Dubrovnik - Minijature

To je mala skromna građevina romaničkog sloga, nekad poznata nazivom Sveti Vlaho i Vid. Danas je zovu jednostavno Sv. Vid. Građena je 1343., omalena je, duga svega pet metara, široka nešto više od tri. Doživjela je sudbinu skladišta jednog dubrovačkog slikara pa ako imaš sreće naći otvorena vrata, možeš na trenutak ući u vrijeme njezina postanka.

Zanemari kićeni oltar, vrata i prozore s gipsanim ukrasima! Nastali su puno, puno kasnije kao lomljiva gljiva na čistom deblu. S oltara joj vise tapete, ali se ispod njih nalazi čvrsta stijena kvatročenta dubrovačkog. Potom se tek može naslutiti kako je, unatoč prividnoj zapuštenosti, imala sreće i kako se bogate priče mogu ispričati o njezinu okruženju.

Kulisa joj nisu samo ulice do Prijekoga. Treba početi od većega, od Minčete oko koje su se vodile graditeljske i poslovne ponude Dubrovnika i stranih majstora. Prvotno je ova snažna dubrovačka tvrđa u susjedstvu imala drugačiji oblik, a današnji njezin okrugli plašt preslik je drvene makete koju je sa sobom iz Firenze donio poštovani majstor Michellozzo Michellozzi. Tu počinje i izmjena imena kule Sv. Vid, nekada sučelne istoimenoj crkvici. Dubrovčani su, naime, sredinom 15. st. utvrđivali zidine i odredili da se Minčeta sa svoja četiri ugla ima prema vanjskoj strani zaokružiti da bi tvorila kosinu prema istoku i Lovrjencu. Mogući neprijatelji s kopna ne bi mogli visinu od 25 lakata (12,87 m) prijeći, jer se ima od te kosine uzgore izgraditi okrugli zid debeo 8 lakata i još deblji da bi pratio temelj stare kule.

Takva je graditeljska ideja prvotno potekla od samih Dubrovčana, a stari je majstor morao proći detektor sposobnosti zajedno s graditeljem Bernardinom iz Parme, kojega su, prije potpisivanja ugovora, podvrgli testu sposobnosti!

Zapravo su Dubrovčani u poslovima graditeljstva bili sumnjičavi prema strancima, smatrajući da oni moraju pokazati zavidnu sposobnost prilagodbe dubrovačkom terenu. Ako do toga ne bi došlo, ugovor se prekidao bez oklijevanja.

Jedini koji se opreznim Dubrovčanima svidio bio je Onofrio della Cava pa su mu naklonost iskazali dvostruko. Bio je najbolje plaćeni strani majstor s 300 dukata godišnje plaće, a na Velikoj su mu fontani isklesali zahvalnicu zbog vode koju je trasom doveo Gradu iz Šumeta. Michelozzi, istina, upravlja radovima zidina, gradskih jaraka i tvrđava, radi nacrte i disponira, ali njemu Republika daje samo 240 dukata godišnje!

Godine 1463. pada Bosna pod tursku vlast pa se znamen Kulinove povelje sada može smatrati samo povijesnom činjenicom u okolnostima kad se Grad mora dobro pripremiti i osigurati zidinama i utvrdama.

Nikada Dubrovnik, osim nakon Velike trešnje, nije bio tako veliko gradilište. Odlukom vlade imao je u tim vremenima svaki stanovnik okolice, ako bi dolazio u Grad, donijeti sa sobom onoliki kamen koliki je odgovarao njegovim mogućnostima. Time se uobličavao osjećaj da zidine i kule postaju zajedničko dobro, iako je simbolična gesta pomoći proširena obvezama o besplatnom radu oko kopanja jarkova, prijevoza pijeska i donošenja sovrnje. Izdvajanja za gradnju zidina dosežu ogromni iznos od 1000 perpera mjesečno, a taj se neplanirani izdatak prikupljao od brojnih carina za vino i prodaju žita.

Tih je godina Grad zidao i rušio! Predgrađa su platila danak u prethodnim ratnim opasnostima, ali je ova bila najveća. Razgrađivale su se suhomeđe, nestajale crkvice, obiteljske kuće i samostani. Srušena je crkvica Sv. Katarine uz “grabe žudioske”, a kolovoške su vrućine u uzbunjeni Grad donijele vrhunac kad je u Dvoru eksplodirao barut i porušio samo sjedište vlasti. Da bi zebnja bila veća, s istoka zajedno s neprijateljima prodire epidemija kuge.

Bilo je sasvim razumljivo da će Michelozzi ponuditi Republici svoj projekt obnove Dvora niti ne sluteći da će ga taj pokušaj otjerati iz grada u kojemu je radio već nekoliko godina. Vijeće umoljenih nije htjelo ni pogledati njegov nacrt, a u promjenljivom svijetu novih genija pojavljuje se Juraj Dalmatinac kojega oprezni Dubrovčani primaju na pokusni rok od četiri mjeseca. Michelozzi demonstrativno napušta Dubrovnik, a mladi se graditelj pojavljuje na pozornici projektom obnove današnje kule Sv. Katarina. Možda mu uzbuna trenutka, štednja i neizvjesna budućnost određuju puno manji iznos plaće, iako su ga Dubrovčani prozvali “majstorom iz Šibenika”. On je možda bio skloniji ovom podneblju, ali se u Dubrovniku nije dugo zadržao. Dovršio je Minčetu, dao nacrt obnove Dvora, isklesao kip sv. Vlaha i otplovio svome zavičaju kad epidemija pestilencie postaje prevelika opasnost zbog koje će jenjati radovi i zazidati se gradska vrata u luci sve dok kuga ne prođe.

Tih je godina crkvica Sv. Vlaha i Vida napunila stoljeće trajanja. Kamenu je to tek početak života. U nju su dolazi vjernici, u susjedstvu joj se smjestile slanice, vjerojatno su tuda prolazili i graditelji. Štitile su je susjedne-kule: Lucija, Barbara i Katarina, a plašt se nastavljao Asimonom, Jakovom i ograđivao dominikance pa se, cjelovit u obruču, nizao sa svih strana. Graditelji, odakle god dolazili, bili su samo plaćenici, sredstvo usluge. Od njih je bio važniji Grad i njegov ustroj.

Danas se po Pelinama i Prijekome crvene novi krovovi. Nema više kupa iz Kupara ni okerastog, prigušenog odsjaja kupjerata. Sveti je Vid zato poseban, stisnut i prikliješten okolnim kućama, a na glavi nosi tamnosmeđi, sijedi štit. Zvonik mu se nakrivio, usitnio.

Crkvica nalikuje na siluete starica što ih vidimo po funjestrama na Pustijerni i oko Sv. Andrije. Primjetimo ih sa zidina gdje se nude još jednom danu. Lica im fosili, oči staklaste i kao odsutne od godina i silnog vremena koje su proživjele.

Na njih podsjeća Sv. Vid. Odavno je zaboravio pogledati mjesto gdje mu se nekad nalazila kula, a smijenila ju otmjena Sv. Katarina. Iako veduta crkvice podsjeća na ubogarsku kućicu, korijen joj je značajan teškim kamenjem i mudar je u trajanju, previše star da bi se itko usudio dirnuti mu temelje.

22. lipnja 2010.

Tereza Buconić Gović