Nekako mi se čini prikladnim podsjetiti na kultnog Paula Coelha za one slične mojoj malenkosti, koji su se od najranijih dana opredjelili za mijenjanje zbilje i koji ne vjeruju što svojim očima ne vide. Ali vremena su takva i tko zna dokad će biti, da su, usudio bih se kazati većini, važnije riječi i predodžbe od golih činjenica ili ljudskog djela. Dakle, važnije je što je netko rekao, negoli što je učinio. Koliko li samo “uglednih” ljudi šeta ovim svijetom, bez ikakvog traga iza sebe.
U tri i pol godine obnašanja dužnosti člana Gradskog poglavarstva Grada Dubrovnika /studeni 2001- travanj 2005./ stekao sam nova, ali ne i iznenađujuća iskustva. A najveće je da za svaki pomak postoje brojne prepreke, od političkih, pravnih, do recimo tako, čisto ljudskih. Ponovno se potvrđuje da i nije svakome baš stalo do brže obnove, razvitka, zapošljavanja, pa ako hoćete i elementarne kulture na našim dubrovačkim prostorima. Učinilo se, pa i pokrenulo dosta toga u odnosu na niz prethodnih godina. Zašto oni prije nisu učinili više izvan je ovoga teksta i nikakvog smisla nema osvrtati se na bližu, pa i nešto daljnju prošlost. Izgleda da je tako moralo biti, jer riječi su opet bile jače od djela. Usput, uvijek mi teško pada činjenica da neka dobra ideja ne prolazi, jer njezin pokretač nije “naš” nego “njihov”, a dosta je toga bilo, a i bit će i u našem Gradu.
Političari bi se, pa i svi oni koji nešto važno vode, morali kloniti ocjena /koje su uvijek visoke/ o svojem radu, “liku” i djelu, to je posao onih koji ih biraju. Suvišno je pitati nekoga od njih kakav mu je učinak, pa neće valjda o sebi loše govoriti i uvijek će naći razloge zašto je baš tako moralo biti. Barem oni koji su već bili na vlasti na predizbornim skupovima trebaju govoriti o onome što su učinili, a što nisu, a nipošto što će učiniti.
A moja je vizija Dubrovnika da on može biti uspješna sinteza materijalnog i duhovnog, mediteranskog, specifično hrvatskog, tolerantnog i otvorenog grada, na najboljim kulturnim i inim tradicijama, pa i onima iz Dubrovačke Republike. Kada tu viziju usporedim sa sadašnjošću, onda mi se čini da smo još dosta daleko od nje. Ali bi svatko, pa i ja prvi, mogao i morao biti brži, aktivniji i pridonijeti skraćivanju tih godina.
Iluzija je da je, još uvijek u centraliziranoj hrvatskoj državi moguća koncentracija nekakve političke, pa i financijske moći na lokalnoj razini. Pogledajte tko nam “na terenu” oblikuje, primjerice urbanu strukturu Grada, mi prolaznici koji smo tu sada neka, ajmo rijet vlast ili oni koji su po primitivnim shemama došli do imovine sviju nas. Ponekad se zamislim nad sadržajem političkih odluka koje donosimo i njihovim utjecajem na promjenu zbilje ili svakidašnjice i čini mi se da tu “mesa” nerijetko zapravo i nema.
Po mojemu iskustvu /koje je čisto osobno/ Dubrovnik i Dubrovčani nikad nisu bili osobito brzi, sagledavali su problem sa svih aspekata i “umirali” u racionalnosti. Ovdje se uvijek tražilo hlada i bježalo od teških tema i dilema. A oni koji su se, s najboljim nakanama u njih upuštali, nisu dobro prošli. I morali su biti od čvršćeg materijala. Tek kad su “partili” shvatili smo kakvi su to umni i hrabri ljudi bili. A biti realan i racionalan, dozvolit ćete mi, nije uvijek ni politički ni ekonomski produktivno. Vjerovati da je nešto dostižno što Vam se čini da nije, recept je za uspjeh.
Mudraci kažu za one koji ne govore puno ili čak ništa da su to pametni ljudi, samo mi nije jasno kako tu pamet vide ili osjećaju. A za politiku kažu da je kurva, što bi značilo da smo svi mi političari da oprostite…A čovjek je, Aristotel reče, i političko biće. Znači, svi smo mi i čitav je svijet…Ne reci dvaput…
A u Gradu ima problema koji tisućama godina nisu riješeni i sve se sručilo na ovu, istini za volju i prethodne vlasti. I doista je točno da je u čovjekovom životu 10 godina puno, a u životu naroda skoro pa ništa. Ipak mislim da smo na dobrom putu i da nam treba više, rekao bih one ljudske potpore, pa i od političkih protivnika i običnog puka. Jer većini treba i javni zahod, i Revelin novoga sjaja, zatvoreni bazen, uređena parkirališta, cvijeće, čistoća i nema tu nikakve politike. A mladež se treba zapošljavati, svakome otvarati perspektive.
Držim da je najpreća, pa i najvažnija zadaća svakoga, pa i ovoga poglavarstva oblikovanje duhovno zdravog, poticajnog i stvaralačkog ozračja u Gradu, konstruktivnog i demokratskog sučeljavanja mišljenja, ideja…A to je moguće ostvariti samo djelom, ostvarenim projektima, nipošto riječima, licemjernim “gardom” i sl.
Ali, kako se god uzme, ne očekujte puno od drugoga, pa ni od političara. Neće vas nitko učiniti čovjekom do samoga sebe. Sviđa mi se jedna od brojnih zanimljivih misli utemeljitelja američkog pragmatizma, kažu najmudrijeg Amerikanca svih vremena, R.V. Emersona: “Tko hoće biti čovjek, mora biti nekomformist. Tko želi pobrati lovorike besmrtnosti, ne smije biti osujećen imenom dobrota, nego mora istražit je li to uopće dobrota. Napokon, ništa nije sveto do integriteta vlastitog uma. Razriješi sebe samog, i imat ćeš uz sebe glas cijeloga svijeta.”
Ovo su neka razmišljanja, recimo odozgo. Kad sam razmišljao odozdo, sve mi se činilo mogućim i lakšim. A ako i kad procijenim da je sve to skupa sporo i da je zbilja ipak teško promjenljiva, jednostavno ću otići. Jer tlo pod nogama imam. Hoću poručiti svim političarima i onima koje oni promoviraju, da i oni danas jesu, a već sutra možda i nisu, ili tko bi gori sad je doli i obratno. I nema tu nikakve tragedije ni scena, budući da je politika umijeće mogućeg i morate biti spremni braniti i djelo i nedjelo i u toj političkoj utakmici. Uostalom, “svijet voli pobjednike”, ma što mi mislili o njima. Ali u tom istom svijetu uvijek je bilo mjesta i za “poražene”. Što bi bilo da smo svi pobjednici, pametni, razumni i sl…
15. studenoga 2005.
