A evo i sada, petnaest godina poslije, malo što nas ne ljuti, a i vremena kao da imamo manje. Iako se, što se vremena, pa i mentaliteta tiče nije skoro pa ništa promijenilo. Možda nam se to pričinjava, ali kad sve zbrojimo i oduzmemo, to je tako. Problem je u tome što naša sudbina sve više, pa i posve ovisi o nama samima, a onda je to bilo u "nadležnosti" svemoćne države ili "društva", ma što to značilo. Ostale su navike, kao da je "selo nestalo, a običaji ostali". I sve tegobe povezane s izazovima demokracije, tržišta, kapitala i globalizacije.
Političari, ovi ili oni, uvjeravaju nas da nam je dobro, štoviše i ne govore da će nam biti dobro, nego da nam je već sada dobro. Nešto su otupili s obećanjima, prihvaćajući da je i najobičniji puk sit neke bolje budućnosti. Na "jelovniku" su teme prošlosti i prividne sadašnjosti, dakle ondje gdje se više ništa i ne može učiniti.
Ne znam što se u te ljude uvuklo, osobito političare, pa i većinu onih drugih, običnih i neobičnih, da posve odbacuju vanjske stručne i hladne prosudbe, recimo o hrvatskom kreditnom ratingu, korupciji, stanju ljudskih prava, poduzetničkom ozračju i sl. Štoviše, traže i ispravke, govore i o urotama i naprosto nameću jednu drugu, naravno puno bolju sliku hrvatske zbilje. A valjda je i stvarno takav pogled odozgo. Pa i to da politika, a evo sad i ekonomija i oni koji ih vode zapravo i ne mogu drukčije. Sve je to samo igra brojki. Tamo neki incidenti, nečija teška sudbina i slične "trice i kučine" samo su iznimke koje ne remete pravila i opći red stvari. Znate onu "svaki dan u svakom pogledu napredujem sve više...", a i u svakom žitu ima kukolja...
Moram priznati da me Sanader sve više oduševljava. Onako krupan, samouvjeren, urban, načitan, očito je da zna znanje, poglavito ono političko. Obrušiti se na oporbu, kritičare, unutarnje i vanjske, s malo dokaza, ali puno samouvjerenosti i arogancije, braniti svoje i odbaciti nepoćudne, biti mačka unutra, a miš vani, pozivati se na izborne rezultate, a ne djela, to je to. A takvih ima i bit će podosta, po cijelom svijetu i u svim "strukama", ali politici ipak najviše. Na kraju krajeva, to i nije ništa loše i sve je legitimno. Recimo da hitro.hr poboljšava poduzetničku klimu i da privlače ulagače, ove ili one, posve je netočno, ali lijepo zvuči. Registrirati poduzeće ili obrt ni dosad nije osobit problem ako ste "čisti". Ali problem su poduzetničke ideje, novac, volja, visoki porezi, nejednaki početni uvjeti, korupcija, "naši i njihovi" itd. Po meni, registracija bi trebala biti na kraju te poduzetničke priče, kad sami sebi /i uz stručne savjete iskusnijih/ odgovorite na pitanja koja počinju sa zašto, što, kome, s kim, kako i koliko.
Ali, eto, ljutimo se, sve više i više, očekivali smo više, a uvjeravali su nas u više, osobito kad dođemo na svoje u svemu. Uvijek nam je za neuspjehe netko drugi kriv, planetarne su nepravde oko nas, ne znaš ti ni pola mise kako je on uspio, znam je njega bolje...Kao da lice svakoga uspjeha ima svoje naličje i ništa kao da ne može biti "organsko". Tamo gdje uspješni, recimo poduzetnici, nisu dobrodošli jer imaju sva potrebna znanja o čudima slobodnog tržišta, koje je također naš izbor, tu nije posrijedi Novakov "duh demokratskog kapitalizma" koji je učinio Ameriku onakvom kakva jest. A i ona je žito u kojemu ima kukolja, grješnika i čega sve ne. Kako taj Novak reče "socijalizam je svijet bezgrješnika, a kapitalizam ima i takvih u svojim redovima". Procijenite onda i sami koji je od ta dva svijeta moguć i jest. Nisam među rijetkima kojemu je dosta dugo trebalo za shvatiti da je socijalizam moguć samo na papiru ili možda na onome svijetu. Pa i nisam vjerovao onima koji su to i prije mene znali. Stanište mu nije ovozemaljsko. Zato se i ne trebamo ljutiti. Ili bar ostati na ljutnji, jer diljem svijeta bilo je i još je uvijek puno žrtava socijalističkih, pa vjerovali ili ne i konzervatiivnih iluzija. Liberalni mislioci štoviše i ne razlikuju socijaliste od konzervativaca, možda su pretjerali, ali razmislite malo i o tome.
Nemojte se ljutiti "zašto najlošiji dođu na vrh". Tako je to oduvijek i posvuda i točno tako je i naslov briljantne studije Friedricha Hayeka, oca slobodnog tržišnog poretka. On kaže "da se ne smijemo zavaravati da svi dobri ljudi moraju biti demokrati ili će nužno htjeti imati udjela u vlasti. Mnogi, bez sumnje, to će radije povjeriti nekome za koga misle da je kompetentniji. Iako to nije baš mudro, nema ničeg lošeg ili nečasnog u odobravanju diktature dobrog. Postoje tri glavna razloga zašto se kakva brojna i moćna skupina s relativno homogenim pogledima najvjerojatnije neće oformiti od najboljih nego od najlošijih elemenata bilo kojega društva...U prvom slučaju, vjerojatno je točno, da općenito gledajući, što je viša naobrazba i inteligencija pojedinaca, to se više razlikuju njihovi pogledi i ukusi, i to je manja vjerojatnost da će se oni usuglasiti oko konkretne hijerarhijske vrijednosti. Želimo li naći visoki stupanj jednoobraznosti i sličnosti pogleda, moramo se spustiti u oblasti nižeg morala i intelektualnih standarda gdje prevladavaju primitivniji i "zajednički" instinkti i ukusi. To ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde, to samo znači da najveću skupinu ljudi čije su vrijednosti vrlo slične, čine ljudi s niskim standardima. Riječ je o najmanjem zajedničkom nazivniku koji ujedinjuje najveći broj ljudi. Drugo je načelo negativne selekcije: diktator će moći dobiti potporu svih onih pokornih i lakovjernih koji nemaju jakih vlastitih uvjerenja već su spremni prihvatiti pripremljen sustav vrijednosti samo ako je taj utuvljen u njihove glave dovoljno glasno i često. Treći i vjerojatno najvažniji element negativne selekcije otkriva se u promišljenom naporu vještog demagoga da skupa spoji usko koherentno i homogeno tijelo pristaša. Čini se gotovo kao zakonom ljudske prirode da se lakše ljudima dogovoriti oko negativnog programa, kao što su mržnja na neprijatelja ili zavist prema onima koji bolje stoje, nego oko bilo koje pozitivne zadaće. Negativni će program uvijek upotrijebiti oni koji traže ne samo potporu za provedbu određene politike, nego i bezrezervnu odanost širokih masa. S njihova stajališta on ima golemu prednost jer im omogućuju veću slobodu akcije od bilo kojega pozitivnog programa."
Sad, kad ste sve ovo pročitali, što ste sve vidjeli, osjetili, preživjeli, igra zvana "Čovječe ne ljuti se" i ne može biti popularna. Ali, njezina inačica zvana "Čovječe, ljuti se" dobiva razmjere pandemije. Pa i liječnici kažu da se ponekad i nije za zdravlje tako loše dobro naljutiti ili "istresti". Ako se već ljutite, ljutite se na sebe, nikad na druge. Na sebi ili u sebi možete štošta promijeniti, drugoga teško ili nikako.
15. studenoga 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
