Dubrovnik - Viđenja

Kad nešto bolje promislim, većina nas su zapravo kukavice. U stanju smo sve i svašta brbljati i klevetati, nalaziti dlaku u jaju drugome, prema našima ovdje u Gradu biti strogi i grubi, za svoje propuste optuživati druge...Za postići kakav-takav uspjeh, osim ako nemate veze ili sreće, potreban je golemi rizik. Pa i taj Pašalić, za kojega tvrde da je jedan od najbogatijih Hrvata, upustio se u golem rizik da to postane, ako stvarno jest. Sve ove optužbe i zavisti spram poduzetnika, većih ili manjih, njihov su rizik i oni su znali da će se s time suočavati i bili su spremni na to. Neki su izgubili i glavu doslovno, ali i to je taj rizik. U zatvoru ih je svakako premalo, ostale su sumnje, koje u pravnoj državi Hrvatskoj koja će to tek sutra ili prekosutra postati, možete objesiti mačku o rep. Osvrnite se samo na te zastare, presude, oslobođenja i sl. Sve vam je to dio slobodnog tržišta i demokracije na hrvatski način i sve to oni odlično razumiju i nitko im ništa ne smije, iako može.

U cijelom tom Pašalićevom iskazu, a nije ih malo koji bi imali sličan, najviše zabrinjava što su za njega svi sadašnji hrvatski vrhovi zapravo isti, da praktično nema ni desnice ni ljevice ni centra, da nemaju nacionalnog ponosa, da svatko vodi računa o sebi i svojima i u krajnjem da ovdje uopće ne vrijedi "Obliti privatorum, publica curate" nego "Zaboravite javno dobro, skrbite se za vlastite probitke". Pisao sam ja i više puta da je najveći hrvatski problem što se popu ne može reći pop, a bobu bob, kako je još pokojni Šuvar obećavao...Skoro pa svi, od vrha do dna kao da imaju nekakvu mrlju za koju onaj drugi zna, a kada se ne diše punim plućima posrijedi je neka bolest. Tamo gdje još nije ispečen kolač, a već ga se dijeli, stvari ne stoje dobro. Plaću treba zaraditi, a onda je isplatiti. Kakve su te naše svakodnevne priče? Uglavnom ne kako treba nešto poboljšati ili popraviti, kako se pokrenuti ili priključiti tom globalnom svijetu, kako pomoći potrebnima, jer i takvih nije malo. Biti nešto bogatiji, zapošljavati, pa čak i raditi, nije baš na cijeni. Da ne govorim o strahu od drukčijeg ili drukčijih, osobito boljih od nas...

Evo, recimo Severina.  ispostavlja se da je  čak i bolja glumica nego pjevačica  i da privlači one za koje tu i jest - kazališnu publiku. Htjela je biti i glumica, to je postala, i  tu je odlična, kažu i publika, pa i struka. U monodrami "Čekajući svog čovika" spasila je i redatelja i tekstopisca. Doista, ponekad nisu potrebni ni redatelji ni tekstopisci. Sve i da nije baš tako, ovo sa Severinom samo potvrđuje ono što neprekidno pišem i pričam. A to je da odličan glumac može biti netko i bez akademije, dobar poduzetnik bez škole, pomorac s kopna. Damir Kuštrak bio je odličan pomoćnik ministra financija u Račanovoj vladi, u mojoj bi bio i ministar, iako je inženjer građevine i sada uspješni direktor zagrebačke "Medike". A primjera ima bezbroj, ako se malo potrudite. Takvi najbolje razumiju vrijeme i okolnosti u kojemu žive i rade. A i uz sve to, dovoljno su hrabri i puni samopouzdanja...Svako uređeno i zdravo društvo i država mora im omogućiti doći pri ili na sam vrh.

Akademska glumica Vitomira Lončar kaže "Neka gospodična Severina radi što god hoće, ali kad zauzima mjesto u nacionalnoj kazališnoj kući, onda neka plati odštetu Sindikatu glumaca, jer u suprotnom je to degradiranje struke. Kaj bi ja to išla gledat?" A i akademska glumica Mila Elegović smatra kako je Severina "mlada dama s poviješću kakvu je imala te da će morati pričekati da je struka prihvati jer moraju postojati kriteriji. Da bi se tim poslom netko ozbiljno bavio treba završiti Akademiju dramskih umjetnosti, ali svatko sa svojim novcem može raditi što god hoće jer najbitniji sud će ionako dati publika. Netko, je talentiran, ali to ne znači da ja mogu pjevati u operi s Ivankom Boljkovac. To prvenstveno ne bih napravila iz poštovanja prema njoj i zdravog razuma." Predrasude, jer drugo ništa nije posrijedi od vjerojatno solidnih glumica, ali ne više od toga, donekle spašavaju glumac Goran Grgić koji kaže kako ne vidi razloga da Severina ne uspije, a redatelj Krešimir Dolenčić tvrdi da Severina bolje glumi od većine naših glumica u sapunicama /ta vrijeme i jest od sapunica op.a./. Severina je stvarno Seve nacionale i užasna je količina njezine medijske prisutnosti, iskače iz svake konzerve, ali sve je to rock and roll.".

Ma ne bih vas gnjavio sa Severinom, da njezin "slučaj" ne potvrđuje stanje duha u Lijepoj našoj i zapravo nespremnost za izazove demokracije, slobodnog tržišta, globalizacije i u krajnjem različitosti. Lakše je nešto objasniti primjerima i praksom, negoli teoretskim ili sličnim rastezanjima i uvjeravanjima. Severini i svim darovitima, bez obzira u kojim su djelatnostima i bez obzira nisu li ograničeni nekim drugim formalnim i sl. preduvjetima, mora se omogućiti potpuna afirmacija upravo u našim, hrvatskim krajevima. Ako tako neće biti, Hrvatska neće napredovati, a i ne napreduje, kako kaže najnoviji izvještaj Europske banke za obnovu i razvitak. A bit će i još veći vanjski dug, korupcija, niži kreditni rating, tmurno poduzetničko ozračje, ma što ovi ili oni vlastodršci mislili o tome. Baš te, o kojima mi ovako ili onako ovisimo, a u globalnom svijetu svatko o svakome ovisi, nije ni briga što mi mislimo o sebi.

Činjenica je da sve blagodati vlastite i suverene države, a demokratskog kapitalizma osobito, nismo ni približno dovoljno iskoristili. Ako je nekome sve ovo dobro, poštivam to kao mišljenje i neka mu bude. S tim se ni ja, a ima ih dosta uz mene i ne slažu. Moguće je to zbog toga što mislimo da smo sami sebi dovoljni, da će jednog lijepog dana sve sjesti na svoje mjesto, samo ne znamo koji je to dan, a možda smo još u socijalizmu. A možda su i svi dosadašnji vlastodršci gle -  ljevičari! Kako Michael Novak kaže "ljevica je ta koja želi ojačati politički sustav na račun ekonomskog i moralno-kulturnog sustava". Pa kad samo malo pogledamo svakidašnjicu, skoro svi i sve se promatra kroz političke naočale. Ta i sam socijalizam, između ostaloga nije ništa drugo nego politička fikcija. Ponajviše ekonomski snažna hrvatska država može nama,  sebi i Europi biti prihvatljiva, jer uvijek je bilo i bit će da je "sirotinja i Bogu teška". Prošli su ovim krajevima razne vojske, države i sustavi, ali aktualnost one "uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet, sutra uvela ruža" ostaje.  Međutim, do trajne "Ruže hrvatske" dolazi se nekim drugim, časnim, otvorenim, pametnim životom, inače i ta ruža može uvenuti, bili mi svijesni ili nesvjesni toga.

23. studenog 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

A evo i sada, petnaest godina poslije, malo što nas ne ljuti, a i vremena kao da imamo manje. Iako se, što se vremena, pa i mentaliteta tiče nije skoro pa ništa promijenilo. Možda nam se to pričinjava, ali kad sve zbrojimo i oduzmemo, to je tako. Problem je u tome što naša sudbina sve više, pa i posve ovisi o nama samima, a onda je to bilo u "nadležnosti" svemoćne države ili "društva", ma što to značilo. Ostale su navike, kao da je "selo nestalo, a običaji ostali". I sve tegobe povezane s izazovima demokracije, tržišta, kapitala i globalizacije.

Političari, ovi ili oni, uvjeravaju nas da nam je dobro, štoviše i ne govore da će nam biti dobro, nego da nam je već sada dobro. Nešto su otupili s obećanjima, prihvaćajući da je i najobičniji puk sit neke bolje budućnosti. Na "jelovniku" su teme prošlosti i prividne sadašnjosti, dakle ondje gdje se više ništa i ne može učiniti.

Ne znam što se u te ljude uvuklo, osobito političare, pa i većinu onih drugih, običnih i neobičnih, da posve odbacuju vanjske stručne i hladne prosudbe, recimo o hrvatskom kreditnom ratingu, korupciji, stanju ljudskih prava, poduzetničkom ozračju i sl. Štoviše, traže i ispravke, govore i o urotama i naprosto nameću jednu drugu, naravno puno bolju sliku hrvatske zbilje. A valjda je i stvarno takav pogled odozgo. Pa i to da politika, a evo sad i ekonomija i oni koji ih vode zapravo i ne mogu drukčije. Sve je to samo igra brojki. Tamo neki incidenti, nečija teška sudbina i slične "trice i kučine" samo su iznimke koje ne remete pravila i opći red stvari. Znate onu "svaki dan u svakom pogledu napredujem sve više...", a i u svakom žitu ima kukolja...

Moram priznati da me Sanader sve više oduševljava. Onako krupan, samouvjeren, urban, načitan, očito je da zna znanje, poglavito ono političko. Obrušiti se na oporbu, kritičare, unutarnje i vanjske, s malo dokaza, ali puno samouvjerenosti i arogancije, braniti svoje i odbaciti nepoćudne, biti mačka unutra, a miš vani, pozivati se na izborne rezultate, a ne djela, to je to. A takvih ima i bit će podosta, po cijelom svijetu i u svim "strukama", ali politici ipak najviše. Na kraju krajeva, to i nije ništa loše i sve je legitimno. Recimo da hitro.hr poboljšava poduzetničku klimu i da privlače ulagače, ove ili one, posve je netočno, ali lijepo zvuči. Registrirati poduzeće ili obrt ni dosad nije osobit problem ako ste "čisti". Ali problem su poduzetničke ideje, novac, volja, visoki porezi, nejednaki početni uvjeti, korupcija, "naši i njihovi" itd. Po meni, registracija bi trebala biti na kraju te poduzetničke priče, kad sami sebi /i uz stručne savjete iskusnijih/ odgovorite na pitanja koja počinju sa zašto, što, kome, s kim, kako i koliko.

Ali, eto, ljutimo se, sve više i više, očekivali smo više, a uvjeravali su nas u više, osobito kad dođemo na svoje u svemu. Uvijek nam je za neuspjehe netko drugi kriv, planetarne su nepravde oko nas, ne znaš ti ni pola mise kako je on uspio, znam je njega bolje...Kao da lice svakoga uspjeha ima svoje naličje i ništa kao da ne može biti "organsko". Tamo gdje uspješni, recimo poduzetnici, nisu dobrodošli jer imaju sva potrebna znanja o čudima slobodnog tržišta, koje je također naš izbor, tu nije posrijedi Novakov "duh demokratskog kapitalizma" koji je učinio Ameriku onakvom kakva jest. A i ona je žito u kojemu ima kukolja, grješnika i čega sve ne. Kako taj Novak reče "socijalizam je svijet bezgrješnika, a kapitalizam ima i takvih u svojim redovima". Procijenite onda i sami koji je od ta dva svijeta moguć i jest. Nisam među rijetkima kojemu je dosta dugo trebalo za shvatiti da je socijalizam  moguć samo na papiru ili možda na onome svijetu.  Pa i nisam vjerovao onima koji su to i prije mene znali. Stanište mu nije ovozemaljsko. Zato se i ne trebamo ljutiti. Ili bar ostati na ljutnji, jer diljem svijeta bilo je i još je uvijek puno žrtava socijalističkih, pa vjerovali ili ne i konzervatiivnih iluzija. Liberalni mislioci štoviše i ne razlikuju socijaliste od konzervativaca, možda su pretjerali, ali razmislite malo i o tome.

Nemojte se ljutiti "zašto najlošiji dođu na vrh". Tako je to oduvijek i posvuda i točno tako je i naslov briljantne studije Friedricha Hayeka, oca slobodnog tržišnog poretka. On kaže "da se ne smijemo zavaravati da svi dobri ljudi moraju biti demokrati ili će nužno htjeti imati udjela u vlasti. Mnogi, bez sumnje, to će radije povjeriti nekome za koga misle da je kompetentniji. Iako to nije baš mudro, nema ničeg lošeg ili nečasnog u odobravanju diktature dobrog. Postoje tri glavna razloga zašto se kakva brojna i moćna skupina s relativno homogenim pogledima najvjerojatnije neće oformiti od najboljih nego od najlošijih elemenata bilo kojega društva...U prvom slučaju, vjerojatno je točno, da općenito gledajući, što je viša naobrazba i inteligencija pojedinaca, to se više razlikuju njihovi pogledi i ukusi, i to je manja vjerojatnost da će se oni usuglasiti oko konkretne hijerarhijske vrijednosti. Želimo li naći visoki stupanj jednoobraznosti i sličnosti pogleda, moramo se spustiti u oblasti nižeg morala i intelektualnih standarda gdje  prevladavaju primitivniji i "zajednički" instinkti i ukusi. To ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde, to samo znači da najveću skupinu ljudi čije su vrijednosti vrlo slične, čine ljudi s niskim standardima. Riječ je o najmanjem zajedničkom nazivniku koji ujedinjuje najveći broj ljudi. Drugo je načelo negativne selekcije: diktator će moći dobiti potporu svih onih pokornih i lakovjernih koji nemaju jakih vlastitih uvjerenja već su spremni prihvatiti pripremljen sustav vrijednosti samo ako je taj utuvljen u njihove glave dovoljno glasno i često.  Treći i vjerojatno najvažniji element negativne selekcije otkriva se u promišljenom naporu vještog demagoga da skupa spoji usko koherentno i homogeno tijelo pristaša. Čini se gotovo kao zakonom ljudske prirode da se lakše ljudima dogovoriti oko negativnog programa, kao što su mržnja na neprijatelja ili zavist prema onima koji bolje stoje, nego oko bilo koje pozitivne zadaće. Negativni će program uvijek upotrijebiti oni koji traže ne samo potporu za provedbu određene politike, nego i bezrezervnu odanost širokih masa. S njihova stajališta on ima golemu prednost jer im omogućuju veću slobodu akcije od bilo kojega pozitivnog programa."

Sad, kad ste sve ovo pročitali, što ste sve vidjeli, osjetili, preživjeli, igra zvana "Čovječe ne ljuti se" i ne može biti popularna. Ali, njezina inačica zvana "Čovječe, ljuti se" dobiva razmjere pandemije. Pa i liječnici kažu da se ponekad i nije za zdravlje tako loše dobro naljutiti ili "istresti". Ako se već ljutite, ljutite se na sebe, nikad na druge. Na sebi ili u sebi možete štošta promijeniti, drugoga teško ili nikako.

15. studenoga 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

I eto odlučih "surfati" po internetu što se kaže o vjeri, laži, klevetama, drogi, alkoholu, pornografiji, prostituciji, zavisti, ljubomori, mitu i korupciji, tim vječnim temama svakog društva, države, naroda...Možete i sami, ako vam se da, još i bolje, ali utrošite vrijeme korisnije. Doista su čudo taj Yahoo, Google i sl. i omogućili nam sređivanje podataka i koncentraciju na temu, pa ako hoćete nerijetko i zbrku u glavi.  Makar je ponekad bolje ništa i ne znati, ni čuti ni vidjeti...

"Vjera iznenada" komedija je Marka Bruerovića, nisam je ni čitao ni gledao, ali naslov mi se eto dopao. Kao da nam se vjera ukaže kad nam se nešto dobro ili loše, ali uvijek iznenada - dogodi. A  između komedije i tragedije zna biti i tanka granična crta, najčešće je to tragikomedija.

A "vjera je mir, kao što je pravda poštenje; istina je sigurnost kao što je moral zdravlje jednog društva. Ako nema vjere među ljudima, nema mira među narodima; ako nema pravde u vlasti, nema poštenja u ljudima; ako nema istine u ljudima, nema sigurnosti među narodima; ako nema morala u duši, nema zdravog društva. Ljudi trebaju položiti račun pred samim sobom prije nego što ih se izvede položiti račun pred Bogom. Tko izbjegava kritiku, ustvari ne želi znati."

Što se laži i klevete tiče, kojih je od kako je i do kada je čovjeka, napisano je i opisano dosta toga. Sve do duševnih boli koje uznemiruju naše, prije svega političare, pa i druge. Pročitah da je "laž glava svih grijehova, a laž i kleveta da su i gori od ubojstva. Oni koji proizvode laž i šire klevetu u društvu gori su od ubojica, jer svojim lažima ubijaju vjeru i moral, ubijaju ljudsku čast i dostojanstvo, ubijaju oporavak i napredak društva. Ta bolest ne može se liječiti samo zakonom, nego se ona mora liječiti i istinom u srcu i poštenjem u djelu, jer zakoni nisu samo u knjigama, već i u srcima, i zato treba srce naučiti da govori istinu i ruku odgojiti za pošten rad, pa će onda i zakoni biti istinski poštovani. I zato riječ treba imati smisla, jer kad riječ izgubi smisao, ljudi gube slobodu."

Pa i ta droga, alkohol i kocka pošast su našega vremena i prostora, s kojom se slabo suočavamo. "A droga, alkohol i kocka unose među ljude neprijateljstvo i mržnju, odvraćaju od Boga i strpljenja." Zato i jest droga i alkohol i kocka ne samo obiteljski, nego još više i društveni, odnosno državni problem. Tim veći jer mu je i licemjerna priroda, ta kako bi se bez njih punio proračun. A na tome je, i uvozu, najlakše puniti svaki, pa i hrvatski proračun. Pogledajte samo njegovu strukturu i dovoljno je razloga posumnjati u proizvodnu i izvoznu usmjerenost svih dosadašnjih hrvatskih vlada.

Ne znam točno koliki su stvarni razmjeri, ali je očito da je i Lijepu našu zahvatio val pornografije, prostitucije, pa i tabloida. To svakako donosi novac "producentima" i čini svakodnevicu "zanimljivom", ma što to značilo. Ima u tome dosta nasljeđa iz prethodnog sustava koji je ipak prije bio socijalistički nego komunistički. A najgore u tome nasljeđu su slabe radne navike, oslonac na druge, a ne na sebe i očekivanje Godota, nekoga koji će u ime i za nas riješiti  ovozemaljske, ove ili one muke. "A najbolji lijek protiv nemorala je vjera u Boga, koja čuva čovjeka od grijeha i koja oplemenjuje čovjeka za život koji ima smisla, jer je ispunjen vrijednostima koje donose sreću na ovome i spas na drugome svijetu."

Svatko od nas želi uspjeti i biti sretan. "Netko uspjeh vidi u bogatstvu, a netko ga vidi u poznanstvu. Međutim, biti bogat ili poznat ne znači istodobno biti i sretan. Za sreću je potrebno još nešto – potrebno je otkriti blago duše i oživjeti moć uma, jer tu leži sreća čovjeka – unutar njega, a ne izvan njega. Onaj tko spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara, ali i onaj koji spozna Gospodara, spoznao je sebe. U traganju za uspjehom i srećom, čovjek treba izabrati najpravedniji put, a to je da ljude mjeri prema sebi, tj. da im sudi onako kako bi sudio samom sebi. Upravo u tome je tajna našeg zajedničkog uspjeha i zajedničke sreće – vidjeti uspjeh bližnjega i susjeda kao svoj uspjeh i njihovu sreću doživljavati kao svoju. Nažalost, zavist i ljubomora teške su bolesti zbog kojih neki ljudi ne mogu podnijeti uspjeh svojih bližnjih ili susjeda i zato su spremni spriječiti ih u njihovom napredovanju, pa makar to bilo i po cijenu vlastite štete. Ta pojava treba sve zabrinuti. Ona je osobito teška kada se događa među onima od kojih ponajviše ovisi opći napredak društva."

Na svjetskim ljestvicama mita i korupcije i mi smo sve niže, makar se razlikovali sudovi o tome. Ljudi gube nadu u pravdu, nemaju povjerenja u sudove, razočarani su u liječnike i bolnice, sumnjaju u učitelje i profesore i zapravo vjeruju da se do uspjeha, pa i zdravlja najlakše dolazi mitom i korupcijom. Naravno, nije posvuda baš tako, ima i suprotnih primjera. Ali, strašno je kad čovjek svoja ustavna prava na školovanje, rad, liječenje i neke druge životne potrebe mora kupiti za novac. "No, ne treba gubiti nadu, nego se treba boriti protiv bolesti mita i korupcije, odgovorno i odlučno, jer za tu bolest teško je naći jednog krivca zato što u tome svi na neki način sudjelujemo, nekad iz straha, nekad iz nehata, a nekada, bogami, iz vlastitog uskog interesa. Svi moramo znati razlikovati pravdu od nepravde, biti iskreni i povjerljivi u međusobnim odnosima, biti zadovoljni onim što imamo, ali i pošteno raditi da imamo više, da budemo radini u onome što će nas učvrstiti u vjeri i slobodi, vjerovati da se uspjeh postiže vrijednim radom a ne mitom, da se više bojimo Boga nego bilo koga drugog u poslu koji nam je povjeren u ime naroda."

Ni na kraj pameti mi nije do nekog moraliziranja, prosvjećivanja i uvjeravanja bilo koga ili u bilo što. Uostalom, u tome su i puno umniji i poznatiji od mene zakazali. Ne svojom voljom, nego snagom suprotnih sila kojih je od kako je čovjeka i tako će vazda, vjerujem ipak u znatno manjoj mjeri, uvijek biti. Držim da je i hrvatskom društvu potrebna ne toliko duhovna, koliko moralna obnova. A ona je moguća ponajmanje tek prilagodbom ili donošenjem novih zakona sukladno "europskim" standardima, nego njihovom primjenom. Hrvatski zakoni ovakvi kakvi jesu uglavnom su i dobri, ali slabo se primjenjuju. Za moralnu obnovu više vrijedi konkretna osuda i sankcija za počinjeno nedjelo, primjerice korupcije, mita ili gospodarskog kriminala nego svi ti silni programi. Dubrovačka Republika zacijelo nikada ne bi dostigla onakve visine samo zato što je imala hvalevrijedan Statut, nego poglavito zbog toga što se njega u svemu i pridržavala. A to može i naša Hrvatska, samo ako oni koji je vode to i hoće. Tu je i sva mudrost i s vremena na vrijeme dobro je na to i u ovoj kolumni podsjetiti, makar sam svjestan da je to zadaća i za niz budućih naraštaja pa i desetljeća.

8. studenoga 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"

Dubrovnik - Viđenja

Tome je tako jer je ekonomija stalno, više ili manje, drugorazredna tema od uspostave suverene i neovisne hrvatske države. Ponajviše zbog iracionalnog straha da se takva država ne izgubi ili ponovno "utopi" u šire, pa i nadnacionalne saveze, politika i političari uvijek su u prvom planu, na račun ekonomije, pa i temeljnog cilja kojega i sami zagovaraju – blagostanja naroda. Skoro po onoj "koga zmija ujede i guštera se boji". Ali, ne boje se takvi "guštera" nego gubitka svojih radnih mjesta i svrhe, jer drugo jedva da i znaju. Pa i to je prirodno i ljudski, a i cijena koja je nepodnošljiva s neke ekonomske točke stajališta. Samo je pitanje dokad ćemo sve ovo izdržati. Kad će se već netko udostojiti bez uvijanja i reći da ćemo odsad manje pričati, a više promišljati i raditi. U glavama, usudio bih se kazati većine političara, da je po hrvatsko društvo /po nekakvoj njihovoj mjeri/ i njih samih opasniji njihov neistomišljenik nego korisniji uspješan poduzetnik, ali eto također neistomišljenik. Budimo sigurni, ma što oni govorili, da ćemo u toj Europskoj uniji "više raditi, a manje zarađivati", kako reče Slavko Kulić. Kako ispada, barem prema nekim uglednim europskim časopisima, čak se i ne može govoriti o pregovorima Lijepe naše s tom unijom, nego njezinim diktatima i standardima, po načelu uzmi ili ostavi. I neće nam samo provjeravati jesmo li donijeli, nego još više, provodimo li te zakone. Birokratska svijest, pa i samodopadnost hrvatske političke elite tolika je da nikada  i ne spominje da će se tek provedbom zakona doći do nečega. Uvijek tvrde da će se do nečega doći donošenjem zakona i tu završavaju. I to se tako lako ne mijenja.

Kad me ljudi pitaju u što ulagati, što činiti i zašto učiti, uvijek kao da me iznenade. Posljednjih godina govorim neka idu suprotno, drukčije i utvrde  jasnu ciljnu skupinu, kako bi se provukli i ostali pred globalizacijskim, ovakvim ili onakvim nasrtajima u suvremenoj ekonomiji. Ali, uz to morate imati i viziju, samopouzdanje i ne malo novca. Ostavimo se priča o onima koji su uspjeli počevši u garažama, temeljnim kapitalom od 20.000 kuna, Peru, Matu, Ivu i sl. To vi niste. A provjerite, sami pred sobom, možete li uopće biti poduzetnik ili obrtnik, imate li sve pobrojano. Takvih nipošto nije više od 10% kako prof. Kalogjera tvrdi, pa i ja iz nekog svojega skromnog iskustva. Puno ih je propalo ne uvidjevši to, ne shvaćajući da se "pametan čovjek na tuđim grješkama uči, a budala na svojim".

Ponekad pomislim da imam pravi odgovor, ali taj ne vrijedi za ovakvo poduzetničko ozračje. Uspješni su oni, barem u uhodanim tržišnim ekonomijama i pravnim državama s vizijom, samopouzdanjem, strpljivošću i novcem. Ima i tamo špekulanata, lopova i sl., ali razmjerno malo. Kod nas, za poslovni uspjeh /o drugim uspjesima neću/ ne morate imati bogzdna kakvu viziju, ni samopouzdanje, ni novac. Viziju ćete preuzeti ili oteti od nekoga koji je već ostvario, samopouzdanje će vam "ubrzigati" politički ili slični mentori, a novac će vam dati banke, opet preko ovakvih ili onakvih veza. Ne trebaju vam nikakvi poslovni i ini savjetnici, samo ako vas baš natjeraju da nešto "zbrčkate". Takva je većina "uspješnih" poduzetnika i nemojmo se ljutiti, ali to su ljudi koji najbolje razumiju ovo vrijeme, tranziciju i tržište. Doduše, nekima to i ne uspije, ali preplivaju brzo na drugu stranu rijeke. Kao recimo Mati Graniću koji je pokušao doći na "sumnjiv" način do 60.000 EUR za pokrenuti posao političkog savjetnika. Ali zašto se o tome dogovarao ispod mirogojskih arkada, Boga pitaj kad i po grobljima ima "skitalica".  A bez najmanje 50.000 EUR, pa sve više i više, ne može se pokrenuti nikakav ozbiljniji posao i upravo zbog nedovoljnih ulaganja mnogi poduzetnici preživljavaju ili su pred bankrotom. Što se Granića tiče, taj mi je slučaj i njegov ishod /povoljan za "očenašeka"/ podigao šećer, jer me podsjetio na brojne bivše i tekuće "velike" hrvatske poduzetnike koji su tako i počeli i "uspjeli". Danas je taj Granić "kozmetičar" HSP-a, iako je bio dobar dijabetičar, a ne znam je li to i sada. Piše i priča o "svojoj presudnoj ulozi" u stvaranju hrvatske države i "bježi" na njegovu sreću, od mrtvog dr Tuđmana, jer to je sad i pred europskim vratima "kurentno". Eto, to je Granić "tih,miren in preudaren človek ..." kako rekoše Slovenci. Političar od kojega mogu i sadašnji i budući poduzetnici puno naučiti, ako su već ili žele postati takvi. I stalno se vrtiti po medijima, domjencima, glamuroznim skupovima i "ljutiti" se kad im netko reče što ih "spada", ovako ili onako. Nećete daleko dogurati ni u poduzetništvu, pa ni u drugim područjima ako ste samozatajni i čekati da vas netko prepozna ili pokuca na vaša vrata. Pa i taj mobitel je odlično mjerilo za procjenu tko ste, gdje ste i trebate li kome vi ili vaš proizvod ili usluga.

A kada strani, stručni procjenitelji ekonomskog ili poslovnog zdravlja utvrde da nije dobro i da prijeti letalni završetak, onda su oni krivi. Koji, eto ne poznaju njihove posebnosti i tajne. Samo ne znam zašto nam to trebaju kazati stranci kada svaki osrednji hrvatski ekonomist može doći do istog zaključka. Pa i tko koga tu zavarava? Zar ti, na gore opisani način "skladani" hrvatski poduzetnici stvarno misle da ne samo velike, nego i osrednje europske i svjetske kompanije ne znaju u kakvom im je financijskom, poslovnom i svakom drugom položaju hrvatska konkurencija. I da im se fućka što mi mislimo o sebi? Kad bi bilo što ja mislim o sebi, a i svatko drugi, ne bih ni pisao ovu dubrovačku kroniku, što je zapravo bolji naslov ove kolumne od minijatura, kad sve zbrojim i oduzmem.

Ali ipak, na kraju svega, uvijek dođemo sami pred sebe i naša sudbina ponajviše ovisi o nama samima, možemo biti ovo ili ono, ako hoćemo. Potreban nam je Bog, samopouzdanje, vjera i optimizam, unatoč svega. Sve ovo o čemu pišem, ovako ili onako staro je od kako je čovjeka i netko je već zapisao i rekao. Nije pitanje biti ili ne biti. Ne odustatI, to je jedini izbor svakome od nas. Uz to pozitivno misliti, ne dangubiti, raditi korisne stvari, kako Benjamin Franklin reče.

5. studenoga 2005.

Bajro Sarić - "Glas Grada"