Zapravo, ne znam što bi se još trebalo dogoditi da se probudimo, jer ovo je, sad je posve očito, pospani Grad, koji kao da i ne zna što bi sobom. Za turističku se sezonu nismo ni pripremili, misleći valjda da je dovoljan mir na ovim prostorima i da je to za goste najvažnije, a da će sve drugo, ponajviše novac, doći sam od sebe. Primjerice, Stradun je stvarno Stradun /uličetina/. Butige, banke, restorani, složeni bez ikakve koncepcije, sklada. A u njima siromašna i skupa roba i usluge. Ta mi nemamo ni našeg suvenira, ni našeg gurmanskog specijaliteta, ni mediteranskog duha, a bogami više ne i onog prepoznatljivog dubrovačkog ozračja i uljudbe. Sve su to lošije i skuplje kopije onoga čega turisti imaju i doma. Čuo sam i podatak da se svega 30% izletnika iskrca s broda i prošeta Gradom. Shvatili su i oni da nemaju zašto. Ima doduše i nešto svjetlih primjera, ali je to tek kap u moru.
Ponovit ću da najteža posljedica srpsko-crnogorske agresije na dubrovački kraj nije materijalne prirode, nego znatno više tiče se glave i duha. Skupa s gospodarskim malverzacijama, interesnim ratovima i lokalnim stranačkim razmiricama, uz nerazumnu makroekonomsku politiku, stvoreno je posve nepovoljno i nimalo motivirajuće poduzetničko ozračje. Skoro svi veći nositelji dubrovačke turističke ponude zapravo su u stečaju. Oni koji ostvaruju ili bi mogli ostvarivati veći dio prihoda od turističke potrošnje tako se ne ponašaju. Jednostavno, turizam nije prihvaćen kao naša sudbina, a istini za pravo to nije bilo ni u svih proteklih pet desetljeća.
Uvijek se u kriznim stanjima, pa i u ovim kada je turista jako malo, otvara pitanje je li turizam naša gospodarska, pa i svaka druga budućnost i treba li se okrenuti nečemu drugome? Za mene tu dvojbe nema. Volio bih da mi se argumentirano odgovori s kojim se drugim gospodarskim djelatnostima, osim turizma, te donekle pomorstva, može realno i ubrzano povećavati naš brutto domaći proizvod. Ali, nije mali broj i onih koji drže da se Dubrovnik uopće i ne treba razvijati, misleći valjda i na neke negativne posljedice. Svakako, ima i negativnih posljedica, ali su one već za nama. Primjerice, urbani kaos, prometni kolaps, kulturne deformacije, ekološki incidenti…Trebat će desetljeća da se tu nešto popravi.
I što sad? Tu smo gdje jesmo, imamo to što imamo, na sreću i za daleku turističku budućnost vrijedno. Morali bismo promijeniti mišljenje o sebi, jer ono, barem u gospodarstvu ništa ne znači. Nije, dakle važno kakvo je naše mišljenje ili percepcija o nama, to će prosuditi međunarodno turističko tržište. Dama je najjača šahovska figura, ali malo vrijedi ako je zatrpana vlastitim figurama ili joj položaj na ploči nije blistav. S damom treba znati igrati, turističkom kao i svakom drugom.
Silne, ali i uglavnom sterilne rasprave već desetljećima vode se o tome treba li Dubrovniku elitni ili masovni turizam. Po meni, treba nam profitabilni, ekološki i razvojno održiv turizam. I to u postojećim okvirima i s već izgrađenom infrastrukturom. Nažalost ili na sreću /kako kome/, nije ovo livada i ne može se krenuti sve iz početka. Sad je pravo umijeće, a tu treba pozvati u pomoć znanost, struku i ulagače, da se od zarđalog turističkog proizvoda oblikuje novi, sukladan suvremenim svjetskim turističkim trendovima po svim važnim obilježjima. Treba utvrditi i pravila igre, što političarima, manjim i većim kradljivcima i nesposobnim nipošto ne odgovara, jer je tada sve jasno, od krčmara do računa.
Dubrovnik treba i može turistički živjeti i cijelu godinu. Preduvjeti za to su i domaća kuhinja, naši suveniri, sposobni manageri, uredni i vedri konobari, čiste ulice, javni WC, manje birokracije… I prihvaćanje činjenice da skoro svi živimo od turizma, pa bi morali i živjeti za njega. I čim prije zaboraviti da smo jedini na ovome svijetu, drugih je sve više i više. U proteklih desetak godina turizam je postao svjetski pokret, s preko 600 milijuna turista godišnje i 500 milijardi dolara prihoda. Skoro i nema države na kugli zemaljskoj koja upravo u turizmu ne vidi svoju šansu. Turistički putovi se dnevno množe, pospani i neprilagodljivi se zaobilaze. Netko reče da je “turizam kao biljka, treba ga stalno njegovati” i sva mudrost je u tome. Usput, vrijedi to i za sve druge gospodarske djelatnosti, ali je za nas danas i ovdje važan turizam.
20. srpnja 2001.
Bajro SARIĆ - "Dubrovačka Republika"
