Da je vrijeme novac, znano je tisućljećima, ovako ili onako. Inače ni kamate ne bi postojale, s njima ni bankari, rentijeri, lihvari i kako se sve ne zovu. U dinamičnim i rastućim ekonomijama vrijeme se cijeni, svačije. Otuda i niže kamatne stope, veće stope prinosa, brze tehnološke promjene i učinkovita tržišna prilagodba. Naravno, i blagostanje, bar većine.
A što je kod nas, već desetljećima? Vrijeme kao da u ciklusima stoji, a čini se da se s tim i zadnjih desetak godina suočavamo. Skoro da se nikakvo ulaganje ovdje ne isplati. Prosudite na idućem primjeru.
Ako “bacite” u neki posao 100.000 kuna, s nakanom da se u idućih deset godina vrati uloženo, uz kamatnu stopu 10% godišnje, bit će potrebno u svakoj godini ostvariti čisti prinos /profit, primitak/ od 16.275 kuna /6.14% godišnje na uložena sredstva/. Uloženih 100.000 kuna vratit će vam se tek u sedmoj godini. Napokon, stopa rentabilnosti (ulaganje/čisti prinosi) iznosi također 10%. Ukoliko se ostvaruje godišnji čisti prinos od 20.000 kuna, tada bi povrh vraćenog ulaganja, ostvarili i novu vrijednost od 22.891 kunu, uz stopu rentabilnosti 15.10%.
Iz navedenog primjera lako je zaključiti da je predugo razdoblje oplodnje uloženog kapitala i da su prinosi ostvareni u budućnosti bliži sadašnjosti vrijedniji i obratno. Uostalom, ako pretpostavimo da će kupovna moć jedne kune opadati 5% godišnje, u desetoj godini jedna kuna svedena na sadašnju vrijednost iznosit će svega 61 lipu. Temeljno je dakle pravilo da je i novac podložan entropiji /slabljenju/ i da ga je bolje danas imati čak i manje u džepu, nego više sutra, ali na papiru. Ovo se inače teško shvaća, osobito ako novac nije vaš. Čijim novcem, primjerice Dubrovačka banka d.d. ili poduzeća u državnom vlasništvu doniraju šport, kulturu i sl. Poreznih obveznika, države…? Pa neka i tako bude, platit ćemo i to, ali po čemu su onda zaslužni takvi direktori, na teret koga su zapravo oni stvarni moćnici i zašto su ih puni mediji? Onih drugih, dakle stvaratelja novih vrijednosti nigdje nema, a tko zna kad će ih i biti, ako se ovako nastavi.
A onim čuvarima dubrovačkih leševa /devastiranih ili uništenih hotela/ u obliku direktora, nadzornih odbora ili fondova nigdje se i ne žuri, a nekmoli da pokrenu njihovu obnovu. Ni imovina ni novac kojim upravljaju nisu njihovi. Bave se svim i svačim, politikom, nogometom, ometanjem onih koji nešto hoće i čekaju povoljnu prigodu. Svima su prepoznatljivi po nečemu drugome, najmanje po onome za što su plaćeni i odgovorni. Jako im je dobro /Bože održi!/, ostaje im još poentirati, a za to preša nikakva nije. Fućka im se za vremensku vrijednost novca, one male proračune i struku. Za promašaje nikome i ne odgovaraju, sposobnima mjesta ne prepuštaju. A gubici i obveze se zbrajaju i zato skoro sve sada ne vrijedi više od nula kuna. Ma što mi mislili!
Nevolja je krajnjeg hrvatskog juga što se u suvremene ekonomske procese i međunarodna tržišta može uključiti uglavnom s receptivnim turizmom i pomorstvom. A riječ je o kapitalno intenzivnim gospodarskim granama, dakle onima u kojima su potrebna golema ulaganja u obnovu i razvitak tehničko-tehnološke osnovice. Dalje, a to se i stalno potvrđuje, u tim granama stopa prinosa /rentabilnosti, povrata/ je upravo zbog neadakvatnog odnosa između brojnika i nazivnika /brojnik – ispodprosječni čisti prinos, nazivnik – iznadprosječna ulaganja/ je premala, a vrijeme povrata uloženoga predugo. To naravno, nije zanimljivo ozbiljnim ulagačima, uključujući i inozemne. Drugdje im se otvaraju bolje prigode i to je sada, bar po meni, glavni gospodarski problem Dubrovnika. Istini za volju, ima i svakakvih ulagača, pa i onih koji ne znaju što bi s novcem. Takvi su, čisto iz nekakvog prestiža ili taštine, voljni ulagati u Dubrovniku i zapravo se njima moramo okrenuti, kojega li apsurda!
Kad se ova mala priča o vremenu i novcu zaokruži, postavlja se i u ekonomiji vječno pitanje: Nije li bolji vrabac u ruci, negoli golub na grani? Ili, je li bolje uzeti damu ili dati mat? Kažu da je bolje dati mat, jer ono možda dama i nije. Ovdje, kod nas, problem je čini se što nemamo ni vrapca u ruci, a golub na grani nam se tek pričinjava. Na djelu je ubijanje vremena /nezaposlenost, poroci, neproduktivne političke i druge rasprave/, a to je nešto najgore što se ljudskom biću može dogoditi, kako Schopenhauer reče. Jer, najvrijedniji Božji dar upravo je vrijeme i kada s njim postupamo znalački, bit će i kamate, u ovome ili onome obliku manje.
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
31. kolovoza 2001.
