A što zapravo "proizvodi prosjek", hipokriziju ili mediokritetstvo? Kompromisi, konvencije i predrasude svakovrsnih predznaka, od ideoloških, političkih, nacionalnih, religijskih do socijalnih. Onaj ili ona koja "strši" ili su drukčiji, različitiji i sl. u najboljem značenju, na "dnevnom su redu", najčešće onih slabe volje i samopouzdanja, pa i onih koji za svoje nevolje i neuspjehe krivce nalaze u "stršećim". A takva društva, ma koje veličine da jesu, slabo su pokretljiva, sukladna ili prihvatljiva novom dobu. S druge strane, sve više je i onih iz čijeg se hoda, govora, ponašanja lako može zaključiti da su "popili" sva znanja ovoga svijeta. Malo je zapravo i "svojih" ljudi. Većina se ophodi, ponaša i djeluje prema očekivanjima njihove "ciljne" skupine, dakle udovoljava nekakvim njihovim kriterijima i vrijednostima i tako je zapravo najlakše, a i ne "troši" se ni mozak ni energija. Kao da se čuvaju za nešto veće, koje, najčešće se ispostavlja, nikad i ne dolazi. Pa i sam se sebi ponekad načudim svojim bijednim ili nikakvim reakcijama na nešto što je općenito nazadno i izraz je u krajnjeg gubitka samopouzdanja, u nekom strahu da me ne proglase "osobenjakom", da ne kažem nešto još "gore".
Piše tako Ivan Zvonimir Čičak: "Vijest o pokušaju atentata na direktora Montmontaže doživljena je u dijelu hrvatske javnosti kao "rutinska". Naprosto svakodnevno netko nekoga upuca, i na to smo se već "navikli". No, reakcije desetaka i desetaka čitatelja na Internet portalu Jutarnjeg zaprepašćuju i šokiraju. Ljudi kao da se raduju tom atentatu i žale što je Lisičar preživio. Mržnja što je osjeća velik dio pučanstva prema uspješnima i bogatima u nas poprima razmjere pandemije. U Hrvatskoj je najstrašnije biti uspješan ili poseban. To se ne prašta. Ovdje su prosječnost i mediokritetski um vrline."
Ljudsko samopouzdanje i volja ipak su ograničeni i okruženje, odnosno društvo u kojemu čovjek živi i razvija se, osobito ono njemu najbliže, mora obasjavati sunce vjere u ljudske vrijednosti i mogućnosti, najbolje namjere...Sve mi se čini da smo strašno daleko od toga, pa ni kakav-takav trend, makar i spor, još uvijek nije uspostavljen.
Adam Smith, utemeljitelj liberalnog i sve u svemu, dosad najproduktivnijeg, bar u ekonomskom smislu /jer ponajviše bijeda uzrokom je svakih jada i izama, op.a./, modela kapitalizma piše: "Svaki je čovjek, u tom nema sumnje, naravlju predodređen da se prvenstveno i napose brine o samom sebi; a kako je on prikladniji da se brine o samome sebi od ijedne druge osobe, ipravno je i pravedno da on tako i čini.". Ali, Smith ne zastaje na pouzdavanju u vlastite snage: "Ako bi se on poželio ponašati tako da u načela njegova vladanja može unići nepristrani promatrač, što je između svega njegova najveća želja, on pri tome mora, baš kao i u svim drugim prigodama, poniziti nadmenost svoga sebeljublja i srezati ga na nešto što drugi ljudi mogu podnijeti. U trci k bogatstvu i častima, i povlasticama, slobodno mu je trčati koliko god brzo može i napinjati svaki živac i svaki mišić, kako bi pretekao svoje takmace. No, ako bi gurnuo ili potkučao nogu i jednome od njih, strpljenje gledatelja bi došlo do krajnjih granica. To bi onda bio prekršaj protiv pravila poštene igre, njezino svođenje na nešto što drugi ne bi mogli otrpjeti." Prema Novaku, "u središtu Smithove imaginacije poslovni su ljudi, a ne ekonomisti. On ne razmišlja o stimuliranju "gospodarstva" nego o stimuliranju pojedinaca".
Ralph Waldo Emerson, za kojega se ne bez razloga tvrdi da je najveći američki um 19. stoljeća između ostaloga piše u "Eseju o samodovoljnosti":
"Razmotri li bilo koji čovjek sadašnje crte onoga što se po svom općem obilježju naziva društvo, uvidjet će iz kojih je razloga ova etika potrebna. Izgleda kao da su srce i žila kucavica čovjeku iščupani, a mi postali malodušne očajničke narikače. Strepimo pred istinom, strepimo pred sudbinom, strepimo pred smrću, i jedno pred drugim. Naše doba ne rađa velike i cjelovite ličnosti. Nedostaju nam ljudi i žene koji bi obnovili život i naše društveno stanje, ali jasno uviđamo da je većina karaktera nenaplativa, da ne može zadovoljiti ni vlastite zahtjeve, da ima stremljenja nesrazmjerna njihovoj stvarnoj snazi i da se povija i prosjači danomice. Naše gospodarenje je sirotovanje naše umjetnosti, zanimanja, brakove, religiju nismo slobodno izabrali već je to društvo učinilo za nas. Paradni smo vojnici, bježimo iz surovih bitaka vjere, gdje se kali snaga. Neka stoičar raskrili izvore čovjekovih mogućnosti i kaže ljudima da nisu plačljive vrbe, već da mogu i moraju ostati nepomućene svijesti: da će se sa samopouzdanjem javiti nove moći, da je čovjek ovaploćena riječ, da vida narode, da se on mora stiidjeti našeg sažaljenja, i da tek od trenutka kada počne postupati po svojoj volji - zavitlavši zakone, knjige, idolatrije i običaje kroz prozor - prestajemo ga sažaljevati i zahvalni smo mu, i poštujemo ga. Takav će čovjek obnoviti čovjekov život u svom sjaju i ljepoti, a njegovo ime će postati drago cijeloj povijesti. Lako je uvidjeti da viši stupanj samodovoljnosti mora izazvati revoluciju u svim poslovima i odnosima ljudi: u njihovoj religiji, obrazovanju, zanimanjima, načinu življenja, posjedovanju, spekulativnim stavovima. . . Jedino kada čovjek odbaci svu vanjsku potporu i ostane sam, ja ga tada vidim snažnim i nadmoćnim. I tako je oslanjanje na imovinu, uključujući oslanjanje na vlasti koje je štite, nedostatak samodovoljnosti. Ljudi su odvraćali pogled sa sebe i upravljali ga na stvari toliko dugo dok nisu došli dotle da religiozne, obrazovne i građanske institucije cijene kao branitelje imovine, pa osuđuju napade na ove institucije, doživljavajući ih kao napade na imovinu. Oni odmjeravaju svoja uzajamna poštovanja prema tome što tko ima, a ne prema tome što tko jeste. . . Prihvatite mjesto koje vam je božansko proviđenje našlo - društvo vaših istovremenika, splet zbivanja. Veliki su ljudi uvijek tako činili, i predavali se geniju svoga doba, prenoseći svoje zapažanje da je njihovo srce jedini oslonac vrijedan apsolutnog povjerenja, stvarajući golim rukama, vladajući svim svojim bićem. A mi sadašnji ljudi moramo uzvišena duha prihvatiti istu transcendentalnu sudbinu: mi nismo nemoćni, niti kukavice, nismo bogalji, već vođe, iskupitelji i dobročinitelji: povinujmo se stremljenju Svemoćnog, prodirući kroz Kaos i Mrak."
Zaključujući razmišljanja drugih o samopouzdanju, iz osobnog iskustva mogu ih samo potvrditi i naravno nikad tako lijepo opisati. Uvijek kada sam "krivca" za uspone i padove pokušao pronaći u drugome nisam daleko "dogurao". Sve to drugo, od konvencija, "pravila", predrasuda, ljubomore, zavisti, sve je to od kako je čovjeka i nitko to dosad, a teško da će i odsad to "razriješiti", bez obzira na sva obećanja, ratove i ostalo. Ako bi tako i bilo, pjesnici, književnici, skladatelji, slikari, kipari i drugi umjetnici, pa i zabavljači, ostali bi "bez posla". S tim se moramo nositi, snagom uma, samopouzdanja i volje, pa i onda kada se čini da je sve izgubljeno. A svako uređeno društvo, država, mediji i svi oni koji čine "javnost" trebalo bi biti bar blagonaklono prema takvima, ako ne već tako griješno biće kakav je čovjek...
Dubrovnik, 8. veljače 2006.
Bajro Sarić - "Glas Grada"
