I eto odlučih "surfati" po internetu što se kaže o vjeri, laži, klevetama, drogi, alkoholu, pornografiji, prostituciji, zavisti, ljubomori, mitu i korupciji, tim vječnim temama svakog društva, države, naroda...Možete i sami, ako vam se da, još i bolje, ali utrošite vrijeme korisnije. Doista su čudo taj Yahoo, Google i sl. i omogućili nam sređivanje podataka i koncentraciju na temu, pa ako hoćete nerijetko i zbrku u glavi. Makar je ponekad bolje ništa i ne znati, ni čuti ni vidjeti...
"Vjera iznenada" komedija je Marka Bruerovića, nisam je ni čitao ni gledao, ali naslov mi se eto dopao. Kao da nam se vjera ukaže kad nam se nešto dobro ili loše, ali uvijek iznenada - dogodi. A između komedije i tragedije zna biti i tanka granična crta, najčešće je to tragikomedija.
A "vjera je mir, kao što je pravda poštenje; istina je sigurnost kao što je moral zdravlje jednog društva. Ako nema vjere među ljudima, nema mira među narodima; ako nema pravde u vlasti, nema poštenja u ljudima; ako nema istine u ljudima, nema sigurnosti među narodima; ako nema morala u duši, nema zdravog društva. Ljudi trebaju položiti račun pred samim sobom prije nego što ih se izvede položiti račun pred Bogom. Tko izbjegava kritiku, ustvari ne želi znati."
Što se laži i klevete tiče, kojih je od kako je i do kada je čovjeka, napisano je i opisano dosta toga. Sve do duševnih boli koje uznemiruju naše, prije svega političare, pa i druge. Pročitah da je "laž glava svih grijehova, a laž i kleveta da su i gori od ubojstva. Oni koji proizvode laž i šire klevetu u društvu gori su od ubojica, jer svojim lažima ubijaju vjeru i moral, ubijaju ljudsku čast i dostojanstvo, ubijaju oporavak i napredak društva. Ta bolest ne može se liječiti samo zakonom, nego se ona mora liječiti i istinom u srcu i poštenjem u djelu, jer zakoni nisu samo u knjigama, već i u srcima, i zato treba srce naučiti da govori istinu i ruku odgojiti za pošten rad, pa će onda i zakoni biti istinski poštovani. I zato riječ treba imati smisla, jer kad riječ izgubi smisao, ljudi gube slobodu."
Pa i ta droga, alkohol i kocka pošast su našega vremena i prostora, s kojom se slabo suočavamo. "A droga, alkohol i kocka unose među ljude neprijateljstvo i mržnju, odvraćaju od Boga i strpljenja." Zato i jest droga i alkohol i kocka ne samo obiteljski, nego još više i društveni, odnosno državni problem. Tim veći jer mu je i licemjerna priroda, ta kako bi se bez njih punio proračun. A na tome je, i uvozu, najlakše puniti svaki, pa i hrvatski proračun. Pogledajte samo njegovu strukturu i dovoljno je razloga posumnjati u proizvodnu i izvoznu usmjerenost svih dosadašnjih hrvatskih vlada.
Ne znam točno koliki su stvarni razmjeri, ali je očito da je i Lijepu našu zahvatio val pornografije, prostitucije, pa i tabloida. To svakako donosi novac "producentima" i čini svakodnevicu "zanimljivom", ma što to značilo. Ima u tome dosta nasljeđa iz prethodnog sustava koji je ipak prije bio socijalistički nego komunistički. A najgore u tome nasljeđu su slabe radne navike, oslonac na druge, a ne na sebe i očekivanje Godota, nekoga koji će u ime i za nas riješiti ovozemaljske, ove ili one muke. "A najbolji lijek protiv nemorala je vjera u Boga, koja čuva čovjeka od grijeha i koja oplemenjuje čovjeka za život koji ima smisla, jer je ispunjen vrijednostima koje donose sreću na ovome i spas na drugome svijetu."
Svatko od nas želi uspjeti i biti sretan. "Netko uspjeh vidi u bogatstvu, a netko ga vidi u poznanstvu. Međutim, biti bogat ili poznat ne znači istodobno biti i sretan. Za sreću je potrebno još nešto – potrebno je otkriti blago duše i oživjeti moć uma, jer tu leži sreća čovjeka – unutar njega, a ne izvan njega. Onaj tko spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara, ali i onaj koji spozna Gospodara, spoznao je sebe. U traganju za uspjehom i srećom, čovjek treba izabrati najpravedniji put, a to je da ljude mjeri prema sebi, tj. da im sudi onako kako bi sudio samom sebi. Upravo u tome je tajna našeg zajedničkog uspjeha i zajedničke sreće – vidjeti uspjeh bližnjega i susjeda kao svoj uspjeh i njihovu sreću doživljavati kao svoju. Nažalost, zavist i ljubomora teške su bolesti zbog kojih neki ljudi ne mogu podnijeti uspjeh svojih bližnjih ili susjeda i zato su spremni spriječiti ih u njihovom napredovanju, pa makar to bilo i po cijenu vlastite štete. Ta pojava treba sve zabrinuti. Ona je osobito teška kada se događa među onima od kojih ponajviše ovisi opći napredak društva."
Na svjetskim ljestvicama mita i korupcije i mi smo sve niže, makar se razlikovali sudovi o tome. Ljudi gube nadu u pravdu, nemaju povjerenja u sudove, razočarani su u liječnike i bolnice, sumnjaju u učitelje i profesore i zapravo vjeruju da se do uspjeha, pa i zdravlja najlakše dolazi mitom i korupcijom. Naravno, nije posvuda baš tako, ima i suprotnih primjera. Ali, strašno je kad čovjek svoja ustavna prava na školovanje, rad, liječenje i neke druge životne potrebe mora kupiti za novac. "No, ne treba gubiti nadu, nego se treba boriti protiv bolesti mita i korupcije, odgovorno i odlučno, jer za tu bolest teško je naći jednog krivca zato što u tome svi na neki način sudjelujemo, nekad iz straha, nekad iz nehata, a nekada, bogami, iz vlastitog uskog interesa. Svi moramo znati razlikovati pravdu od nepravde, biti iskreni i povjerljivi u međusobnim odnosima, biti zadovoljni onim što imamo, ali i pošteno raditi da imamo više, da budemo radini u onome što će nas učvrstiti u vjeri i slobodi, vjerovati da se uspjeh postiže vrijednim radom a ne mitom, da se više bojimo Boga nego bilo koga drugog u poslu koji nam je povjeren u ime naroda."
Ni na kraj pameti mi nije do nekog moraliziranja, prosvjećivanja i uvjeravanja bilo koga ili u bilo što. Uostalom, u tome su i puno umniji i poznatiji od mene zakazali. Ne svojom voljom, nego snagom suprotnih sila kojih je od kako je čovjeka i tako će vazda, vjerujem ipak u znatno manjoj mjeri, uvijek biti. Držim da je i hrvatskom društvu potrebna ne toliko duhovna, koliko moralna obnova. A ona je moguća ponajmanje tek prilagodbom ili donošenjem novih zakona sukladno "europskim" standardima, nego njihovom primjenom. Hrvatski zakoni ovakvi kakvi jesu uglavnom su i dobri, ali slabo se primjenjuju. Za moralnu obnovu više vrijedi konkretna osuda i sankcija za počinjeno nedjelo, primjerice korupcije, mita ili gospodarskog kriminala nego svi ti silni programi. Dubrovačka Republika zacijelo nikada ne bi dostigla onakve visine samo zato što je imala hvalevrijedan Statut, nego poglavito zbog toga što se njega u svemu i pridržavala. A to može i naša Hrvatska, samo ako oni koji je vode to i hoće. Tu je i sva mudrost i s vremena na vrijeme dobro je na to i u ovoj kolumni podsjetiti, makar sam svjestan da je to zadaća i za niz budućih naraštaja pa i desetljeća.
8. studenoga 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
