Osvrnite se samo na gužve pri natječajima za popunu radnih mjesta u javnim poduzećima, upravi i raznim paradržavnim i sl. službama. Jest da ima i golem broj nezaposlenih /nažalost svakim danom sve više/, ali je danas kod nas postala najveća privilegija raditi u javnom sektoru. Jednostavno, zato jer je tu najsigurnije, nema neizvjesnosti, plaća, kakva – takva redovita je, a može se, ako si vješt i sa strane nešto uhititi. Znam da se kod nekih zapošljavanja angažiraju i sami ministri, a politička moć iscrpljuje se upravo tamo gdje bi trebala biti najmanja. Nisu li političari tu da pridonose stvaranju povoljnijih uvjeta za gospodarstvo, rješavanje problema nezaposlenosti, donekle i socijalnih tenzija? Oni o tome pričaju, ponude i neko, najčešće općenito i neprovodivo rješenje, a kad se svode bilance, obično pred izbore, kažu da se nije moglo više, netko drugi je krivac, to je izvan njihovih moći. Ali o tome nekom drugom prigodom.
Možemo mi pričati što god nas je volja, ali je činjenica da socijalistički duh, sa svemoćnom državom i netržišnom klimom i u našim, dubrovačkim okvirima, stvarno prevladava. To je zapravo najteže nasljeđe tzv. posebnog puta – “samoupravnog socijalizma”, koji je uspostavom neovisne hrvatske države nestao s papira, ali ne i iz životne svakodnevice. U svim je važnijim hrvatskim zakonskim i sl. aktima uveden politički pluralizam, demokracija, slobodno tržište, sve što je važno za djelotvorno, inventivno i prosperitetno gospodarstvo. Jedini je problem što nismo ni na putu takve ekonomije, ne vidim ni male, ako ne i veće pomake. Političari i makroekonomisti cjenkaju se o tome kolika bi stopa rasta bruto domaćeg proizvoda trebala biti, 4, 5, 8 ili 10%. Stopu je lako izračunati, na nisku gospodarsku osnovicu, kakva je sada, svakako mora biti i dvoznamenkasta. Ali kako je dostići, kojim metodama i tehnikama, nema pravog odgovora. On postoji, ali njegovom provedbom suočavamo se sa živim ljudima i tu je problem. Primjerice, poslove tradicionalno neučinkovite državne i paradržavne administracije, uz primjenu nove informacijske tehnologije može daleko bolje i brže obavljati bar 30% činovnika manje. A opet, svi su oni na svojim mjestima i neće to ići lako, ma tko upravljao.
Što se dogodilo u tom razvijenom svijetu ili Europi, kojima hoćemo, pa i možemo pripadati? Zapravo je razbijen onaj strah kojega već spomenuh, prije svega strah od neizvjesnosti. On sputava, čak i dehumanizira čovjeka, čini ga gorim nego bi mogao biti. Slobodno tržište, konkurencija, politički pluralizam proizvode blagostanje /ne uvijek i za svakoga/ ali i neizvjesnost, pa i nepovjerenje. Posljedice su razvidne na svakom koraku, od gospodarskog prosperiteta do nepravdi, koje javnost i država mora ublažiti. U svijetu slobodnog tržišta i političke demokracije niti je “vuk sit, niti su ovce na broju”. Ako negdje i jesu, na vidiku je stagnacija ili nazadovanje, što i povijest potvrđuje.
To je ono što nam se “događa” ne od jučer, usudio bih se reći još od pada Dubrovačke Republike. Koliko se toga vrijednog, materijalnog, pa i duhovnog stvorilo u posljednjih 200 godina? Ne baš puno! U nekom drugom, ali svakako tržišnom i demokratskom sustavu, u svojoj, hrvatskoj suverenoj državi, s istim ljudima moglo se učiniti mnogostruko više. Povijesne okolnosti i odnos političkih snaga nisu nam bile skloni i taj dio priče treba prepustiti znanosti. Moramo se usmjeriti na buduće mogućnosti, koje su na svu sreću ipak velike.
Vrijedno je učiti se i na iskustvima drugih. Primjerice, “društvo u kojem svi imaju identične prihode nije nužno i pravedno. Izvjesno je da pokušaj da ga se dosegne ima mnoge zle posljedice, neke namjerne, druge nenamjerne. Među namjerne posljedice broji se ograničavanje slobode i širenje državne prinude. Nadalje, pokušaj nametanja jednakosti prihoda premješta žarište ekonomskog zanimanja s proizvodnje na distribuciju. To znači vraćanje na predmoderne ekonomske predodžbe. Takav korak unatrag ima za sigurnu posljedicu pad štednje, ulaganja i proizvodnosti. On nužno dovodi do društva statičnijeg od onog slobodnog. Briga za jednakost šansi konzistentna je s inicijativom i nejednakošću. Briga za jednakost rezultata to nije. Ako se nagrada naprosto dodijeljuje, onda zapravo svi žive kao izdržavane osobe. Među nenamjerne posljedice traganja za jednakošću rezultata spada rast potištenosti i zlovolje. Društvo koje dinamiku, šansu, slobodu i pokretljivost cijeni manje od jednake raspodjele dobara, pothranjuje vatru zavisti koju je po pretpostavci trebalo zapretati” kaže Novak, koji nije naš sugrađanin, ali kao da jest, bar po mojem viđenju Grada danas.
Ako hoćete biti u trendu, onda na svaku, pa i dobronamjernu kritiku, odgovorite znanom “nije važno što, nego tko govori”. Ili, tko je on da nam dijeli ovakve ili onakve lekcije? Što se toga tiče, u trendu nisam, naprotiv. A u ovoj kolumni iznosim osobna viđenja ekonomske zbilje, ponekad nešto i šire. Nipošto lekcije. Nakana mi je tek potaknuti na razmišljanje, pa i drugačiji pristup istoj stvari. Možda se onda nešto i dogodi…
Bajro Sarić – "Dubrovačka Republika"
5. svibnja 2001.
