Viđenja

Dubrovnik - Viđenja

Čitajući ovih dana komentare i napise o hrvatskoj poslijeizbornoj političkoj pozornici i ratu "produženim sredstvima" za vlast, ne mogu nego ustvrditi ništa drugo nego veliku količinu neobjektivnosti, pa i neznanja, čak i novinarskih uglednika. Što bi se reklo, čast izuzetcima, ali svi ostali su ništa drugo nego obični plaćenici političkih i financijskih moćnika i stranaka s jasnom zadaćom pripremiti javnost za ovo ili ono, što već paše naručiteljima. Ma kad i ne samo "ugledni" novinari, činovnici u pravosuđu, upravi i sl. počnu "tupiti" o svojim malim plaćama, koje možebitno i jesu, u doba te silne i sveprisutne korupcije skoro se i smijem. Znam samo da se ni mito ni korupcija ne mogu iskorijeniti ni većim plaćama, koje nikada neće biti toliko velike koliko se može "zaraditi sa strane ili ispod stola". I mito i korupcija i sve slično može se svesti u pristojne okvire samo sankcioniranim primjerima, a kako oko sebe vidimo, toga je malo i to će potrajati. Na kraju, svi "sumnjivi" zapravo su dobili u proteklim izborima i najviše glasova i ispada da su sve te priče o lopovlucima, nemoralu, licemjerju političara nisu problemi, nego ništa drugo nego trice i kučine. To je ono što stalno tvrdim, važnim se čini samo je li taj "sumnjivac" naš ili njihov. Neki "njihov" jadnik bit će odmah preduhitren ne plati li račun za kavu, a neki "naš" moćnik neće nikada biti preduhitren za silna bogatstva bez valjanih dokaza koji se traže u svim uređenim, ako ćemo baš i kapitalističkim državama. Kod nas se ispitivanje podrijetla nečije imovine drži socijalističkim nasljeđem, a komunjarama oni koji to zagovaraju. Što sve ne podnosi taj  "komunjara", dajte ljudi moji zamijenite ga nekim drugim, recimo fukarom, kojih je bilo, ima ih i bit će ih u svim sustavima i vremenima ništa drugo nego i izobilju.

Pa svi bi ti ugledni ili neugledni komentatori, novinari, a bogami i običan puk morali znati da je bitka za političku, pa i svaku drugu vlast nesmiljena, beskrupulozna i rovovska, i ako igdje drugdje, u politici i doslovno cilj opravdava sredstva, ma kakva su s nekog ajmo rijet moralnog ili etičnog stajališta. A i inače mi je odvratno moraliziranje, jer što se meni čini moralnim, drugome je amoralno i na tu temu napisano je na milijarde riječi i rečenica i još je sve otvoreno. Ne tražite kod političara još i moralne vrline, oko kojih može čak i većina biti suglasna, a neće se primaknuti političkim i drugim vrhovima ako ste, primjerice pošteni. Eto i Ruža Tomašić nije prošla sa svojim programom protiv droge, a ni Andro Vlahušić sa svojom lučicom na Batali za našu čeljad, jer to i sve ono drugo što su zastupali, sve to je narod ocijenio da nije toliko važno i da je narodu nešto posve drugo važno. Nije im za neizbor i gubitnički gard kriva nezahvalnost naroda ili podmićivanje s gericama, ni HDZ ni SDP ni Jambo, naprosto su njihovi bolji političari i bolji skupljači glasova i tako vam je to kad s politikom i političarima imate. Uspješnici u političkoj demokraciji su ovako ili onako omiljeni među onima koji su za njih, a to opet ima vrlo malo veze sa stručnošću, programom, moralom, prošlošću, pa i dobrotom kandidata za vlast. Svatko bi razloge svojega neuspjeha, tako i politici morao tražiti ponajprije u sebi, a tek onda u svima ostalima i najdalje u narodu. Optuživati ili potcjenjivati narod od kojega tražiš glas, imati odvratan gard prema takozvanim običnim i najčešćim ljudima nipošto nije poželjno i u startu umanjuje izborne šanse. Nemojmo se zavaravati, ako se hoće uspjeti u političkoj utakmici, ponavljam, samo u političkoj utakmici, mora se biti i populist i zavodnik, uz sve ostalo, a tek je negdje pri kraju stručnost, poštenje i dosadašnji učinci. Znam dosta ljudi koji su uspješni političari, a prošlost im i stručna i moralna i neznam kakva nije bogzna što, a znam još i više neuspješnih političara koji su i stručni i moralni i pošteni ljudi. Sve u svemu neki su rođeni dobitnici, a neki gubitnici u ovozemaljskoj misiji, makar smo svi na kraju gubitnici. Po meni, ne može biti ni govora da je razum neka vrlina na političkom tržištu, prije će biti da je to razumijevanje narodne duše. Kad pomislim tko je i kakvi su isplivali, a tko je i kakvi potonuli na ovim hrvatskim izborima, takav se zaključak nameće po sebi. A političko tržište i demokracija jedino je u političkoj utakmici  koje potvrđuje onu da "nije važno što vi mislite o sebi, važno je što o vama misle oni koji o vama odlučuju". Otuda i sva ta ogorčenja i bijes nedavnih političkih gubitnika, jer i nema ništa lakše nego krivnju svaliti na drugoga, pa i "glupi narod"  i to je ta naša svakidašnjica, rekao bih u svemu i svačemu. Ponavljam, dobitnici su samo oni koji najbolje razumiju okolnosti vremena i prostora u kojem žive i djeluju.

Moja je teza da su se na ovim izborima po snazi izjednačili desni i lijevi dio biračkog tijela, što recimo na izborima 2003. tako ipak nije bilo. Potvrđuju to i svi ovi pregovori o koalicijama za vlast i jasno je da osim relativnog pobjednika, što jest HDZ, apsolutnog pobjednika sa svojom punom snagom i programima neće biti i barem u glasovima neki gubitnici prometnut će se u dobitnika. Tako čelnici najvećih gubitnika, HSS-a i HSLS tvrde da će ići u koaliciju s onima koji podrže njihove programe, a da im ljudi i položaji nisu važni. Ma nemojte! Kladio bih se da stalno pregovaraju gdje će tko, a ne što će učiniti. Čini mi se da u takvim uvjetima HDZ ima značajno veći koalicijski potencijal od SDP-a, jer HDZ nije ideološka stranka, po Sanaderu je čak pokret i može "progutati" zahtjeve HSS, HSLS, HSU, pa čak i HNS-a i IDS, a da mu to birači neće zamjeriti i na sljedećim izborima. A socijaldemokrati /SDP/, ako su vjerodostojni, baš i ne mogu. Dolazim i do toga da stranački programi i nisu potrebni, jedino u slučaju ako je samo jedna politička stranka na vlasti. Ovako, morat će se dati brojni ustupci i kad se na kraju i ustoliči neka koalicijska vlada, kad se zbroje svi mandati takvih dobitnika i podijele s novcem kojim se stvorila takva koalicija, proizlazi da po mandatu male stranke ili sateliti dobivaju puno više novca, opet po mandatu ili satelitu od dvije najveće hrvatske političke stranke HDZ-a i SDP-a. Nakon svega, usrdno bih preporučio Vesni Pusić i Ivanu Jakovčiću i HNS-u i IDS-u, uvide li da SDP neće moći skupiti 77 glasova, promptno se priklone HDZ-u i u gubitničko blato utope i HSS i HSLS i još pokojeg ucjenjivača i tako zaključe ovu tešku političku utakmicu, ali ipak ne farsu i cirkus, kako to neki "važni"  novinari i analitičari pišu i pričaju. Jer, sva ova pregovaranja i ucjene i otezanja čine mi se normalnim i nisu ispod razine razvijenijih demokracija i država. Jedino Stipe Mesić puno priča, uglavnom suvišno i neodgovorno. A prema Ustavu, treba samo Sanaderu i Milanoviću dati do znanja da će odobriti jednome ili drugome mandat za sastavljanje hrvatske Vlade ako dokažu da imaju 77 glasova u sabornici za potporu koalicijske vlade i ni riječi više.

Ne mogu rijet da mi uopće nije stalo kakva će se vladajuća koalicija izroditi,  ali je sigurno da u iduće četiri godine neće biti lako upravljati hrvatskom državom, možda i manje zbog nekih naših nerašćićenih unutarnjih računa i razmirica, a više zbog pritisaka vanjskih moćnika i globalne /ne/razvonoteže. Kao što i nedavno napisah, reforme u najvažnijim sektorima neće se moći odgađati, sve veći dugovi uredno servisirati i pri tome koliko-toliko zadovoljiti veće ili manje interesne skupine. Da i ne pričam koliko će tek napora trebati za očuvanje nacionalnog identiteta i suvereniteta, kulturnih i povijesnih posebnosti u sve snažnijem naletu globalizacije i pohlepe.

Ne bi škodilo i novinarima, pa i mnogima drugima poznavati logiku šahovske igre, koji usput politički uspješnici zacijelo znaju. Recimo tako da u središnjici HDZ ima bolji položaj od SDP-a, ali dvoboj još nije okončan. HDZ ulazi u završnicu s boljim izgledima, ali mora i nju odlično odigrati ako želi pobjedu i vlast. Ima tu još dosta figura i pješaka na šahovnici i svaki bi se šahist nasmijao kad bi mu netko rekao da je relativni pobjednik. Ima i Milanović pravo za ne priznati poraz i završnica nije nimalo "ćorav posao" kako bi Sanader htio. Posebno je pitanje što je sve netko spreman žrtvovati  za konačnu pobjedu, makar i pirovu. Cijena vlasti golema je, osobito koalicijske i na kraju pobijedit će ove ili one interesne skupine i ništa drugo. A tražiti krepost u političara isto je što i tražiti milost od vuka. Pa bogami, kako mi se čini, to narod i ne traži.

Nešto smo bliže, ali još uvijek dosta daleko od zakonodavne vlasti, dakle Sabora iz svijeta Friedricha Hayeka, koji jest liberal, a za mnoge je i konzervativac. Hayek tako piše: "Poželjna je zakonodavna skupština koja se ne brine o potrebama posebnih skupina već radije o općim trajnim načelima na temelju kojih se trebaju urediti aktivnosti zajednice. Njezini članovi i njezine rezolucije trebaju predstavljati prevladavajuće mišljenje o tome kakva vrsta ponašanja je pravedna, a kakva nije, a ne specifične skupine i njihove posebne želje. U postavljanju pravila koja trebaju biti valjana za dugo vremena unaprijed, ova skupština treba biti "njihov predstavnik" ili reproducirati neku vrstu presjeka prevladavajućih mišljenja o dobru i zlu. Njezini članovi ne bi smjeli biti glasnogovornici posebnih interesa ili izražavati "volju" bilo kojeg posebnog sloja stanovništva u bilo kojoj specifičnoj vrsti vlasti. Oni trebaju biti muškarci i žene kojima se vjeruje i koji su poštovani zbog osobina koje su pokazali u svakodnevnom životu, a ne da ovise od odobrenja posebnih skupina birača. Isto tako, njih treba izuzeti od stranačke discipline koja je potrebna kako bi se upravljački tim zadržao zajedno, ali očigledno nepoželjna kad je u pitanju tijelo što postavlja pravila koja ograničavaju ovlasti izvršne vlasti."

Kakav god rezultat ispao u ovom hrvatskom boju za vlast, a s obzirom da ona mora biti koalicijska, jasno je da se neće uspostaviti optimalan razvojni model kojega remete "specifični" interesi manjih stranaka, a bogami i teme i projekti na kojima su velike stranke prikupile i najviše glasova i mandata. "Ali, to je cijena vlasti, demokracije i takozvanog pozitivizma, prema kojemu je ispravno samo ono što većina drži ispravnim, makar ta većina bila sastavljena od jednog velikog i nekoliko sičušnih dijelova. Teoretičari demokracije već stotinu i pedeset godina uspješno uvjeravaju većinu kako je pravedno što godi oni požele, pa se ne smijemo iznenaditi ako većina više niti ne pita je li ono što odlučuje pravedno. Pravni pozitivizam snažno je pridonio ovakvom trendu sa svojim shvaćanjem da pravo ne ovisi od pravednosti, već ono /pravo/ određuje što je pravedno" – zaključuje Hayek.

Ali, kad svu tu hrvatsku poslijeizbornu pozornicu i sve te rasprave i ucjene sagledam s par dana odmaka, mogu samo zaključiti da smo izlaskom ili neizlaskom na biračka mjesta i /ne/zaokruživanjem ovoga ili onoga, našega ili njihovog fulali. Jer, od izbornog programa koji vam je možebitno bio najvažniji, malo će ostati u novoj vladajućoj koaliciji, opet ovoj ili onoj, a malo će što ostati i od vjerodostojnosti vladajućih stranačkih vođa. Ništa to i nije novo, tako je to i u životu, stalno fulavamo, u svemu i svačemu, s tim što je u političkoj procjeni zapravo i najbezbolnije fulati. Uvijek ćete se, nakon svega, vratiti sebi i svojim mogućnostima, nema vam pomoći ni od koga, ni od naših ni od njihovih i to vam je to.

5. prosinca 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

MISAO TJEDNA

NAJVEĆA MANA ŽIVOTA JE ŠTO JE UVIJEK NESAVRŠEN.

/Seneca, 5 godina prije Krista/

Dubrovnik - Viđenja

Može sad Sanader pričati što ga je volja, ali onaj gard i izjave neposredno nakon saznanja izbornih učinaka samo potvrđuju da nije zadovoljan "dostignućima" njegovog HDZ-a. Da je HDZ najjača hrvatska politička stranka i dalje i da nije povećao broj mandata u hrvatskom Saboru /66 s dijasporom/, nakon svega, neprijeporne su činjenice. A činjenica je i da mu se smanjio koalicijski potencijal na desnoj /njegovoj/ strani, jer moguće koalicije s HSS-om, HSLS-om, HDSSB, pa i nekim manjinama koje podržavaju desne stranke ništa drugo ne znači nego smrt za te stranke, koje ionako već "dišu na škrge" nakon ovih izbora. Usput, s hrvatske parlamentarne  scene praktično su izbrisani pravaši /HSP/, umirovljenici /HSU/, DC i brojni drugi s krajnje desnice i ljevice, pa i centra, što sam pred izbore i nagovijestio i naslutio snažnu takozvanu bipolarizaciju, odnosno svođenje ukupnog i relevantnog, dakle važnog političkog spektra na umjerenu desnicu, predvođenu HDZ-om i umjerenu ljevicu, predvođenu SDP-om. To, po sebi nije loše i jamči manje političke trgovine i snažnu opoziciju, ma tko bio i zdravu demokraciju i hrvatski politički život.

Ne mogu to dokazati, ali slutim da je Sanader, opet nakon saznanja izbornih učinaka, "grmio" na čelnike i ostale sa svih izbornih lista HDZ-a, osim naravno u IX. /zadarsko-šibenskoj/ gdje je Kalmeta uvjerljiv pobjednik s čak 10 mandata i V. /slavonsko-vukovarskoj/ gdje je Čobanković prikupio 7 mandata. Za pretpostaviti je da je Sanader  zadovoljan i svojim učinkom u našoj, X. izbornoj jedinici s 8 mandata. Kako se s hrvatskog istoka išlo prema sjeveru i s hrvatskog juga prema zapadu HDZ je sve slabije prolazio, što se može na dosta načina protumačiti, ali nisam tu baš stručan za objektivno ocijeniti zašto je tome tako. Svakako i bilo gdje desnije opcije bolje prolaze u ruralnim, slabije naseljenim i povijesnim neprijateljima graničnim područjima, ali i desna je opcija i u hrvatskim uvjetima i legalna i legitimna i ni u njoj nema ničega lošega, kao ni u lijevoj, ako se ne prometne u radikalizam i ekstremizam, pa i nasilje. Pa legalno je i legitimno u demokratskim uvjetima i političkoj kulturi ako je većina nekoga naroda desnog i konzervativnog svjetonazora i spremna snositi sve posljedice takvog opredjeljenja. Uostalom, vlastiti svjetonazor sagledavam sa stajališta njegovih ekonomskih posljedica, a uočavam da je mnogima to posve nevažno, odnosno važno je tko će nešto učiniti, a ne što i to je u demokraciji posve normalno. Nekome je sve ovo što se događa sporo, kao recimo meni, a nekome je brzina i učinkovita prilagodba na nove vanjske uvjete i okruženje posve nevažna i to sam shvatio i prihvatio, s povećim zakašnjenjem.

Ali, usuđujem se rijet da je HDZ održao i spasio, možda i od relativnog poraza, samo i jedino upravo Ivo Sanader. Složili li se ili ne, Sanader je, nakon Franje Tuđmana, najznačajniji hrvatski političar od njezine samostalnosti, s jasnim karizmatičnim crtama i svim pretpostavkama koje politički, pa i svaki drugi vođa naroda ili većih skupina mora imati. A to su, vrijedi ponoviti, stas, glas, samouvjerenost, jasnoća, tvrđenje bez suvišnih objašnjenja, usredotočenost k protivniku, odlučnost i otklon svih kolebljivaca i neposlušnika oko sebe. Sve su to obilježja koja budu emocije i maštu najčešćeg birača i privlače ga "u krila" takvog vođe,  i ne samo hrvatskog. A takva obilježja i karakter mora imati svaki politički vođa, svejedno je li okuplja lijeve ili desne birače. Nisu mi poznate vođe koji su uspjeli okupiti veću masu takozvanih centrističkih birača, jer centar sam po sebi nije običnom puku razumljiv, makar da je možda i najbolje rješenje u određenim političkim uvjetima.           Dakle, takav Sanader na svojoj "grbači" iznio je sav teret HDZ-ovih dubioza, likova i djela i prekrio ih svojim "širokim plećima" i ukupnim gardom i stvorio važne preduvjete za produljenje mandata na još četiri godine. Uspio je, bar relativnu većinu uvjeriti da svi ti likovi i djela, sva ta korupcija, Pelješki most, taj potrošni mentalitet, ta nedovoljna i nekonkurentna proizvodnja, ta zaduženost i što sve ne, da sve to i nije tako problematično i na kraju, unatoč svega toga "idemo dalje". Pa i taj slogan mi se čini glupavim, jer se dalje može ići i u ponor, ali vješt političar i vođa, poput Sanadera, može ga, opet kažem za relativnu većinu, učiniti i zavodljivim. Na toj političkoj tržnici doista je važno tko nešto govori, a ne što govori. Zamislite samo da je to isto govorio neki jadnik i bjednik, kako bi Turci rekli, garib, primjerice za glavu niži od Sanadera, dakle kako bi to "idemo dalje" odzvanjalo. Sanader je pročitao Gustave le Bona i njegovu "Psihologiju gomila, naroda i revolucija" od korica do korica. A u toj knjizi koja na duboko uman i jasan način opisuje psihologiju francuske revolucije, naroda i vođa, što vrijedi jamačno i za svaku drugu revoluciju, narod i vođe, sve je rečeno i to je stalni putokaz, bar po meni za uspjeh u poslu zvanom politika, bilo kad i bilo gdje. Usput, smiješno mi je bilo kad su neki dan na "Latinici" neki "ugledni ljudi" tvrdili za neke velike političare i vođe, između ostaloga i za Tita i Sanadera da su još i dobri ljudi. Ma dajte molim vas! Evo, ja "neugledni čovjek" tvrdim da uspješni političar i veliki vođa može biti sve, ali nipošto dobar čovjek, ma što to značilo. Znam tu oko sebe, da ne idem dalje, podosta uistinu dobrih i meni dragih ljudi koji su se okušali u politici i uspjeli nisu, a nisu ni male vođe postali, pa ni kućnog savjeta. Ako ste usmjereni prema vrhovima, morate rušiti sve prepreke, ići pravocrtno, nikakvim zaobilaznicama i uopće ne razmišljati o tragovima i posljedicama, ne propitkivati i ne sumnjati i sve to nipošto ne može biti povezano s dobrotom i razumijevanjem. Čak ni viziju ne morate imati, ali cilj svakako. Cilj i vizija nisu jedno te isto i uvijek je bilo – cilj opravdava sredstva, osobito u politici. Vizija je teško objašnjiva, a cilj lako objašnjiv i prijemčiv, osobito ako se odnosi na protivnika, ovakvog ili onakvog.

A Ivo Sanader, posve sam siguran, nipošto nije zadovoljan, možda i ne toliko izbornim rezultatima HDZ-a, koliko neizbježnim saznanjem da je na lijevoj strani, već i sada dobio "al pari" protivnika glavom i bradom, "crvenog druga" Zorana Milanovića. Prikupiti 56 mandata za SDP /čak 22 više nego u prethodnom sazivu hrvatskog Sabora/, što ova stranka nikada u hrvatskom višestranačju nije imala, a onda skupa s HNS-om i IDS-om učiniti hrvatsku ljevicu s još nešto možebitnih partnera posve izjednačenoj hrvatskoj desnici koju čini skoro samo HDZ-a, e majčin sine, to se u još uvijek pretežito konzervativnoj Hrvatskoj mora smatrati podvigom, ma koliko to nečijem uhu i oku ne godilo. I Zoran je Milanović pročitao od korica do korica spomenutog Le Bona, ali mu je i ukupan gard, stas i glas "ravnopravan" Sanaderovom. Shvatio je i prihvatio Milanović da se "klin klinom izbija", na tvrdnje protivnika još žešćim tvrdnjama i sve u svemu ukupni hrvatski lijevi spektar učinio možda brojčano čak i većim od desnoga, ako već ne u mandatima. Za Milanovića se može rijet da je nasljednik, ali nipošto ne i sljednik Račana. Ne znam kakav je demokrat unutar svoje stranke, ali to unutar stranke ionako i ne mora, pa i ne smije biti, ali je činjenica, koje su mjerljive jedino glasovima, otklonio sve stigme o "komunjarama", crvenim vragovima, jugonostalgičarima i što ti ja znam. Hrvatska ljevica, bez obzira je li socijaldemokratska ili građanska, sada je moderna, legalna i legitimna europski profilirana politička opcija, koja se ne mora ničega sramiti i ni od kakvih desnih i radikalnih udara braniti. Zahvaljujući prije svega Milanoviću, zauzela je politički aktivni gard, toliko nesvojstven Račanovom dobu i pasivnom gardu. Kako sam već i predvidio, s hrvatske političke pozornice potpuno je uklonjena i radikalna ljevica i veliki je to domet hrvatske demokracije općenito i u relativno kratkom vremenu.

Doista se ne mogu načuditi kako to da skoro nijedan važniji hrvatski politički analitičar ili komentator nije zamijetio taj zaokret ulijevo na hrvatskom političkom nebu, jer zapravo je samo to važnija ostavština proteklih parlamentarnih izbora. Dakle, to da je hrvatsko političko tržište posve očišćeno i na kojemu svoje "proizvode" nude samo umjerena desnica s HDZ-om i umjerena ljevica predvođena SDP-om i koliko god nekome to ne bilo milo, neravnoteža je minimalna. A treba i to rijet, hrvatska desnica i ljevica u bitnim pitanjima i ciljevima hrvatske budućnosti i sudbine minimalno se razlikuju i sve se svodi na karizmu njihovih vođa i percepciju biračkog tijela njihovog lika i djela. Pa i to su dokazali ovi izbori, s tim što je Milanović u odnosu na Sanadera bio u "debelom" početnom zaostatku i što je sobom morao vući političkog diletanta Ljuba Jurčića i što ga je sigurno koštalo još kojeg glasa. Naravno, sve to ne znači da će već idući parlamentarni izbori "iscrtati" jednak hrvatski politički mozaik, jer će tada biti i drukčiji socijalni, unutarnji i vanjski uvjeti, a kad je o političkim smjerovima i dvojbama riječ, nije lako ni biti prorok.

Kako se god složila nova hrvatska Vlada, ostaje činjenica da je HDZ-e ostvario takozvanu pirovu pobjedu i da mu je donijela bosansko-hercegovačka hrvatska dijaspora. Bez tih pet mandata, Sanaderova potraga za preostalih 16 mandata, čini se, bila bi beznadežna. Iako mi je i samom neprihvatljivo da o nekim našim važnim pitanjima odlučuju glasovi dijaspore, koju bi na svaki drugi način trebalo pomagati, još mi je neprihvatljivije, kako se čini, da neki novi hrvatski zastupnici dijaspore zapravo žive i rade u Hrvatskoj, a među njima ima i hrvatskih ministara. To je tek pravi apsurd i toga nigdje nema! Dakle, hrvatska dijaspora sa sjedištem /prebivalištem/ u Hrvatskoj!

Bilo kako, novu hrvatsku Vladu, tko god je sastavio i vodio, očekuju golema iskušenja. Temeljite reforme ekonomije, pravosuđa, zdravstvenog i obrazovnog sustava ne može izbjeći, kad bi i htjela, jer su europski ciljevi odavno postavljeni i nitko to izvana neće uraditi za njih i nas. A nova hrvatska Vlada suočit će se, tko god je činio, sa snažnom i stabilnom parlamentarnom opozicijom. Moram se donekle i korigirati u procjeni da će ta nova hrvatska Vlada "plandovati" u iduće četiri godine. Za tu korekciju "zaslužni" su upravo rezultati proteklih izbora i novi "izgled" sabornice, što sam, priznajem, previdio. Naime, potcijenio sam potencijale SDP-a, osobito Milanovića, što dođe s godinama i nekim navikama.

Zaključno, ponovit ću da su protekli izbori, pa i predizborna kampanja, unatoč manjem izlasku, povremeno i oštrijim tonovima i kvalifikacijama, potvrdili snažan iskorak hrvatske demokracije i zavidnu razinu političke tolerancije među različitim opcijama i osobnostima. Povijesne teme smještene su manje-više u uobičajene i razvijenim demokracijama svojstvene "gabarite", a pitanja hrvatske budućnosti i sudbine ipak su došla u središte političke pozornosti i definitivno smo izišli, makar i sa stanovitim zakašnjenjem iz takozvanog predpolitičkog doba. Lijepa je naša danas ipak uređena i uljudna zemlja, s puno manje povijesnih i drugih predrasuda i trauma, zemlja s jasnim razvojnim perspektivama. Ali, ostaje još puno posla ne samo za političare, pa i svakog od nas kako bi čim prije postala i istinski privlačno ozračje sadržajnog, možda i manje materijalnog, a puno više duhovnog življenja svih hrvatskih i drugih dobronamjernih građana. I uopće nije točno, barem ne sada i ovdje, da se nije pred izbore znalo tko će pobijediti, a eto znalo da će narod izgubiti. Nisam još nikada vidio ni čuo da su izabrani pobijedili narod u čistoj političkoj demokraciji i hvala Bogu da je tako i u Hrvatskoj. Iako je, kako i u Kur'anu piše, "čovjek uvijek na gubitku", ali narod nikada.

28. studenoga 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Eto tako, dođe kraj još jednoj predizbornoj kampanji na hrvatski način. Po meni mlakoj, neinventivnoj i nezanimljivoj, s nizom čak i problematičnih i potrošenih, vrlo malo novih, svježih i nepotrošenih likova, još manje novih ideja, iskoraka i vizija. Ponekad mi se učini da smo i pomalo umorni i od politike i od političara i obećanja i laži, pa i to je zabrinjavajuće. Uostalom, politikom se bave, više-manje oni koji i nemaju određenog i jasnog zanimanja, koji se i nisu u stanju potvrditi na slobodnom tržištu i koji najčešće zastupaju neke manje ili veće privatne, ali rijetko opće i javne interese. Nakon svega u ovih petnaestak godina hrvatske neovisnosti, puta i tranzicije, osim onih koji "po službenoj dužnosti" i onih kojima se puno i ne razmišlja o kojekakvim bilancama i perspektivama, pritisnutim vlastitim nevoljama, malo tko je od ostalih i zadovoljan postojećim, s pravom ili ne. Nekako i ne uočavam vedrinu i optimizam u prosječnom, najčešćem hrvatskom biraču, barem onima u mojemu okruženju, ali ni neka snažnija htijenja za promjenama. Zapravo bi se malo kapitalizma, malo socijalizma, malo tržišta, više monopola, više naših, manje njihovih, a to baš i ne ide ako se hoće brže u konkurentni i globalizacijski svijet i na najbolji način iskoristiti prednosti vlastite države, kapitalizma, slobodnog tržišta i političke demokracije.

Kako sam i predvidio, predizbornom kampanjom, na kraju su prevladale ideološke i svjetonazorske teme i dileme, u pristupu skoro svakog vođe ili političke stranke i sve će se opet podvesti na zaključak glasati za lijeve ili desne, makar da u dosta slučajeva ragraničenje i nije baš posve jasno. Dobro je da galama lijevih ili desnih radikala sve slabije prodire u uši najčešćeg hrvatskog glasača i treba to uzeti kao doista snažan iskorak hrvatske demokracije i političke kulture. Svu tu buku hrvatskih političkih prvaka usmjerenu prema protivnicima i neistomišljenicima i ne treba shvaćati previše ozbiljno i očito je da su skoro svi ponešto naučili od genija socijalne i narodne psihologije Gustava Le Bona. A to znači, u prednosti su oni koji svoju kampanju temelje na negaciji programa, lika, prošlosti i djela političkog protivnika, a ne oni koji "trabunjaju" o nekim svojim vrijednostima i programima, uvažavajući pri tome suparnika. Dakle, oni sa žestokim i ničim dokazanim tvrdnjama, koji protivnika "potisnu na njegovu polovinu terena". Obrambeni i gubitnički gard puku nikad nije mio bilo gdje, a u politici najmanje. Uostalom, živimo u vremenu i prostoru u kojemu se arogancija, bahatost, pa i nepristojnost odlično honorira, a "gosparstvo" i neka uljudba baš i ne. Znam podosta "slučajeva" tu po Gradu za ispravnost takve tvrdnje. Najčešće se takvima popušta i dopušta, pa ih se ostavlja na miru i to nipošto nije baš mali problem današnjeg hrvatskog društva.

Valja zamijetiti da je ljevica, osobito SDP predvođen novim vođom u liku lijepog Milanovića, što je također u političkoj utrci vrlo važno, u kampanji iskazala vrlo oštru retoriku i ukupan gard prema HDZ-u i desnom spektru, pa se čak i izvukla iz pasivnog položaja u kojoj je Račan ostavio, makar da je to popraćeno i kojekakvim glupostima, ali kako sam već niz puta ponovio, i glupost i pamet i razum tope se u naletu emocija i predrasuda kad se "događa" narod, a to svaki, pa i hrvatski izbori i jesu. Kako bilo, čak i Sanader tvrdi da će HDZ za "svega" 5% preteći SDP, što samo potvrđuje ispravnost predizborne strategije SDP-a. Hoće li SDP-u taj "nabrušeniji" gard donijeti i ukupnu pobjedu ostaje za vidjeti, ali bolji izborni učinak od 35 zastupnika koliko ih je imao u proteklom hrvatskom Saboru zacijelo je izvjestan.

U predizbornoj kampanji najčešće se "vrtilo" oko Pelješkog mosta, poreza na kapitalni dobitak, ZERP-a, vjeronauka u školama, izbornog prava dijaspore i /de/centralizacije. Naglasak je uglavnom bio na pitanjima pravičnije raspodjele stvorenog, negoli na stvaranju povoljnih uvjeta za brži hrvatski hod u neizbježni globalni svijet i sve konkurentnije okruženje. A i to je na kraju završavalo na čisto ideološkim i svjetonazorskim kvalifikacijama i etiketama i opet se sva ta "bujica slila u desni ili lijevi, crni ili crveni rukavac". Velikih obećanja političkih vođa i njihovih sljedbenika nije ni bilo, što i nije začuđuje. Hrvatski je narod zapravo sit neispunjenih obećanja, a narod je taj koji odlučuje i svaki vođa, ma kako racionalan i pametan bio, ne smije se udaljiti od naroda i njegove volje i ako ste pomislili da volja vođe vodi narod, grdno se varate. Zapravo je obratno i ajde, majčin sine protiv narodne volje, pa da vidiš kud ćeš završiti. Piše tako Le Bon: "Ne smije se ipak pretjerivati s tim analogijama između različitih kategorija velikih ljudi. Izumitelji igraju važnu ulogu u budućem razvitku neke civilizacije, ali nikakvu neposrednu ulogu u političkoj povijesti naroda. Superiorni ljudi kojima dugujemo sva znamenita otkrića što tvore zajedničku baštinu čovječanstva, počevši od pluga pa do brzojava, nikad nisu imali potrebnih svojstava karaktera da osnuju religiju ili osvoje neko carstvo, to će reći da vidljivo promijene lice povijesti.  Mislilac suviše vidi zapletenost problema da bi ikad imao predubokih uvjerenja, a politički ciljevi mu se i ne čine dovoljno dostojnim njegovih nastojanja da bi ih slijedio. I izumitelji mogu iza dugog vremena izmijeniti civilizaciju; no fanatici uske inteligencije ali čvrsta značaja i moćnih strasti jedini mogu osnovati religije i carstva i uskomešati svijet. Na glas pustinjaka Petra milijuni ljudi bacili su se na Orijent; riječi opsjednutih, poput Muhameda, stvorile su dostatnu snagu da pobijede stari grčko-rimski svijet: nepoznati redovnik, poput Luthera, bacio je svu Europu u pokolj. Među masama neće glas Galileja ni Newtona nikad imati ni najslabijeg odziva. Genijalni izumitelji pospješuju tok civilizacije. Fanatici i ospjednuti stvaraju povijest." Pa tako nekako, barem je moje iskustvo takvo, ako ste "mislilac" niste brate mili ni za politiku ni za vlast i nemojte se zbog toga ljutiti. Uvijek je najsigurnije baviti se onim što najbolje znate i obratno.

Ali, ne treba se puno ni zavaravati. Jer, o čemu zapravo odlučujemo, što i koga biramo u tu nedjelju, 25. studenoga 2007.? Usudio bih se rijet o nekim našim sitnim problemima i dvojbama i strankama i ljudima koji su nam, više ili manje mrski ili mili, što u konačnosti, za hrvatsku budućnost, ma tko bio dobitnik ili gubitnik, nipošto nije od presudne važnosti. Ključni "gabariti" su nam izvana zadani, zahvaljujući i našim proteklim promašajima, a to je dug od 32 milijarde €, precijenjeni tečaj kune, strano vlasništvo /time i politika/ nad najvažnijim poduzetnicima i bankama i pravila ponašanja u geopolitičkom okruženju. Hrvatska se u tim globalnim kalkulacijama percipira kao ništa drugo nego manje prodajno tržište za robu, kapital i nekretnine, a neznatno kao proizvodni potencijal. Dosadio sam više sa svojim tvrdnjama da se ovdje skoro pa ništa ne isplati proizvoditi i pitam se je li nam uopće potrebno "društvo znanja" o čemu se toliko galami u ovoj predizbornoj kampanji i s lijeva i s desna i što je uvijek milozvučno, a meni se čini ništa drugo nego licemjerno. Jer, molim lijepo, osvrnite se ponekad na sve te naše uspješnike, propitajte su tko su zapravo oni i kakva su im znanja uopće potrebna? Ovdje su, a nije to od jučer, a još će to i potrajati, potrebna neka druga, posebna "znanja", bolje rijet vještine. Skratio je tu priču jedan od onih koji najbolje razumije hrvatsku zbilju i odnose, Željko Kerum, rekavši da mu nikakvi savjetnici i znalci nisu potrebni, jer u čemu je problem kupiti nešto po jednu, a prodati po dvije kune u potrošnoj, a ne proizvodno usmjerenoj zemlji i mentalitetu. Ma koliko je to radnih mjesta i koliko će ih uopće trebati u bližoj, pa i daljnjoj budućnosti, za koja će trebati neka sofisticirana znanja i visoke škole? Pa i koliko su uopće na cijeni oni koji znaju i hoće i koji za svoj, ali i opći boljitak nisu spremni na kompromis, kad je o struci i poslu riječ. Politika je po sebi umijeće kompromisa, ali bogami struka i posao nisu i u tome je razlika razvijenih od nerazvijenih.

A ova predizborna kampanja past će u brzi zaborav, nekoliko tjedana nakon završnog čina, jer vjerujte, ništa se osobito neće dogoditi ni u iduće četiri godine i nerealno je pretpostaviti brži rast, kakvu-takvu socijalnu pravdu i ublažavanje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Konkretne prijedloge rješenja i način njihove izvedbe, s potrebnim proračunima, koliko je to moguće, nisam ni čuo ni vidio ni od skorašnjih izbornih dobitnika ni gubitnika.  Taman posla, od političara to i nije realno očekivati, pa da kažu, puče dragi dobit ćete to i to, ali će zato patiti to i to.

Ne usuđujem se ništa prognozirati ni opredjeljivati se, iako me čeljad to često pita. Iskustva su mi vrlo loša, a ionako spadam u skupinu "mislilaca" i dara za političara baš i nemam, iako bit politike razumijem. A nemam ni neke vrlo važne pretpostavke za uspjeti u politici, što mnogi s izbornih lista i ne shvaćaju. Takvi i ne bi trebali biti posebice ljuti ako potonu na gubitničkom dnu. Ali i dobitnici nemaju puno razloga za neko osobito zadovoljstvo, jer osim slasti, vlast ima i ružnih strana. Tamo sam, dakle u vlasti i onda i nedavno bio i vjerujte, ako je ozbiljno i pošteno prihvatite, neće biti ništa drugo nego jedno neugodno iskustvo. Naročito je to teško ako vas takozvani obični puk shvati kao moćnika, jer ste to možda nominalno, a stvarno ste nemoćnik. Jer tko zapravo vlada i gdje je moć ostat će nejasno i nakon ovih, pa i niza budućih hrvatskih izbora. Jesu li to izborni dobitnici ili gubitnici, pitanje je stalno. Ipak, valja ipak izići na izbore, zaokružiti ove ili one, možda i razmisliti o posljedicama zaokruživanja ovih ili onih u nekom širem značenju. Jer, svi oni koji su ušli u tu političku utakmicu, to je najbolje što Hrvatska ima u političkoj kasti ili klasi, to su bolji ili lošiji politički proizvodi na toj političkoj trpezi i izvan toga nema ništa boljega. Da ima, odigrali bi tu utakmicu. Uostalom, kako utvrditi da je netko bolji, a netko lošiji, ako nije sudionik utakmice. Hvala Bogu i hrvatskim braniteljima da smo u poziciji slobodno odlučivati u slobodnoj i neovisnoj državi koliko je to moguće u današnjem "velikom" svijetu i na kraju krajeva, kad se sve zbroji i oduzme, ipak mi se čini to najvažnijim.

21. studenoga 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Jadna je i kukavna sva ta predizborna retorika i taj gard, manje više svih  kandidata za vlast, dakle ajmo rijet budućih političkih dobitnika i gubitnika, da o blogerima i ne pričam. Najčešće sami sebi skaču u usta i "grme" posve kontradiktorne i nesuvisle ideje, koje ništa drugo nego "piju vodu dok majstori odu". Ponekad mi sva ta kasta politička djeluje kao prosjaci i ništa drugo, ali objektivno postavlja se i pitanje mogu li biti drugačiji u uvjetima i prostoru u kojem jesmo i tako je, uostalom uvijek i bilo. A eto, vlasti mora biti, inače bi se čeljad svaki dan tukla i samo je zbog toga treba biti. Politika nije za dobre ljude, makar se i razlikovali u pojmovima dobrote i doborga. Ljubav je strašan napor, u svemu i svačemu, a mržnja, kao što se zna, nije i to je baš svugdje razvidno. Općenito, taj božji dar – mozak, vrlo malo koristimo i tu zamjećujem najveću lijenost. Nije to pitanje koeficijenta inteligencije, nego prije svega volje i konkretnih uvjeta.

Za mene je ključna misao i bijes Iva Sanadera, koja bolje od bilo čega, podastire "zdravstveno" stanje društva u kojemu smo ništa drugo nego svjedoci i prolaznici. Dakle, Ivo će Marinu /Jurjeviću, prvaku SDP-a/ na pitanje o, čini se nedvojbenom lopovluku u splitskom brodogradilištu,  odgovoriti kako je vrijeme komunjara, Marina i Marinovog dunda, kažu zloglasnog Ante Jurjevića Baje, vrijeme prošlo, a ni riječ o pitanju ili merituumu stvari. E to je to, na žestoku tvrdnju, još žešćom tvrdnjom koja nema nikakve veze sa zadanom temom, odnosno ako on u kupe ti u špade. Promicati vlastite vrijednosti i ideje i poštivati tuđe u političkoj utakmici uvijek slabije odzvanja od agresivnog garda i poruka odvratnosti prema protivnoj strani i to nije samo neka hrvatska posebnost. Sve je to politika ili borba interesa i tu nema milosti i svatko tko se upušta u tu "rabotu" s time mora biti načistO. "Čisto i jednostavno tvrđenje bez ikakvog rezoniranja i dokaza jedno je od najsigurnijih sredstava da neka ideja prodre u narodni duh. Što je tvrđenje zbijenije i što je više lišeno svakog privida dokaza i razlaganja, to ima više autoriteta. Religijske knjige i zakonici svih vijekova uvijek su se služili jednostavnim tvrdnjama. Državni ili vođe koji su zvani da brane neku političku stvar, industrijalci koji oglasima reklamiraju svoje produkte poznaju vrijednost tvrđenja. Tvrđenje, međutim, ima pravu vrijednost samo pod uvjetom da se uporno ponavlja, i po mogućnosti istim riječima. Držim da je Napoleon rekao kako ima samo jedan ozbiljni oblik retorike: ponavljanje. Ponavljanjem se tvrdnja tako učvršćuje u duhovima da je napokon prihvaćaju kao dokazanu istinu...Čitamo li uvijek u  istim novinama da je A pravi nitkov, a B vrlo pošten čovjek, najposlije smo i sami u to uvjereni, no dakako, ako ne čitamo često kakve druge novine protivnog mišljenja gdje se tvrdi obratno. U narodu imaju ideje, osjećaji, emocije, vjerovanja onu prenosivu moć kakva je u mikroba" piše Gustave Le Bon. To je po meni abeceda koji bi svaki takmac za vlast i vođu morao znati, inače nije za posao zvan politika.

Držim da je najbliže razumu i u biti napredno ono što predlažu i zagovaraju minorne političke stranke, skupine i pojedinci. Međutim, otkako je svijeta i vijeka uvijek su emocije bile ispred razuma, osobito kad je politika na "tapetu". Primjerice, nedavno je u "Otvorenom" uistinu neovisni i beskomprosni ekonomski znalac Slavko Kulić praktično ponizio tobože neovisne i "uvažene" hrvatske ekonomiste, dokazujući da je hrvatski put u ionako neizvjesnu budućnost pogrešan i da praktično klizimo u dužničko, a time i svakovrsno ropstvo.

Možda je i taj Jurčić kakav-takav ekonomist, ali politička je nula. Svaki premijer, tako i hrvatski, prije svega je politička osoba i mora prije svega posjedovati politička znanja i vještine, pa sve ostalo, a ponajviše "drukati" po protivnicima, s malo ili nimalo argumenata. To je, recimo Sanaderu posve jasno, kako ja razumijem njegovu retoriku i gard. Jurčić se upustio u uvođenje poreza na kapitalni dobitak u trenutku kada je mnogima puna "pipa" i već postojećih poreza i doprinosa, makar  je taj porez na kapitalni dobitak ipak na tragu socijademokracije, pa i pravedan. Ali "timing" je totalno promašen, a pravi "timing" za nešto je umijeće pravih političara, poglavito u uvjetima mlađe demokracije kakva je hrvatska. I što sad. Sanader i HDZ gradi i provodi predizbornu kampanju upravo na negaciji ne samo poreza, nego i puno šire što predlaže SDP i lijeva strana političkog spektra u cjelini pretvarajući sve tu avete crvenila koje se nadvilo nad hrvatskom nebom, drugarice i drugove, što uvijek "pali" kod dijela biračkog tijela. U Njemačkoj je socijaldemokracija skoro i izgubila izbore /ipak je u crveno-crnoj koaliciji s demokršćanima/ jer je tamošnjem narodu ponudila duboke socijalne reforme kao jedini izlaz iz stagnantnog društva, u čemu je i bila u pravu, ali malo je koji narod spreman suočiti se s istinom i neizbježnim reformama. Ono što sad čini Milanović i SDP zapravo je saniranje Jurčićeve političke naivnosti i nije mu nimalo lako nositi se s tim teretom i još k tome zauzeti aktivni gard, toliko neprimjeren Račanovoj eri. Makar i on, Milanović, nije imun na neke retoričke besmislice, teško dokučive najčešćem biraču. Ali, sve te retoričke i druge besmislice ionako su od male važnosti za konačan izborni ishod, "karte su ionako već posložene". Kako bilo, u politici osobito, "klin se klinom izbija" i "ljutom travom na ljutu ranu".

Sve je to manje više poznato i treba s vremena na vrijeme samo podsjetiti na svu tu okrutnost, nažalost i potrebnost politike i vlasti. I nije na tome naglasak u današnjoj kolumni. Bit je u toj našoj svekolikoj svakidašnjici to skretanje s teme, zamjena teza ili ono o "kupama i špadima". Moja je malenkost skoro pa u očaju zbog toga, što je naravno moj problem, ali mi se čini da je to i uznapredovala društvena i međuljudska bolest. Dakle, nije važno što netko hoće, nego tko je taj netko, tko su njegovi bliži i daljnji, s kim sjedi ili stoji, kako se "nosi", što čita. Svaka rasprava počinje o potonjem, a tek na kraju, ako se do kraja uopće i dođe, o onome zbog čega se rasprava vodi ili odluka ili rješenje zaključak donosi. Kome danas trebaju arhitekti koji znaju raditi svoj posao ako ne mogu ishoditi "papire", a vrijedi to i za brojne druge struke, pa u nekim slučajevima čak i moju. Na cijeni su, tako je bilo i onda, čak u manjoj mjeri, "službeni" arhitekti, ekonomisti, pravnici, inženjeri, a bogami i umjetnici, neka se ne uvrijede i čini mi se da se ništa ne može bez politike i ponekad mi je naprosto smješno kad o nekim čisto stručnim pitanjima, kakva je primjerice makroekonomija, tako glasno zbore oni koji o tome nemaju pojma, ne umanjujući im nimalo pravo da glasno o tome zbore, što je blagodat slobode i demokracije i bolje je da o tome glasno zbore nego da glasno zbore o nečemu puno ružnijem i pogubnijem. Nikad nisam razumio što se muči neka, a i ne baš rijetka čeljad, slušajući i čitajući nekoga što im ne "paše", barem je lako okrenuti kanal ili frekvenciju, ne čitati ove, a čitati one novine i to je sigurno jedan, od inače brojnih "problema" koji se mogu riješiti na zemlji. Svatko ima pravo živjeti u oblacima ili na zemlji, s tim što mi se čini da je puno teže na zemlji i otkako je čovjeka nikad nije bilo lako tu na zemlji i nijedan važan duhovni problem nije riješen, za razliku od materijalnog. Možda je to i zbog skretanja s teme i zamjena teza i bijega od teških problema. A zapravo puno toga se može i dobro riješiti ako se samo koncentriramo na problem i ne tražimo "štake", pa i političke, a i u cjelini Lijepa naša može i mora bolje i brže, uz pristojan sklad emocija i razuma.

Ovo što nam se sad nudi na hrvatskom političkom tržištu, od vođa do programa, ne jamči brže razvojne i sve druge iskorake, toliko potrebne za konkurentnu i globalizacijsku utakmicu. Primjerice, stopa rasta domaćeg bruto proizvoda od svega 5 do 6 posto, kakvu nam predviđa Europska unija i Međunarodni monetarni fond, znači samo daljnje zaostajanje za brzorastućim tranzicijskim ekonomijama, sa svim pogubnim posljedicama. Po meni, ukupno političko, gospodarsko i socijalno ozračje i sada nije dobro, a ne vidim da će tako biti i u perspektivi. Skretanje s pravih tema, sva ta predizborna galama i ta surova borba za vlast, pa čak i ovi ili oni izborni pobjednici ne jamče poboljšanje ukupne "klime", a objektivno je i pitanje koliko doista i mogu učiniti pod silnim teretom duga, nepotrebnih podjela i nagrađivanja pobjednika i nagrđivanja gubitnika. Stalno je moje mišljenje da smo premali za velike podjele, da nema nikakve opasnosti ni od "crvene" ni "crne" Hrvatske, ali opasnosti od gluposti i predrasuda ipak ima, kako nas i povijest uči. A najveća je opasnost da ovi ili oni novi vlastodršci, nakon izborne noći uzmu četverogodišnji radni predah, dakle do 2011. Jer što to izbornog pobjednika i njegove koalicijske partnere može motivirati na veći rad i to u tako nesigurnom poslu kao što je politika. Jer, možeš učiniti i čuda u te četiri godine, a da opet izgubiš iduće izbore na nekom detalju ili nijansi i to je prokletstvo politike i vlasti i to je već viđeno. Ali to je ona priča o činjenicama i zabludama, razumu i emocijama, kupama i špadima, kruškama i jabukama...

14. studenog 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"