Viđenja

Dubrovnik

Viđenja

PRAVNA DRŽAVA - KADA?

Nakon devet, po nekima i trinaest stoljeća, ostvaren je san o samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi. Naravno, nekima i danas nije to po volji, ali golemoj većini hrvatskog naroda svakako jest. Stoljećima su generacije hrvatskih ljudi pokušavali političkim, ali i drugim sredstvima, uključujući i brojne žrtve na raznim bojištima, ostvariti hrvatsku državu. To je međutim uspjelo tek sadašnjim generacijama hrvatskog naroda i po meni, za to su zaslužni ne samo pripadnici stranke na vlasti, nego i svi oni kojima se može lako utvrditi doprinos stvaranju hrvatske države, na ovakav ili onakav način. Kolike su čije zasluge, je li netko oštećen ili nije, ne mogu o tome prosuđivati, jednostavno ne znam, a još manje raspolažem činjenicama. A i tko sam da o tome sudim…

Sada, kada slavimo Dan državnosti, možda je potrebno podsjetiti se i da bi Hrvatska trebala biti i pravna država. Zar je to sporno? Naravno, nije! Ali samo kada se gleda s normativnog stajališta. Sve o pravnoj državi lijepo piše i u hrvatskom ustavu, programi svih važnijih političkih stranaka sadrže odredbe o pravnoj državi, ljudskim pravima, socijalnoj pravdi i sl. A i svakodnevna politička retorika ispunjena je pravnom državom. Reklo bi se - puna usta pravne države. Međutim, politički, pa i obični život ili svakodnevica nešto je posve drugo. Jer, pravna država ne djeluje svugdje i na svakom mjestu, kršenja zakona i ustava dolaze i s najviših nivoa, a to čine i oni kojima je jedini posao učiniti državu pravnom – sudovi. Pravna država obično ima međusobno razdvojenu i neovisnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku, za neke još i monetarnu vlast, takva država skrbi o ljudskim pravima, stvara uvjete jednakopravnosti, jednake mogućnosti za sve svoje građane i sl. Danas tako ipak na ovim hrvatskim prostorima, u hrvatskoj državi nije. Za aktualnu državnu vlast nije omiljena tema pravna država, niti ljudska prava. Ta tek smo stvorili vlastitu državu, uz to još samostalnu i suverenu, ne može ona tako brzo postati još i pravna - kažu oni. Još uvijek su tu među nama unutarnji neprijatelji, jugonostalgičari, komunjare, anarholiberali, a ni svijetu nismo dragi…Nisam baš siguran da su i oporbi osobito mile teme poput pravne države i sl. Na tome se izgleda i ne dobivaju glasovi, barem ne u poželjnoj količini.

Pravna država, tako i ova naša, hrvatska država, to mora biti ne sutra, nego danas. Ne može se pitanje pravne države i njene djelotvornosti politizirati ili odgađati, pravdati nekakvim neutemeljenim razlozima ili fikcijama. Ako je netko dokazani kriminalac ili zločinac, onda ne može od toga biti oslobođen političkom voljom jačega zato što je naše gore list, zato što se borio za našu stvar i sl. Zasluge su jedno, protupravne radnje nešto drugo. Nema tu kompenzacije, kako se to sada i nerijetko događa ne samo u političkom, nego i u gospodarskom životu. Pustimo te priče o ugroženosti države i nacije, teško stečene samostalnosti i suverenosti, koje dolaze od kojekakvih “domoljubaca”, a u stvari zaštitnika osobnih materijalnih i sl. interesa i ničega drugoga. Država, pa i ova naša Hrvatska, brani se i razvija povjerenjem u ljude, ohrabrivanjem čestitih i poštenih, iskrenih domoljuba, onih koji svakodnevno rade i grade i nemaju vremena za razne političke i ine igre. Sudskim putem potvrđenom neprijatelju ove države /koji bi silom rušio njen ustavni poredak/ mjesto je iza rešetaka. Ali, nije neprijatelj hrvatske države onaj koji misli drukčije od vladajućih ili pak od onih koji uopće ne misle. Pravna država podrazumijeva ljudska prava, demokraciju i pravo na različitost. Baš je i dobro što smo različiti, znamo kuda vodi praksa i politika jednog puta, jednog duha, jednog tijela i sl. i gdje je tu čovjek, građanin. Kada je tako, cvate hipokrizija, mediokritetstvo, malograđanština, “čvrsta ruka”.

Kakve sve ovo veze ima s ekonomijom? Tvrdim da je gospodarski slom posljedica /uz ostalo/ i nedjelotvornosti pravne države. Jer da je pravne države, naši tajkuni ne bi bili ovo što jesu, računi bi se brže plaćali, nesposobni bi otpadali, sposobni napredovali. Ukupno makroekonomsko ozračje bilo bi puno ugodnije za poduzetništvo svih vrsta i oblika, inozemna kapitalna ulaganja, a i svijet bi nam bio skloniji.

Što bi značila pravna država za politiku, kulturu, umjetnost i sl. – ne znam. Da pravna država pridonosi bržoj gospodarskoj obnovi i razvitku – nema dvojbe. Nema odgoda niti isprika za pravnu državu, ona to jest ili nije. Ne na općoj, nego pojedinačnoj razini. Ne mogu se o tome donositi opće prosudbe, kako se to danas čini i gdje se pojedinačne nesreće ili slučajevi gube. Reklo bi se, opće zdravstveno stanje ljudi je dobro, ali eto, ima i smrtnih slučajeva. Ako nekome pričinjava zadovoljstvo danas /moguće i sutra/ sama činjenica da živi u svojoj, hrvatskoj državi, makar ne bila i pravna, neka mu bude. Ispostavi li se da to želi i većina hrvatskog naroda, mora se biti svjestan i cijene… Za nekoliko mjeseci, kada se bolje razmisli, predstoji nam izbor između države i pravne države. Hrvatska će o/p/stati i poslije toga, a kakva će biti – živi bili pa vidjeli.

22. svibnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

MAKROEKONOMSKI /ZA/OKRET

Dubrovnik - Viđenja

Svaku, pa i hrvatsku makroekonomsku politiku treba ocjenjivati sa stajališta njenog doprinosa gospodarskom i ukupnom društvenom razvitku. A ona koja “proizvodi” nezaposlenost, socijalne tenzije, sivu ekonomiju, neoptimalno korištenje nacionalnih bogatstava i općenito negativno makroekonomsko ozračje, sve je prije negoli održiva. Vrijeme je oblikovanja, a onda i djelotvorne primjene alternativne gospodarske politike, temeljne odrednice koje sam predložio u nekoliko prethodnih kolumni. Od onih sam koji nisu skloni samo kritici još uvijek aktualne hrvatske makroekonomske politike koja se provodi već pet godina, nego i istodobno predlaganju alternativnih, u razvijenom svijetu potvrđenih boljih rješenja. Nisu ovo vremena prepričavanja svekolikih gospodarskih problema, nego iznalaženja novih rješenja za njihovo premošćivanje. Ne treba se zanositi, pred nama je težak put stvaranja suvremene i djelotvorne makroekonomske politike, još duži njene provedbe, ako se od Hrvatske hoće stvoriti gospodarsko čudo.

Ali nikako ne čudo o kojemu toliko govori aktualna državna vlast, koje je tu i danas i svi ga osjećamo na svojoj koži, ovako ili onako. Naravno, ne odnosi se to na one kojima je i ovako jako dobro ili pak na one koji još uživaju u činjenici da je napokon stvorena samostalna i suverena hrvatska država i to im je dovoljno. Takvi kažu, polako, sve će doći na svoje, samo malo strpljenja. Međutim, zamjećujem da se i domoljublje troši, realni životni problemi kao da ga potiskuju. A upravo bi činjenica da sada radimo za svoju hrvatsku, a ne neku drugu državu, morala biti dodatni motiv za obnovu i razvitak devastiranog ili na međunarodnom tržištu inferiornog gospodarstva. Tako ipak nije i tome je značajan “doprinos” dala aktualna makroekonomska politika i praksa.

Jednostavno, potrebna je nova, suvremena, na načelima tržišta, političke i ekonomske demokracije, ali i socijalne pravde temeljena hrvatska gospodarska politika. Uz to i instrumenti za njenu provedbu, ali i neki novi ljudi, neopterećeni kojekakvim predrasudama, poduzetni, hrabri i sposobni se nositi s novim političkim, tehnološkim, znanstvenim, socijalnim i tržišnim izazovima. U kojim se političkim strankama nalaze i jesu li uopće stranački ljudi ne znam, ali u gospodarskim stvarima moraju biti posve neovisni, osim ovisnosti o struci, zdravom razumu i vizijama.

Okvirni, ranije izneseni elementi alternativne hrvatske makroekonomske politike moraju izravno ili posredno utjecati na:

* svođenje javne potrošnje u okvire proizvodnih mogućnosti, tako da državni proračun čini podnošljivih 40% društvenog bruto produkta, što povlači sobom smanjenje poreza sa svim pozitivnim posljedicama za ukupno gospodarsko ozračje,

* decentralizaciju gospodarstva, što se u krajnjem svodi na poduzetničke slobode u najširem smislu, jednake uvjete za sve, protok robe, kapitala i ljudi daleko izvan državnih granica, dokidanje monopola i sl.

* ozdravljenje bankarskog sustava, na način da se banke bave prometom novca i novih financijskih proizvoda, a ne političarima ili pretvaranjem ničega u nešto, napuhavanjem ionako fiktivne aktive, dobitka i sl.

* otklon goleme nelikvidnosti i paralize platnog sustava, a to će reći, tko ne može plaćati neka i propadne, ako smo za tržište i ekonomsku demokraciju,

* devalvaciju nacionalne valute – kune bar za 20%, kako bi oživjela kakva-takva proizvodnja, izvoz i otklonili zablude o stabilnosti po svaku cijenu,

* ustroj pravne države, koja to sada nije, a tu se radi prije svega o ljudskim pravima, stabilnosti zakonske regulative, pravnoj sigurnosti inozemnih ulagatelja i razdvojenosti zakonodavne, izvršne, sudske, pa i monetarne vlasti, ukratko ostvarenja koncepta u kojoj država radi za dobrobit svih svojih građana, a ne obratno.

Provedba predloženih temeljnih odrednica alternativne makroekonomske politike na dugi rok bi jamačno odlučujuće pozitivno utjecala na svekoliku gospodarsku preobrazbu hrvatskih prostora. Samo je prethodno potrebno utvrditi, vjerojatno izborima, je li gospodarski, demokratski i socijalni razvitak hrvatske države sukladno europskim standardima toliko važan ili nije. Kako znamo, u realnom svijetu uvijek djeluju progresivne i konzervativne političke snage, tako je to i u Hrvatskoj. Nekome je važna samo nacionalna država, ma kakva bila, a nekima da ona bude nacionalna, ali i demokratska, socijalna i bogata. Za ove druge sam.

13. lipnja 1999.

Bajro Sarić – "Dubrovački list"

PODNOŠLJIVE KAMATE

Dubrovnik - Viđenja

Nažalost, naslov je samo želja, ali i potreba, koja se ne može nekim monetarnim aktom ili “dekretom” ostvariti. Kamate su čista tržišna kategorija, što znači da se visina kamatne stope, ovako ili onako, na kraju tržišno oblikuje, neovisno o dnevnim političkim ili socijalnim potrebama. Neki otpisi, reprogrami ili sniženja kamatnih stopa na postojeće ili neke davne kredite, samo je privremenog karaktera, s čime se otklanjaju aktualne posljedice, ali ne i uzroci hrvatskog gospodarskog kolapsa. U troškovnoj strukturi kamate stalno rastu, a nerijetko dostižu i preko 50% ukupnih rashoda. Radi se samo za pokriće kamata, što i nije klasični trošak, barem ne u suvremenim obračunskim sustavima. Neke svježije analize pokazuju da su, krediti koji su se uzimali posljednjih godina, poslužili samo za podmirenje dospijelih kreditnih i drugih financijskih obveza. Realno, kredita kojima se financiraju kapitalna ulaganja u nove tehnologije, proizvodne programe ili razvojne pothvate zapravo i nema! A krediti, barem oni investicijski, upravo i samo zbog toga postoje. Kod nas, krediti se traže za isplatu plaća, podmirenje ranijih obveza, premoštenje tržišnih problema, ali i održavanje nečega što nema nikakve poslovne perspektive. Možda samo obično nesposobne uprave, nekih političkih ljudi i njihovih ambicija. Nema toga posla niti poduzetničkog pothvata koji može podnijeti današnju cijenu kapitala – kamatu. I tu je kraj svakoj priči. Osim, naravno ako imate vlastitog kapitala i spremni ste ga uložiti u neki projekt, s vjerojatnošću da ćete ga upropastiti. Čak i ako ga uložite u banku, moguće je da ga nikad više ne vidite. Što ste radili – ništa, gdje ste bili – nigdje! Tako je to danas i ovdje...

A zašto su kamatne stope previsoke? Jer u godišnjoj kamatnoj stopi od 20, pa i više posto, barem 50% je ugrađeni rizik, uzrokovan nesigurnošću povrata, svakodnevnim poslovnim bankrotima, rizičnom aktivom banke, nepovjerenjem u makroekonomsku politiku i sl. Kamatne stope su na neki način i izraz /ne/povjerenja u makroekonomski sustav, pravnu državu, čak i u vlast. Time sve priče Škegre, Škreba i drugih o gospodarskoj stabilnosti, djelotvornoj makroekonomskoj politici i ostvarenom snu – stabilnoj hrvatskoj nacionalnoj valuti /kuni/ gube na vjerodostojnosti. Jer, gospodarska stabilnost možda i postoji, ali na vrlo niskoj razini /stabilna je i baruština/, ništa se bitno ne događa, osim što se održava nerealno visok tečaj kune. Hrvatska gospodarska i socijalna slika sve je tamnijih boja. Čovjek pomisli da je dostignuto dno, ali ipak nije. Bar da znamo da smo na dnu, valjda bi to značilo da da je nešto loše zaustavljeno. I da se ostvaraju prostori nade. Svaki prosječno obrazovani ekonomist zna da je kamatna stopa glavni pokazatelj zdravlja nacionalnog, tako i hrvatskog gospodarstva. Visoke kamatne stope posljedica su nedostatka kapitala, netržišnog ozračja, makroekonomske nestabilnosti, neracionalnosti ove ili one vrste, prevladavanja politike nad ekonomijom, i to ne neke mudre politike, nego one dnevne, sirove…Apsurdno je, primjerice da je hrvatska kuna već pet godina stabilna i da nema inflacije, da se time hvale oni na vlasti svakodnevno, da je to po svemu sudeći jedan od jačih predizbornih aduta, a da su pri tome kamatne stope nepodnošljivo visoke i ubijaju svaku volju domaćim, ali i inozemnim ulagateljima. Nešto tu nije u redu. Zašto kamate nisu 5 do 7%, što bi bilo sukladno inflacijskoj stopi i uobičajenoj kamatnoj marži? Kamatnom stopom se ne mogu ukloniti sumnje u zdravlje nacionalne ekonomije, tržište i svijet to ne priznaju.

Nemam prijedloga glede kamatnih stopa, osim da općenito moraju biti znatno niže. Naprosto, kamate su, više ili manje tehnička posljedica onoga što se u nacionalnom gospodarstvu događa. Kada se obavi veliko pospremanje hrvatskog gospodarstva, otklone brojne privatizacijske, financijske i sl. deformacije, stvori poticajno makroekonomsko ozračje, na površinu isplivaju prave vrijednosti, politika povuče iz gospodarske sfere, otvori tržište i za inozemni kapital, uklone predrasude o svekolikoj ugroženosti mlade države, vjerojatno će tada i kamatne stope biti niže. Čak i onda, bez iluzija, trošak kapitala na tržištima u nastajanju, poput hrvatskog, bit će uvijek veći negoli na razvijenim tržištima. Na takvim tržištima kapitala je manje i stoga povrat na kapital mora biti veći. Moraju se ukloniti uzroci visokih kamata, a čeprkanje po posljedicama /što nam se sada događa/ zapravo produljava agoniju. Sve je to vremenski dug i bolan proces, koji duboko zadire u prvo stoljeće novoga tisućljeća. A voditi ga mogu samo neki novi, odlučni, poduzetni, ničim opterećeni ljudi, suvremenih vizija, snažne volje…Oni koji neće pričati o problemima, nego i rješavati. Takvih je na ovim našim hrvatskim prostorima uvijek dovoljno bilo i bit će ih. Politika ih mora prepoznati i to je njen jedini posao i mjera uspješnosti.

21. kolovoza 1999.

Bajro Sarić - "Dubrovački list"

NEKA /NE/UĐU!

Dubrovnik - Viđenja

U ovim vrućim ljetnim danima, s malo gostiju i slabim nadama za kakav-takav povoljan ishod ovogodišnje turističke sezone nameće se pitanje uopće o smislu daljnje usmjerbe na tu gospodarsku djelatnost. Jer, ako će i dalje biti ratova, političke nestabilnosti, Kosova, prometne odsječenosti i tko zna još čega, što nikako ne ide skupa s turizmom, treba li od svega odustati i krenuti nekim drugim putem ili u neki drugi svijet? Nije li pomalo i žalosno potezati ono malo gostiju za rukave “neka uđu”, “batiti” u butigama malu i veliku politiku, dosadnu svakodnevicu i čekati prekriženih ili uspravnih ruku “da dođu”? Napokon, nije takva samo ova “turistička” godina, evo već je desetljeće, a i prije Domovinskog rata znalo ih je takvih biti.

A u ovome Gradu nije mali broj onih koji drže da se ovuda turisti i ne trebaju motati. Sve su glasniji prijedlozi da Dubrovnik bude znanstveno, kulturno, sveučilišno, čak i meditacijsko središte. Ako od toga može ugodno živjeti 50.000 ljudi u idućim stoljećima, još uz to dati optimalan doprinos svekolikom hrvatskom razvitku, odlično. Dižem svoju beznačajnu ruku odmah! Samo, to treba i dokazati. Inače, za kakav se Dubrovnik treba opredijeliti i izboriti u novom tisućljeću - pitanje je i zadaća za političare, znanstvenike, ekonomiste, sociologe…Ako je to uopće važno!

Povod ovome je jedna kratka, jedva zamjetna opaska našeg konzervativnog, karizmatičnog i za sam vrh spremnog gradonačelnika, kojemu racionalni prijedlozi za rješenje problema, a još manje volja za njihov otklon nisu nipošto jača strana. To i tako u politici nije važno, kako se nebrojeno puta potvrdilo, i ova moja kritika neće mu ni malo naškoditi na putu do zvijezda. Tako on sa svojim “stručnjacima” utvrđuje da su zapravo studenti bolji potrošači od turista i da stoga treba povećati njihov broj s postojećih 2000 na 6000 i time jednom zauvijek skončati s pomisli da su ovi prostori nekakav raj za turiste. Nekoliko dana poslije gospodin Bogdanović predlaže da svi oni koji ostvaruju prihode od turizma plaćaju 1, 2 ili 5% od prihoda za održavanje spomeničke baštine. I to je u redu, samo je problem s turističkim prihodima. Proizlazi da će se ostvarivati od studenata! Tko će ga znati, možda je i u pravu, krhko je znanje…

A to što je razina turističke potrošnje takva kakva je, odnosno katastrofalna, ponekad bi se trebao upitati i sam gradonačelnik, i koliko u tome “kumuje” i sam Grad kojega vodi. Znamo da je dubrovački turistički proizvod nemaštovit, siromašan, preskup i kao takav nekonkurentan. Koliki je u tome “doprinos” prljavih ulica, oslobođenih kučaka i mačaka, prometnog kaosa, sivila umjesto zelenila, odnosa prema domaćim i stranim dobronamjernicima, stajanja na žulj nekome, a nekome ne, za što je najvećim dijelom odgovorna gradska uprava, vrijedilo bi izračunati. A siguran sam da nije mali. Što je Grad ovakav nije valjda samo zato jer eto HDZ ovdje još uvijek stanuje, jer smo ratni stradalnici, jer su komunjare, nostalgičari i neki “sumnjivi” ljudi još tu, jer lokalna samouprava nema ovlasti, jer nema novca, jer ovo, jer ono…

U ovome, moguće nekad opet lijepom Gradu, neke se stvari mogu riješiti i bez visoke politike i stalnih jadikovki. Samo ako postoji volja za to i ako se krivi ljudi stave na mjesto koje im pripada i pravi ljudi također na mjesto koje im pripada.

Nema ovaj Grad puno izbora glede gospodarstva, to je i dalje turizam i pomorstvo u najširem smislu. Tu još možemo nešto učiniti, ostalo je nešto resursa i tradicije, a drugdje baš ništa. Kopernikarski zaokret nije moguć, bar ne po meni i asimetrično ponašanje i retorika je zabavna, ali zapravo gospodarski, možda i politički štetna.

Napokon, još nešto i o aktualnoj vlasti u Gradu već dvije godine. Ako je i stvarno, onda su joj učinci više nego skromni, bez obzira na sva ograničenja, koja proizlaze iz činjenice da je na nacionalnoj na vlasti ovdje oporbeni HDZ. I takva zapravo održava na vodi HDZ i prijeti izbornom apstinencijom. Uostalom, svi mi imamo nekakva ograničenja, pa ipak je netko uspješniji, a netko ne. A ako netko drugi, mimo demokratski iskazane volje ovoga puka, ovdje vlada, onda je pošteno reći tko su ti i tko to prijeći da se neki, bar mali i svakodnevni problemi u funkcioniranju Grada riješe. Ili su u pravu oni koji kažu da se prvo trebaju riješiti krupni politički problemi, poput izbornog sustava, makroekonomskog ozračja, arhitekture Balkana, socijademokracije ili demokršćanstva, HRT-a itd. A mali neka čekaju. I tako eto čekamo izbore i promjene. A ja kažem da će i poslije toga opet osvanuti dan…

17. kolovoza 1999.

Bajro Sarić - "Dubrovački list"

/NE/UVJERLJIV ALIBI?

Dubrovnik - Viđenja

Skoro će i deset godina da naše, dubrovačko gospodarstvo, iliti poduzetnici, uglavnom bilježe gubitke i tonu. Prešlo je to u opasnu naviku, gubitak je pravilo, dobitak izuzetak. Ekonomija je prilično egzaktna i lako mjerljiva. Brojke su neumoljive, može se nešto malo prikriti, ali samo privremeno. Kako je lijepo političarima, pa i umjetnicima, njihov učinak se ne može svesti na brojku, plus ili minus! Zato i jest utočište pozvanim i nepozvanim, sposobnim i nesposobnim.

Prekrasno je ovo tranzicijsko vrijeme za “poduzetnike”, “managere”, direktore, članove nadzornih odbora, raznorazne savjetodavce, dobavljače… Naravno, ako su produžena ruka države ili stranke na vlasti, kao vlasnika poduzeća. To što je ono u gubitku, i to godinama, Bože moj, izvan je njihovih moći. Alibi je znan – ratne štete, predratni “mrak”, niske vozarine, čudni neki turisti, visoki ulazni troškovi, previsok PDV… Ima u Dubrovniku ne mali broj, uglavnom “državnih poduzetnika” koji nisu ni jedne kune uprihodovali /ni kavu prodali!/ od početka do kraja devedesetih iz temeljne djelatnosti /predmeta poslovanja/, gubitke “slažu” iz godinu u godinu i nikome ništa. Nešto su tiši, da ih svijet ne čuje, ali takvi odlučuju o svemu i svačemu, izvan legalnih tijela, gdje manje hrabrosti i znanja treba. I nije problem što su ga stvorili danas nama, ali ostaje i onima sutra i tko zna dokle. Nema tu puno mudrosti, oni koji su o gospodarstvu, tržištu i tehnologiji znali i htjeli, ali nisu svirali u istu žicu tamburicu, jučer i danas HDZ-ovu, a sutra možda i neku drugu, odbačeni su. Nije ta praksa od jučer, vuče se iz prošlog sustava, a evo i na kraju ovoga stoljeća čak je i raširenija. Nesreća je što su i negativne posljedice danas još veće. Ako netko stvara ili može stvarati nove vrijednosti, valjda je to najveći doprinos hrvatskoj samostalnosti i suverenosti, nacionalnom blagostanju i općoj dobrobiti. A to što je hadezeovac, liberal, socijaldemokrat, demokršćanin, pravaš, pa u nečijim očima čak i “komunjara”, etnički “nečist”, barem u tržišnom gospodarstvu ne bi trebalo biti uopće važno. Da su tako u IBM-u ili nekoj drugoj multinacionalnoj ili uspješnoj kompaniji razmišljali i djelovali, ne bi uopće više postojali. A ako se može samo živjeti od politike i neuvjerljivih opravdanja i alibija, onda molim lijepo, povlačim se…Kažu da je to moguće u komunizmu, svakome prema potrebama, svakome prema mogućnostima, a ostalo je politika!!!

Dvije odrednice obilježavaju gospodarsku zbilju na krajnjem hrvatskom jugu. Prva je mimikrija. To je poslušnost i strah od jačega, naravno politički moćnijeg, osluškivanje što će taj reći ili kako će se postaviti. Dakako, njemu se prilagoditi i odbaciti ga, kada njegovo vrijeme bude isteklo. I nije važno što taj netko veći može biti, a obično i jest u krivu, cijenu će platiti ionako tamo neki “radnik”, mali dioničar, pa i neposlušni stručnjak i sl. Zašto tako mora biti, odnosno zašto je u gubitku, već je objašnjeno i ne treba ponavljati. Prilično zavodljivo! Kakve su to samo “maškarate ispod kuplja” na skupštinama dioničkih društava ili nadzornim odborima! Svaki gubitak je poraz, bez obzira je li objektivan ili subjektivan. Koliko je samo trenera u nogometu “odletjelo” jer lopta nije ušla u mrežu, nego je pogodila stativu. A neki su i ostali, ma što mi mislili o njima, jer je lopta, eto ušla u mrežu. I ekonomija je nekad slučajnost, stvar sreće ili katkad spleta okolnosti. Na kraju se uvijek broje živi i mrtvi! Ne tražimo dlaku u jaju uspješnom, suočimo se s neuspješnim i smjestimo ga tamo gdje i pripada. U politici vjerojatno manje smeta nego u ekonomiji. Glupost u politici mjeri se smijehom, a u ekonomiji plaća se novcem. Politika političarima, gospodarstvo poduzetnicima!

A druga strana gospodarske stvarnosti možda je i ozbiljnija. Uostalom, proći će i ta mimikrija, ničija nije do vijeka gorjela, kaže se u narodu…Ali čekati da se tržište prilagodi nama, a ne mi njemu, to je zapravo pogubno. To je ono što se sada događa u dubrovačkom gospodarstvu, krajem dvadesetog stoljeća. Jednostavno, državni službenici /nipošto poduzetnici/, koji i nisu ništa drugo u poduzećima u kojima je ona većinski vlasnik, čekaju ne bi li se kupci smilovali, turisti vratili, vozarine porasle, shvatili nas i naše jade. Za vlastitu samostalnu i suverenu hrvatsku državu jesmo, ali tržište, baš i ne, kako se pokazuje. Neka mi se objasni, kako se može uopće motivirati za tržišnu utakmicu uprava društva koje je u pretežitom državnom vlasništvu, koja ima sve privilegije, neovisno o poslovnom rezultatu, kojoj je gubitak isto što i dobitak? Čemu uopće razmišljati o tržišnim, tehnološkim ili organizacijskim trendovima i njima se prilagođavati? Važno je pratiti trendove sadašnjih ili nadolazećih političkih moćnika, održati se u “vlaku bez voznog reda”. Ali i taj će vlak uskoro stati, samo je pitanje s koliko tereta za buduće naraštaje i neku novu vlast. I u tome je problem, u toj “grudi snijega”, koja se kotrlja i sve je veća. Kada bi barem bila ista. Izbjegavanje suočavanja s tržištem u gospodarstvu ne znači samo izgubljenu bitku, nego možda i rat, za mnoge poduzetnike...

3. kolovoza 1999.

Bajro Sarić - "Dubrovački list"