Ne volim baš ni govoriti ni razmišljati ni pisati o vrijednosnim sustavima, ali mi se danas i ovdje, tu oko nas i znatno šire, diljem Lijepe naše taj arogantni, prepotentni i ničim temeljeni "gard" čini vrlo kurentnim i takvi ljudi na društvenoj, političkoj, pa i kulturnoj cijeni visoko kotiraju i stalno se "vrte". Ne samo da je malo, uvjetno rečeno dobrih, nego i novih ljudi. Tome u velikoj mjeri pridonose i mediji, jer životne priče i "pravi" ljudi, osim ljubavnih, nisu nimalo zanimljive većoj publici. Mene recimo zanimaju razgovori s ljudima koji su u tom svima kratkom životu nešto postigli, iako nisu imali nikakvih pretpostavki, a to vrlo rijetko uočavam. A neki duhoviti bloger osudio je Miroslava Radmana za njegovo otkriće mogućnosti obnavljanja čovjekovih stanica i produžetak života na nekih 150 i više godina. Kaže taj bloger, a i svi mi u navali pesimizma i razočaranja, da taj dulji životni vijek čovjek uopće nije zaslužio!
Kad svakodnevno promatram sve te silne, uglavnom nezaslužene "face" odmah mi je jasno što će reći i sve je predvidivo i nema tu nikakvog iznenađenja. To je par više ili manje otrcanih fraza, začinjenih narodnim poslovicama i skladnom vizurom. A i oni koji ih pitaju i ne trude se iznenaditi ih. Sve je prema očekivanju i nema "grebanja" ispod površine, što i nije za čuditi, jer suviše je međuovisnosti, a i čeljad se navikla na sve to. Rijetki su oni kojima je zbilja baš prihvatljiva, a da se i ne govori o njezinim posljedicama. Zbilja je recimo da smo potrošačko društvo u najgorem obliku, da ne stvaramo nove vrijednosti, da ne koristimo najbolje od Boga i predaka dane blagodati i da je sve to na kredit, koji će vraćati i naši nasljednici i u petom ili šestom koljenu. Tako neki dan na televiziju pozivaju bankare, kojima je roba ili proizvod za prodaju, kako hoćete, upravo kredit. A što će oni drugo rijeti nego da je kredit "prava stvar" i da je to pravi put i da još nismo toliko zaduženi. A ti naši bankari i slični nisu ništa drugo nego obični vazali, eksponenti ili agenti stranog i nemilosrdnog kapitala. Naravno, i oni sami nemaju što drugo i bolje raditi i sve je to u redu i normalno je da je to tako, kad se već ne znamo snaći u tom globalizacijskom vrtlogu. Tako recimo Deutsche Telekom u Hrvatskoj ostvaruje 30% profitnu maržu, a u matičnoj Njemačkoj 4%. Barr je pretplatio dionice Plive i svoju će računicu naći u smanjivanju radne snage i u Hrvatskoj, zatvaranju proizvodnih pogona i sl., samo je pitanje mjeseci. Nešto vrijedi onoliko koliko donosi dobitka ili profita u budućnosti, koja je po sebi uvijek neizvjesna i riskantna. Što više danas ili sutra, to bolje, prekosutra je već lošije itd. Kuna danas nije isto što i kuna sutra koja manje vrijedi, čak i da nema inflacije. Na tu temu napisano je na tisuće knjiga, studija i sl. diljem svijeta, ali koliko se danas uopće čitaju takve stvari kod nas, pa kako će se to uopće i shvatiti. Sve mi se čini da je statički, a ne dinamični pristup i u gospodarskim i svakim drugim pitanjima prevladavajući, odnosno da promjene ne prihvaćamo dovoljno brzinom, odnosno tzv. emocionalna inteligencija ili sposobnost prilagodbe je zabrinjavajuća niska. Ne znam zbog čega, ali vrijedno bi bilo istražiti.
Ne samo mi ovdje i sada, nego i jučer i prekjučer, a i tko zna dokad, svjedoci smo uspona, a puno rijeđe padova najlošijih, arogantnih, bahatih, netolerantnih, licemjernih među nama. Pa i većina nas zna da su oni takvi, a oni znaju da smo mi takvi i takvi. Oni hoće biti na ili pri vrhu i znaju ono što je važno da se tu bude, a u prvom je planu taj već opisani gard. Drugo, kako neki rekoše, ne znači da "svi dobri ljudi moraju biti demokrati ili će nužno htjeti imati udjela u vlasti, mnogi će to radije povjeriti onima za koje drže da je kompetentniji, ma što se iza toga prikrivalo". Kako piše Hayek: "Čini se skoro kao zakonom ljudske prirode da se lakše ljudima dogovoriti oko negativnog programa, kao što su mržnja na neprijatelja ili zavist prema onima koji bolje stoje, nego oko bilo koje pozitivne zadaće. Kontrast između "mi" i "oni", zajednička borba protiv onih koji nisu pripadnici skupine, čini se neophodnim sastojkom svakog vjerovanja koje će složno ispresti skupinu spremnu za zajedničku akciju..."
18. listopada 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
