/NE/OČEKIVANO?

Glede dubrovačkih izbora ekonomija je ipak presudno utjecala na ishod. Točnije gospodarska, pa i socijalna kriza na nacionalnoj i lokalnoj razini. Politički, osobni i promidžbeni profili sudionika bili su u drugom planu. S jedne strane, koalicijska šestorka nije se upustila u radikalne gospodarske reforme, zadržala je manje-više HDZ-ov makroekonomski koncept i praksu, nije procesuirala pretvorbeni i svaki drugi kriminal, niti je uopće pokrenula pozitivan proizvodni i socijalni proces. Štoviše, podlegla je pritisku MMF-a, nije izgradila relevantnu strategiju izlaska iz gospodarske krize i dugoročno stabilnog razvitka hrvatske države. Vrijeme je utrošeno na ustavne promjene i silne zakonodavne preinake, s malim učinkom na gospodarski oporavak. S druge strane, na lokalnoj ili dubrovačkoj razini, HSS vlast s neutemeljenom karizmom Vida Bogdanovića pokazala se potpunim promašajem. Nije ustrojena učinkovita lokalna samouprava, povećala se administracija, ključni komunalni problemi nisu se ni počeli rješavati, ne postoji nikakva razvojna strategija i vizija Grada, urbanističkim planovima “ažurira” se nered u prostoru itd. Istini za volju, organizirali su milenijske dočeke Nove godine, pisali statut Simfonijskog orkestra, micali sposobne u korist podobnih, lutali s bazenom, Solitudom, pričali o lupežima, Dubrovačkoj banci... I sad imamo to što imamo!

Odgovor su dali birači, prije svega apstinencijom, ali i glasovima. U gradske se mire vratio HDZ s Dubravkom Šuica koja je jamačno najzaslužnija za unutarstranačku kadrovsku i svaku drugu konsolidaciju. Već su bili “pokopani”, ali im se sve nevaljalo brzo zaboravilo, dok je “hrvatska Hrvatska” još uvijek snažna poruka, bar na ovom stupnju razvitka političke demokracije. Sa skromnom promidžbom /mudro!/ glasači HDZ izašli su na izbore u velikom postotku i osigurali stranci čelnu poziciju. To isto učinili su i glasači SDP i otuda njihov vrlo dobar učinak. SDP nije ponudio ništa osim apstraktne socijaldemokracije, Račanovog “garda”, Blaira i Schroedera, ali je i to dovoljno za značajan dio biračkog tijela, djelomice i preplašenog “baukom” HDZ-a. SDP ne treba ništa raditi za privlačenje svojih glasača, ono je stabilno, kako sada stvari stoje, a hoće li ih biti još više ili manje, ovisit će o drugim koalicijskim partnerima.

HSS mora biti prezadovoljan svojim rezultatom i Bogdanović se nema što i komu žaliti. Prije četiri godine protuhercegovačkom galamom dobio je puno, a sada je sumnjivim savezima s manjinama, puno i izgubio, pored već spomenute neučinkovitosti. Ipak, i ovakav HSS ima četiri odlučna mandata, a nisu zavrijedili ni jedan. I opet je Bogdanović u poziciji, kojeg li apsurda, biti gradonačelnikom! Lijevo-desni HSLS dobro je i prošao, blijedi DC još i bolje, zahvaljujući Obuljenu i ničemu drugome. Ma koliko izgledalo čudno, Gradska nezavisna lista Srećka Kljunka morala je, sudeći prema predizbornom ozračju proći još i bolje. Na dosta mjesta čuo sam, nećemo ni jedne /HDZ/ ni druge /SDP/, hoćemo nezavisne i to Kljunkove. Ali kad su glasači došli do kutija, ipak su se opredijeljivali za stranačke liste. Nezavisno bi trebalo “paliti” kod lokalnih izbora, ali eto ipak nije. Možda u nekoj budućnosti, a o /ne/potrebnosti utemeljenja regionalne dubrovačke stranke /ili pak pokreta!/ drugom prigodom. U Kljunkovom slučaju, zbog nedostatka novca i promidžba je bila vrlo skromna i sigurno je odnijela bar još jedan mandat.

HNS je uložio silan novac za fijasko. Nisu ovdje u pitanju eventualno kompromitirane osobe na njihovim listama kako se često misli. To je čak ponekad i prednost! Na krajnjem hrvatskom jugu Vesna Pusić jednostavno nije popularna, a tek donekle slom HNS je i posljedica nesporazuma sa Sršenom. Iznenađenje je ipak HSU i njihov jedan, ali onaj “kvisko” mandat. Događa se to i u razvijenijim političkim demokracijama.

Politički centar je i na ovim prostorima praktično nestao sa scene, jer je prosječnom biraču potpuno apstraktan i neuvjerljiv. Svi bi htjeli tamo, ali ih birači neće. Umjerena retorika u ovom teškom vremenu očito ne donosi glasove. Nisu li Granić, Tomčić, Budiša za neka druga vremena, ako vremena još uopće imaju. Odzvonilo je i krajnjoj ljevici i desnici, ali taštine njihovih vođa neće za to ni čuti.

I što sada? Držim optimalnim rješenjem koaliciju “krušaka i jabuka”. Dakle HDZ-a, SDP-a, HSS-a, HSLS-a, Kljunkovih “neovisnika”, DC i HSU, s desna na lijevo ili obratno. Na takav će se način poštivati i izborna volja birača, a ne da se popusti ucjenama “malih”. Nije li ipak apsurd da gradonačelnik bude iz stranke koja je jedva prošla izborni prag, a toga će izgleda biti diljem Hrvatske. Za nekakve ideološke ili političke konfrontacije ili polarizacije na lokalnoj razini nema se ni vremena ni novca. Još manje za kombinacije tipa “vi nama dožupana, mi vama gradonačelnika” ili u Zagrebu će biti tako, u Dubrovniku onako. Gradu je potrebna koncentracija poduzetnog i stručnog potencijala za rješavanje brojnih komunalnih, gospodarskih, socijalnih i drugih problema u novom, zahtijevnijem sustavu lokalne samouprave. I za jedinstven nastup prema hrvatskom vrhu za posve drugačiji, daleko povoljniji tretman Dubrovnika. Svako drugo rješenje bit će manje učinkovito, a tada i neće proći puno vremena za nove lokalne izbore.

U međuvremenu, ne mali broj od 425 političara koliko ih se pojavilo na 17 gradskih stranačkih i nezavisnih lista i bar još toliko onih u pričuvi trebali bi se vratiti životnoj svakodnevici i struci, ako su to uopće u stanju. U okolnostima sve većeg broja nezaposlenih, ovi lokalni izbori skoro da su i natječaj za popunu radnih mjesta, s dobrom plaćom i nikakvom odgovornošću. Od svih poraza čini se da je onaj politički mnogima najteži i to jednostavno ne razumijem. Nije li, primjerice šahovski, teži? Jer, to je ipak sukob “dva uma”, a politika je tek “umijeće mogućeg”! Ponekad i teatar apsurda.

25. svibnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

POKAZATELJI /NE/USPJEHA

Dubrovnik - Viđenja

Nivo razvijenosti svake nacionalne ekonomije ponajviše je ovisan o ukupnoj poslovnoj uspješnosti tzv. gospodarskih mikroorganizama, odnosno poduzetnika. U izrazu “poduzetnik” sadržana su mala, velika i srednja poduzeća, obrtnici, zadruge i sl. Temeljni pokazatelji uspješnosti, kojih je lako izračunati su proizvodnost (produktivnost), ekonomičnost i rentabilnost (profitabilnost) poslovanja. Ipak, uputno je, kroz jednostavni i za ovdašnje gospodarske uvjete tipičan primjer, objasniti postupak izračuna navedenih pokazatelja i razliku između njih. Ta razlika ponekad nije jasna ni samim ekonomistima, iako bi upravo po tome baš oni trebali biti “drukčiji od drugih”.

Pretpostavimo da jedan manji hotel, vrijedan 10.000.000 kuna, ima 100 kreveta i da u nekoj turističkoj godini ostvari 120 dana punog zauzeća, dakle 12.000 noćenja, s prosječnim dnevnim prihodom po noćenju (gostu) od 200 kuna. Izvedeni poslovni prihod iznosi 2.400.000 kuna (12.000 noćenja * 200 kuna), a procijenjeni poslovni rashodi (materijal, usluge, bruto plaće, ostali troškovi, amortizacija, kamate) iznose 2.000.000 kuna. Dobitak (profit) u ovome primjeru iznosi 400.000 kuna (2.400.000 – 2.000.000). U hotelu je zaposleno 25 radnika.

Proizvodnost predstavlja odnos između količine proizvoda ili usluge (brojnik) i količine proizvodnog čimbenika (nazivnik), pri čemu ovo potonje može biti živi ljudski rad, uložena stalna ili obrtna sredstva i sl. Iz predočenoga primjera pokazatelji proizvodnosti su: broj noćenja po zaposlenom 480 (12.000/25), broj noćenja po krevetu 120 (12.000/100), poslovni prihod po zaposlenom 96.000 kuna (2.400.000/25), poslovni prihod po krevetu 24.000 kuna (2.400.000/100) itd. Usput, biti politički produktivan znači privući što veći broj birača na svoju stranu.

Ekonomičnost je odnos između ostvarenog učinka i utroška, točnije prihoda i rashoda. U primjeru pokazatelj ekonomičnosti je 1.20, a dobije se dijeljenjem ukupnih prihoda (2.400.000 kuna) s ukupnim rashodima (2.000.000 kuna). To znači da se na jednu utrošenu kunu dobije 1.20 kuna prihoda ili da se za 1.20 kuna prihoda treba utrošiti jedna kuna. Nerijetko se pokazatelji proizvodnosti uzimaju za pokazatelje ekonomičnosti i obratno, što je stvar konvencije, pri čemu se ne prave veće pogreške.

Napokon, rentabilnost je omjer između dobitka i uloženih poslovnih sredstava (stalna i obrtna sredstva), a obično se izražava u postotku. Iz primjera proizlazi da je rentabilnost 4.00% (400.000 kuna dobitak / 10.000.000 kuna poslovna sredstva). Mogući su i drugi pokazatelji, ali uvijek u brojniku treba biti na određen način izražen dobitak (poslovni učinak), a u nazivniku uložena sredstva.

Naravno, predočeni pokazatelji poslovne uspješnosti imaju statička obilježja i sami za sebe puno ne govore. Tek u usporedbi kroz vremensku seriju ili pak s postavljenim standardima, prosjekom grupacije i sl. mogu se izvesti važni analitički zaključci i ocjene.

U navedenom primjeru pokazatelj ekonomičnosti ocjenjuje se zadovoljavajućim, ali nipošto ne i proizvodnost i rentabilnost. Osobito u usporedbi sa sličnim hotelima razvijenih turističkih zemalja, pa i prosječnim financijskim standardima.

Posve je razvidno da je razina domaćeg bruto proizvoda, ali i uopće kakvoća življenja na krajnjem hrvatskom jugu nezadovoljavajuća, poglavito kad se uzmu raspoloživi demografski, prirodni i stvoreni gospodarski potencijali. Dakle, ekonomski mikroorganizmi (poduzetnici) ni po količini, a još manje po pokazateljima proizvodnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti ne jamče poželjnu razvojnu dinamiku i brže dostizanje vječnog političkog cilja svih stranaka – narodnog blagostanja.

A uzroci slabih performanci (razvojnih mogućnosti) dubrovačkih poduzetnika doista su širokog raspona, počevši od prometne odsječenosti, malog tržišta, zastarjele tehnike i tehnologije, pravne nesigurnosti, poduzetničkog neznanja, nedostatka “pravih” ideja do nepoticajnog makroekonomskog ozračja (porezna presija, nerealan kunski tečaj, skupi krediti, administrativne zapreke i sl.). Još uvijek se ne suočavamo s ugodnom poduzetničkom klimom, poduzetnici se ne ohrabruju, malo ih tko uopće nešto i pita, osim poreznika. Neuspješni su stalno predmet pozornosti i iznova im se davaju (po nekoliko puta) šanse, dok, prije svega mladi, nemaju prigodu ni za pokušaj. Tako će biti sve dok poduzetnička ekonomija ne postane pokret i dok svi, a posebice oni koji ovako ili onako odlučuju, barem ne stavljaju nerazumne prepreke. I zbog toga su potrebne promjene, pa i češće, ali ne one po kojima će “vuk biti sit, a ovce na broju” ili “bolje vrabac u ruci, nego golub na grani”. Budućnost je nepredvidiva, s njom i rizik. Tako je to i poduzetništvu, u kojemu je su kreativne sposobnosti, pa i intuicija od iznimne važnosti. Osobno mi se čini da je najveći problem shvatiti i prihvatiti činjenicu da živimo u vremenu koje je strašno brzo i da su potrebna stalna preispitivanja u smjeru iznalaženja boljega, naprednijega…

14. listopada 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

/NE/IZVJESNI IZBORI

Dubrovnik - Viđenja

Treba, eto nešto i o ovim, lokalnim izborima napisati. Važni su i s ekonomskog stajališta, ali ne toliko, kakve su nerijetke predodžbe. Što je bliži dan D, sve je naglašenija politička, a ne neka druga, pa i ekonomska retorika. Zanimljiviji su politički, negoli stručni profili kandidata. Njegova prošlost, predodžbe o njemu i sl. Unatoč saznanja da je riječ o lokalnim, a ne nacionalnim, državnim i sl. izborima. Potrajat će to još dugo, sa svim negativnim posljedicama na gospodarstvo, bez iluzija. Ma kakvi izborni rezultati bili…

A što je optimalni izbor ili optimum? U ekonomiji to je najbolji rezultat koji se prema određenom kriteriju i zadanim uvjetima može ostvariti. Jednostavno ga je i izmjeriti i nedvojben je. Živi se dobro ili loše, primjerice. I to je to. U politici je, osobito u ovo predizborno vrijeme, nešto drugačije. Oni koji bi htjeli ostati na vlasti, tvrde da sve i nije tako crno. S vrhova državne politike, kažu da je krenulo nabolje, povećava se proizvodnja, izlazimo iz recesije, bit će dobra turistička sezona, zaustavljena je nezaposlenost. Oni koji bi htjeli /opet/ na vlast, kažu da nije tako, da od siječanjskih obećanja nema ništa, da je puno gore i da će biti još gore, ako se njima ne ukaže povjerenje. Nipošto ne volim onu “istina je negdje na sredini”, jadna istina. Guraju je s lijeva na desno i obratno. Upitni su izgledi onih koji polaze od zbilje umjesto fantazije, koji izbornim porazom ne gube puno ili čak ništa, kojima politika nije sudbinsko pitanje. Takvi najčešće govore ono što jest, a oni drugi što zapravo nije. To da se vino i iz grožđa može praviti, nije baš neki argument, pa ni u lokalnim izborima. Ali, možda se 20. svibnja 2001. dogodi i to, naime da se potvrdi kako se vino iz grožđa pravi ili “materi da dite…”. Želim, bar kad je riječ o predstojećim lokalnim izborima da razum nadjača emocije, činjenice predodžbe, budućnost prošlost, ljubav mržnju – u optimalnom omjeru.

Blaženo je ovo predizborno doba, ali nekako kratko. Čudim se aktualnoj koaliciji na vlasti da je upravo tako htjela. Baš je lijepo ovako, ako ne danas, kako kažu ovi, bit će sutra, kažu oni. I uvijek lijepo. Ili, bit će gore, ako dođu oni, a ne mi, i bolje, ako dođemo mi, a ne oni. Čak se nešto i događa u komunalijama Grada, popravljaju se trotoari, čiste ulice, pripremaju veliki projekti, o kojima uvijek pred izbore slušamo. Grije se topla voda. A tek kako su četiri godine proletjele, kamene temeljce smo davno zaboravili…

Kažu, puk neće na izbore, prijeti velika apstinencija. Svi su siti svega i svačega, te svi su oni isti, sve su liste iste, kome uopće i zašto dati glas…Neće biti baš tako. Posavljak Anto Kovačević uputi poziv s kraja hrvatskog juga: Svi će Srbi, Jugoslaveni, anti-Hrvati izići na ove izbore…Onda valjda trebaju i Hrvati…Ne mislim uopće tako, naprotiv, iziđimo svi na izbore, glasujmo, svatko po vlastitoj svijesti i savjesti, sedamnaest je lista i ima tu “dobrog materijala”, ne opredjeljujemo se za hrvatski identitet Dubrovnika, to smo već učinili. Ali hoćemo da nam bude bolje u tim okvirima, na ovom dijelu hrvatske zemlje, na svoj način, sa svojim posebnostima, ljudima…

Za skorašnje izborne gubitnike utjeha iz vlastitog iskustva: Čovjek se na porazima uči, nipošto na pobjedama. A što je uopće politički poraz spram brojnih drugih poraza koje je svatko od nas doživio i preživio i nije li zapravo, kako reče pisac, “čovjek uvijek na gubitku…”.

Što se savjeta tiče, držim se Franklina: “Mogu Vam dati savjet, ali Vas ne mogu natjerati da se tako i ponašate. Oni koji ne žele biti savjetovani, njima se ne može pomoći.”

“Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”, znana je od davnina. Ni bolju ni goru. Tako će biti i poslije ovih izbora, ma što mi htjeli. I snosit će njene posljedice, dobre i loše.

18. svibnja 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

KRIVE PROCJENE

Dubrovnik - Viđenja

Ako se dublje uđe u motive pokretanja poduzetničkih pothvata, skoro da je na zadnjem mjestu ono što bi trebalo biti na prvom – profit. Neki ljudi jednostavno nemaju boljeg izbora, drugi kažu zašto ne mogu ja kad može on, pogotovu ona, a nerijetko i žene, pa i obratno “tjeraju” partnere na put u neizvjesnost i rizik u obliku čvrstog uvjerenja u budući uspjeh poduzetničke ideje. Pri svemu tome najčešće se ne čine ni najjednostavni proračuni mogućih prihoda i rashoda, da se i ne govori o tržištu, makroekonomskom okruženju, izvornosti poduzetničke ideje itd. Istini za volju, kod nas se i ne uspijeva razumijevanjem tržišta, svježinom ideje, stručnošću i sl. Ovo što je sada daleko je od tržišne ekonomije i ekonomske demokracije. Profili naših “uspješnih” poduzetnika skoro ni po čemu ne podudaraju se s onima u razvijenim tržišnim zemljama. Počevši od načina stjecanja prihoda, strukture troškova, pokazatelja uspješnosti do elementarnog ponašanja ili poslovne kulture. Posve je jasno da su za uspjeh presudne političke veze, pripadnost određenoj interesnoj skupini, a ima još i ostataka plemenskih i sl. pedigrea. Posebna je priča tzv. siva ekonomija, a u nju su, manje ili više, uključeni skoro svi. Nerijetko bez nje se i ne može preživjeti.

I dok se sve bude ovako kako je navedeno, ni slučajno se ne možemo nadati toliko potrebnom razvitku, bržem zapošljavanju, napokon i boljitku uopće. Sa stajališta poduzetništva i poduzetnika nije uvijek tako važno jeste li u vlasti ili oporbi. Važno je da pripadate “pravoj” interesnoj ili političkoj grupaciji, naviknutoj na sve mijene. Grdno se varate ako mislite da stvarno vladaju oni koji su na vlasti i formalno. Proteklo desetljeće potvrđuje da to uvijek tako i nije i da ovdje, na dubrovačkim prostorima stvarnu političku, ali i ekonomsku moć imaju oni koji nikad i nisu bili u prvim redovima. Oni upravljaju onim što i nije njihovo, zapravo je sviju nas i nitko ih i ne pita kako to čine. Vlasti su se mijenjale i mijenjat će se, ali promjena na bolje zasad nema. Vrijeme je da prestanemo vjerovati u svemoć onih koji su formalno na vlasti, ali ipak se može ocijeniti jesu li učinili korak naprijed ili nazad. S pragmatičnog stajališta, kojega zastupam, to je jedino mjerilo.

Polazeći od iskustva brojnih neuspješnih poduzetnika, činjenica je se najveći dio njih nikada nije ni zanimao kolike bi prihode trebao ostvariti, kolike rashode, profitnu stopu i sl. Ako se katkad i planira, najčešće se prihodi precjenjuju, rashodi potcjenjuju i ne polazi se od temeljnog /bar po meni/ - novčanog tijeka /cash flow/. Podsjećam, u novčanom tijeku računa se novčanim primicima /naplaćenim prihodima/, materijalnim troškovima, troškovima usluga, bruto-plaćama, kreditnim anuitetima /kamate i otplate glavnice/, a isključuje se amortizacija /nije novčani izdatak/.

U jednostavnom primjeru, ako planirate godišnje 100.000 kuna ukupnog prihoda /100% naplata/, 60.000 kuna rashoda /bez amortizacije/ i 20.000 kuna kreditnog anuiteta, znači da planirate čisti novčani primitak /net cash flow/ od 20.000 kuna, kojega bi još trebalo umanjiti za porez na dobit. Ali, ako ne naplatite 20% ukupnog prihoda, a svi rashodi i kreditni anuiteti ostanu isti, bit ćete, po novčanom tijeku “ispod crte” ili u gubitku. Čak i sve da naplatite, pod uvjetom da se povećaju rashodi za 20%, opet ćete potonuti. U bilo kojem poduzetničkom pothvatu ili poslu, sigurni su samo rashodi i obveze, a prihod je uvijek upitan. Dakle, najprije se mora biti načistu s tržištem i budućim prihodima, potom rashodima i obvezama. Brćkanje po troškovima ili izdacima je važno, ali tek kad imate sigurne i stalne prihode ili primitke. Profit se povećava ili povećanjem prihoda ili smanjenjem troškova. Zasad su kod nas i mali prihodi i veliki troškovi, što znači da smo daleko od razvijene ekonomije. Na dnevnom redu su stalno teme raspodjele, javnih proračuna i najčešće se “trči” tamo gdje se nešto dijeli, nipošto stvara. A dijeli se na svim razinama vlasti, javnih službi, ustanova i sl. Svakako da za normalno djelovanje države, pa i lokalne samouprave, treba i dosta novca, ali nikad više od onoga što ekonomski mikroorganizmi ili gospodarstvo mogu podržati.

Uvjerenja sam, a gospodarska svakidašnjica to i potvrđuje, da se zbog ovih ili onih razloga, ne suočavamo ili ne prihvaćamo tzv. ekonomiju vremena. Zato je najbolje podsjetiti što se o njoj kaže u Ekonomskom leksikonu. “Ekonomija vremena je racionalno korištenje vremena, smanjivanje količine rada izraženo u jedinici proizvoda. U tom se postupku odražava sav gospodarski napredak društva. Postiže se porastom produktivnosti rada, čime se smanjuje i vrijednost robe. Ekonomija vremena u interesu je svakoga proizvođača i najbolji pokazatelj njegova zalaganja za unapređenje proizvodnje i za brži razvitak tehničkih sredstava i radne snage. Djelovanje zakona vrijednosti i konkurencija prisiljava sve proizvođače da boljim organiziranjem i tehnološkim razvitkom provode ekonomiju vremena. Proizvođači su na to i stimulirani jer ekonomijom vremena smanjuju troškove svojih proizvoda i tako dolaze do ekstradobiti.”

Kako se kod nas dolazi do ekstradobiti, u kojem vremenu živimo i koliko smo daleko od načela ekonomije vremena, prosudite sami…

19. listopada 2001.

Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"

KUPOVNA /NE/MOĆ

Dubrovnik - Viđenja

Za statistiku se zna reći da je točan zbroj netočnih podataka. Naravno, drugo je pitanje odakle i zašto netočni podaci, ali je i ovdje očito da je istina malo kome mila, političarima najmanje. Račanova vlada tvrdi, a Crkvenac ponajviše, da je dno dostignuto i da se svijetlo na kraju tunela ipak ukazuje. Statističari kažu da i nije tako, i zbog toga je najbolje smijeniti statističare, pa je tako “sletio” doskorašnji prvi državni statističar Ivan Rusan. Podsjeća to na onu o smjeni naroda…

Teško je objašnjivo to što kod nas ne mali broj ljudi više vjeruje riječima nego onome što očima vidi. Kao da stvarno deset puta iskazana laž postaje istina. Nije li i suvišno pitanje, pa i stručnjacima kakva je gospodarska situacija ili kako se živi? Meni se čini nimalo dobra, pa i da je sve teže i nismo li još daleko od dna. Izgleda da i još teže može biti. Ali, takvi se zovu katastrofičarima, jer eto neće vidjeti ono što vlast “vidi” i to je d/r/uga priča.

Da nije dobro, može se, pored ostaloga, zaključiti i po kupovnoj moći ili životnom standardu ljudi. Kupovna moć mjeri se “odnosom novčane jedinice prema određenoj količini robe koja se za nju može kupiti”. Primjerice, ako za 10 kuna možemo kupiti 2 kg krumpira po cijeni od 5 kuna za 1 kg, kupovni koeficijent je 2. Ako smo prije za taj isti novac mogli kupiti 4 kg krumpira po cijeni od 2,5 kune za 1 kg, kupovni koeficijent je 4. Dakle, veći koeficijent - veća kupovna moć i obratno. Ili kad cijene proizvoda i usluga rastu, pod uvjetom stabilnosti nacionalne valute, kupovna moć opada, jer se za isti novac može manje kupiti. I tu vrijedi i obratno.

Aktualizira se pitanje rasta cijena ili inflacije i je li ona i veća od “službene”, koja se sada kreće od 4 do 5% na godišnjoj razini. Drugi kažu da je ona i veća, ali nemaju podatke o tome, jer je riječ o vrlo složenom postupku izračuna rasta cijena i inflacije, a on je, skupa s podacima, u nadležnosti svake, pa i ove vlasti. A nikakva vlast, pa ni ova i njezini političari, neće govoriti loše o sebi i uvijek će kriviti prethodnike za vlastite propuste. Bilo kako bilo, pojedinačno se lošije živi, općenito bolje. Ovo “općenito” nekakav je prosjek. Uzmemo li da jedan radnik prima neto-plaću 2.000 kuna mjesečno, a drugi nula kuna, to daje prosjek od 1.000 kuna po radniku i općenito je o.k. Kažu da plaće rastu ili da su kod nas troškovi rada možda i najveći u tranzicijskim ekonomijama. Pa i tu ima kvaka, sve da je tome tako. Recimo da stotinu radnika prima ukupno 200.000 kuna mjesečno, dakle prosječno 2.000 kuna neto-plaće mjesečno. S dvadeset radnika manje ili toliko više na burzi rada, ispada da je prosječna plaća 2.500 kuna ili 25% veća. Ipak se kreće, promatrano statistički. “Operacija uspjela, pacijent mrtav” odzvanja i ovdje.

Dolazimo i do samoga Engela, čiji zakoni se u našoj svakidašnjici nesumnjivo potvrđuju i tko zna dokad će tako biti. A oni kažu da se s rastom dohotka /primanja/ smanjuje njegov dio potrošen za hranu. S manjim dohotkom, udjel potrošen za hranu je veći. Primjerice, ako se mjesečno za hranu potroši 2.000 kuna, a dohodak iznosi 3.000 kuna, to će reći da se za hranu u ukupnom dohotku potroši 66%. U slučaju da je ukupni dohodak 4.000 kuna, za hranu se potroši opet 2.000 kuna, ali to je u postotku tek 50% ili 16 postotnih poena manje ili čak 32% manje. Činjenica je da se danas i ovdje za hranu, pa onda i za komunalije troše najviše i nerijetko sam dohodak već i to ne može izdržati., barem ne kod većine pučanstva.

Koliko je slaba kupovna, točnije investicijska moć uvjetno rečeno “fetivih” Dubrovčana, lako je razvidno kroz pretvorbene i privatizacijske radnje. Ako se ovako nastavi, a svi su izgledi da će tako i biti, vlasnici svih važnijih gospodarskih potencijala bit će neki drugi, kapitalom jači ljudi, s malo domaće čeljadi. Jer, naličje kapitala i tržišta nije nimalo ružičasto. Pred njihovim naletom nestaje jedan Dubrovnik, njegova tradicija, izvornost, običaji, duh i nadomješta ga drugi. To je jedna rijeka koja se ne može zaustaviti i to se ponavlja, povijesno sagledavajući. Neki kažu da napredno ruši nazadno i da tako mora biti. Tako se razvila i Amerika i Europa, pa zašto ne bi i Dubrovnik. Sve dakle počiva na interesima, ekonomskim prije svega i nismo ništa drugo nego nijemi svjedoci nečega što nam i nije baš uvijek po volji. Mora li sve to tako biti i postoji li drugi put do boljitka, posebna je tema. Ovako, o našoj sudbini odlučivat će ili već odlučuju drugi, moćniji, a nama ostaju mrvice na političkom stolu. Uđe li se u sadržaj ili suštinu političkih odluka na lokalnoj /gradskoj ili županijskoj/ razini, nerijetko su to trice i kučine u odnosu na one iz gospodarske sfere.

Sva ova priča o kupovnoj moći ili nemoći, ekonomiji, financijama ili politici kao da je većini znana, kao takva i nezanimljiva. Pa i ova kolumna. A zapravo nikako duhom ne možemo pobjeći s Balkana, ako smo već fizički prikovani na njega. To je ona “teza” o našem sveznanju, nadmoćnosti, nesklonosti čitanju, učenju, pa ako hoćete i podsjećanju. Zato je televizija ovdje najsnažniji medij, a to će još dugo biti. I pored sve toga držim da je ova kolumna korisna, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog podsjećanja krhkost našeg znanja ili na jedno burno vrijeme. A oni koji dobro žive, pa i dobro posluju, nerijetko to imaju zahvaliti neznanju drugih. Što bi tek bilo kad bi svi sve znali? Neće to nikada biti, ali da bi “prosjek” trebao biti veći, to je zacijelo točno.

25. listopada 2001.