Obične su tlapnje da mi ovdje, u gradskim kotarima ili mjesnim odborima možemo na nešto i najmanje važno utjecati, a nekmoli poboljšati uvjete, recimo i običnog kretanja, pješaćenja ili šetnje. Susjedi mi kažu da pišem o potrebi saniranja očajnog trotoara s lijeve i desne strane puta Iva Vojnovića, primjerice. Što bi trebalo biti u nadležnosti Gradskog kotara Montovjerna. Evo pišem, a vidjet ćemo što će dalje biti. A škole su, studentski domovi i koješta drugo u državnoj nadležnosti i proračunu. Dakle, u nadležnosti onih koji su trenutačno na vlasti i čija je, prije svega politička matematika, posve drugačija i prirodno je da rade u svoju korist i koja se može, ali i ne mora poklopiti s našim interesima i potrebama. Čak ne mora biti ni u općem, odnosno javnom interesu, a meni se čini da to opće, odnosno javno gubi trku s privatnim i posebnim.
Ipak, koliko sam izračunao, za razliku od Zagreba, prema prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne /regionalne/ samouprave proći ćemo /Grad Dubrovnik/ u izvornim proračunskim prihodima puno bolje. Naime, umjesto 35% prihoda od poreza na dohodak koji se obračunava prema prebivalištu poreznog obveznika, pripast će nam u idućoj godini 52%, a izgubit ćemo prihode od poreza na dobitak, koji se obračunava prema sjedištu poreznog obveznika. Iako je ne baš mali broj naših sugrađana koji se hvale da su Dubrovčani prijavili prebivalište na područjima posebne državne skrbi, što mi je neprihvatljivo ili neka bar "muče", kao i u koječemu drugome, dakle ipak će nam pozitivan saldo na prihodnoj strani iznositi bar 20 milijuna kuna. A Bandiću je i Zagrebu taj saldo negativan za 800 milijuna kuna, jer će mu država "uzeti" sve prihode od poreza na dobitak /1.7 milijardi kuna/, a povećat će se prihodi od poreza na dohodak /900 milijuna kuna/. Svaka vlast ima svoje zakone samo u državi poput naše, u kojoj je sve, apsolutno sve ispolitizirano i posrijedi je obračun, ovaj put na lokalnim razinama, koji će, kao i uvijek, platiti narod. Jer, država će ovim "tramakom" ostvariti dodatnih 1.7 milijardi proračunskih prihoda pod "firmom" financijske decentralizacije.
Kakva pravna, kakva tržišna, kakva demokratska, kakva socijalna,Lijepa je naša, više nego ikad, politička država. Samo neovisni ekonomisti i to oni obrazovaniji, pragmatičniji i iskusniji znaju kamo takva država ide. Pa i nije baš slučajno, diljem i demokratskog i autokratskog svijeta, ekonomisti nisu omiljeni, jer "čačkaju" po posljedicama zakona, odluka i sl. i što je najvažnije, znaju da "ne postoji besplatan ručak". Po toj uzrečici, ali naravno još i više kao guru slobodnog tržišta, prepoznaje se netom preminuli čuveni američki ekonomist Milton Friedman. Za razliku od lorda Keynesa, koji je držao da se u ekonomske probleme i tržišne deformacije treba uplitati država, Friedman nikad nije vjerovao u moć države, a pogotovu ne u njezine predstavnike, dakle vlast koja i ne može nego u manjoj ili većoj mjeri biti pokvarena. Bolji poznavatelji lika i djela Friedmana tvrde da je i on, valjda u naletu globalizacije ili senilnosti, počeo sumnjati u mogućnosti slobodnog tržišta. Dakle, relativizirao je sve ono po čemu se proslavio. A slažem se posve s papom Benediktom XVI kad je upozorio na opasnost relativiziranja svega i svačega i ta relativnost, a ne ona Alberta Einsteina, najveća je bolest i ne samo hrvatskog društva. Što ta relativnost "na terenu" znači po nekom mojem poimanju? Ništa drugo nego sputavanja najsposobnijih, vitalnih i voljnih za dobrobit svoju, ali i onih oko njih i šire, pa i najšire. Sve je u redu, on zna, umije, hoće, može, ali ipak je on taj i taj i zato ne smije, ni po koju cijenu dalje. Pa neka je tako u politici, iako baš i ne znam zašto bi i tamo tako trebalo biti, ali nipošto ne tamo gdje su sve te pozitivne i vrijedne osobine dragocjene i potrebne svima nama.
Bez obzira na svu nevažnost proteklih mjesnih izbora u Gradu i slab izlazak i slabu mjesnu nadležnost i sve drugo, pokazalo se da je HDZ s gradonačelnicom Dubravkom Šuica najbolji izbor i za one koji su izišli, a i one koji nisu. Doktoru Vlahušiću kao da ministarski pad još nije "sjeo" i htio bi se, što je naravno legitimno, brže-bolje vratiti u vrhove. Međutim, u zao čas i na zao način, nakon one osvete, kakvom takvom, ali ipak pokretljivom Vićanu, ako baš hoćete. Pa zašto taj Vićan ne bi upravljao iz "Petrunjele" i još bolje negoli iz gradskih dvora? Pa za koga vraga služi mobitel? Znam na stotine ljudi koji revnosno odlaze na posao i dolaze s posla i učinak im je ravan nuli, ponekad doduše i ne njihovom voljom. Skoro da i ne znam uspješnika, ovako ili onako, koji uglavnom upravljaju iz nekih osrednjih "birtija" i svakim danom su sve bogatiji i nitko im ništa ne može. Kakve koristi od sve sile te fine, uglađene, pristojne i slične čeljadi koji slabo razumiju okolnosti trenutka i mjesta, a na važnim su i manje važnim položajima. Pa nisam ni ja sretan ni oduševljen s nekim uspješnicima i neuspješnicima koje srećem tu oko sebe, ali to je tako i nepromjenljivo u vremenu i okolnostima u kojima živimo i samo je pitanje koliko će to prijelazno ili tranzicijsko razdoblje potrajati. Najteža je posljedica ovih mjesnih izbora što je čeljad izgubila svaku volju za bilo kakvim političkim radom, osobito na lijevoj strani. Volju ima samo HDZ i donekle HSP i to im je dovoljno za vlast, čini se i na dulji rok, tako da oporba, a nekmoli opozicija više u Gradu i ne postoji. Tako se do ne tako davno snažni SDP bavi pitanjima ispravnosti lista HDZ-a i HSP i ispada smješan. Moguće da je sve ionako krenulo desno i da je to volja većine, ali Dubrovniku je potrebna, ako zbog ničega drugoga, ono zbog ubrzanja provedbe važnih gradskih projekata i "kritična masa" na lijevoj strani. Pa ako postoje desni "mangupi", zašto ne bi imali i lijeve "mangupe", koji također poznavaju s lijevog kuta vrijeme i okolnosti kojima pripadamo.
Bilo kako, Gradu pa i šire, gledano s lijeva ili desna, predstoji šire pospremanje, svojevrsna swot analiza prednosti i ograničenja, prigoda i slabosti, oblikovanje i provedba dugoročne razvojne strategije u posve novim, globalizacijskim i sve brže promjenljivim vanjskim uvjetima. Vjerujem da je vrijeme poraća i trauma iza nas, naravno ne i zaborava i sve sukobe između nas treći će, kao što to biva, obilno iskoristiti i to nam se sve češće i događa. Žalosno je i biti svjedokom sve češćeg i nepovratnog odlaska mladih, stručnih, voljnih i ambicioznih ljudi u veća hrvatska, pa i u europska i američka središta, ne nalazeći perspektivu života u svom Gradu i to se mora zaustaviti, nipošto riječima, nego jedino i samo djelom.
Moguće da je to i neka crna slutnja, ali Dubrovniku prijeti "promaknuće" u izletničko središte, sudeći po onome što se događa već i tu "poviše brda" preko Neuma, Hvara, Brača do Splita, od obnove i gradnje nove infrastrukture, prometnica, hotela, shopping, kongresnih ili zabavnih centara, a s neke od tih točaka i neće biti problem, uz cruisere i sl. posjetiti ili biti viđen i slikan u Gradu, s minimalnom potrošnjom. Kerum je tako, s pravom kazao, da će sad njegov hotel "Marjan", za razliku od dubrovačkih biti popunjen i do 70%, za razliku od dubrovačkih cca 50%. Uopće, Split će, ako se ne prilagodimo "novim okolnostima trenutka i mjesta", postati vodeće hrvatsko, pa i mediteransko turističko odredište. U opasnosti smo da postanemo i doslovno provincija, jer dani slave i ponosa i oslona na više kulturno-povijesnu, a manje prirodnu baštinu su iza nas, ako se malo dublje promisli. Potrebno je drugačije promišljanje i te kulturno-povijesne i prirodne baštine i njezin smještaj i prilagodba u suvremeni hrvatski, regionalni, mediteranski i europski okvir, ali i povratak tradicijskim vrijednostima uljudbe, snošljivosti, sklada i poduzetnosti. Potrebna su i nova pravila igre i lokalna vlast mora imati ovlaštenja, volju i osjećaj, da se primjerice, u povijesnoj jezgri ne mogu vani gostima restorana i sl. "ponuditi" plastični stolovi i stolice, šaroliki i kičasti interijeri, sumnjiva hrana i sl. Nepodnošljivo je da se neki ugostitelji "brane" time da su im velike zakupnine i da ne mogu bolje. Znam ih dosta koji mogu i koji bi htjeli, ali nemaju tu sreću, vezu ili stranku. Zbog takvog pristupa svi smo zakinuti i sve se uprosjećuje, a Dubrovnik turistički, pa i ekonomski, može opstati i održivo se razvijati samo na izvrsnosti i najboljim tradicijama i u novim, neusporedivo izazovnijim, pa i težim uvjetima. Kobni se zaključci i posljedice izvlače na temelju onih izletničkih i turističkih špica u dijelovima srpnja i kolovoza. Istina je da naročito velik broj ugostiteljskih i povezanih poduzetnika zarađuju, pa i iznadprosječno, ali cjelovit zaključak o pravom stanju stvari s turizmom i koječim drugim na takvom predlošku nipošto mi se ne čine prikladnim. Lijepo je ćuti i vidjeti diljem svijeta ljepote našega Grada. Mamac je to samo za viđenje, ali ne i potrošnju, kako se ispostavlja. Po meni, kada umjesto one "Dođoh, vidjeh, otiđoh" bude "Dođoh, vidjeh, potroših", tek tada će se nešto ozbiljnije i "događati". Ispričavam se onima koji Dubrovnik shvaćaju kao mjesto divljenja i ništa drugo, a znam dosta i takvih, ali u nekoj mojoj slici Dubrovniku spada i divljenje i trošenje. Temeljni je problem suvremenog Dubrovnika taj tihi, svakodnevni sukob između onih koji ga shvaćaju i prihvaćaju kao mjesto stanovanja, odmora, lagode ili "odskočnu dasku" za neki drugi, po njima bolji i sadržajniji život i onih koji svoje i svojih perspektive vide upravo ovdje i sam Bog zna kako će se to dalje razvijati...
21. studenoga 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
