Dakle, malo što se uopće i isplati proizvoditi, sve je podređeno, od ekonomske politike do kredita potrošnji, odnosno poticanju potražnje i na tom temelju građenja domaćeg bruto proizvoda /BDP/. Recimo tečaj kune, koji je precijenjen bar 30% snažno potiče uvoz i izvoznike čini nekonkurentnim, iako on i nije jedini uzročnik tome. Proizvodna je baza, što u nametnutom ratu, što u pretvorbi, pa onda i privatizaciji s našim posebnostima, što očajnim obrazovnim sustavom i koječim drugim, skoro pa uništena sa slabim nikakvim nadama u oporavak. Malo se kome danas uopće proizvodi, što se odnosi i na "proizvodnju" usluga, sve se, ako se uopće promišlja i gradi na kratak rok, tako je to i u turističkoj ponudi. Pa i ovdje kod nas, u Dubrovniku, nestala je svaka proizvodnja, a nije baš tako moralo biti, mogla se razmjestiti u zaleđe, na suvremenim i čistim tehnologijama. Monte Carlo, svjetski turistički biser, zapravo od turizma ima tek 30% domaćeg bruto-proizvoda, ostalo je od industrije, k tome još i kemijske. A drugi opet kažu da turizam može biti dobar dodatak nacionalnoj ili lokalnoj ekonomiji, nipošto njezin temelj i da godina ima 365 dana. i da se nikako ne može preživjeti od dva-tri turistička mjeseca.
Mogu neki i ne brojni, kojima je to opet "dodatak", a mi uvijek u našim glavama zamišljamo da je cijeli svijet onakav kakvo je naše najuže okruženje i da se tamo ništa ne događa. Ma nisu toliki problem sva ta golema srpsko-crnogorska razaranja koliko zaostajanje za suvremenim turističkim trendovima i izostanak volje da se to shvati i prihvati. Ponekad i sam padnem u zamku i učini mi se da svi misle kao i ja. A onda dođu izbori ili neki drugi test i pokaže se da to uopće nije tako i da u krajnjem ipak narod vlada i da demokracija nije ništa drugo nego postupak uprosjećivanja i svođenja na neke minimalne, većini lako prihvatljive uzuse življenja i ponašanja. Obično se kaže da narod nitko ništa i ne pita, ali nek mu vladari učine nešto krupno preko njegove volje, ako je tako, pa da vidimo kako će se vladari "provesti". A ti isti vladari nisu ništa drugo nego obični prenositelji stoljećima taloženog narodnog duha, tradicije i zabluda, u svojoj biti nepromjenljivog. Kako neki umni rekoše, vladarima i narodom zapravo vlada duh mrtvih, a ne živih i nikada svijet i civilizacija ne bi dostigla ovakve razmjere da je bilo po razumu. Groblja iluzija i zabluda stvorili su ovakav svijet s kakvim se suočavamo i u kojemu smo tek kratkotrajni prolaznici i svaki pokušaj da bude drugačiji, od utopizma do socijalizma ili komunizma, kojekakvih revolucija i sl. biva uništen, u krvi, nasilju ili miru.
Sad se drvlje i kamenje sasulo na vinare što kupuju jeftinije grožđe iz drugih zemalja i krajeva, što dodaju šećer ili prave više nego što je propisano, na prodavače suvenira, sladoleda, kineske i tko zna čije robe, što je ovo ovako, a ne onako i sl. Vinare se poziva na pamet, gradonačelnicu da odredi kakvi to turisti mogu, a kakvi ne u Grad, kakve suvenire ponuditi, a kakve ne, uglavnom koliko ljudi, toliko ćudi i ljutnji. Po meni, to su ostaci, još uvijek žilavi, one socijalističke svijesti, koje sam i sam bio dugogodišnji zarobljenik, pa i sada, makar sve rijeđe, dakle uvjerenja da se gospodarstvo, pa i društvo može urediti prema našim, makar ponajčešće i dobronamjernim "receptima", s tim da smo za to ovlastili vladare, ne želeći se sami "bakćati" time, a sve mimo obične tržišne logike i osobnih interesa, koji su vječni, a sve je drugo prolazno. Koliko su ti interesi jaki, lomeći svakovrsne druge prepreke, razvidno je svakodnevno, tu među nama i nikako ne mogu objasniti neke duete, tercete, kvarttete, sekstete i sl. nego samo interesima povezane koji kao krema preliju unutarnju trulež i drže je "stabilnom" dok traju.
Što se vinara, trgovaca, ugostitelja, hotelijera i svih drugih poduzetnika tiče, oni rade kako umiju i znaju, opet polazeći od tržišne konjunkture i vlastitih interesa i nikako drugačije. Isključujem one, a ima i takvih kojima profit ili dobitak nije cilj. Znam ih koji to čine i iz neke svoje znatiželje, taštine, zbog žene, ljubavnice, ljubavnika, muža, medija i imaju dovoljno novca da to mogu izdržati. Kod takvih je i najbolja ponuda, usluga ili proizvod. Jer, ako se može prodati i patvorina i ako je tržište prihvaća i ako je u proizvodnji jeftinija, svatko tko se takvim poslom bavi to će i učiniti. Pa zašto bi netko na Placi nudio nekakve skupe i originalne suvenire, kad sa sladoledom može puno više zaraditi. Ponovit ću da se i meni, osobito baš na Placi, to uopće ne sviđa, ali kakvi gosti takva i ponuda, kakvi trgovci, takvi i gosti, svugdje na slobodnom tržištu. A ponovit ću i to da estetika i slobodno tržište, osobito, kao kod nas, gdje je slobodno tržište tek u začetku, nemaju jedno s drugim uopće veze, a nerijetko su posve suprotne. Pogledajte samo tu novu poslovnu ili stambenu arhitekturu po Lapadu ili Gružu, vođenu, na svu nesreću, kratkoročnim interesima poduzetnika ili vlasnika. Pa i u ono neponovljivo doba prostor se poštivao kao najveće naše bogatstvo, osobito jer ga nema puno i jako se dobro znalo, na stručnom predlošku što je "zeleno", a što "crveno" i nitko nije to dovodio u pitanje. Još malo, počet će i padati glave, jer se ušlo u beskrajna odstupanja i kompromise pri određivanju "zelenog" i "crvenog" tako da je svatko i u svemu i svačemu u pravu, ovisno iz kojega se kantuna gleda.
Skoro cijeli radni vijek bavio sam se i još uvijek bavim planiranjem, dakle budućnošću. Nečega vrijednog, zakonitog i poučnog iz prošlosti i sadašnjosti da se može primijeniti na budućnost i nisam naučio. Osim da je za održanje na kakvom-takvom i dostojnom životu svakog pojedinca od presudne važnosti vjera, samopouzdanje i volja. U zbilji u kojoj jesmo, oskudici, problemima svake vrste, budućnost, koja je i inače nepredvidiva, posve je nezanimljiva, biračima osobito. Ali, sve to uopće ne znači da se uopće i ništa ne treba ni predviđati ni planirati, naprotiv, ali ne u potankostima. Primjerice, moraju se odrediti okviri održivog razvitka lokalne zajednice, neka pravila, pa i zabrane i unatoč slobodnog tržišta, ekonomske demokracije i pojedinačnih interesa. Međutim, kako dobro reče Bertrand Russell, "želja za organiziranjem društvenog života prema jedinstvenom planu rađa se iz želje za moći". Pa ipak ponekad poželim, makar znam da se tu ne može ništa učiniti, ukloniti bar dio kiča u povijesnoj jezgri Grada koji se pravda slobodnim tržištem i pravom na rad, a ne mogu prihvatiti ni da je sva ta naša turistička ponuda i naš najveći doseg, opet pravdajući sve to slobodnim tržištem, poduzetničkom logikom i sl. A ne volim ni to kad nam netko nešto ne toliko vrijedno, ponekad i kičasto, ponudi kao vrhunski proizvod ili uslugu za koji mi ovdje, eto i nismo znali ili čak nemamo pojma. Poštujem i zadnjeg poduzetnika i obrtnika i znam da im nije lako i da im je malo tko sklon, jer razumiju vrijeme i mjesto "radnje", ali onda neka priznaju da je to sve usklađeno s vremenom i mjestom "radnje", što po sebi ne znači da je vrhunac pameti, dosjetljivosti ili mašte. A reći ću i to, da su se za sve te silne novce, bar nominalno, u ovome Gradu mogle izgraditi, obnoviti, urediti i/ili opremiti puno kvalitetniji i konkurentniji sadržaji, osobito u velikim ulaganjima. Što je s novcem bilo i kuda je "plovio" i "otplovio", neka o tome skrbe nadležni, ako i neki među njima nisu bili na tom "brodu". Kažu neki stručni ljudi i poduzetnici u pravom smislu te riječi, da se hotel s ***** zvijezdica može izgraditi ili obnoviti za najviše 70.000 EUR po sobi, a kod nas ima slučajeva gdje su ti iznosi i preko 200.000 EUR i kako se onda može postići poslovna rentabilnost. Pitanje je zapravo što se hoće, poslovna, ulagačka ili špekulativna rentabilnost, a sve mi se čini da je redoslijed obrnut, odnosno prvo špekulativna, pa ulagačka, pa poslovna rentabilnost.
Ako nećemo "vino amaro" i hoćemo u taj globalni svijet, kojega ionako izbjeći nemožemo, onda i mi ovdje i sva Lijepa naša, mora tom i takvom svijetu i slobodnom tržištu ponuditi ono što najbolje ima, a to su proizvodi i usluge iznadprosječne pa i vrhunske kakvoće, u malim serijama, bez tragova patvorine i s tragovima vlastite prepoznatljivosti, koju tek trebamo oblikovati. To su primjerice mali obiteljski hoteli, vrhunska vina, ekskluzivni restorani, ekološki proizvodi, zabavni parkovi, male brodice i sl. U svemu ostalom nemamo nikakvih izgleda, osobito ne u "prosjecima". Hrvatska je mala zemlja za velike serije! Dug i težak put, ali ne vidim drugoga, ako hoćemo ne samo o/p/stati, nego i bogato i sadržajno živjeti.
3. listopada 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
