Dubrovnik - Viđenja

Posve slučajno, u porukama kardinala Bozanića, pa i svim sličnim, koje ukazuju na pohlepnu, potrošačku i materijalnu narav pojedinca i/ili društva, možda i nesvjesno s njihovog stajališta prepoznao sam tzv. kršćanski socijalizam Juergena Moltmanna, zamislite samo - protestantskog teologa. A upravo se protestantska, preciznije kalvinistička crkva smatra pokretačem i vjerskom podlogom kapitalizma, sa svim svojim znatno više pozitivnim, nego negativnim ekonomskim, političkim, demokratskim i kulturnim posljedicama na zapadnu, i uopće svjetsku civilizaciju. Dakle, na crkvene tokove vrlo utjecajni Moltmann zagovarao je, ništa manje nego "humani marksizam povezan s poniženima i uvrijeđenima" i "humanističko kršćanstvo koje je hilijastičko, okrenuto budućnosti i zaokupljeno brigom za siromašne". Štoviše, Moltmann tvrdi da Marx razotkriva "stvarno stanje stvari" te "drži ključ oslobođenja čovječanstva od ugnjetavanja". A bit ću toliko hrabar i rijeti da ovo što imamo danas, kako gledamo na bogate, uspješne, poduzetne i nije ništa drugo nego "kršćanski socijalizam" iz svijeta Juergena Moltmanna, a taj ne obećaje neku sretniju budućnost, uz svu relativnost pojma sreće kao takve. Zabluda je da smo socijalizam ili čak komunizam, kojeg, opet ponavljam, nikad nije bilo u čistoj formi na ovim prostorima, posve otklonili i da smo u čistom kapitalizmu. Ponekad mi se učini kao da socijalizam tjeramo kroz otvorena vrata, a vraćamo, opet kroz otvoreni prozor. Ne mijenja se tek tako i u kratkom roku narodni mentalitet i duh i nije to ni pitanje ni stvar samo nekih političkih ili ne daj Bože krvlju izborenih odluka. A u socijalizmu, komunizmu ili fašizmu, svejedno, prevladavajuća je kolektivna svijest, vjera u državu i njezinu moć, nespremnost na razlike i odvratnost na pojedinačno. A ovdje će biti potrebna i stoljeća da se stvori ozračje jednakih početnih mogućnosti za sve, da od bogatih ili bogatijih koristi mogu imati i siromašni i siromašniji i napokon da od "njihovih" koristi mogu imati i "njihovi", ali i "naši", pa i to da od "naših" mogu imati štete ne samo "njihovi" nego i "naši".

Inače bi se moglo tvrditi za Latinsku ili Južnu Ameriku i manje-više sve njezine zemlje da su kolijevka tzv. "kršćanskog socijalizma" i njegovih posljedica po ukupnu razinu i kakvoću tamošnjih "demokracija", ali još i više na zdravlje nacionalnih ekonomija. Iako su prirodnim bogatstvima skoro i jednake Sjevernoj Americi, razlike su i u političkom i demokratskom, a posebice ekonomskom razvitku goleme. Južna Amerika se pokazala naprosto kao neplodno tlo za kapitalizam, koji kako Michael Dodson tvrdi "potiče individualizam, konkurenciju, materijalizam i pohlepu. Socijalizam nudi alternativni skup vrijednosti, kao što su sudjelovanje, zajedništvo, jednakost i požrtvovnost". Štoviše, Luis Segundo, nadbiskup Santiaga je 1970. ustvrdio da je u "socijalizmu više evanđeoskih vrijednosti negoli u kapitalizmu". Niti sam teolog niti stručnjak za slična pitanja ili teme, ali sam prikupio dosta godina i hvala Bogu, pa se oslobodio i nekih osobnih zabluda glede socijalizma i njegovih ekonomskih posljedica, ali nisam siguran u to da baš socijalizam, onakav kakav smo preživjeli i nije na ovim našim prostorima i prirodno ozračje. Jer, molim lijepo, što se to bitno promijenilo u odnosu prema radu, po čemu su to, recimo javni službenici drukčiji, pa nije li i politička tehnologija jednaka, nema li i danas "demokratskog centralizma", nije li i danas, možda još i više, kolektivna svijest jača i da apsurd bude najveći, u ondašnjem socijalizmu ili samoupravljanju, javni je interes bio daleko zastupljeniji, a danas i ovdje nikad nije bio na nižoj točki. S koliko se samo muka pokreću, a vrlo malo i dovršavaju javni projekti i svaki čovjek kojemu je stalo do općega ili javnoga ne može i ništa drugo nego biti duboko razočaran. A pogotovu kad se to opravdava prijelazom na kapitalizam, tržište, demokraciju, nažalost ponekad i s pravom, kakvi su nam neki zakoni i propisi.

Suglasan sam s Michaelom Novakom, sjajnim katoličkim teologom slovačkog podrijetla, koji jednako tako sjajno objašnjava prirodu uspjeha i vrline kapitalizma, osobito anglo-saksonskog. Ukazujući na slabosti Moltmannovog sustava, između ostaloga, Novak piše: "Gotovo su svi ljudi, i bogati i siromašni, upoznali bol poniženja. Gotovo su svi iskusili tuđu mržnju. Pokatkad i sirotinja mrzi. Pokatkad i bogati /a i mnogi koji to nisu/ iskazuju uobičajene i herojske moralne osobine. Pokatkad i sirotinja tlači pripadnike drugih klasa, vjera i etničkih skupina. Pokatkad bogati shvaćaju sudbinu sirotinje pa se muški bore ne bi li joj pomogli...Moltmann ne vidi da novac simbolizira zdravlje, stabilnost i dinamiku političke zajednice, i to tako da novac izmiče pojedinim zajednicama a gravitira prema drugim, s obzirom na to da njegova vrijednost ovisi o dugoročnim društvenim realitetima. Moltmann nalazi novčane odnose ne baš posve "humanima" s obzirom na to da su neosobni, no pri tome ne zapaža da ih upravo njihova neosobnost čini nediskriminativnim, djelujućim bez obzira na podrijetlo, rasu, vjeru ili etničko pripadništvo. Novčani su odnosi otvoreni i neodređeni. Oni mogu biti osobni u onoj mjeri u kojoj to osobe žele..".

Većina nas je sklona promatrati i objašnjavati svijet, događaje i ljude oko sebe u crno-bijelim slikama. Koliko li ste samo puta čuli prefiks "naj", a da mu u nekom kontekstu uopće nije tu mjesto. Tako i ekonomisti znaju rijeti "najoptimalniji", iako je po sebi optimalno najbolje u danim uvjetima. Pa i ja ću priznati da ponekad "zađeram" sa svojim "predrasudama o predrasudama" a ponekad mi je i malo boja i nijansi u objašnjavanju nekih viđenja pojava i ljudi. Sveti Augustin u svom komentaru 34. stiha Psalma 72 nudi drukčiju mudrost: "Nije tu bitan prihod već želje...Pogledaj bogataša što stoji kraj tebe: možda on sa sobom ima mnogo novca, ali ne i pohlepe; dok ti, koji nemaš novca, imaš mnogo pohlepe.". Ali sve to ipak nije zbog "lošeg vina", nego uglavnom trivijalne svakidašnjice i neke "navade" da krivca za svoje nevolje tražimo i najčešće "pronađemo" u drugome, nikad u sebi. Lijepo je imati lijepo mišljenje o sebi, ali je još ljepše i produktivnije kad se ono slaže s onima zbog kojih ste tu. Tvrdim i to, da taj Božji dar, mozak ili glavu, kako hoćete, ne koristimo dovoljno, jer mržnja i nije ništa drugo nego proizvod lijenog mozga ili glave, a ljubav proizvod aktivnog mozga ili glave. A i još uvijek daleko i od države, zajednice, političkog, moralno-kulturnog i ekonomskog sustava koji će poticati individualne vrijednosti, konkurenciju i održivi duhovni i materijalni razvitak, dakle sve ono što je već na političkom, ekonomskom i moralno-kulturnom polju u obliku i svijetu demokratskog kapitalizma odavno potvrđeno. Naravno, nije ni to idealno, ima i tu i licemjerja, "kukolja u žitu", ali što je bolje?

Dubrovnik - Viđenja

Sve te možebitne ili stvarne pretvorbene, privatizacijske i ine pljačke, prijevare i nepravde, ta bogaćenja ili siromašenja, ovisno iz kojega se kantuna gleda i sve to od kako je neovisne i suverene hrvatske države svode se samo na jednu uistinu tešku posljedicu – slabe i nekonkurentne temelje hrvatskog poduzetništva. Tamo gdje su uspješni poduzetnici samo i jedino oni koji se u suštini bave trgovinom ili zastupništvom, a i to ne čine bogzna kako u usporedbi sa sličnim europskim ili američkim poduzetnicima, to samo još više ukazuje na slabosti ekonomskog poretka nego li na vrline takvih uspješnika. Pisao sam to već nekoliko puta, ali opet treba rijeti, u ovoj se zemlji ne isplati skoro pa ništa proizvoditi, razvijati poslove i otvarati nova radna mjesta na dulje rokove, ovdje ne važi ona "zrno po zrno pogača", štoviše ima ne tako malo slučajeva gdje su od "pogače ostala tek zrnca" i na kraju imamo to što imamo. I uvijek onu krasnu i spasonosnu, za sve ove godine, izborne ili predizborne, svejedno, koja kaže da je, sve kad se uzme u obzir, od mlade države, preko brojnih neprijatelja, stvarnih i prividnih do globalizacije i ostataka komunizma i socijalizma, sve je zapravo dobro i bolje i nije moglo biti, a bit će i bolje, Bože zdravlje! A siguran sam i u to da čak i većina, kad je "između dva, tri ili četiri zida", kad se nemaju čega i koga bojati, tvrdi da je nekad, što se kakvoće života tiče bilo i bolje. Kad bih sve prenio što meni draga čeljad priča o svojim nevoljama, s "drvljem i kamenjem" na ovoga ili onoga, prometnuo bi se pa i u neprijatelja Lijepe naše, za koju, usput i nisam očekivao da može biti drugačija od onakve kakva jest. Ta s dosta toga sam se uočio i uočio, od mraka preko svijetla do mraka i sve tako, ne mijenja se narodni duh u tako kratkom razdoblju i oduvijek je bilo ljudi i ovakvih i onakvih, i pravdi i nepravdi, i bogatih i siromašnih i to ne riješava nijedna država, ma koliko da je i samostalna i samosvojna. Apeli za moralnom, duhovnom, vrijednosnom i ne znam kakvom obnovom, makar mi nikad nije bilo i neće biti jasno što bi to točno trebalo značiti, dakle takvi apeli, poruke - uglavnom su uzaludni. Pa i to treba i dalje činiti, ne odustati, ali bi se "na terenu" trebali i provoditi, ma koliko da i to nije lako. Priča o ljubavi, bližnjemu svome, skrbi za potrebne, pa i umjetnosti u svim oblicima sve je više, ali mi se nekako čini da sve ide suprotno, od ljubavi koje zapravo i nema u svojem izvornom obliku do toga da i nismo ništa drugo nego robovi materije ili materijalnog, potrošnog, kratkotrajnog. Nekad je, primjerice, jako važno bilo kakva je kazališna predstava, a sad je važno tko je i kakav je bio na toj predstavi!  A  kad   je o predstavama riječ, sve mi se čini da su najbolje one gdje je manje takvih.

Gledajući i čitajući neki dan slike i prilike nekih uspješnih hrvatskih poduzetnika po, recimo tako hrvatskim mjerilima, kojima uopće nisam zavidan i koje, kao i zadnjeg, kakvog-takvog poduzetnika cijenim, jer je ipak odabrao nemiran san, upustio se u strašne rizike, pa i pogibelji.  Sve u svemu da nema takvih, bilo bi još i gore. Mi ostali na to nismo bili spremni, svejedno iz kojih razloga i nemoralno je i meni sve nepodnošljivije svakodnavno slušati "obrazloženja" i "razloge" njihovog poslovnog, opet kakvog-takvog uspjeha. Te taj ti je ovakav ili onakav, te znaš li tko mu je muž ili žena, ljubavnik ili ljubavnica, šura, zet, zemljak, da je u ovoj ili onoj stranci, da zna ovoga ili onoga i tako redom...Samo ne tko je i kakav je takav poduzetnik. Ispada da takav ne treba ništa ni znati ni umijeti, da je samo važna dobra veza ili slično i odmah ste uspješnik ili dobitnik. Znam ih na tisuće i s vezama i sa svim i svačim, pa ipak, /moguće neki i iz objektivnih, prirodnih razloga/ nisu uspjeli. Uostalom, pokušajte, pa ćete vidjeti da to baš i ne ide tek tako. Inače mi kod tog poduzetničkog svijeta ne paše ta pohlepnost, pa ponekad i licemjerje i ne volim slušati njihove priče, pogotovu kad im ne ide. Eto, nijedan u toj anketi nije rekao kako je došao, ne do prvog, nego do stotog ili ne znam kojeg milijuna. Mene prvi milijun toliko i ne zanima, pa čak da ga je i ukrao, kako za svoj reče Franjo Pašalić, vlasnik vodeće mediteranske marine "Frapa" u Rogoznici. Povijest krađa stara je koliko i čovjek i pravo je pitanje što se s takvim plijenom činilo dalje. A niti jedan od anketiranih, dragi moji, nije postao to što jest bez dubokih interesnih veza, političkih, financijskih ili ne znam kakvih, niti jedan nije, u trenutačnim okolnostima mjesta i vremena bio "njihov" nego "naš" i nikoga od njih ne razdire sumnja, sumnja koja u svemu i svačemu sputava. Pa i to je sve u redu i zakonito i "čisto" dok se i ako se ikad dokaže suprotno. Čovjek se rađa, živi i umire nevin, ako se u međuvremenu pravomoćno ne dokaže suprotno. I to je u redu. Svi spomenuti i nespomenuti uspješni poduzetnici, a ne zaboravimo da je njihov uspjeh ili neuspjeh ipak mjerljiv, barem financijski, svi su oni najbolje razumjeli prirodu hrvatskog slobodnog tržišta, pravne države, vrijeme i mjesto zbivanja. A u takvo ozračje uključene su i prigode koje nudi korupcija, pripadnost vladajućoj stranci, slabi zakoni, egzistencijalni strah, nesređen ekonomski poredak i sve se to uzima u kalkulaciju svakog, pa skoro i najmanjeg posla. Kad bi se sastavljale kalkulacije isplativosti nekog posla, pogotovo proizvodnog, kuda bi svi oni stigli, a kad bi se vodili nekim ekonomskim razumom, ne bi uopće stigli i tu je zapravo kljjučan problem hrvatske ekonomije. Ta, dakle mikrokalkulacija, to da se svakome sve njegovo plati i na kraju što ostane. A ne bi ostalo ništa i još bi trebalo, znam to po svojem poslu i znam da će to biti dugo, dugo tako. Žalosno je ustvrditi da su konkurentni upravo i samo oni koji izbjegavaju i obračunati, a nekmoli platiti poreze i doprinose, koji  i po drugim temeljima "posluju" izvan zakona, pa se praktično i rugaju s pravnom državom. A sve zato jer im može biti, jer imaju zaštitnike, političke, financijske i sl., a na takvoj podlozi ne može se graditi  zdrava nacionalna ekonomija uopće, pa ni hrvatska. To je naravno jasno svakome tko se ekonomijom bavi i tko to želi uočiti, jer mnogi i ne žele i neće, ovisno o političkoj opciji i osobnim interesima. Dajem za pravo dr Vladu Brkaniću, uglednom hrvatskom ekonomistu kojemu su neprihvatljive ideje o novim porezima na kapitalne dobitke i imovinu, jer "umjesto poruka koje potiču na više rada i bogatstva, ponovno se promovira iluzija o sreći koju može donijeti politika".

Reno Sinovčić, zadarski poduzetnik  s pravom se "ruga" zakonodavcu, uz to što je i on bio "naš", a ne njihov", Sinovčić kaže da je prvi milijun maraka zaradio u poslu s ribama, jer je kao obrtnik onda plaćao paušal od samo 10 tisuća maraka godišnje, a mogao je onda zaradit "koliko 'očeš". A inače, zbog lošeg poreznog sustava i koječega drugoga, mi i danas plaćamo visoke poreze i doprinose, jer je porezna osnovica mala. A porezna osnovica je mala zbog ekonomskog poretka i tržišta na hrvatski način, pa možda i desetljećima i stoljećima taloženog mentaliteta. Nikada se u ovim krajevima, ni u feudalizmu, ni u komunizmu, ni u socijalizmu, pa sad ni u kapitalizmu nije polazilo od toga da će "masa iznijeti" i nije se prihvaćalo da se od veće osnovice može više zaraditi i s manjim poreznim stopama. Po nekim proračunima ispada da je plaća prosječnog hrvatskog radnika čak i veća od prosječnog njemačkog radnika ako se polazi od radnih učinaka. Usput, morat ćemo se, htjeli to ili ne vratiti na radne učinke, ako je to ikada i bilo, jer, molim lijepo, što znači samo raditi ili biti u uredu uredno osam sati, primjerice. Razumijem našu županicu što poziva svoje službenike na rad i red, ali koliko znam djelokrug i smisao županije kao jedinice područne samouprave, ne treba ih više od dvadesetak, a ima ih preko osamdeset i tu je problem. A i tih dvadesetak koji će biti na usluzi građanima i pomoći im da ublaže svoje nevolje, a ne im još i otežavati položaj. A znam i ne mali broj onih koji po cijeli dan sjede po kafićima i ispijaju nešto i ne upijaju ništa, imaju neka radna mjesta i sve su svoje poslove posvršavali i što će drugo nego tražiti alternativu, možda i doslovno...Ta neće valjda učiti, čitati i raditi na sebi, kad nemaju drugog posla, kad vide sve oko sebe kako jest i kako bi trebalo biti, a nikad biti neće.

Raspreda neki dan na "Latinici" uvažena čeljad o bahatosti i bahatima u političkom i uopće javnom životu i nikako ne mogu shvatiti sa svojih intelektualnih visina kako su to bahati Sanader i Bandić na vrhu, a ne neki drugi, po njihovoj mjeri. A ja tvrdim da su Sanader i Bandić i svi drugi koji su na vrhu zato na vrhu jer su po mjeri izbornika ili običnog birača, kakva je golema većina i većina je i zasad ništa drugo i smisao demokracije. A većini, nije to nikakva hrvatska posebnost, uvijek imponiraju bahati, odlučni, visoki, snažni, lijepi, neovisno o posljedicama njihove bahatosti, odlučnosti, visine, snage, ljepote na sadržajni i praktični dio njihovog lika i djela, dakle posljedice koje mogu biti posve suprotne interesima upravo tih izbornika, birača, građana. Zašto u emisiju nisu pozvali tipičnog ili prosječnog hrvatskog birača koji glasuje za Sanadera, Bandića i sl., pa da čujemo i njegove razloge zbog čega glasuje kako glasuje. Za mene je, a takvo i jest političko tržište, razmišljanje toga prosječnog izbornika, birača, građanina kudikamo važnije od svih onih koji su se u toj "Latinici" pojavili, makar da se i osobno sa svima njima i u zadnju slagao. I Sanadar i Bandić i svi ostali bahati, arogantni i ne znam kakvi bore se za naklonost birača, a ona se postiže upravo bahatošću, umišljenošću, pristojnim fizičkim izgledom, tvrdnjama, makar i lažnim, ne i dokazima, obećanjima koja se odmah zaboravljaju i sotoniranjem i stigmatizacijom političkih i ne znam kakvih protivnika i konkurenata, skretanjem s teme i sl. Ni hrvatski narod, kao i svi drugi narodi ne vole da ga zastupa ili brani neki "mekušac", prosječne ili ispodprosječne visine, neobećavajućeg izgleda i depresivnog garda, makar da je sve drugo na strani konkurenta, uključujući i pamet, moć rasuđivanja, program, stručnost i koješta drugo. U postojećim socijalnim uvjetima i snažnom konzervativizmu, male su nade i za žensku promociju na nacionalnoj političkoj sceni. Ali da se razumijemo, kako negdje pročitah, nema nikakvih jamstava da bi bilo bolje, ako uopće treba biti bolje, da na vrh dođu i vrhunski intelektualci ili mudraci, jer je njih još i teže upregnuti na istoj crti ili programu i sve se svodi na to da i ne može biti drukčije negoli jest, koliko god nekim od nas sve to teško padalo i koliko nas god razočaravala ta možebitno nedopustiva udaljenost između zbilje i mogućnosti. Prošla su vremena gospara, dragih, tihih, pametnih ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama, kao i ljudi uopće. Ovo su nova vremena, vremena bahatih, arogantnih, nižih vrijednosnih standarda, bučnih. Malo im se tko i hoće suprotstaviti, radije ih puste da rade po svojem, pa i uz vlastite žrtve. A ovo su i vremena straha, neracionalnog ili racionalnog, svejedno. Ipak, ne bojte se, kako reče dobri, prije dvije godine preminuli papa Ivan Pavao II, pogotovu ako i nemate što izgubiti...

4. travnja 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Sad su se svi okomili na Rajića, od hrvatske Vlade do Todorića, tobože da ih je prevario, zanemario domoljublje, a ne lezi vraže, možda im je i obećao neki udjel u tom kolaču od 2.07 milijardi kuna koliko će francuski mliječni div Lactalis platiti taj posao. Ne budite naivni, pa nije taj Rajićev put od vozača iz Rame do milijardera, makar i kunskog, samo i jedino njegov. Nije to ona poznata pjesma Franka Sinatre "My way". Ne pišu se i ne pjevaju tako poslovne pjesme. Za uspjeti u bilo kojem poduzetničkom pothvatu, potreban je ne mali početni kapital, koji se prikuplja na ovaj ili onaj način, uključujući i špekulacije, prijevare, ali i opet i prije svega poznavanje okolnosti vremena i mjesta. Što dalje znači, poznavanje pravih ljudi na pravom mjestu, ali i prečica, izlaganje opasnostima da se izgubi glava, da vas obilježe kao primitivca, grubijana i koješta drugo. Sve vam je to slobodno tržište u hrvatskim uvjetima, a nije bolje ni u ostatku, pa i razvijenog svijeta. Rajić i svi drugi uspješnici znali su čitati "između redaka" i vjerujte mi, znam to i iz osobnog iskustva, malo što se poklapa s knjigama i teorijama. Ako idete samo po knjigama i teorijama nećete daleko dogurati. Okruženje Vas uvijek opovrgava, život i društveni procesi su inače puni nesporazuma, neizvjesnosti i promjena. Pa i utemeljitelj matematičke ekonomije Vilfredo Pareto priznao je da ne može sastaviti jednadžbu koja će riješiti sve ekonomske probleme. Jednostavno, ne može se prikupiti dovoljno podataka i nezamisliv broj varijabli je u optjecaju. A ne znači da ne treba učiti, čitati, imati i teoretska znanja, naprotiv, sve smo bliže danu kada će i ova zemlja temeljiti se na znanju, podjednako praktičnom i teoretskom, ako nam je nakana opstati na ovim našim vjekovnim prostorima. Istina je i to što je rekao Alfred Whitehead: "Duboko je pogrešna tautologija, ponavljana kroz sve pisanke i od eminentnih ljudi prilikom držanja govora da trebamo njegovati naviku razmišljanja o tome što radimo. Upravo je obrnuto točno. Civilizacija napreduje povećanjem broja važnih poslova koje možemo obavljati bez da o njima mislimo." Međutim, znati i misliti nije jedno te isto i znanje je uvijek i svakome dobrodošlo i ne daj Bože da to jednom prestane.

A nama ovdje trebaju osobito praktična znanja, manje potrage za "svim podacima" i čekanja da se sve poklopi. Dakle, "znanja o specifičnim okolnostima trenutka i mjesta". Takva znanja ima, primjerice i Luka Rajić i svi oni koji su pridonijeli njegovom uspjehu i moguće je da od one 2 milijarde kuna njemu pripadne tek neznatni postotak. Mi zapravo i ne znamo ljude koji "vuku konce" i koji se bogati, ali sam siguran da niti jedan, ama baš niti jedan uspješniji hrvatski političar ili političarka ne mogu odoljeti izazovu novca ili kakvog drugog interesa. Korupcija je rak na hrvatskom tkivu, a terapija još nije postavljena. Ipak nije točna ona da tko "je jamio jamio je", slijede nove prodaje hrvatskih brandova, vrijednih tvrtki i nekretnina, poput Rajićeva Dukata. Da sam i ja, na ovakav ili onakav način stvorio nekakav brand ili poduzeće solidne reputacije, ne bi se dvoumio, odmah bi prodao i uživao u plodovima svoga rada, poput sličnih! Jer, objektivno govoreći, imamo takav ekonomski poredak i javno mnijenje u kojima je poduzetnik "persona non grata", za razliku od političara i  gubitnika koji su stalno u optjecaju. Ali, da se razumijemo, nisu po meni poduzetnici oni koji se bogate u fazi ulaganja, nego i prije svega u fazi poslovanja. Nažalost, u ovakvim uvjetima isplati se jedino graditi, ceste, mostove, hotele i sl., a što će i kakve će to poslovne učinke dati na dugi rok, nikoga i briga nije. Moguće da je točno da imamo vlast kakvu ne zaslužujemo, ali mi se čini točnijim da imamo državu kakvu zaslužujemo, ni manje ni više. "Steći određenu prednost na osnovi boljeg poznavanja načina komunikacije ili prijenosa informacija često se smatra nepoštenim, premda je itekako važno da društvo u tom smislu koristi najbolje mogućnosti, isto tako kao i prilikom korištenja najnovijih znanstvenih dostignuća. Ta je predrasuda u značajnoj mjeri utjecala na opći stav prema trgovini u usporedbi sa stavom prema proizvodnji" piše na jednom mjestu Friedrich Hayek. Ta Dubrovačka Republika je procvala i opstala upravo na trgovini i to nije nikakva zabluda. Stari su Dubrovčani, za razliku od nas današnjih kudikamo bolje poznavali "okolnosti mjesta i trenutka" i živjeli su stotinama godina praktično na stijeni, makar da ih je i bilo svakakvih, uostalom kao i svugdje!

Sve u svemu, ovo oko Rajića i Dukata svodi se na knjigu s naslovom "Nije fer Davide", čuvenog satiričara Ephraima Kishona. Ni Vlada nije zadovoljna što je tome tako, ni Đurđa Adlešić, ni Ivica Todorić, pa ni neki mediji. Nije ni čudo, pa neće valjda protiv svojega posla i domoljubnih zanovijetanja, pogotovu ne u izbornoj godini. A to što Polančec drži da će Lactalisu nametnuti svoj ili naš koncept, zaštititi zaposlene i kooperante, to može "objesiti mačku o rep". Lactalis će se ponašati sukladno tržišnim uvjetima i francuskim interesima i nikako drugačije i već je to poznato iz privatizacijskih priča o Hrvatskom telekomu, bankama, Plivi, dijelu hotelske industrije i sve će dovesti do toga da će, to ću opet ponoviti, Hrvatska biti jedna oveća podružnica multinacionalnih kompanija s poslovnim jedinicama.  Francuska ni sama ne zna kud će sa svojim mlijekom, sirom, vinom i drugim poljoprivrednim proizvodima i gdje će ih "iskrcati" ako ne u našu regiju, zapadni Balkan i dalje prema istoku.

Ali, ovo s Rajićem i Dukatom za mene ipak nije bila neka vijest, jer proces rasprodaje, preprodaje i privatizacije uhitio je nezaustavljiv ritam ima tome i desetljeće i ponekad mi se učini da se jednostavno predajemo, odnosno bacamo koplja u trnje. Pisao ja ovako ili onako, ovo su činjenice i ljudima je, to sam zamijetio, ipak draže pročitati ono što jest negoli ono što će možebitno biti i upravo ono što jest najnoviji je trend u svjetskoj beletristici i publicistici.

A vijest dana je, opet po meni, "misao" generala bivše JNA i glavnog aktera rušenja Dubrovnika, dakle generala Veljka Kadijevića koji kaže da se mogao dogovoriti s Tuđmanom, ali s Mesićem ne. O čemu se to Kadijević mogao dogovoriti s Tuđmanom, a o čemu se nije mogao dogovoriti s Mesićem, nepoznato je i nije li možda ta nedavna povijest i posve drugačija od one službene ili koju "znamo". Ako tvoj navodno najveći neprijatelj o tebi govori zapravo i dobro, a neprijatelj o neprijatelju loše, što je tu posrijedi? Svašta mi pada napamet!

28. ožujka 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Nisam ništa pročitao od nedavno preminulog, šokantnog francuskog filozofa Jeana Baudrillarda, ali sam suglasan s njegovom temeljnom tezom da zbilja i ne postoji, postoji samo fikcija. S razlogom književni kritičar Robert Perišić opisuje zapažanja Baudrillarda kao onoga koji je "obrnuo Marxa" i zamijetio da su danas uvjeti proizvodnje manje važni nego uvjeti potrošnje. "Potrošnja je ta koja udara tempo, ne samo ekonomski, nego na taj način da mi praktički kupujemo "znakove". Baudrillard se, piše Perišić "time davno bavio, puno prije nego je Naomi Klein pokazala kako su globalni brendovi poput Nikea ili Diesela bave zapravo marketingom, imageom, dizajnom i bildanjem logoa /znaka/, dok je proizvodnja "sporedna" stvar koju mogu obaviti podugovorni proizvođači iz Trećeg svijeta...". Odavno i ja tvrdim da je forma nadjačala sadržaj, predodžba činjenice, "virtualno stvarno", pa i to da i politika nije ništa drugo do bijeg iz stvarnog u fiktivni, običnom biraču /a to je uvijek i svugdje golema većina/ obećavajući, a za političara neobvezujući svijet. Pa i to je fikcija da je u zdravom tijelu zdrav duh, da onaj koji drugome jamu kopa sam u nju upada, tko rano rani dvije sreće grabi ili da vrana vrani oči ne vadi i stalno se uvjeravam u suprotno.

Zato je danas nastala prava pošast za marketinškim ili PR /public relations/ stručnjacima, lijepim i ugodnim licima i glasovima i uopće svima onima koji će znati "satrati" zbilju, istinu i činjenice i na kraju laž pretvoriti u "istinu". Uvijek sam se divio marketinškim, PR ili prodajnim stručnjacima, kako nas samo mogu uvjeravati u ono što najčešće nije, ali sam shvatio da je i to posao kao svaki drugi posao, za kojega uopće nemam dara.

Nije nikako dobro, danas i ovdje priznati da ti je diploma banjalučka, da nosiš ovakve, ali ne onakve čarape, pa i da si bolestan i smrtan i da imaš bilo što i s najbližima ako ti najbliži nisu u "trendu". Biti "in" i ne biti "out", to je zakon svakidašnjice, pa i po cijenu enormnih žrtava. Na što su sve spremni ljudi kako bi bili "in" teško je i zamisliti. Neki bi vas  htjeli i po svaku cijenu ukrcati u vlak u koji po njima spadate i ne možete opet po njima nigdje drugo i nikad spadati. A ja tvrdim da u zbilji ima dosta ljudi koji ne spadaju u vlakove po nečijim željama ili predrasudama, a još ih je više koji jesu u takvim vlakovima, ali zbog ekonomskih nevolja ili slabog karaktera u njima i dalje putuju. Eto, ljudii me mole, naravno jer su u nevolji, pa i dobronamjerno, da ih povežem s Turcima koji pokreću hotel "Libertas", računajući da sam i ja, po "logici stvari" njihov. Inače, u Turskoj nikad nisam bio, Turke i ne poznajem i čitao sam i čitam Orhana Pamuka i ako je onako kako taj piše ili bar približno, ništa osobito dobro se i ne može rijeti ni o Turcima. Ali ni Bernhard ništa dobroga ne piše o Austrijancima, Baudelaire o Belgijancima, Tolstoj o Rusima, Moliere o Francuzima, Shakespeare o Englezima, Krleža o Hrvatima, Držić o Dubrovčanima i tako redom. Svugdje ima dobrih i loših ljudi, sva su sela, ako su sela, mentalitetom i navikama slična, tako je i s gradovima, ako su gradovi, i smješne su mi usporedbe kojima se nastoji dokazati da su "naši" miljama ili stotinama godina ispred "njihovih".

Pa kako ćete primjerice razuvjeriti one birače u Benkovcu i diljem sjeverne Dalmacije nekim, makar i najboljim gospodarskim programom, poštenjem ili bilo kojom drugom lijepom osobinom, kad tamo Božidar Kalmeta, s HDZ liste grmi protiv SDP-ovaca: "Za prodavanje djedovine najveći je stručnjak Željka Antunović, za savjete kako upropastiti "Lenac" ili maknuti sto milijuna dolara iz Riječke banke najbolji je Slavko Linić, za dobru i jeftinu odvjetničku kuću savjetovat će vas Ingrid Antičević-Marinović, dok je drug Marin Jurjević Baja istodobno tužilac, sudac i policajac" dodavši uz to za čelnike HNS-a Vesnu Pusić i Radimira Čačića da niti ne znaju gdje su ravnokotarska mjesta koja HDZ-ovci redovito posjećuju. A najmanje što se može rijeti da je i neukusna Sanaderova uporaba "pionira malenih" u političke svrhe. Naše su političke stranke uglavnom po tehnologiji rada slične ondašnjem Savezu komunista. Štoviše, onda se, osobito osamdesetih godina prošlog stoljeća i teže i s oštrijim kriterijima dolazilo do vrhova i znam dosta njih koji su i onda i sada uspješni, a podosta i onih koji su i onda i ne bez razloga bili neuspješni, a sada eto jesu...Svaka medalja ima lice i naličje, tek toliko. Pa i inače hrvatskim političkim strankama manjkaju politički tehnolozi, jer se čini da i vrijeme tzv. spin doktora ili PR majstora prolazi.

Pročitao sam gospodarske programe HDZ-a za Hrvatsku, neku vrstu strateškog dokumenta koju je napisala Martina Dalić i mogu rijeti da je to čisto teorijski, površan, dosadan i neobvezujući papir, kakvih ima na tone. Inače je ta Martina Dalić profinjena i koliko-toliko uspješna kao financijski stručnjak, a HDZ i Sanader ionako ne mare ni za gospodarske programe i ne osvrću se na porazne učinke svoje vladavine, bar na ekonomskom području. Ne zanima to ni njegove birače, ni one koje želi privući i održati se na vlasti u još jednom mandatu. Reći će Ivo i za SDP i HNS da ih ne mrzi, ali da ih žali i da su nesposobni i ajde kako se sad tome oduprijeti i prijeći u kontranapad. Nipošto se to ne može postići propitkivanjam nečije imovine ili onoga što je možda i bilo. A nažalost, sve mi se čini ni najboljim programima, poput Jurčićeva gospodarskog. To je pravi socijaldemokratski program i drugačiji ne može biti ako je socijaldemokratski, makar se i moja malenkost neslagala s nekim pojedinostima u njemu, poput oporezivanja kapitalnog dobitka, odnosno zarade na razlici cijene dionice i zadržavanja postojećeg sustava financiranja jedinica lokalne i područne samouprave. Ali, ni to nije važno i sa sigurnošću mogu utvrditi da desnica u cjelini, a u to kolo su ušli i HSLS i HSS, zapravo i nema gospodarski program i da su zagovornici nečega što nikako ne možemo nazvati ni demokratskim kapitalizmom ni slobodnim tržištem, nego nečega trećega, možda i primjerenog Lijepoj našoj kakva je već niz godina i još je uvijek. Pročitah nedavno i s tim se slažem da će i predstojeći opći, odnosno parlamentarni izbori potvrditi da se Hrvatska nalazi još uvijek u tzv. pretpolitičkom razdoblju i da će tek oni za četiri ili osam godina biti izraz razvijene demokracije, kada će ponajviše, iako ne nikad u cjelini, odlučivati se o ekonomskim opcijama. Potvrđuju to i izborni rezultati nekoliko lokalnih izbora, pa i najnovijih u Slavonskom Brodu. A pretpolitičko razdoblje je uvijek i samo ono u kojemu je važno koje je boje mačka, a ne lovi li miševe. Ne, nije to nimalo pesimističan stav i sve mi jasnije da je neko moje viđenje slobodnog tržišta, demokracije, prava i pravde ostvarivo tek za koja dva do tri desetljeća. Primjedba i glavni argument oporbe da se Hrvatska sporo pokreće i razvija, pogotovu u usporedbi s ostalim tranzicijskim zemljama, posve je na mjestu i da možemo puno bolje i brže, ali ne s ovakvom, nego onakvom Vladom također stoji. Ali, koliko je to uopće dokučivo i shvatljivo običnom biraču, kojega čak i nije teško uvjeriti da dobro živi, iako to možda i nije istina? A nije li možda ipak točna i ona da je ovako kako jest i najbolje i trebali li uopće pokretati onoga sitnog ribara s mula na veće pothvate kad mu je i tako dobro i čemu sav taj toliki napor i o tome se trebamo odlučiti i to je ta hrvatska zbilja, kako mi se čini.  Sve u svemu, najbolje je ne imati posla sa zbiljom, a nije loše ni manje znati znanje, a više poznavati okolnosti vremena i mjesta. Reklo bi se, biti inteligentniji...

20. ožujka 2007.

Bajro Sarić - "Glas Grada"