I na sve se to i ne išćuđujem i ne čini mi se stranim, ljudima kao takvim. Znam tu po Gradu i podosta ljudi, i mrtvih i živih, koje ni sreća ni prigode nisu milovale, a i sami su bili od "čvršćeg materijala", što bi se reklo dosljedni, vjerodostojni i moralni. Ali su, i ne samo ovdje ni od jučer, brojniji oni koji su odlično razumijevali "okolnosti mjesta i vremena", što bi prosječni hokejaši rekli, znali gdje je pak i stalno su "in" i nije im ni zamjeriti, jer su spremni podnijeti i ne baš malu cijenu onoga što doista jesu. Pa što mislite, da je i ta Dubrovačka Republika za mnoge bila baš ugodna, da je tadašnja čeljad bila dobra i umiljata, kako vlastela, tako i puk, i da je za one potrebnije i prirodnim čudima drugačije i neusklađenije bilo ikakva razumijevanja. A i upitnim mi se čini da su te zidine ili miri, kojima se uvijek i ne samo mi divimo i ponosimo, dakle da su te zidine ili miri građene samo zato da nas od barbara obrane. Svugdje i samo zidinama ili mirima zadaća je braniti se od nekoga ili nečega, od sile i nasilja. Velika su to djela ljudskih ruku, nisam baš siguran jesu li i ljudske glave. Jer, brate mili, zatvaraju pogled, guše, slabo su protočne, sputavaju, konzerviraju i opiru se slobodnoj i duhovnoj prirodi ljudskoj.
Nedavno veli naša, sve u svemu ipak, rekao bih optimalna /dakle najbolja u danim uvjetima/ gradonačelnica, koliko se razumijem u politiku i ćudi Grada i ovdašnjih ljudi, ćudi i mentalitetu koji se ne mijenja, čini se i tisućljećima, da ćemo ništa drugo nego živjeti, rađati se i umirati usred jednog velikog gradilišta iduće desetljeće i da će, što istini za volju nije rekla, a što se meni čini, negdje tamo 2020. biti jedan posve novi, valjda i ljepši i ugodniji Dubrovnik. Uvijek su mi mili graditelji, a odvratni rušitelji, makar da ni graditelji nisu uvijek u pravu, a rušitelji u krivu. Ali, ako je stanogradnja prioritet, ne umanjujući njezinu važnost, a ne obnova i gradnja gospodarskih i povezanih objekata i sadržaja u kojima se otvaraju nova, ali pameću i znanjem i kreativnošću, dakle intelektom uvjetovana radna mjesta, onda mi se i ne čine baš blistavim razvojne perspektive Grada, pa i šireg okruženja. Koliko li je već dosad vrijednih lokacija, koje su bogomdane za poslovne namjene, potrošeno ništa drugo do za nečija ladanja i od čega ni lokalna zajednica ni država nemaju nikakve koristi. To je ta cijena slobodnog tržišta, loših urbanističkih rješenja i kojekakvih kompromisa i interesa, koji i nisu nego dnevnopolitički i kratkoročni. Vjerojatno je to neki moj i pretjerano ekonomistički pristup i pogled na suvremeni Dubrovnik, a znam i podosta čeljadi koja ima i posve drugačija viđenja i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti Grada i dobro je da je tako. Posve sam siguran da bez brojnih novih, kvalitetnih radnih mjesta i poslova u proizvodnji, turizmu, uslugama, obrazovanju i sl. i kako bi se to umno reklo temeljitog "repozicioniranja" Grada u globalnim i konkurentnim uvjetima, čemu treba biti prilagođena ukupna i gradska, pa i državna razvojna strategija i politika, slaba su očekivanja da ćemo na najbolji način iskoristiti prirodne, ljudske i stvorene potencijale za dugoročno održiv, uravnotežen i stabilan razvitak, blagostanje i smisleno življenje.
Ali, sve je to lijepo i krasno rečeno, kao i u koječemu drugome, možda i umno zvuči, a i činjenica je da se i u samim hrvatskim političkim, stručnim i inim od kako smo koliko-toliko samostalni i suvereni, najčešće "vrte" oni s milozvučnim frazama koje se tobože dotiču Europe, civiliziranog i kulturnog svijeta, suvremenih trendova i tome slično. Sve se svodi na ono iz doba socijalizma, kako bi morali, trebali i uopće nismo daleko odmakli od one socijalističke retorike, kolektivne svijesti, visokih očekivanja od partije i države i slabog samopouzdanja. Često se i "iz svih oružja" poziva na potrebu mjenjanja mentaliteta, nas samih, moral, dobrotu. A ja vam tvrdim da se, pa i golema većina, neće promijeniti, ni postati dobra ni moralna, samo zato što nam je to netko rekao ili nas upozorio. Cjelokupan politički, moralni i ekonomski sustav i ne samo na papiru ili u teoriji, nego i životu i na "terenu" mora poticati ono najbolje u nas i kažnjavati naše grube strane i to je proces, koliko god nam teško padalo, koji vječno traje, samo što je negdje u početnim, negdje u razvojnim, a negdje u završnim fazama i s uvijek neizvjesnim ishodom. Taman posla da će vam neki političar, pa i takozvani službeni stručnjak rijet kako će se, primjerice povećati domaći bruto proizvod za 6,5% ili priznati da su stvari puno gore negoli se prikazuju ili držati do mišljenja onih koji imaju i rezultate i dokaze. Dragi moji, ovo su vremena kada se "čačka" po posljedicama, a ne uzrocima, kada je "ne" tome i takvome puno češće od "da" tome i takvome, kada se o problemima, ako su problemi, najčešće raspreda nadugo i naširoko, a o rješenjima i poboljšicama rijetko. Ta s kojom se samo strašću i ne baš rijetko dolijeva "ulje na vatru" nevoljnih i griješnih, s kakvom li se samo strašću trača i blati koliko-toliko i bar izvanjski, uspješnika i na stotine, tisuće i stotine tisuća ljudi imaju svoja objašnjenja zašto je nešto tako i tako, a stostruko ih je manje kad treba objasniti kako bi i na koji način nešto trebalo biti bolje, ali i da je put k boljitku provediv. Držim da nam ne manjka one takozvane klasične inteligencije i povezanih koeficijenata, ali one takozvane emocionalne ili aplikativne inteligencije i znanja manjka i to podosta. To se donekle može pripisati i nasljeđenom socijalističkom mentalitetu, onome "radio ne radio svira radio" ili "nitko me ne može toliko malo platiti koliko malo mogu raditi", ali rušenjem staroga nije se ponudilo puno boljega i zapravo se još svađamo oko bolje ili lošije prošlosti, a ne bolje sadašnjosti, da o budućnosti i ne pišem. Možda smo u regulativi /zakoni, uredbe, rješenja, akcijski i sl. planovi./ na razini europskih pravnih stečevina, ali ispostavlja se da uvijek izostane politička volja za njezinu primjenu, osobito u takozvanim težim slučajevima i kada su "krupnije ribe" u pitanju. Još je pogubnije kad se u pravno, zakonski, pa i moralno čistim predmetima ulazi u lik osumnjičenika i njegov politički i statusni profil i podjela na "naše" i "njihove" po takvom "nalazu". Ponekad mi se čini da se i ta naša samostalnost, sloboda, pa i država shvaća po nekom automatizmu i doslovno, da se može nekima činiti što im se prohtije, pravdajući to tobožnjim političkim, domoljubnim i sl. zaslugama. One koji su doista i zaslužni, potrebno je i nagraditi, možda još i više, ali nipošto na načine kojima se krše zakoni i neka opća ili prava drugih. Neprihvatljivo mi je da se neki osumnjičenici i njihovi zastupnici brane na način da se tako i drugdje radi ili da ni oni drugi nisu bolji. Osobito političari, ali i njihovi sljedbenici, a time je sve zagađenije i lokalno i šire ozračje, na posve jasna i konkretna pitanja o nekome ili nečemu odgovaraju protupitanjima i blaćenjima "pitalica", dakle bježanjem od teme i merituuma stvari. To i nije ništa do zaobilaženje činjenica i dokaza i nerijetko istine, kako se ispostavlja naknadno i s pogubnim posljedicama u nizu slučajeva i sami i ne slutite, ako ste porezni obveznici, koliko cijenu plaćate zbog nestručnosti, pa i nemorala podobnih i poslušnih. Jasni, razgovijetni, odlučni i iskreni ljudi, što naravno ne znači da su uvijek takvi i u pravu, uopće, i ne od jučer ni ovdje nisu baš omiljeni i mnogi ih se klone. Čeljad, i ne samo ovdašnja, naprosto gušta u iluzijama i vizurama, bez volje za bitno, sadržajno, realno i razumno. U mnogim ušima i glavama ne odzvanja ugodno kad im se kaže, makar i blago, da pođu od sebe, da bi trebali puno i stalno učiti, čitati, vježbati i ni to nije za čuditi. Jer, zapravo je i ukupno ozračje, iliti socijalna, politička, pa i psihološka "klima" protivna takvim naporima. Uočavaju i najmlađi da su putovi, bar socijalnog, pa i poslovnog, kulturnog i inih drugih uspjeha posve drugačiji i da je zapravo beskorisno stalno učiti, čitati, vježbati, kad postoje i brojni drugi, lakši i pogodniji načini, prilagodbe, mimikrije, "pućenje jezikom", gard i sl. Zašto ići k nečemu "normalnim" stazama kad postoje prečice, zašto "zrno po zrno pogača" kad se do "pogače" može i bez zrna, zašto proizvoditi i izvoziti kad se puno više isplati uvoziti i neproizvoditi? Zašto uopće biti fin i dobar, učinkovit u svom poslu koji nije na cijeni, kad se zapravo sve vrti oko nikakvih drugih nego fukara, ta pune su ih i novine i slike i sve više. Tko je još spreman platiti, kako zaslužuje, primjerice kreativnog i maštovitog arhitekta, ako mu u paketu ne donese i sve dozvole za gradnju ili poslovnog savjetnika koji će mu dokazati da mu je ideja neprofitabilna itd. Ostavimo se trica i kučina, to su pravi problemi i dubrovačkog i hrvatskog društva, dakle ta politizacija svega i svačega, taj diktat prosjeka i prosječnosti, taj otpor ionako neizbježnim reformama i to zadovoljavanje pri usporedbama sa siromašnijim i jadnijim. Pa i ta razmišljanja i stav da se oko nas ništa ne događa, da drugi ne kroče k boljoj budućnosti, da smo bogomdani i vrijedniji od drugih.
Ali, nemojte se ljutiti, ovaj možebitno i prekritičan pogled tiče se isključivo ekonomskih posljedica politika, sustava i zbilje još od ondašnjih do današnjih vremena uglavnom na krajnjem hrvatskom jugu. A i stalno ga tupim da nesumnjivi brand Dubrovnika nismo na najbolji ekonomski način iskoristili, da ovdje postoji uvjeti za postavljanje i ostvarivanje znatno većih financijskih standarda, da je razina domaćeg bruto-proizvoda preniska, da je podosta mrtvih kapitala, da je turistička potrošnja premala, da nam je turistički proizvod nekonkurentan i sl. i sve to u usporedbi sa sličnim "brand" gradovima na Mediteranu i diljem svijeta. Znam tu po Gradu podosta ljudi kojima je ovako kako jest zapravo i predobro, neki uživaju u slobodi na način da blate drugoga ili da sputavaju slobodu drugoga, za neke je demokracija pravo većine bez obzira na sadržaj, nekima su draži "naši" ljudi na pravim mjestima bez obzira na cijenu, ima i nekrofila. Nije ih malo koji su puno očekivali od hrvatske suverenosti i države, ali i onih kojima je sve "potonulo" s onom državom i sve tako. Nekako mi se čini da je najmanje onih koji su sudbinu uzeli u svoje ruke i glavu, ne očekujući od nikoga ništa i uz Božju, i ničiju drugu potporu uhitili se u koštac sa životnim iskušenjima. Jer, kad se sve svede, život nikada ni nikome nije niti će biti lak, svatko ima svoje manje ili veće jade, i nema ni toga sustava ni države koja će to za nekoga, a nekmoli svih riješiti. I nije se još rodio taj koji će svima ugoditi.
I sve to nije nekakva moja mudrost. Međutim, vjerujte mi, vrijednost je svih ovih mojih pisanih riječi i opisa što imaju takozvanu praktičnu, odnosno životnu potvrdu, na osobnom primjeru, ali i uočavajući brojne ljudske sudbine u okruženju, dakle na licu mjesta. Što se Grada i njegovih mogućnosti tiče, točnije ekonomskih učinaka branda ili imagea, sad sam već i načisto s time da dostizanje maksimalnih, a ne optimalnih granica, jer ovo što sad imamo su optimalne, to, nakon svega i odavno, uopće nije jednostavno izvedivo. Teško da će u mojem, pa i u "mandatu" još nekoliko naraštaja biti izvedivo. Barem ne dok je tako važno tko, a ne što govori, radi i stvara, dok je važno jesu li "naši" ili "njihovi", bez obzira i ne samo na ekonomske posljedice, dok pravi ljudi nisu na pravim mjestima, dok se sve uprosječiva, dok se uspješnima može sve oprostiti ali uspjeh nipošto, dok se nevoljama drugih tješe vlastite i sve tako. Toga ima svugdje i bit će ga uvijek, samo što mi se ovdje, dakle u Gradu, posljedice čine ružnijima, a čini mi se da sve tako baš i ne mora biti. Kad bi se shvatilo i prihvatilo da je ukupan i geopolitički, i prometni, i tržišni, pa i kulturni položaj Dubrovnika sada i posve drugačiji u globalnom okruženju i konkurenciji, za razliku od recimo, prije ne više od dvadesetak godina. Stari "recepti", gard i pristupi, čak i da je nažalost, više ne prolaze i potrebna su, teško je rijet nova, jer još od Dubrovačke Republike nisu ni postojala, "pravila igre". Svakako bi se Grad i okruženje morali na novi, suvremeniji način promišljati, uzimajući ono vrijedno iz bogate tradicije i baštine i prihvaćajući najbolje iz suvremenosti. Pa i ne bi baš Grad i okruženje trebali biti ono što sad jesu, poprište ratova i podmetanja sukobljenih interesnih skupina ili "destinacija" Marxove prvobitne akumulacije kapitala i doslovnog shvaćanja i prihvaćanja slobodnog tržišta, privatnog vlasništva i većinskih prava, ma kako se došlo do njih. Ali, imamo li snage i volje za brži hod, teške odluke i sl. svakome po volji. A možda sam i promašio "dnevni red"?
20. veljače 2008.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
