Nota bene

Uvijek mi je bilo i bit će mile utemeljene ideje, projekti i uopće gradnja, a ne pljuvanje po svemu i svačemu, razgradnja i destrukcija, što je posljednjih godina, kako su svakovrsne nevolje tu po Gradu i okolo njega uzele stravične razmjere, od obične i neobične, pozvane i nepozvane čeljadi. Ali ne mogu "progutati" nakanu hrvatske Vlade da pokrene postupak izgradnje nove hidroelektrane na Ombli i skorašnje pripremne radnje s tim u vezi. Makar sam rezerviran prema stručnjacima, koji znaju biti i umišljeni i precjenjeni, nerijetko i zbog toga što sami ne sudjeluju u projektima, koliko sam mogao iščitati, ovaj put su debelo u pravu i s valjanim razlozima osporavaju i odbacuju projekt gradnje hidroelektrane "Ombla". Najprije, valjane hidrološke i ekološke studije nisu izrađene, naravno ni argumentirane. Drugo, građevinska operativa je bez posla i tobože joj se mora osigurati kakva-takva egzistencijalna perspektiva, pa gradila štogod gradila. I treće, što je čak i tragikomično, projekt hidroelektrane Ombla predstavljen je kao nešto što će, uz trafostanicu u Platu ili na Brgatu, što su sve i više negoli na stotine milijuna eura  "teška" ulaganja, uspostaviti elektroenergetsku stabilnost na krajnjem hrvatskom jugu i da će nakon svega toga ovdje sve procvjetati. Evo i sad, kad  fala Bogu ima i struje i vode i koječega drugoga, tu po Gradu skoro da nema ni "kučka ni mačka". A i što je najvažnije, postoji posve izvjesna opasnost ili rizik da će možebitna hidroelektrana nepovratno uništiti ionako već devastiranu zaštićenu prirodnu baštinu i ne samo Rijeke dubrovačke, nego i puno šire i na istok i na zapad. Ne može se tvrditi da je sigurnost ili stabilnost napajanja od Stona do Prevlake bajna, ali nije to uopće takav problem da bi imao prioritetan tretman i da se stotine milijuna eura utroše u elektroopskrbu. Ako već takvi novci postoje, iako sumnjam da postoje, višestruko bi se više isplatilo uložiti u poduzetničku, prometnu i vodoprivrednu infrastrukturu, što bi na dugi rok zaposlile na stotine ljudi, turistička bi se ponuda učinila puno konkurentnijom i sve u svemu značilo bi to svekoliku renesansu u najvećem dijelu Dubrovačko-neretvanske županije koja čeka li čeka, da se sve posloži od hidroelektrana do autocesta pa da se onda pokrene. Tvrdim vam da će malo tko i ne samo od moje, nego i puno mlađih naraštaja dočekati takvo vrijeme, a kako ide s demografskim trendovima sve to što i izgradimo koristit će neki drugi, daleki i najdalji, mili i nemili. Gradu Dubrovniku, ali i puno šire, potreban je "redizajn" razvojne strategije, ako ih uopće imaju, preslagivanje prioriteta i dolazak pravih ljudi na prava mjesta, a ne političkih i sličnih podobnika i poslušnika i to čim prije, pokrenute sve ljudske potencijale, zagrnuti  ruave i "otkraviti" mozak, ako već nije kasno...A ako baš hoćete vi koji ste se trsili preuzeti odgovornost za hrvatsku sadašnjost i budućnost, što je vaš izbor i nitko vas na to nije prisiljavao, sačinite valjanu cost-benefit analizu, izračunajte oportunitetne troškove za projekt HE "Ombla", dakle što se sve s njom dobiva, a što gubi i pred stručnom, a ne političkom javnošću dokažite da ste na pravom putu. Tako se u razvijenom svijetu radi kad je riječ o infrastrukturnim pothvatima i potvrdite da ste se odmakli od onoga, ne tako davnog "mraka", djelom, a ne riječima.

Bajro Sarić

Gradonačelnik Andro Vlahušić predložio je Gradskom vijeću Grada Dubrovnika organizacijski preustroj gradske uprave pravdajući to potrebom usklađenja sa zakonom i propisima, ali posebice time kako će nakon preustroja ta uprava biti učinkovitija, "transparentnija" i doista postati istinski servis građana i poduzetnika. Takve nam se priče i pričice serviraju već godinama, ali ispostavlja se da je gradska uprava najmanje servis građana a najviše servis za uhljebljenje propalih poduzetnika i nedokazanih stručnjaka, političkih podobnika i njihovih, u datom vremenu stranaka i lista. Teško je uopće i povjerovati da će se i nakon predloženog ustroja neke stvari pomaknuti s mjesta i da će se slika i prilika gradske uprave nešto promijeniti nabolje. I Andro Vlahušić, kao i svi  slični vladajući i propali političari drže da svijet počinje od njih, a i da s njima završava i da sve što je donedavno, pa i u onom mraku bilo, ne valja i kako će biti sve bolje kada bude po njegovom ili sličnima. A ja vam tvrdim da i ne samo u našem, kako kome Gradu, nego i do vrhova Lijepe naše postoji samo jedan problem, a taj se zove krivi ljudi na krivim mjestima, pravi ljudi na krivim mjestima i krivi ljudi na pravim mjestima. Kad se taj problem riješi, sve u svemu kada pravi ljudi budu na pravim mjestima ima nade za one koji drže da bi trebalo biti bolje, puno bolje, makar tu po Gradu znam i podosta čeljadi koji drže da i ne bi trebalo biti bolje ako će nas u taj boljitak odvesti "njihovi", a ne "naši". Ali na takve se ne bi trebalo obazirati, bar ne oni s vlasti ili pri vlasti jer kud nas je to odvelo razvidno je svakome kome je do razvidnosti stalo...

Bajro Sarić

Onomadni koncerti Tereze Kesovije u Novom Sadu i Beogradu, dakle Srbiji, izazvali su lavinu komentara na lokalnim internetskim forumima s uglavnom negativnim intonacijama, ogorčenjem, pa i bijesom. Nema potrebe sve to prepričavati ili prepisivati i u ocjeni svega toga ne treba biti prebrz i pogotovu ne izvoditi zaključke kako je to sve iz "radionice" desničara i inih ekstremista. Ima tu oko nas i dosta čeljadi koja su ili njihovi stradali od srpskog ili crnogorskog agresora i treba ih razumjeti, ali i općenito poštivati status žrtve, pa i njihove emotivne reakcije i inače opasna poopćavanja koja se svode na onu kako su svi oni isti i da bi opet ponovili sva zla koja su učinili. Koliko razumijem, kršćanski je oprostiti, ali i ne zaboraviti, a postoji i ona tko tebe kamenom ti njega kruhom. Terezi Kesoviji mnogi zamjeraju što je promijenila svoju odluku u ratnim vremenima prema kojoj više nikada neće nastupiti u Srbiji zbog svega što su tamošnji agresori i njoj osobno učinili i ipak, nakon dva desetljeća, "urbi et orbi" nastupila. Mijenjati neka temeljna načela i svjetonazor zacijelo i nije u redu, ali kako reče veliki američki um Ralph Waldo Emerson, "dosljednost je vrlina tupavih". Naime, kako bi to bilo, da primjerice zločinac bude dosljedan i da se to uzme za vrlinu i svoje zločine provede do kraja, sa zna se kakvim teškim posljedicama na svekoliki okoliš. Ali sve to su razmišljanja i moje malenkosti kojoj se, bar tako čini, mržnjom ništa ne rješava i nikad nije ni riješilo niti će se riješiti. Pravo je i nagradno pitanje, koje se krije u anketi na lokalnom dubrovačkom portalu o tome odobravate li ili ne Terezin nastup u Srbiji i svodi se u nekoj mojoj interpretaciji: Može li se biti pravi Hrvat, ma što netko u tome predmnijevao, a istodobno ne mrziti one koji u ovom slučaju to nisu, dakle Srbe, u nekoj drugoj prilici druge ili se ipak može biti ponosan i domoljuban Hrvat, ne mrzeći Srbe i one koji nisu Hrvati i ne svojim izborom, bez ikakva povoda i temelja ili samo zato što im je to netko rekao i utuvio u mozak? Po meni, veličina je čovjeka u praštanju, ali i poštivanju veličine drugih i drugačijih po nekim općeljudskim i općemoralnim standardima i time čovjek samo dobiva, nipošto ne gubi. Nastup Tereze Kesovije u Srbiji držim iznimno hrabrim, ali i razumnim činom i u mojem viđenju nije zbog toga nimalo manja ili za neke možda uopće nije Hrvatica. Upravo suprotno!

Bajro Sarić

Moglo bi se reći i tako, a ni to nije nimalo slučajno, tiho je na onaj svijet otišao Husnija Huko Dilberović, možda i najbolji dubrovački nogometaš svih vremena. Bio je rasni strijelac, učinkom i stasom, s izvanrednim osjećajem za gol, teško ponovljiv. U toliko hirovitom i brzom vremenu i prostoru, posve je zaboravljen, namjerno ili ne, svejedno. Nikad i nitko u tadašnjem GOŠK-u, koji je bio netko i nešto i u onoj bivšoj državi, nije postigao toliko golova kao Huko. Što bi se reklo, naprosto je bio strah i trepet protivničkim vratarima i obranama i sve što je učinio, a nije malo, učinio je u rodnom gradu i to bi trebalo biti mjerilo za ocjenu o nekome ili nečemu ili identitetu, u ovom slučaju dubrovačkom. Jest da su te šezdesete prošlog stoljeća bila neka druga vremena i kriteriji, ali oni koji ga se sjećaju, pa i moja malenkost, makar djelimice, zapravo je obrazac, po konstituciji, talentu i učinku suvremenih europskih i svjetskih nogometaša. Kako je nogomet ipak najvažnija sporedna, a nerijetko i glavna stvar u živućem svijetu, od kako sam čuo za sebe, vrijednim mi se čini makar spomenuti odlazak dubrovačke nogometne legende – Husnije Huka Dilberovića i reći mu veliko hvala ovozemaljske radosti i mir Božji.

Bajro Sarić