Dotaknuh se roch baua u ekonomskom značenju i njegovim posljedicama na poduzetničke učinke, čak i više u vrijednosnom, negoli profitnom sadržaju. Godinama, pa i desetljećima pratim, promatram i uspoređujem sve te naše privatne, javne, poslovne i druge građevine, njihovu vanjštinu, opremljenost i unutarnje uređenje i zaključujem skoro pa da ništa nije dovršeno, Kao da čeka neka bolja vremena, neke druge ljude, nove vlasnike, poduzetnike i sl., a nerijetko mi se čini da se i ne čeka ništa. Što je tome tako uzroci su svakovrsni, od manjka novca do čisto osobnih razloga poduzetnika. A za pravo rijeti, zbog ovoga ili onoga, izgubljen je i svaki osjećaj za lijepo, skladno i privlačno, što ne mora uvijek biti i skupo. Istini za volju, neki pobjednici u tržišnoj utakmici, takvoj kakva jest, nisu ga nikad ni imali. Ispada da onaj tko ima novca nema i osjećaj za lijepo, cjelinu i obratno, onaj tko nema novca kao da "umire u ljepoti...". Ili je možda ipak ona "koliko para – toliko igara" ili u engleskom prijevodu "value for money". Što je, tu je i po meni, bar po financijskim učincima u usporedbi sa sličnim mediteranskim stjecištima, kakvoći življenja i ponude, Dubrovnik još uvijek nije turistički grad, ma što mislili o tome. Nije malo ni onih ovdje koji ne žele da to ikada i postane, a i takav "mentalitet" ima svoju dugu povijest. Nemogućim mi se čini da tako mali grad poput Dubrovnika bude u isto vrijeme i na istom mjestu turistički, kulturni, znanstveni, sveučilišni, kongresni, pomorski, trgovački.... Ne može to biti niti po demografskim, ni fizičkim, ni geoprometnim i dr. obilježjima i mora se napokon donijeti i provesti održiva razvojna strategija, na kojoj će se onda temeljiti svaka gradska, regionalna, pa i državna politika i praksa. Roch bau turistička ponuda, sveučilište, kultura i sl. neće dati optimalne učinke na dugi rok, kako pokazuju iskustva sličnih gradova.
Smisao i cilj poduzetnika je s ovakvom ili onakvom imovinom /uključujući naravno i mozak/ ostvariti čim veći profit ili dobitak ili tržišno priznanu novu vrijednost. Neću danas i o nekim drugim, posebnim, pa i egzotičnim poduzetničkim ciljevima i smislu. Tek treba ponoviti da se do profita ili dobitka dolazi preko većih prihoda od rashoda u nekome poslu ili poduzetničkom pothvatu. A do profitne stope odnosom između profita ili dobitka i ulaganja /u nekretnine, opremu, ljude i sl./. Veća profitna stopa posljedica je što manjih ulaganja i što većih prihoda u nekom razdoblju. Naš dubrovački problem /isključujući trenutačno kurentno pomorsko brodarstvo i ipak sumnjivo građevinsko poduzetništvo zbog upitnih poreznih bilanci iznimno je niska profitna stopa, koja ulagačima nije privlačna.
Naime, znano je da turizam i sukladne djelatnosti zahtijevaju velika ulaganja u konkurentan proizvod ili usluge, što baš i ne donosi razmjerno velike i podnošljive prihode. Pa i unatoč svemu tome, poslovna filozofija ipak se mora usredotočiti k povećanju prihoda, što zahtijeva veliko umijeće, kreativnost i upornost samog poduzetnika i onih oko ili s njim. A prihodi se, uz to i ne mogu jače povećati ako ih ne prate ulaganja u "predmet" prodaje. Sve važnije stručne i znanstvene analize, ali i iskustva kod nas i u drugim tržišnim ekonomijama pokazuju da su upravo nedovoljna ulaganja uzrokom niske profitabilnosti, pa i propasti ne malog broja poduzetnika. Ako u nešto, prema svim proračunima stručnjaka treba uložiti sto kuna da bi se uprihodovalo dvije stotine kuna ili ostvarila profitna stopa od 20%, onda se ne može uložiti samo pedeset kuna i očekivati onih dvije stotine. Po meni, takvo neshvaćanje jedna je, ako ne i najveća boljka naših poduzetnika. Najčešće ne sagledavaju cjelinu poduzetničkog pothvata, ne ulažu potreban novac za potpuno zaokruživanje te cjeline i slab im je osjećaj za detalje. Za mene, najveći dubrovački ugostitelj svih vremena, pokojni Ante Kralj jedini je to shvatio i praktično prihvatio. Postoje, naravno i brojni drugi razlozi i uzroci poduzetničkog neuspjeha, poput nejasne ciljne skupine kupaca, gostiju ili korisnika usluga, iracionalne samouvjerenosti, pa i elementarne istine da poduzetnik svatko i ne može biti. Jedno je biti odličan kuhar, primjerice, a drugo ugostiteljski poduzetnik. Zadaća odličnog kuhara je pripraviti odlično jelo. Zadaća poduzetnika je od raspoloživog novca stvoriti još više novca.
Sve na što sam naišao obilazeći poslovne sadržaje po Gradu, manje ili više posljedica je nedovoljnih ulaganja, siromaštva ili tko zna kakvih nakana samih poduzetnika. A kad je tome tako, onda i ne treba previše kukati što se poslovi ne odvijaju onako kako bi htjeli. Sagledavanje cjeline nečega, razdvajanje bitnog od nebitnog, strateško i dugoročno promišljanje, upornost – to je ono što nam nedostaje, a kompromisa, mira u kući, "sitih vukova i ovaca na broju" i sl. – posvuda. I otuda ovoliki roch bau, usporeni hod, dosadna svakodnevica, mlaćenje "prazne slame", išćekivanje Godota.
Bilo kako bilo, s više novca dolazi se do još više novca, svaka ideja dobra je koliki je promet na kraju dana kako netko reče. Ostavimo se "romantičnih" priča o počecima uspješnih poduzetnika u garažama i sl. Ni u kojem slučaju početna ulaganja, ovako ili onako nisu bila mala. Ako su i bila mala, takvi su i ostali samo mali poduzetnici. Kad mi netko počne od troškova, a ne prihoda, od vlastitog poslovnog prostora, a ne recimo prihvatljivijeg zakupa, apstraktne ili opće ciljne skupine, svaštarenja i sl. posve sam siguran da neće daleko dogurati. "Do zarade se može samo ulaganjem, a ne štednjom", kako reče Danac Jorn Pedersen, direktor brzorastuće pivovare Carlsberg Croatia, a poslovni učinci mu daju za pravo. Zavidni Talijani i Amerikanci, ne bez temelja, objašnjavaju Janičine olimpijske i sve druge uspjehe jednostavno većim ulaganjima "po glavi posade". A iz Hrvatskog skijaškog saveza to i potvrđuju, shvatili i prihvatili pravi put do branda...
22. veljače 2010.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
