i on je jedini od svih poznatih sustava koji u sebi posjeduje sposobnost za transformaciju miroljubivim sredstvima. Svemogući Bog nije stvaranje učinio prisilnim već ga je zamislio kao borilište slobode. A u tom borilištu, Bog je pozvao pojedince i narode da žive u skladu s Njegovim zakonima i nadahnućem. Demokratski je kapitalizam bio zamišljen tako da im dopusti, svima njima griješnima, da slijede svoje slobodne putove. On stvara nenasilno društvo kao arenu slobodu, u kojoj su pojedinci i narodi pozvani da ostvare, a posredstvom demokratskih metoda, poslanje za koje vjeruju kako im je zadano. A pred licem Božjim, oni mogu očekivati da će ih dopasti točna i pravedna presuda."
Svi smo mi imali i imamo neke svoje ideale i ne krijem da mi se "socijalistički pogled" činio prikladnijim okruženju u kojemu sam odrastao i da mi se kapitalizam, istina iz priča, činio okrutnijim i nepravednijim. Ali, kad se dođe na "teren" rezultata, posljedica i činjenica, barem s ekonomskog stajališta, sve su prednosti ipak na strani demokratskog kapitalizma u poimanju Michaela Novaka i sličnih. Začuđujuće je to u kojoj su mjeri pri ocjeni nekoga i nečega važne riječi i ponašanje od rezultata i činjenica. Čeljad kao da uopće ne želi ni čuti ni vidjeti kakvog-takvog uspješnika, sa svim svojim vrlinama i manama i uvijek im je miliji, makar znam da je i to licemjerno, neki gubitnik i jadnik. Jadno je i to kad se kudi naš koji je koliko-toliko uspio među nama i hvali neki naš koji je uspio među njihovima. A uspjeti među našima, tvrdim i to i otkako sam sebe svjestan, stalno je bilo teže negoli među njihovima. Ni sami ne biste vjerovali koliko li samo čeljadi iz Grada znam koji su, zbog ovoga ili onoga otišli među njihove i u daleki svijet i uspjeli u nečemu i uvijek se pitam je li baš sve tako moralo biti i urušava li se možda i ona moja tvrdnja da i nije bogzna kakva ili uopće nije prednost biti "naš"? Jer, kako se ispostavlja, bar ovdje, granice našima među našima se ipak iscrtavaju, a našima među njihovima ipak ne ili manje. Skoro pa uvijek išćuđavamo se uspješniku među našima, a nerijetko i kojekakvom "vanjskom" fukari divimo i toga nikada više nije bilo negoli danas. Točnom mi se čini ona "najteže je biti prorok u vlastitom selu", ali slabo se učimo i na vlastitim, još i slabije na tuđim propustima.
Na kraju, nismo li svjedoci vremena ili ne živimo li u vremenu i prostoru u kojemu nas ugnjetava kapital i kapitalisti i jesmo li za sve to i takve glasovali? Najlakše je odgovoriti onom "što ste tražili, to ste i dobili", dakle i državu, i kapitalizam, i demokraciju i tako redom i ne čudite se što su i država i kapitalizam i demokracija i tako redom takvi kakvi jesu, pa neće biti da ste nešto posve drugo očekivali. Jer, ne poznam baš nijednu osobu koja je rekla da je to baš to, i Lijepa naša, i naš Grad, i kapitalizam, i demokracija, i uvjeti življenja i tako redom. Jednostavno, u takvom odgovoru nešto ne "štima" ili su ipak zablude vječne, a sve ostalo prolazno i porozno...
11. ožujka 2008.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
