Skoro pred svaki novi tekst ove kolumne teže mi je sročiti naslov nego sve ostalo. Zbiti sve u jednu, dvije...riječi, to je umijeće. Kao neki čvrsti ventil odviti da potekne rijeka riječi... Naslovi znaju privući, ali i odvući od daljnjeg čitanja. Doduše, i ne samo oni...Zamislite samo da sam ovu priču naslovio s "Oportunitetni troškovi", a o njima je zapravo riječ. Kladim se da i podosta školovanih ekonomista ne zna kakvi su to troškovi, a opet je moguće da ih i izvan te zajednice ima podosta koji to znaju ili bolje reći – razumijevaju. A uspješni su oni koji "znaju" razumijevati! Recimo kupce, potrebe, druge...
Dakle, ako ste nešto učinili ovako, a mogli ste i niste onako, ono "onako" ima svoju cijenu ili oportunitetni trošak. Taj trošak nije vidljiv, zapravo je tajan. Ako ste ovako na nečemu zaradili 1000 kuna, a onako ste mogli, a niste htjeli ili znali zaraditi 1200 kuna, oportunitetni trošak je 1200 kuna. Na "trošku" ste i ako držite vlastiti prazan stan /da vam nitko ne "uništava" namještaj i sl./ koji možete iznajmiti po godišnjoj cijeni od recimo 20.000 kuna. Taj vas oportunizam ili žrtva godišnje košta 20.000 kuna. S razine pojedinca to i ne mora biti strašno, a možda je i subjektivno. Svatko ima pravo na svoje razloge. Međutim, kod oportunitetnih troškova sa stajališta poduzetnika, lokalne zajednice ili čak nacionalne ekonomije problem je puno složeniji. A možda i zbog njegovog nerazumijevanja tu smo gdje jesmo. Sretni su oni koji i ne razmišljaju o posljedicama svojih odluka! A kad su one pogubne, svatko im je kriv, samo ne oni! Biti svjestan svojih mana ograničavajuće djeluje. Ako nešto hoćete to i možete, ako nećete i ne možete. Pitanje je veliko je li realno ili irealno pravi put.
Ako do istoga ili čak boljega krajnjeg rezultata možemo doći drugim putem, s jednakim ili čak manjim oportunitetnim troškovima, ako nije kasno, odbacimo prvi i prihvatimo drugi put. Primjer je američko-britanska avantura u Iraku, u kojemu majka poginulog američkog vojnika Cindy Sheehan pita svoga predsjednika Busha: Koji je to plemeniti cilj za kojeg je poginuo moj sin Casey? Je li umro za slobodu i demokraciju? Nije, umro je za naftu! Umro je da bi predsjednikovi prijatelji bili još bogatiji. Umro je za širenje američkog imperijalizma na Bliskom istoku." - kazala je Cindy Sheehan u razgovoru s američkim novinarima.
Američki centar za napredak /CAP/ u svojoj studiji "Oportunitetni troškovi iračkog rata" /zamislite čime se oni bave!/ iz kolovoza 2004. tvrdi da je u izboru između toga rata i ulaganja u američki sigurnosni sustav potonje bilo bolje rješenje. Odnosno, dotad utrošenih 144.4 milijarde USD u nemoralni i sa stajališta međunarodnog prava upitan rat s Irakom moglo se puno bolje utrošiti u suzbijanje izravnih i posrednih pokretača međunarodnog terorizma, odnosno ne samo američki, nego i svjetski protuteroristički sustav. Za Busha i njegove saveznike rat je očito bio bolji. A američki znanstvenici tvrde, pa i dokazuju da se tih 144.4 milijarde USD umjesto u rat trebalo utrošiti u obnovu i modernizaciju sigurnosnih sustava zračnih, morskih, cestovnih i željezničkih luka i putova, suzbijanje razvoja kemijskog, nuklearnog i biološkog naoružanja kod postojećih i potencijalnih pokretača međunarodnog terorizma, formiranje posebnih antiterorističkih postrojbi i sl. Amerikanci svoje ciljeve, bar što se tiče onih političkih i antiterorističkih u iračkom ratu zasad nisu ostvarili, a tko zna i kad će. Naravno, ako je posrijedi iračka nafta, onda su oportunitetni troškovi u "ratnom izboru" znatno veći i prva i ostvarena mogućnost možda i "pije vodu", bar za neko vrijeme. Jer, ta zarada od nafte istopit će se u snažnom porastu troškova sigurnosti i suzbijanja međunarodnog terorizma u američkom, pa i drugim savezničkim proračunima. A nema nikakvog dokaza, barem ne službeno, da je Irak uopće uključen u tragični 11. rujna 2001. Ili da ima atomsku bombu, kemijsko ili biološko oružje. S onih 144.4 milijarde USD već utrošenih ne zaključuje se iračka avantura, a tko zna i kad će, dok bi stvari s tih istih 144.4 milijarde USD oportunitetnih troškova stvari danas i s međunarodnim terorizmom puno bolje izgledale, odnosno bilo bi ga znatno manje, makar nikad neće prestati. Bar dok se ne riješi jedini pravi filozofski problem po Camusu, a to je samoubojstvo! Doduše, tvorac "Mita o Sizifu" mislio je samo na samoubojicu, a u međuvremenu se taj prometnuo i u ubojicu, što se čini još teže rješivim.
Ali kad se malo dublje, pa i šire razmotri problem oportunitetnih troškova ili cijene odbačenog stvari su zapravo puno ozbiljnije. Podosta se toga nikako ne može financijski ili tržišno izraziti ili izmjeriti, pa ih onda uračunati u oportunitetne troškove. Recimo ljudski životi, uništen okoliš, nebriga o onim s posebnim potrebama... Međutim, u politici i financijama jači tlači i njihovim računima uglavnom nema spomenutih troškova ili su svedeni na minimum, svejedno je li riječ o ljudskim životima, okolišu, tradiciji i sl. Nažalost, posljedice lošijeg izbora općenito su teže razvidne na općenitoj, a posve opipljive na pojedinačnoj ili osobnoj razini. Što mislite, zašto su Vam male mirovine, skupa voda, struja, prijevoz?
Oportunitetni trošak je primjerice i to što ste svojim nepromišljenim postupkom, cijenom, uslugom i sl. možda nešto trenutačno i zaradili od nekog gosta, ali ste već sutra izgubili i njega i možda još nekoliko. Zaradili ste manje nego što ste mogli zbog svoje negostoljubivosti, neprofesionalnosti i sl. Uostalom, ponajviše zbog toga nam je nekonkurentan turistički proizvod i slaba turistička potrošnja, što se ne može ispraviti nikakvim zakonima, inspekcijama, naredbama, apelima...
Vlastodršci ili oni koji odlučuju o nečemu u čemu slobodno tržište nije sudac neće ni da čuju o oportunitetnim troškovima svojih investicijskih, kadrovskih i sl. promašaja. A treba znati da sputavanje sposobnih, darovitih, energičnih i održavanje "naših", podobnih, sporih, nepoduzetnih, nekreativnih i što ti ja znam, ima svoju cijenu i oportunitetne troškove. Pa i njima je to jasno, ali tko bi se tek tako lišio vlasti i moći vodeći računa još i o tako "maglovitim" oportunitetnim troškovima. A u stvari, dug je toliki zbog njih, nažalost i ne baš "pravi" smjer, ovisnost o drugim, skupoća, siromaštvo... Nema toga proizvoda ili usluge u kojemu, više ili manje nema i oportunitetnih troškova. Naravno, osim Gundulića koji o "proizvodu ili usluzi" slobode veli da "sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi ne mogu biti plata njenoj čistoj ljepoti!". Mnogi su u tu, vjekovima čekanu hrvatsku slobodu "utrpali" nam i oportunitetne troškove ne umijući koristiti sve njezine blagodati. Samo, proći će još puno vremena i naraštaja dok se shvati i prihvati da je tome tako. Do duha demokratskog kapitalizma Michaela Novaka ne dolazi se tek tako, a ni brzo. Nije ni on najbolji, ali još nije pronađeno ništa bolje, kad se sve zbroji i oduzme.
17. kolovoza 2005.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
